Prezaštićivanje djece

[the_doll_]

Ne znam je li bilo već govora o ovoj vrsti nasilja nad djecom, ali u svakom slučaju fenomen je vrlo zanimljiv. Mnogi roditelji koji "prezaštićuju" svoju djecu nisu ni svjesni koliko štete razvoju svog djeteta, i to na svim aspektima života. Ne znam puno o tom problemu jer je nedovoljno zastupljen u literaturi s kojom sam se ja susretala. Zanima me što mislite o tome i imate li možda kakvu knjigu za preporučiti koja se u većoj mjeri bavi ovom problematikom? Planiram pisati diplomski na ovu temu, pa bi mi svaka pomoć dobrodošla.
Pozdrav

[Svjetska]

the_doll_ kaže:

Ne znam je li bilo već govora o ovoj vrsti nasilja nad djecom, ali u svakom slučaju fenomen je vrlo zanimljiv. Mnogi roditelji koji "prezaštićuju" svoju djecu nisu ni svjesni koliko štete razvoju svog djeteta, i to na svim aspektima života. Ne znam puno o tom problemu jer je nedovoljno zastupljen u literaturi s kojom sam se ja susretala. Zanima me što mislite o tome i imate li možda kakvu knjigu za preporučiti koja se u većoj mjeri bavi ovom problematikom? Planiram pisati diplomski na ovu temu, pa bi mi svaka pomoć dobrodošla.
Pozdrav

Dobra tema! Cesto razmisljam o ovome jer sam i sama mama.
U zemlji u kojoj zivim roditelji odvedu djecu u park i puste ih da se igraju dok oni sjede sa strane. Djeca se penju po onim stvarima za penjanje, padaju (tlo je od gume i nisam nikada vidjela da se neko dijete povrijedilo itd).

Onda dode jedna i trci za svojim djetetom, dijete se penje ona stoji dole da hvata ako padne. Ili se penje sa djetetom, galami nemoj to pasces, udarit ces se isprljaces se... smijesan prizor svi je gledaju kao da je s Marsa pala...

Ne kazem da je dobro da se djeca slome. Ali velika vecina ih uopste ne pada i ako padnu ne povrijede se. Ja mislim da su djeca sama vrlo sposobna da odrede sta mogu a sta ne. Pa kada se po necemu penju fino se cuvaju a ako padnu nauce se da fino padnu i da ustanu sama.

Ali ako dijete non stop u glavi zna da ce mama da ga uhvati... mislim da to nikako nije dobro. Naucice se da kroz nista ne smije sam/sama da uvijek mora sa mamom sve.

Znam tako jednu prezascitecnu majku cije je dijete sada 15 a boji se potrcati jer zaboga pasce, pa zbog toga ima problema sa kilazom itd..Jedna druga je sada 19 godina i na prvi intervju za posao vodi majku sa sobom... Hoce povesti i mamu da radi za nju kada joj dosadi?

Inace ovdje sam samo spomenula prezasticene roditelje u ovom smislu. Ima ih koji su prezasticeni u svemu... mislim da to nikako ne valja.

Nisam nikoga vidjela da je u zivotu dobro prosao a da su ga roditelji ovako vaspitali. Dijete treba pustiti da samo ispita neke stvari ali uvijek biti tu ako dijete zeli da te nesto pita da ti se povjeri ako trazi pomoc itd...

[the_doll_]

Najgore je to što te (većinom mame) previše vole svoje dijete i obasipaju ga bolesnom pažnjom iz straha da mu se što ne dogodi. Mnogi kasniji problemi u životu pojedinca posljedica su upravo takvog odgoja, naravno i uz neke druge faktore (nedostatak samopouzdanja, socijalna fobija, sramežljivost, neodgovornost, žrtve vršnjačkog nasilja itd, itd).

