Ogled o sljepoći - komentari

[Nica]

Ja sam malo optimističnija.

Uvjerena sam da bi smrtnost bila velika, kriminal izvan kontrole, životne prilike strašne, ali teško mi je povjerovati da bi sedam milijardi ljudi samo tako izumrlo.
Želja za životom je golema, nagon za preživljavanjem neznanih granica.

Da, bilo bi grozno. Da, većina bi umrla. Zamislite samo silne bolesti koje se ne bi mogle liječiti?

Ali nekako vjerujem da bi se šaka ljudi prilagodila, koliko je to moguće. Sjećam se da smo kao klinci zatvarali oči i glumili slijepce. I moja djeca to danas rade.


Koliko ljudi kaže da bi nešto znali i zatvorenih očiju? To možda i je samo izraz, ali u slijepoći se ostala osjetila izoštravaju.
Stvorila bi se nova pravila, novi način života. I bilo bi jako teško, nezamislivo. Ali ne vjerujem da bi apsolutno svi pomrli zato jer su slijepi i samim time posve nesposobni.

[chrissy]

Nica kaže:

Stvorila bi se nova pravila, novi način života. I bilo bi jako teško, nezamislivo. Ali ne vjerujem da bi apsolutno svi pomrli zato jer su slijepi i samim time posve nesposobni.

Ni ja ne vjerujem da bi apsolutno svi izumrli, ali ostalo bi ih jako malo... instinkt za preživljavanjem je čudna stvar, čovjek se svačemu prilagodi...
Možda bi im mogućnosti za lov bile znatno oslabljene, ali ako se ona baba iz knjige snašla pa je uzgajala kokoši i kuniće i salatu, vjerojatno bi bilo još par ljudi kojima bi to uspjelo....

[Nica]

chrissy kaže:

Ni ja ne vjerujem da bi apsolutno svi izumrli, ali ostalo bi ih jako malo... instinkt za preživljavanjem je čudna stvar, čovjek se svačemu prilagodi...
Možda bi im mogućnosti za lov bile znatno oslabljene, ali ako se ona baba iz knjige snašla pa je uzgajala kokoši i kuniće i salatu, vjerojatno bi bilo još par ljudi kojima bi to uspjelo....

Mnogima bi to uspjelo, pa bi se opet trgovalo. Bilo bi lakše prevariti ljude, bilo bi se teže osigurati od opasnosti, ali s obzirom da bi populacija značajno opala, ne bi ni ta opasnost bila tolika koliko bi mogla biti ovog trena kada je toliko ljudi.

Raselili bi se, stvorili manje zajednice, živjeli više sa prirodom jer drugačije ne bi mogli.

[haralampije]

Nica kaže:

Utječe li i dalje knjiga na vas?
Evo, prošlo je već neko vrijeme, ali osjećaj koji sam imala kada sam knjigu tek pročitala još je tu.
Želim čitati još o tome, dalje. Zanima me kako bi svijet funkcionirao da nisu (još) progledali. Koliko bi im trebalo za prilagodbu, kako bi to izveli?

Svijet bi funkcionirao i dalje, samo na drugačiji način, a netko drugi, ne više čovjek, bi se našao na vrhu piramide.
Prilagodba je laganini već započela s kolektivnom sljepoćom, jači i sposobniji pojedinci bolje se snalaze. Da se je sljepoća nastavila, prirodna selekcija bi odradila svoje, na svijet bi dolazile nove generacije izoštenijeg sluha i njuha koje bi bile manje slijepe u tom novom svijetu.
Grupice bi jedne za drugima napuštale gradove i počele se snalaziti u prirodi, nekome bi već palo na pamet napraviti priprostu zamku za manje životinje. Nove generacije bi se usavšavale u raznim vještinama i to slijepo društvo, primitivno na početku, za nekoliko tisića godina bi napredovalo, stvorilo svoju kulturu, svijet po mjeri slijepih, drugačiji od onoga koji mi poznajemo, skrojen po mjeri zdravog čovjeka.

