Norveška šuma - komentari

[chrissy]

Otvaram temu za komentiranje, za slučaj da je netko već spreman, a ja ću svoj komentar dodati malo kasnije...

[bktr]

Još 100 strana... puf pant... ovih dana s oproštenjem - ne stignem ni srat

[bktr]

Nisam znala što očekivati od ove knjige, jer koliko je oduševljenih, toliko je i razočaranih.
Oduševljena nisam, razočarana nisam.

Dovoljno mi se svidjela da me zainteresira za ostali autorov opus pa sam kupila par njegovih knjiga na Interliberu, a ako mi se i one svide, pročitat ću i ostale.

Sviđa mi se jednostavnost opisa, lakoća pripovijedanja, sve je tako ležerno i jednostavno, a opet nije nimalo jednostavno. Priča o Naoko topla je i tužna. Uvijek me dirnu likovi koji nisu sretni, kao i tragični krajevi. Naoko je zaglibila u svijet koji ja ne poznajem, niti sam mu ikada bila blizu pa mi je uvijek interesantno o tome čitati i iako se ne mogu poistovjetiti s takvim likovima, mogu suosjećati s njima. Nikad se nije znala nositi sa svijetom oko sebe. Još dok je odrastala uz Kazukija živjela je s njim u svom malom svijetu, nesposobna otvoriti se za druge. Vjerojatno je njena bolest (i sudbina) zapečaćena samoubojstvom njene sestre, a pogoršala se kada se ubio i Kazuki, jedina osoba s kojom se razumjela. Nekako sam otpočetka slutila kako će završiti. Toru joj ionako nije mogao pomoći, on joj je samo olakšavao neke teške trenutke.

Midori mi je u isto vrijeme i simpatična i naporna. Malo pretjeruje bježeći iz krajnosti u krajnost, iako ona čvršće stoji na zemlji malo mi se i ona čini uvrnuta (što i nije neobično s obzirom na obiteljsku situaciju).

Bilo je dosta komentara o tome kako je Toru hladan i bezosjećajan, no ja ga nisam takvim doživjela. Baš naprotiv, mislim da kad mu je do nekog stalo da je prema njemu baš kakav treba biti. Prilično realno opisuje cijelu situaciju, možda zato djeluje hladno. Volio je Naoko, a nije znao kako joj pomoći pa i kad je pokušao ići dalje, nije se mogao opustiti, stalno iščekujući ishod situacije s njom.

Reiko mi je simpatična otkačena ženskica, a smiješno mi je kako je prikazana (tj. sama se tako prikazuje) - kao stara baba, jer danas su žene u kasnim tridesetima ipak još uvijek itekako mlade.

Malo sam iznenađena otvorenošću likova glede seksa, radnja je 60.-ih godina, ok tada je bila seksualna revolucija s naglaskom na SAD i zapadne zemlje, ali ne znam kako je tada bilo u istočnim zemljama (očekivala sam konzervativniju sredinu) – neka me netko prosvijetli – ne stignem googlati.


Topla, pametna, a prije svega životna priča.

[chrissy]