I sama promatram djecu i ponašanje roditelja prema njima u svakodnevnim situacijama, pa i u školskom okruženju (sudjelujem u nekim projektima u školama).
Činjenica jest da su oni najsamopouzdaniji i najumiljatiji učenici djeca roditelja koji s njima razgovaraju kao s ravnopravnim osobama, gledaju ih kao sposobne i dokazuju im to prepuštajući im različite obaveze i obavezice. Ljubav i briga moraju bit prisutne, ali primjerice vezanje tenisica dječaku od 9, 10 godina samo je uvod u njegove kasnije probleme sa vlastitom ličnosti i samopouzdanjem. Problem je što to roditelji koji prezaštićuju djecu ne mogu (ili ne žele!) shvatiti.
Upoznala sam jednu mamu koja je takva. Svoju djevojčicu nikad nije odvela na druženje s vršnjacima, na rođendane, čak niti u park jer se jako bojala da ne bi dobila kakvu bolest ili se ozlijedila prilikom igre. Djevojčica je doslovno do osnovne škole odrastala pod staklenim zvonom. Mama ju je presvlačila, hranila(iako je sposobna to činiti sama), brisala svaki put kad bi se uznojila, čak joj je bilo žao djevojičicu naučiti da odlazi na WC pa joj je do početka škole omogučila "da piški" u kahlicu kao što to čine malena dječica. Pretpostavljate kakav je šok doživjela kad je krenula u školu. Sada je treći razred. U razredu je djeca samo zadirkuju, nema prijateljica, vrlo je osjetljiva i tiha. Njena mama i dan danas je vodi u školu iako živi pet minuta od nje (ne mora prijeći ni cestu!), ostaje pored nje dok ne zazvoni zvono do početak sata. Dakle, od djeteta koje je rođeno zdravo napravila je anksiozno stvorenje koje će do kraja svog života nositi teret maminih strahova i grešaka.
Ovo je ekstreman slučaj, ali i oni manje ekstremni ostavljaju posljedice.
Bilo bi lijepo kad bi se ovom problemu više davalo pozornosti.
I imajte na umu da djetetu ne radite loše samo ako ga vrijeđate i tučete.

[Almost Rosey]

Mislim da ne postoji roditelj koji "previše voli svoje dijete". Također, ljubav i prezaštićivanje nisu uopće na istom kontinuumu, pa da se može vgovoriti o prevelikoj ljubavi koja prijeđe u prezaštićivanje.


Btw, možda bi ova tema imala kvantitetom i kvalitetom primjereniji odaziv na pdf-u Roditelji i djeca. Autorice, hoćeš li da je prebacimo onamo?

[the_doll_]

Almost Rosey kaže:

Mislim da ne postoji roditelj koji "previše voli svoje dijete". Također, ljubav i prezaštićivanje nisu uopće na istom kontinuumu, pa da se može vgovoriti o prevelikoj ljubavi koja prijeđe u prezaštićivanje.


Btw, možda bi ova tema imala kvantitetom i kvalitetom primjereniji odaziv na pdf-u Roditelji i djeca. Autorice, hoćeš li da je prebacimo onamo?

Naravno, može. Razmišljala sam da tamo otvorim temu, ali sam se nadala da ću tu dobiti neke stručnije odgovore što se literature tiče.

Možda se nisam najpreciznije izrazila. Naravno da ne postoji roditelj koji previše voli svoje dijete, ljubavi nikad dosta. Htjela sam samo reći kako roditelji često brkaju ljubav i prezaštićivanje, pa takvo svoje ponašanje opravdaju jer oni svoju djecu vole, a ne razmišljaju o tome kako će nekad njihovo dijete možda patiti zbog pretjerane brige u razdoblju djetinstva.

I sama imam malog brata i znam kako je teško kontrolirati i razdvojiti normalno zaštićivanje od onog pretjeranog, lošeg. Više se brinem o njegovom odgoju od svojih roditelja jer oni puno rade, a kako je najmlađi svi mu žele sve omogućiti i svi pomno pazimo na njega, ponekad i previše. No, onda povremeno, protiv sebe, odlučim ga "pustiti" u istraživanje svijeta bez nas jer znam da je to bolje za njega unatoč našem nemiru i brizi u trenucima kad je prepušten svojem razumu i sposobnostima. Samo tako će postati odgovoran i samostalan. Često se sukobljavam s mamom koja i to malo vremena s njim provede mazeći ga i ugađajući mu.