Slijepi ljudi nisu nesposobni i mogu samostalno živjeti, planinariti, vrtlariti, brinuti se za životinje, baviti ručnim radom, rezbariti, kipariti... Lakše je biti slijep od rođenja ili ranog djetinjstva i svladavati vještine, usvajati način života nego kad se to mora u zreloj dobi.

Ne bi ljudska rasa izumrla. Još uvijek bi tu bio mozak koji je već jednom izdigao čovjeka iznad životinje, deset prstiju, palčevi koji ga čine spretnijim od drugih vrsta.

Kroz povijest ljudi su preživljavali u svakojakim uvjetima, kroz ratove, u razdobljima velikih gladi, u logorima... I hranili se koječime, bobicama, korjenjem, travom... I kamen iz mora se kuhao, to se zvalo juha od kamena.

Ali zapravo me zanima do kuda seže ljudska rezigniranost? Koliko nam je stalo do društva u cjelini i pripadanja njemu?
Gdje prestaje naša sebičnost?

Sve ovisi koliko je netko borac po prirodi.

Čovjeku je obično do društva u cjelini stalo koliko i društvu do njega. Društvo je u samom startu iz straha odbacilo slijepce, a kada se kompletno društvo pretvorilo u društvo slijepaca, u novonastalim okolnostima svatko je nastojao preživjeti i to uglavnom unutar manjih skupina u kojima se mogla razviti kakva takva organizacija. Za organiziranje većih razmjera, bilo je prerano.

Ne znam gdje prestaje sebičnost, mislim da sebična osoba ne prestaje biti sebična i što su uvjeti preživljavanja teži, ona je sve sebičnija.
Lakše bi mi bilo odrediti gdje počinje sebičnost. Vjerojatno u onom trenutku kad nesebičnost neke osobe postane prijetnja njezinom opstanku ili opstanku grupe ljudi do kojoj joj je osobito stalu, npr. njezine obitelji, djece.

Liječnikova žena nesebično odlazi u karantenu s mužem, pomaže njemu i drugim slijepcima, ali kako broj slijepaca raste ona svoju nesebičnost čuva za svoju grupu.

Knjiga nije došla do toga dijela, oni nisu progledali kada su postali svjesni tereta svojih pobuda. Nisu spoznali sebe kao ljudsko biće u nepatvorenom obliku.
A čini mi se da su prava iskušenja tek bila pred njima, jer je proces nekakve pomirbe sa sljepoćom tek bio na početku.

Ne bih to nazvala procesom pomirbe sa sljepoćom, prije procesom preživljavanja i prilagođavanja novom načinu života, a to bi bio jedan jako dugačak proces koji bi se završio tek kada se više nitko ne bi sjećao da su ljudi nekada gledali očima ili bi se to sjećanje svelo na mit.



Od samog razvoja društva slijepih, onih koji ne gledaju očima već drugim osjetila i kako bi njihov svijet izgledao, kako bi se organiziralo, mene više intrigira što je to zapravo sljepoća i koliko je zaista slijep onaj koji ne vidi očima. Jeli više slijep onaj tko vidi, a ne gleda ili gleda, a ne zapaža. Takvog sljepila ima posvuda oko nas i svi smo na ovaj ili onaj način, u nekim stvarima slijepi. Kad bismo znali u čemu smo slijepi, ne bismo bili slijepi. Problem je u tome što zbog vlastite sljepoće, ne možemo je biti svjesni.

Nije li sljepilo i kad nitko ne može vidjeti (osjetiti) ono što ti vidiš, kao što kaže liječnikova žena. Ona sama za sebe kaže da je među slijepcima, ona najveći slijepac. Njihov svijet je drugačiji od njezinog.

Ono što me najviše potreslo u knjizi i s čim bih se složila s liječnikovom ženom je kad ona kaže da je gubitak nade najgora od svih sljepoća. Kad više ne vidiš nadu, što možeš vidjeti? Što preostaje?

[chrissy]

haralampije kaže:

Ono što me najviše potreslo u knjizi i s čim bih se složila s liječnikovom ženom je kad ona kaže da je gubitak nade najgora od svih sljepoća. Kad više ne vidiš nadu, što možeš vidjeti? Što preostaje?