Prije svega, ispričavam se , stvarno nisam stigla napisati komentar do sad...
Što se ove knjige tiče, Murakamija sam stavila u anketu jer mi je već dugo na popisu autora za koje sam puno čula, a čitala... ništa.
Kako i bktr kaže, ova knjiga mi je dovoljno dobra da poželim pročitati još nešto od istog autora (već me doma čeka Južno od granice, zapadno od sunca)...
A sad... moji zbrda-zdola dojmovi:
Spomenula bih kako mi se svidio stil pisanja, mogla sam se uživjeti u Toruov problem i rastrganost između dvije djevojke. Također su mi se svidjeli opisi - nisu pretjerano detaljni, a opet, lijepo dočara okoliš u kojem se priča odvija... posebno mi se svidio opis sanatorija - zvuči kao ugodno mjesto, ne bih imala ništa protiv da me tamo zatvore..
Svidjelo mi se i provlačenje muzike iz tog vremena (moram priznati da za Norvešku šumu prije ove knjige nisam čula - sad znam i to), pa knjige koje on čita (koje sam i sama pročitala! )... sve mi je to pobliže dočaralo radnju.
Toru me na trenutke podsjetio na Holdena iz Lovca u žitu - na neki način su obojica neprilagođeni, žive u učeničkom/studentskom domu, nemaju baš puno prijatelja, imaju cimera koji im ide na živce, ali su ipak u dobrim odnosima s njim...
Mislim da je to utjecalo na odabir Toruovih djevojaka - Naoko i Midori, iako na prvu potpuno različitih karaktera, također su svaka na svoj način neprilagođene...
Toru i Naoko bili su povezani zbog prijatelja koji je počinio samoubojstvo, i već iz te činjenice dalo se naslutiti da ta priča neće završiti sretno, no kad sam pročitala da je i Naokina sestra počinila samoubojstvo... pa kad je Naoko otišla u sanatorij... kraj mi je bio jasan, iako se na momente možda učinilo da će se ipak oporaviti. (Jako puno samoubojstava, ha!? Ako se ne varam i Hatsumi se ubila.)
Što se tiče Reiko - posebno mi je šokantna njezina životna priča zbog koje je završila u sanatoriju.
Midori mi je djelovala dosta zbrčkano, kao da ni sama ne zna što želi u životu, no opet... ima i ona obiteljsku situaciju koja to opravdava... tako je i u vezi sa Toruom, malo bi-malo ne bi... a s druge strane, takav je i on prema njoj... na kraju knjige je ostalo otvoreno pitanje da li su na kraju završili zajedno ili ne.

[chrissy]

bktr kaže:

Malo sam iznenađena otvorenošću likova glede seksa, radnja je 60.-ih godina, ok tada je bila seksualna revolucija s naglaskom na SAD i zapadne zemlje, ali ne znam kako je tada bilo u istočnim zemljama (očekivala sam konzervativniju sredinu) – neka me netko prosvijetli – ne stignem googlati.

I ja sam mislila tako, no kad sam pročitala Sjećanja jedne gejše, skužila sam da Japanci oduvijek imaju malo otvoreniji stav prema seksu... nije samo stvar hipi pokreta.

[bktr]

chrissy kaže:

I ja sam mislila tako, no kad sam pročitala Sjećanja jedne gejše, skužila sam da Japanci oduvijek imaju malo otvoreniji stav prema seksu... nije samo stvar hipi pokreta.

Dobro, ali tamo je ipak ciljano opisan život gejši, svaka zemlja ima svoje "gejše", ali to ne uključuje cijelokupan narod. U N.Š. su likovi obični ljudi.

[bktr]

chrissy kaže:

Kako i bktr kaže, ova knjiga mi je dovoljno dobra da poželim pročitati još nešto od istog autora (već me doma čeka Južno od granice, zapadno od sunca)...

Također.
A uz nju sam kupila i Kafku na žalu i Pleši pleši pleši (iako se prije nje mora čitati Lov na divlju ovcu).

[haralampije]

Pitko i lijepo napisano štivo, slikovito, s mirisima i okusima, zvucima, ali uprkos svim tim odlikama, kao i osebujnim likovima te kompliciranim odnosima između njih, mene je ostavilo ravnodušnom.
Nakon Kafke na žalu očekivala sam više. Nema se tu što prigovoriti, sve stoji, sve štima, na ništa se ne mogu okomiti, ali ipak mi nešto nedostaje, mrvica nečeg neopipljivog što bi izazvalo moju emocionalnu reakciju.

Kao što bktr kaže, knjiga me nije ni razočarala, ni oduševila, naprosto me ostavila hladnom.

Nijedan od Murakamijevih likova me nije posebno zaintrigirao, potaknuo da ga zavolim ili zamrzim, barem se sažalim nad njim, a svi su redom, na ovaj ili onaj način, slučajevi za žaljenje. Pratila sam njihove sudbine sa svojevrsnim odmakom, ni ne trepnuvši zbog njihovih nevolja i depresija, slomova i samoubojstava.

