Nakon što sam drugi put pročitao "Sedam strahova", moram zaključiti da mi je drago da je izbor pao na njega. Iako sam znao kako će se (okvirno) stvari rasplesti, roman sam s velikim zanimanjem čitao od početka do kraja i uživao čak više nego prvi put. Znate onaj tip knjige kod koje svako malo treba stati s čitanjem da bi se dulje uživalo u ponekoj dubokoj misli, fino formuliranom osjećaju ili naprosto da bi se produljio čitateljski užitak? E, ovo je takva knjiga. A tako nenametljiva i nepretenciozna. Žao mi je što nije dobila zasluženu medijsko-čitateljsku pažnju (osim što je ušla u finale za te godine namještenu nagradu Jutarnjeg lista - ali to je već druga priča) jer se po mom skromnom mišljenju radi o vrhunskoj književnosti koja nadilazi uratke nekih puno razvikanijih inozemnih autora. Vidim da su ga mnogi i u klubu odlučili preskočiti, ali to je njihov gubitak (bktr, neka te ne preplaši onih 15 stranica ekavice, ima to svoj razlog).
Budući da komentiram prvi, krenut ću od radnje. Naš pripovjedač nakon 9 mjeseci i 3 dana (ovo je samo jedan primjer zanimljive numerološke simbolike kojom je roman prožet) depresije provedene u stanu ponovo se rađa / uskrsava i izlazi u svijet, a on je pokriven debelim snijegom koji je "dosadio čak i djeci". Sunca nema i scenografija se savršeno poklapa s melankoličnom atmosferom koja vlada od prve stranice. Sad mi pada na pamet simbolika čitavoga grada (zemlje, regije...) zamrznute u vječnom trenutku bespomoćnosti i besperspektivnosti. Paradoksalno, čitavo vrijeme je prisutna i nekakva toplina zbog koje roman ni u jednom trenutku ne postaje istinski depresivan.
Našem junaku (za kojeg kasnije skoro saznajemo da se zove Besim, što znači "nasmijan" - jedna od rijetkih autorovih ironija) na vrata kuca Mirna, kći njegova u ratu nestalog kolege Alekse, donosi mu Aleksin dnevnik i moli pomoć u potrazi. Dakle, na razini radnje dva su pitanja koja stvaraju napetost: 1. Što se dogodilo s Aleksom?, 2. Što je pripovjedač napravio da ga je žena napustila? Oba raspleta su moćna, a na njih ću se vratiti kasnije.
Sjajan začin romanu predstavljaju nadnaravni elementi koji se nadopunjuju s onim svakodnevnima. Od nasmijanog duha Perkmana čak su mi moćniji duhovi slijepih konja koji su čitav život proveli u mraku rudnika. Kod nekih motiva padao mi je na pamet Kafka (čovjek s krvavim očima koji u tuđem stanu bdije i čeka da iz zatvora izađe čovjek koji mu je u ratu pobio obitelj), kod nekih David Lynch (scene snova, privatna soba braće Pegaz). Iako "Sedam strahova" striktno gledano nije ratni roman, rat je sveprisutan, a njegovo gotovo usputno spominjanje zapravo je efektnije od otvorenog prikaza strahota. Sve je implicitno. Svi znaju, ali šute. Ako netko i ne zna, ne želi saznati. Nema krvavih detalja, ali time ono suptilno natuknuto postaje još strašnije. Pogotovo s vještom uporabom kontrasta, najčešće u izboru lokacija. Muzička škola kao mjesto mučenja srpskih civila i zarobljenika. A preko puta vrtić. Kratak citat: "Zamislio sam kako stražar na ulazu posmatra dječiju igru, puši cigaru i vrti ključeve oko prsta dok mu kolege u podrumu tuku zarobljenike." Ili još snažnije: nekadašnji površinski kop rudnika koji je služio za likvidacije, pretvoren u deponij. Pod naslagama smeća i snijega trune ono što su nekoć bili ljudi. Ljudi svedeni na smeće.
Ključno pitanje romana je, rekao bih, pitanje krivnje. Zaključak glasi: striktno gledano, svi su krivi, nitko nije nevin. Ne odnosi se to samo na ratna zbivanja, nego i na mirnu konzumerističku svakodnevicu. Citat: "Svi traže najlakši način da dođu do lijepih predmeta. Baš ih briga što ljudi koji im ispunjavaju želje rade kao robovi, što umiru od čudnih bolesti, što ih izjedaju hemikalije, guši zagađen zrak... Svjesno plaćaju da drugi za njih ubijaju, muče, ponižavaju ljude..."
Ipak, iako roman suočava čitatelja sa onime s čime se teško suočiti, s onime što se prešućuje, opći ton nije osuđivački. Između ostalog, eksplicitnim ograđivanjem od ironije, sarkazma i cinizma, autor ne odustaje od čovjeka (u koje su, recimo, u Aleksinom dnevniku čak i golubovi izgubili povjerenje). Doduše, čini se da taj čovjek odustaje od samoga sebe i drugih. To je druga velika tema - usamljenost i otuđenje. Skoro svi likovi pate zbog gubitka: Aleksa, Ahmed, Mirna, pripovjedač (a način na koji je upropastio brak stvarno je zanimljiv).
Napisat ću još ponešto o braći Pegaz i prikazu zla, ali ne sad. Ionako je ispalo predugačko. Dat ću priliku drugima.
Usput, kako ste protumačili kraj romana (fabularnog dijela)? Jasno je čiji su koraci, ali kakav je ugovor potpisao s Pegazima? Faustovska prodaja duše ovdje mi se ne uklapa. Imam teoriju, ali i s njom ću pričekati.
Linearni mod