Ovo me podsjetilo na onu ženu koja je samo sjedila na krevetu kad su drugi spavali... na neki način mi se čini da je ona umrla od gubitka nade da će biti bolje... bilo je još par ljudi u knjizi koji su umrli iz čista mira, kao da su jednostavno odustali od (takvog) života...

[Starija Sestra]

Knjiga tj atmosfera me je užasno podsjećala na Kafku i Munchov Krik (ne znam ima li ekspresionizam ikakve veze s njom).
Po meni je najvažnija rečenica u knjizi: biti slijep pored zdravih očiju - mislim da se tu saželo sve što se željelo reći ( jesu li oči zdrave? jesu. je li svijet obnevidjelih ljudi užasan? je. da li bi bilo bolno progledati? bi. dakle, bolje biti slijep i ne gledati/mariti za užase oko sebe, pustiti da te vode jednako slijepi ljudi nego sam progledati i pobrinuti se za sebe )
Nemam baš puno toga za reći o knjizi...nije mi žao što sam je pročitala ali ne vjerujem da ću je ponovo uzeti u ruke.

[haralampije]

Starija Sestra kaže:

Knjiga tj atmosfera me je užasno podsjećala na Kafku i Munchov Krik (ne znam ima li ekspresionizam ikakve veze s njom).
Po meni je najvažnija rečenica u knjizi: biti slijep pored zdravih očiju - mislim da se tu saželo sve što se željelo reći ( jesu li oči zdrave? jesu. je li svijet obnevidjelih ljudi užasan? je. da li bi bilo bolno progledati? bi. dakle, bolje biti slijep i ne gledati/mariti za užase oko sebe, pustiti da te vode jednako slijepi ljudi nego sam progledati i pobrinuti se za sebe )
Nemam baš puno toga za reći o knjizi...nije mi žao što sam je pročitala ali ne vjerujem da ću je ponovo uzeti u ruke.

Nije toliko zlo biti slijep u svijetu u kojem drugi oko tebe vide, mogu ti pomoći i voditi te, naučiti te kako da se nosiš sa svojom sljepoćom i živiš u normalnom svijetu u kojem vrijede određena pravila, kad ih se i sam možeš pridržavati. Slijepa osoba u ovom našem svijetu može biti itekako samostalna i uredna, držati do svog dostojanstva.
Zlo je biti slijep u svijetu u kojem su svi oko tebe slijepi, naći se u njemu odjednom, biti prepušten sam sebi, ne imati vremena prilagoditi se i naučiti živjeti u njemu. Još veće zlo je biti jedini koji u tom svijetu vidi jer onaj koji vidi ono što drugi ne vide, najviše pati, čak i kad je to što vidi lijepo, a u ovom slučaju nije.

[Nadinka]

Mislim da je sustina u sljepilu pored zdravih ociju, dakle nikakvoj novoj, apokalipticnoj tragediji, nego onome kako sad zivi 90% ljudi. Onih malo koji vide su u jos tezoj situaciji u svom pokusaju da slijepima pomognu a da sebe ne dovedu u neku uzasnu i optuzujucu situaciju, jer biti drukciji od vecine i to vecine koja se smatra ostecenom je uvijek strašno. Ovdje je kao ljudima oduzet vid dok u trenutnom svijetu nedostaje im mnogo vise od toga - mozda zdrav razum, suosjecanje, savjest?
Takođe je savrseno pokazano ponašanje ljudi u izolovanoj sredini, gdje se često javljaju nagoni za preživljavanjem jači od svih naučenih i stečenih ljudskih osobina. Mislim da ni ovi silni reality show-ovi nisu daleko od toga, samo svjesnost postojanja publike uspije djelimično natjerati ljude da ponašanje još drže na nivou prihvatljivog.

[chrissy]

Nadinka kaže:

Mislim da ni ovi silni reality show-ovi nisu daleko od toga, samo svjesnost postojanja publike uspije djelimično natjerati ljude da ponašanje još drže na nivou prihvatljivog.