Možda je mojoj hladnoći uveliko pridonijelo što sam od samog početka znala da će naoko mlitavo lelujati u nekom svom mračnom oceanu i na kraju potonuti na dno, a Toru obilaziti oko njega, s jednom nogom vodi, s drugom na obali, bezuspješno je pokušavajući dohvatiti, rastezati se na dvije strane.

bktr kaže:

Naoko je zaglibila u svijet koji ja ne poznajem, niti sam mu ikada bila blizu pa mi je uvijek interesantno o tome čitati i iako se ne mogu poistovjetiti s takvim likovima, mogu suosjećati s njima. Nikad se nije znala nositi sa svijetom oko sebe. Još dok je odrastala uz Kazukija živjela je s njim u svom malom svijetu, nesposobna otvoriti se za druge. Vjerojatno je njena bolest (i sudbina) zapečaćena samoubojstvom njene sestre, a pogoršala se kada se ubio i Kazuki, jedina osoba s kojom se razumjela. Nekako sam otpočetka slutila kako će završiti. Toru joj ionako nije mogao pomoći, on joj je samo olakšavao neke teške trenutke.

Uza obiteljsku patologiju, nesretan odnos s Kazukijem koji je uza svu silnu ljubav i raumjevanje bio frustrirajući za oboje i po svemu sudeći pridonio tome da Kazuki odluči okončati svoj život, ne nalazim sućuti za Naoko. Nalazim da u njoj ima i poprilična doza sebičnosti, koncentriranosti samo na sebe i na svoje probleme. ono što radi Toruu je bešćutno iskorištavanje njegovog prijateljstva i ljubavi, posuto mrvicama nade i rajcanja bez pokrića; sasvim dovoljno da netko labilniji, poput Kazukija, potone.
Nju sam otpisala od samog početka, a za Torua se nisam brinula jer, eto, on se nakon dvadeset godina prisjeća što je i kako je bilo.

Midori mi je u isto vrijeme i simpatična i naporna. Malo pretjeruje bježeći iz krajnosti u krajnost, iako ona čvršće stoji na zemlji malo mi se i ona čini uvrnuta (što i nije neobično s obzirom na obiteljsku situaciju).

Midori je u toj priči čvrsta točka, Toruovo sidro iako on toga gotovo do samog kraja nije svjestan.
Svidjela su mi se njezina razmišljanja i način na koji donosi zaključke, hrabrost da postavlja pitanja i prizna svoje neznanje, razlozi zbog kojih je zavoljela Torua.
Jedan od boljih dijelova u knjizi mi je onaj o njezinom petljanju s mladim marksistima ili što su već bili.

Bilo je dosta komentara o tome kako je Toru hladan i bezosjećajan, no ja ga nisam takvim doživjela. Baš naprotiv, mislim da kad mu je do nekog stalo da je prema njemu baš kakav treba biti. Prilično realno opisuje cijelu situaciju, možda zato djeluje hladno. Volio je Naoko, a nije znao kako joj pomoći pa i kad je pokušao ići dalje, nije se mogao opustiti, stalno iščekujući ishod situacije s njom.

Toru je mladac, znatno drugačiji od svojih vršnjaka, nije površan i nosi u sebi jedan duboki misaoni svijet koji mu onemogućava imati širok krug prijatelja koji služe samo za ubijanje vremena. Sam sebi je bolje društvo nego li bi mu bili bučni studenti koji se bune ni sami ne znajući protiv čega, mašu ispraznim parolama, kvalificiraju se ovako i onako, ponosni na svoju političku osviještenost, a da pri tom nemaju pojma na što se pozivaju i svoje neznanje izražavaju omalovažavanjem onih koji se usude postaviti sasvim razumna pitanja.

Reiko mi je simpatična otkačena ženskica, a smiješno mi je kako je prikazana (tj. sama se tako prikazuje) - kao stara baba, jer danas su žene u kasnim tridesetima ipak još uvijek itekako mlade.