[trinaest i po]

Odlična tema!

Definitivno roditelji mnogo griješe u odgoju svoje djece...
Ovo je samo jedan od primjera.

Znam za situaciju gdje se djeca vode u školu i u petom razredu, i to u po bijela dana u popodnevnu smjenu, po suncu, nema neke velike ulice za prijeći itd.

Nevjerojatan je današnji roditeljski strah za vlastitu djecu.

Ti roditelji tako na fenomenalan način vlastite strahove prenose na svoje potomke.

Već sam na ovom podforumu pričao o nedavnom iskustvu sa mačkom koja ima mačiće.
Oni su sada već veliki; i gospođ(ica) mačka ih je tako efektno "otfikarila".
Kada joj se primaknu sisi, samo zareži i pritisne ih šapom prema zemlji.

Nisam psiholog, i ne znam u kojem bi trenutku ljudi trebali tako otfikariti
svoje mačiće... Valjda je to ipak sa tih famoznih osamnaest godina (ili sa završetkom srednje škole).

Stoga se dešava da me roditelji pitaju da li kod mene ima posla za njihovu djecu
(dok ovi mlatimudani uredno spavaju), ili mamice dogovaraju termin
kod stomatologa sa svoga sinčića od 130kg, a isto tako i ginekološki pregled
za svoju "nevu nevičicu" koja je nabrojila 100-tu menstruaciju i imala deset ljubavnika...

Ovo o čemu govorim je krov, a sve počinje onako kako smo zajedno izlamentirali.

Nekad smo bili vani na temperaturi ispod nule, za Božić smo pucali danima raznim napravama,
svi smo (više manje) šivani i noslili gipsove...
Danas nam ne fali ništa.

Mediji su nas ispizdili u tolikoj mjeri da stvaraju od nas ustrašenike.
Bojimo se svega.

Na našu djecu ne vrebaju ništa veće opasnosti no što su vrebala nas;
samo se o tome više sere (oprostite na izrazu)!

[Svjetska]

Ne znam mozda fulam temu skroz ali samo moram da spomenen fenomen attachment parenting http://en.wikipedia.org/wiki/Attachment_parenting

Ovaj fenomen je dosao iz amerike i dok ga neki ukivaju u oblake drugi da kritikuju. Ja sam sasvim slucajno naletila na ovo dok sam trazila na internetu nesto o odgoju djece i jos ne mogu sebi doci. Mislim svako normalan voli svoje dijete najvise na svijetu. Ali ovo sto na attachment parintingu pisu to meni licno nije normalno.

Jeste culi za to?

[the_doll_]

Svjetska kaže:

Ne znam mozda fulam temu skroz ali samo moram da spomenen fenomen attachment parenting http://en.wikipedia.org/wiki/Attachment_parenting

Ovaj fenomen je dosao iz amerike i dok ga neki ukivaju u oblake drugi da kritikuju. Ja sam sasvim slucajno naletila na ovo dok sam trazila na internetu nesto o odgoju djece i jos ne mogu sebi doci. Mislim svako normalan voli svoje dijete najvise na svijetu. Ali ovo sto na attachment parintingu pisu to meni licno nije normalno.

Jeste culi za to?

Čula sam za tzv. zbližavajuće roditeljstvo i da, ono ima dodirnih točaka sa ovom temom. Ni ja ga ne smatram normalnim. Još donekle mogu shvatiti taj tip roditeljstva i ophođenja s djecom kad su u pitanju novorođenčad jer je njima nužno potrebna bliskost i intenzivna njega zbog vlastite nesposobnosti da sama zadovolje svoje potrebe. No, primjena ovog principa na starijoj djeci sumnjam da može imati neke pozitivne učinke za emocionalni i socijalni razvoj djeteta. Može se jedino razviti velika povezanost sa roditeljima i ovisnost o njima.