Ali isto kao i u ovoj knjizi, ponašanje je na nivou prihvatljivog samo prvih par dana...

[zgdust]

Što se tiče nekoliko puta spomenutog preljuba sa ženom s tamnim naočalama, mislim da je ta scena zanimljiva i potrebna iz nekoliko razloga: 1. da unese malo sive zone među likove koji su se prilično jasno podijelili na pozitivce i negativce, 2. neočekivana je (reklo bi se da je u takvoj situaciji preljub zadnje što bi čovjeku palo na pamet - na prvu loptu, u mraku su sve žene iste), 3. pokazuje da (seksualna) privlačnost ne ovisi samo o vizualnoj komponenti. Ovo zadnje mi je dosta zgodna misao i pobija onu prvoloptašku ideju o uniformnosti u mraku.

[bktr]

zgdust kaže:

Što se tiče nekoliko puta spomenutog preljuba sa ženom s tamnim naočalama, mislim da je ta scena zanimljiva i potrebna iz nekoliko razloga: 1. da unese malo sive zone među likove koji su se prilično jasno podijelili na pozitivce i negativce, 2. neočekivana je (reklo bi se da je u takvoj situaciji preljub zadnje što bi čovjeku palo na pamet - na prvu loptu, u mraku su sve žene iste), 3. pokazuje da (seksualna) privlačnost ne ovisi samo o vizualnoj komponenti. Ovo zadnje mi je dosta zgodna misao i pobija onu prvoloptašku ideju o uniformnosti u mraku.

1. Pa sad, koliko je siva, crna ili bijela... ne znam
2. Neočekivana svakako jest
3. To je točno, i to je jedini razlog koji mi se čini smislenim

...iako i dalje mislim da je ta scena nepotrebna (meni, za moj osobni dojam). S njom il' bez nje, isto mi je. Nisam u njoj pronašla nikakvu važnost. Ili nevažnost.

[zgdust]

Ali nakon toga doktor mi se totalno srozao u očima (no pun intended). Događaj mi je totalno promijenilo percepciju lika, što znači da nije svejedno je li se dogodio. Je li nam se događaj svidio, to je druga stvar. I meni je u tom trenutku tip išao na živce. Gledano s odmakom, OK scena.

[bktr]

Nije bitno da li mi se svidjelo ili ne, nego nikako nisam pronašla logiku u tom postupku, jer rečeno je da do tad nikad nije prevario ženu. Zašto baš TAD? Shvatila bih da ona nije bila tamo s njim, pa ajde, čovjeku je došlo teško, ili da su se posvadili...ali ovako...
A još neshvatljivije mi je ženino prihvaćanje toga, još im je i blagoslov dala

[zgdust]

Sljepoća je ukinula zakone, štoviše cijeli svijet koji je dotad postojao. S tim u vezi, činjenica da je nikad prije nije prevario ne znači puno. Žena je toga vjerojatno bila svjesna. Kako su se sve ponašali ljudi u toj karanteni, taj preljub je mila majka (kako god to ružno zvučalo). A prihvaćanje je bilo nužno i jer nije željela ostati sama.

[bktr]

Ma da... kužim... samo valjda iz osobnih uvjerenja ne kužim.

[haralampije]

zgdust kaže:

Sljepoća je ukinula zakone, štoviše cijeli svijet koji je dotad postojao. S tim u vezi, činjenica da je nikad prije nije prevario ne znači puno. Žena je toga vjerojatno bila svjesna. Kako su se sve ponašali ljudi u toj karanteni, taj preljub je mila majka (kako god to ružno zvučalo). A prihvaćanje je bilo nužno i jer nije željela ostati sama.

Nije je prevario dok su bili ravnopravni partneri, a njezino prihvaćanje proizlazi iz njezinog razumjevanja da on ima potrebu za seksom s nekim sebi ravnim, bez osjećaja inferiornosti. Možda i samo potrebu za seksom, pražnjenjem i trenutnim rasterećenjem, potrebu koju njegova žena ne može zadovoljiti jer vidi i ima dostojanstvo koje su svi drugi izgubili zajedno s vidom. Ona mu je možda mogla pružiti seks iz sažaljenja, na poslijetku, i ona djevojka ga je primila u svoj krevet iz sažaljenja, ali to sažaljenje je drugačije.