Čovjek, ne samo žena, je onoliko mlad koliko se mladim osjeća. Reiko nikad nije bila mlada, a dijete je bila vrlo kratko. Njezin talent je rano otkriven i tad prestaje djetinjstvo. Na ruku joj nisu išle ni druge okolnosti, previše se toga strovalilo na nju i pridonijelo tome da joj se lice izbora kao u starice. Da je bila više fokusirana na svoje lice, a manje na neke druge stvari, lakše bi se nosila s tegobama u životu i sasvim sigurno ne bi imala vremena za neku malu patološku lažljivicu koja joj je na kraju život pretvorila u pakao.

Treba uzeti u obzir da Toru u vrijeme kada je upoznao Reiko imao dvadeset godina. Kad je meni bilo dvadeset, oni od trideset su mi se uprkos dobrom izgledu činili jako starima, a četrdesetogodišnjaci su mi bili metuzalemi.

Malo sam iznenađena otvorenošću likova glede seksa, radnja je 60.-ih godina, ok tada je bila seksualna revolucija s naglaskom na SAD i zapadne zemlje, ali ne znam kako je tada bilo u istočnim zemljama (očekivala sam konzervativniju sredinu) – neka me netko prosvijetli – ne stignem googlati.

To je Japan. Oni nisu imali dvije tisuće godina kršćanskog tabuiziranja seksa, niti im je utuvljivano u kolektivnu svijest da je seksualno zadovoljstvo grijeh, osim ako je nuspojava prilikom blagoslovljene reprodukcije, a ljudsko tijelo nešto čega se treba sramiti. Nisu imali ni islam koji po tom pitanju nije ništa bolji. U njihovoj kulturi seks nikad nije smatran nečim prljavim i sramnim.

Po netu je kolao filmić, ne mogu ga naći, o seksualnom odgoju u Japanu, takav da se svaki prosječni zapadnjak mora zgroziti i posramiti jer to su prizori koje se poskrivečki gleda u svoja četiri zida, a o tome da s partnerom odemo na takav tečaj, u dvoranu punu mladih parova kao od majke rođenih koji pod vodstvom instruktora svladavaju umijeće vođenja ljubavi, nema ni govora.

U Japanu se erotski sadržaji ne kupuju po skrivečki, za njih je sasvim normalno u javnom prijevozu uživati u najnovijem broju mangi i anima za odrasle i nemaju potrebu svoj strip zakloniti od pogleda drugih ljudi.

[haralampije]

chrissy kaže:

Svidjelo mi se i provlačenje muzike iz tog vremena (moram priznati da za Norvešku šumu prije ove knjige nisam čula - sad znam i to), pa knjige koje on čita (koje sam i sama pročitala! )... sve mi je to pobliže dočaralo radnju.

To se je i meni svidjelo.

Toru me na trenutke podsjetio na Holdena iz Lovca u žitu - na neki način su obojica neprilagođeni, žive u učeničkom/studentskom domu, nemaju baš puno prijatelja, imaju cimera koji im ide na živce, ali su ipak u dobrim odnosima s njim...

Sličnosti ima, ali Toru je znatno zreliji od Holdena, čak prezreo za svoje godine.

Mislim da je to utjecalo na odabir Toruovih djevojaka - Naoko i Midori, iako na prvu potpuno različitih karaktera, također su svaka na svoj način neprilagođene...

Meni se čini da su one izabrale njega.

Toru i Naoko bili su povezani zbog prijatelja koji je počinio samoubojstvo, i već iz te činjenice dalo se naslutiti da ta priča neće završiti sretno, no kad sam pročitala da je i Naokina sestra počinila samoubojstvo... pa kad je Naoko otišla u sanatorij... kraj mi je bio jasan, iako se na momente možda učinilo da će se ipak oporaviti. (Jako puno samoubojstava, ha!? Ako se ne varam i Hatsumi se ubila.)

Za jedan roman stvarno mnogo samoubojstava, mislim da sam ih na više naletjela samo u Eugenidesovim Nevinim samoubojstvima. A opet, to je Japan, zemlja s visokom stopom samoubojstava. Kad se spomene Japan, prvo što čovjeku padne na pamet, uz gejše, ikebanu, bonsai, samuraje i mange je sepuku - ritualno samoubojstvo. Tu su i nezanemarive kamikaze.

Što se tiče Reiko - posebno mi je šokantna njezina životna priča zbog koje je završila u sanatoriju.