Ne sjećam je li u karanteni bilo seksa između liječnika i njegove žene. Mislim da nije. Kako poželjeti voditi ljubav gledajući sve one gadosti koje je ona gledala, i njušila? Sva njezina energija odlazila je na neke druge stvari. Da ga je ne znam koliko voljela, onako izgubljen, ovisan o njoj poput djeteta, dok umazan govnima koja nije mogao očistiti, baulja između kreveta, nije joj mogao biti seksualno privlačan. I svi ti ljudi oko njih, koji ih ne vide, ali ih čuju. Nevažno je što oni ne mare i besramno se prepuštaju požudi; ona mari.

Ona već jest sama, njezin muž je dio zajednice slijepaca kojoj ona ne pripada, samo se pretvara da je poput njih. Ona se ne mora plašiti samoće jer ona njega ne treba dok on nju treba, ne samo kao praktičnu pomoć osobe koja vidi već i kao jedinu sponu s ljudskošću. Uvjerena sam, da je ona samo zucnula kad je krenuo u kvar, on bi se poput psića vrato pokunjenog repa i neobavljenog posla.

U njezinom prihvaćanju njegovog preljuba, osim razumjevanja, vidim i svojevrstan čin milosrđa. Ljubav je ipak nešto više od seksa. Ona to zna i možda je to jedan od razloga zašto nije oslijepila. Zna i da je on voli, da je ona druga samo zadovoljenje potrebe i ništa više.

[bktr]

Kak si ti sve to lijepo sročila... baš mi je bilo gušt čitati.... no opet...
baš zbog ovoga:

haralampije kaže:

Ljubav je ipak nešto više od seksa.

to nije trebalo biti tako.
Ali velim, to je možda zbog mog osobnog uvjerenja.
Kod mene svašta može proći, ali nevjera NE, a naročito ne u opisanoj situaciji.

Konačno, zar se ona nije napravila slijepa i otišla s njim da mu olakša, i jer ga nije htjela ostaviti, zar TO nije ljubav?, i voljela ga je i dalje posranog i jadnog i bila uz njega i svima je pomagala, a kak je on pokazao svoju ljubav??
S oproštenjem, ak mu se baš i digao u toj jadnoj situaciji, mogao se izdrkat, a nježnosti od strane žene mu nije falilo da bi zbog toga otišao drugoj.

Onda bi trebali tolerirati i svakakve druge situacije; alkoholičar ili narkić ili psihički bolesnik na liječenju - da li bi i njima bilo oprošteno jer u tom trenutku ih razumije samo osoba koja je u istoj situaciji? A kod kuće njegova npr. draga dobra žena koja mu je podrška u tom liječenju - bi prema činu prevare trebala biti milosrdna jer eto, ona na njenu žalost nije bolesna pa nije u tom trenu kompetentna za sex sa mužem, ali srećom ima onih koji jesu.

Joj, neću dalje.... preduboko budemo otišli.
Ionako mi ništa ne može promjeniti mišljenje o tome.
Ono si inače jako lijepo napisala, i to je prihvatljivo za one koji to mogu tako rastumačiti i prihvatiti.
Ja ne mogu.

[haralampije]

bktr, nije u skladu ni s mojim uvjerenjima, samo pokušavam dokučiti što je pozadina tog vanbračnog izleta. Saramago nije pisac koji će neku scenu ubaciti tek tako, da bude malo pikantnije.Nije bio.

Njeno prelaženje preko toga nije samo dokazivanje ljubavi, ona je to već dokazala svim onim što si nabrojila.

Konačno, zar se ona nije napravila slijepa i otišla s njim da mu olakša, i jer ga nije htjela ostaviti, zar TO nije ljubav?, i voljela ga je i dalje posranog i jadnog i bila uz njega i svima je pomagala, a kak je on pokazao svoju ljubav??