Neki ljudi se mogu nositi s teretom kleveta i javnim izopćenjem koje uzrokuju, a neki ne. Reiko nije mogla. Kroz svoje odrastanje nije imala priliku očvrsnuti, ograđena je od stvarnog svijeta i od nje se očekivalo samo jedno, da postane uspješna pijanistica, što se je također pokazalo kao prevelik teret koji ju je doveo do duševnog sloma i učinio je još nespremnijom za stvarni svijet u kojem postoje i drugi, prikriveni psihički bolesnici, patološki lažljivci koji upravo nanjuše ovakve poput nje. Nije se mala slučajno na nju nakalemila.

Midori mi je djelovala dosta zbrčkano, kao da ni sama ne zna što želi u životu, no opet... ima i ona obiteljsku situaciju koja to opravdava... tako je i u vezi sa Toruom, malo bi-malo ne bi... a s druge strane, takav je i on prema njoj... na kraju knjige je ostalo otvoreno pitanje da li su na kraju završili zajedno ili ne.

To su te godine, u redu je biti zbrčkan i predomišljati se svake tri minute, pogotovo kad je i druga strana malo tu, malo tamo. Jesu li na kraju ostali skupa, vjerojatno jesu neko vrijeme, ali to bi već bila druga priča.


Niste spomenule Toruovog prijatelja, budućeg diplomatu, zaboravila sam kako se zove.
Da mi je znati kakvu tek taj patologiju ima iza sebe, obiteljsku i inu. Za njega bi se moglo reći da je hladan i bešćutan manipulator, ali izrazito inteligentan i time još opasniji za svoju okolinu. Nikad mi nisu bile jasne žene koje se zatelebaju u takve i pate zbog njih iza njima. Mislim da ni one nisu sasvim svoje u glavi.

Koliko je on bio pravi prijatelj Toru, o tome bi se dalo raspravljati. Toru je njemu bio ugodno društvo, zanimljiv sugovornik i pažljiv slušatelj koji je usput i poznavao i razumjevao materiju, a na kojem je ujedno uvježbavao i razvijao svoje diplomatske sposobnosti. Što se pak tiče njegove velikodušnosti, i ona mi je vrlo sumnjiva. Lako je biti velikodušan kad se pritom ne odričeš ničega do čega ti je stalo i što ti je potrebno, što ne možeš nadomjestiti nečim drugim ili ne zahtjeva od tebe previše truda.

[chrissy]

haralampije kaže:

Nijedan od Murakamijevih likova me nije posebno zaintrigirao, potaknuo da ga zavolim ili zamrzim, barem se sažalim nad njim, a svi su redom, na ovaj ili onaj način, slučajevi za žaljenje. Pratila sam njihove sudbine sa svojevrsnim odmakom, ni ne trepnuvši zbog njihovih nevolja i depresija, slomova i samoubojstava.

Isto i kod mene, jedino je Reiko (kao što sam već rekla) izazvala koliko-toliko nekakvu reakciju kod mene, ostali ne baš.

[100PER]

procitao sam knjigu prije 3 godine i jako mi se svidjelo nacin na koji murakami opisuje svoju okolinu kroz te "spaljene" likove.

[Matahari]

Jako čitko štivo, odlično mi odgovara autorov način pisanja.

Mislim da sam nabrojala čak šest samoubojstava u ovoj knjizi (a dosad sam mislila da to nije toliko rašireno u Japanu koliko se o tome priča-izgleda ipak da jest) i to me iznenadilo.
Teško mi se pomiriti/prihvatiti takvu priču u kojoj svako malo netko od npr. mojih prijatelja počini samoubojstvo (pa mi se zbog toga teško poistovjetiti s likovima, jer to nije naša stvarnost), a još mi je teže prihvatiti Toruovu naivnost da će se Naoko jednog dana izlječiti.
Cijelim putem mi se čini da umjesto da on nju vodi putem izlječenja, ona njega vodi prema njegovoj bolesti da postane isti kakva je i ona (sklona samoubojstvu).