A čime je on mogao pokazati svoju ljubav, osim da drži maloga u gaćama, a i to ne mora nužno biti dokaz ljubavi; može biti i samo strah od njezine reakcije koja je za njega mogla biti katastrofalna. Neka druga žena bi ga poslala k vragu i više ne bi za njega prstom mrdnula, pustila bi ga da krepa od gladi u prljavštini.

Sad mi je još nešto palo na pamet, možda joj je time htio dati priliku da ga se s poštenim razlogom i bez grižnje savjesti oslobodi. On je čitavo vrijeme svjestan da joj je teret. Možda je taj njegov jednokratni izlet u tuđi krevet svojevrstan dokaz njegove ljubavi.

A možda ja previše brijem.

Onda bi trebali tolerirati i svakakve druge situacije; alkoholičar ili narkić ili psihički bolesnik na liječenju - da li bi i njima bilo oprošteno jer u tom trenutku ih razumije samo osoba koja je u istoj situaciji? A kod kuće njegova npr. draga dobra žena koja mu je podrška u tom liječenju - bi prema činu prevare trebala biti milosrdna jer eto, ona na njenu žalost nije bolesna pa nije u tom trenu kompetentna za sex sa mužem, ali srećom ima onih koji jesu.

Ne mislim da treba tolerirati, ali ovakvih situacija ima jako puno i nisu uvijek žene te koje toleriraju partnerove svinjarije, rjeđe iz ljubavi, češće zbog osjećaja dužnosti, straha od promjene i samoće ili nečeg desetog.

Mislim da se par iz romana ne može uspoređivati s gore navedenim primjerima.

[bktr]

haralampije kaže:

samo pokušavam dokučiti što je pozadina tog vanbračnog izleta. Saramago nije pisac koji će neku scenu ubaciti tek tako, da bude malo pikantnije.Nije bio.

.

E, to i mene muči. Što je pjesnik htio reći?
To je jedino što sam od njega čitala, ali dovoljno da shvatim da nije to bez razloga napisao.
Na žalost, ne možemo ga pitati.

[Nica]

Klasičnim prevarama obično prethodi puno toga i to je ono preko čega ljudi također ne mogu prijeći. Laži, obmane, poigravanje, ignoriranje. Nekog tko nas voli prevarimo svakim korakom koji vodi ka toj prevari, dočim je sam čin odnosa jasno iskazana potvrda svega toga jer se više ne možemo zavaravati i pronalaziti isprike.

Do prevare dođe u narušenim odnosima, malo je onih koji varaju čisto rekreativno (ne govorim o ljudima koji nikad nisu ni voljeli svog partnera niti ga vole, barem ne na način o kojem ovdje govorimo), a njihov nije bio takav. Oni su imali dobar brak u kojem su se međusobno poštivali i cijenili, bili su odani jedno drugom i nije se desilo u njihovom međusobnom odnosu ništa od onog što prevaru čini tako bolnom, osim samog čina.

Što je ona onda imala za oprostiti? Nije se skrivao, nije lagao, nije "krao" njezine emocije i neuzvraćao ih, nije ju tretirao na ponižavajući način njoj iza leđa. Ne znam je li to dobar razlog, ne znam ima li nešto u tome, samo mi je palo na pamet. Sad, u toplini doma svoga , čini mi se da ne bih mogla tako kao ona. Ali ni ona nije bila ravnodušna, njoj nije bilo svejedno. Ona je njega u tim trenucima jako žalila i, iako to možda nije željela, pokazala je to na mnoge načine. U to vrijeme njihova ljubav nije bila čisto partnerska i ljubavnička jer na nekoj razini oni to tada nisu ni bili. Dobili su neke nove nijanse s kojima ne da se nisu nosili nego ih nisu bili ni svjesni u potpunosti uslijed većih i važnijih problema. Nešto kao nevidljivi čovjek koji nam premješta stvari po stanu, a mi toga nismo svjesni jer ga ne vidimo i ne osjetimo njegovu prisutnost - a trebali bismo.

Možda mu je mogla lakše oprostiti na taj način, kao što bismo prije i lakše oprostili ljudima od kojih ni ne očekujemo puno.