Iznenadili su me opisi studentskog života i općenito života u Japanu, jer ispada da su i oni samo ljudi koji ljenčare, zabavljaju se, često dangube i da nisu nacija robota i radoholičara kakvim ih svijet prikazuje

Možda bi mi neke stvari u priči bolje sjele kad bih je odlučila pročitati još jednom... ali o tom, potom....

[bktr]

Matahari kaže:

Cijelim putem mi se čini da umjesto da on nju vodi putem izlječenja, ona njega vodi prema njegovoj bolesti da postane isti kakva je i ona (sklona samoubojstvu).

I meni se isto tako čini.

[Matahari]

bktr kaže:

I meni se isto tako čini.

Nakon svakog povratka u Tokio od nje, ili od primanja pisma ili od neprimanja pisma, on je sve mršaviji, sve lošije izgleda, povlači se u sebe (a zapravo ga jedino Midori na to upozorava).
Na kraju knjige kao da dobiješ zaključak da je samoubojstvo bolest koja se prenosi kao virus ili nekaj sličnog... ali kako kažem, možda je to jednostavno u Japanu nešto normalno (dok npr. ja ne poznam nikog tko je napravio samoubojstvo u mojoj okolini).

[haralampije]

Sad sam skontala da znam toliko samoubojica da ih ne mogu sve ni pobrojati. Svi su se redom objesili, ovih kojih sam se sjetila, a dva slučaja su maglovita, ne zna se jesu li namjerno završili pod vlakom i šleperom ili slučajno, ali obzirom da su im životi bili gadno čupavi, samoubojstvo nije isključeno.

[chrissy]

haralampije kaže:

Sad sam skontala da znam toliko samoubojica da ih ne mogu sve ni pobrojati. Svi su se redom objesili, ovih kojih sam se sjetila, a dva slučaja su maglovita, ne zna se jesu li namjerno završili pod vlakom i šleperom ili slučajno, ali obzirom da su im životi bili gadno čupavi, samoubojstvo nije isključeno.

ovo ko da sam ja pisala...

[zgdust]

Meni se u jednom trenutku učinilo da je Midori ona mala patološka lažljivica koja je Reiko zaskočila na satu klavira - u svakom slučaju dob štima. Midori je i sama Toruu priznala da je lagala da joj je otac u Urugvaju. Znači li to da je lagala i o svemu ostalome? Primjerice, Toru ne dobije pravi dokaz da je ona druga žena iz Midorinog stana zaista njezina sestra, ni da je starac u bolnici zaista njezin otac, ni da je dotični starac na kraju uopće umro. Toru se mora pouzdati u Midorine riječi, a cura baš i ne ulijeva povjerenje.

Opći dojam o knjizi: fino napisano, ali mlako i dosadnjikavo. Emocionalno bi me uvuklo da nema toliko samoubojstava koja od priče nenamjerno prave sprdačinu.

[haralampije]

zgdust kaže:

Meni se u jednom trenutku učinilo da je Midori ona mala patološka lažljivica koja je Reiko zaskočila na satu klavira - u svakom slučaju dob štima. Midori je i sama Toruu priznala da je lagala da joj je otac u Urugvaju. Znači li to da je lagala i o svemu ostalome? Primjerice, Toru ne dobije pravi dokaz da je ona druga žena iz Midorinog stana zaista njezina sestra, ni da je starac u bolnici zaista njezin otac, ni da je dotični starac na kraju uopće umro. Toru se mora pouzdati u Midorine riječi, a cura baš i ne ulijeva povjerenje.

Zanimljiva teorija o Midori. Sad se pitam kako mi je to promaklo.

Mislim da je starac ipak bio njezin otac ili barem netko dovoljno blizak. Sve ostalo je pod upitnikom.

Još nešto, nije li Toru razgovarao telefonom s njezinom sestrom?

Opći dojam o knjizi: fino napisano, ali mlako i dosadnjikavo. Emocionalno bi me uvuklo da nema toliko samoubojstava koja od priče nenamjerno prave sprdačinu.

Meni su sva ta samoubojstva bila tako očekivana da ih nisam doživjela kao sprdačinu.

Jučer i danas mislim o samoubojicama i brojim. Susjedstvo u kojem sam odrasla je kao da je ispalo iz Norveške šume, ma što ispalo, šiša je po broju samoubojstava.

[zgdust]

haralampije kaže:

Još nešto, nije li Toru razgovarao telefonom s njezinom sestrom?

Razgovarao je s nekom ženskom osobom, nije sasvim jasno kojom. U prvom tel. razgovoru nekoliko puta doslovno kaže "Midorina moguća/potencijalna sestra". Kasnije to postane "sestra" iako u međuvremenu nikakve potvrde nije bilo.

Midori čak ne mora biti klinka iz priče, dovoljno ju je promatrati kao nepouzdanu. Onda imamo zanimljivu situaciju: Toru mora birati između neugodne istine (Naoko) i ugodne laži (Midori). Ne uspijeva se odlučiti, ali neugodna istina urušava se sama od sebe. Hoće li se ostatak života prepustiti ugodnoj laži, nije nam otkriveno. Znamo samo da godinama poslije neugodna istina izbija na površinu kad god Toru čuje "Norwegian Wood" i krene se prisjećati.

Da ne bi sad ispalo da idealiziram Naoko - slažem se s opaskom da je sebična. K tome je sklona samosažaljenju, a kako kaže Nagasawa (Toruov ambiciozni "prijatelj"): "Nikad se nemoj sažalijevati. To rade samo gubitnici." Naoko jest gubitnica, zato i mami čitateljevo suosjećanje. Ipak, najdraži ženski lik mi je Reiko. Također tragičan lik, ali postavlja se s više zrelosti i karizme, što mi je dobro sjelo.

[haralampije]

Mogu razumjeti Midorinu laž o ocu u Urugvaju. Ponekad je lakše izreći takvu laž nego nego reći istinu koja utječe na odnos ljudi prema tebi, izaziva njihovo sažaljenje koje je ponekad teret i samo te još više baca u bedaru. Neki očekuju da bi onaj kome netko blizak boluje od neizlječivog raka morao hodati okolo pognute glave, sav utučen i svako malo zaridati, nekima pak je takvo saznanje nelagodno, opterećuje ih i radije su podalje od ljudi kojima bi moglo zatrebati rame za plakanje. Možda Midori nije htjela doživjeti nešto takvo od Torua, možda je jedini razlog te njezine laži što nije bila s njim dovoljno bliska da mu povjeri nešto tako teško. Na neki način je tom laži štitila sebe i davala priliku njihovom odnosu da se počne razvijati neopterećen bolešću njezinog oca.

Na osnovu te jedne laži, iz mog kuta gledanja poprilično opravdane, ne mora značiti da je sve drugo lagala iako nema potvrde da stvarno ima sestru, dečka i da je taj dečko stvarno tako užasan i zadrt tip kakvim ga je opisala...

Pod ovim mojim pretpostavkama, Midori ne bi bila nepouzdana, već prije preponosna da traži sažaljenje, preponosna da raširi ruke Toruu nakon što se konačno sjetio da i ona postoji na rubu njegovog svijeta, nakon što se njegov centar, Naoko, urušio i zamalo ga povukao za sobom u dubinu, u skriveni bunar oko kojeg je čitavo vrijeme bauljao.

Ima u Midori i nešto potvrđeno iskreno, a ujedno i hrabro. Ona se ne srami priznati da nešto ne zna i ne razumije, ne srami se tražiti odgovore. Lažljivac će glumiti da zna i razumije, a kad ga se zapita objašnjenje, izvrgnut će pitača ruglu.

Ako ćemo za sve tražiti dokaze, nema potvrde ni da je Reiko govorila istinu. Možda se njezina priča odvijala potpuno drugačije. Treba uzeti u obzir da je sjećanje krhko i nije rijetkost da se neki dijelovi promijene, pogotovo kad prorade zaštitni mehanizmi, te ljudi lažu ni ne znajući, uvjereni da je sve bilo kako se sjećaju. A zatim je tu i percepcija koja je kod svakoga drugačija. Nas pet može isti događaj doživjeti na pet različitih načina i ispričati pet različitih priča. I tko od nas laže?