[usagicha]

ovo je nesto sta se i meni vrzma po glavi zadnje vrime.zasto?
ne znan al kad se sitin kako smo ja i brat u prvi osnovne isli sami,prilazili ceste tamo di nije pjesacki,najezin se.u sekundi naleti auto,danas mi je nepojmljivo uopce tako malo dite pustit da ide samo,iako mnogo prvasica idu sami ili u grupicama do skole.a da ne spominjem da je moja mama imala kilometre do skole u svoje vrime.
mislin dea je uzrok svega u strahu,a i cinjenici da san(smo svjesni da koliko god pokusavali nikad svejedno ne mozemo dovoljno zastiti dite jer se nesto moze desiti skoro pa u svakom trenutku.

obziron da san cuvala i dosta tudje dice,bilo mi je nepojmljivo ako to isto dite padne jer eto trci i fala bogu da postoji i ogromna mogucnost da zapne i padne,dodju s pitanjema kako se to moglo desiti :S
srecom meni nisu padala,no znan gro takvih primjera roditelja.

osobno na svon primjeru san itekako zadovoljna kako su mene moji odgajali,samo ne znan kako bi ja ublazila svoj strah da se mon sutra nesto ne desi i da ne ispadne da ga drzin na lancu i da san neka mama frikusa jer ipak je to dite kojen je potreban ogroman prostor za razvoj,pa virujen i padovi da bi sutra zna sam stajati.

[Miss Gavella]

Mnogi roditelji koji "prezaštićuju" svoju djecu nisu ni svjesni koliko štete razvoju svog djeteta, i to na svim aspektima života.

Moji toga definitivno nisu svjesni, i što je najgore, i dalje me štite me svega mogućeg, a nije mi više 8 godina, jedva su me npr. ovo ljeti pustili samu na put kod obitelji, put autobusom traje 11 sati, oni isprepadani, sjebani, neću ja znat sama kupit kartu, neću znat nać mjesto, neću znat nać torbu, netko će mi je ukrast... De skači me se, nisam retardirana.

Da ne pričam o djetinjstvu, nemoj ovo nemoj ono, nemoj pit vodu poslije sladoleda, razbolit ćeš se. Briga me, nek' se razbolim. Šta s tim?


Nekad imam osjećaj da ću se ugušit.

[the_doll_]

Miss Gavella kaže:

Moji toga definitivno nisu svjesni, i što je najgore, i dalje me štite me svega mogućeg, a nije mi više 8 godina, jedva su me npr. ovo ljeti pustili samu na put kod obitelji, put autobusom traje 11 sati, oni isprepadani, sjebani, neću ja znat sama kupit kartu, neću znat nać mjesto, neću znat nać torbu, netko će mi je ukrast... De skači me se, nisam retardirana.

Da ne pričam o djetinjstvu, nemoj ovo nemoj ono, nemoj pit vodu poslije sladoleda, razbolit ćeš se. Briga me, nek' se razbolim. Šta s tim?


Nekad imam osjećaj da ću se ugušit.

Hahaha barem ti nisu ubili smisao za humor

Znam o čemu govoriš, to je to. To su zapravo samo riječi, ali nekako nam se usade u svijest i mi kad narastemo stvarno imamo osjećaj da sami ništa ne znamo i ne možemo. Moji se tako tekako ponašaju prema mlađem bratu i stvarno me živciraju s tim. Baš me briga za njihov strah, nek ga obuzdaju!

[Miss Gavella]

the_doll_ kaže:

Hahaha barem ti nisu ubili smisao za humor

Ne dam svoj smisao za humor.

Najgore je što ja svako par mjeseci održim razgovor s njima o tom, ali oni ne shvaćaju poantu priče. Na kraju su izvukli pouku kako je meni krivo što mi ne daju dovoljno para.

To su zapravo samo riječi,

Da, i to najčešće i neke gluposti, tipa idem na piće i moram pojašnjavat s kim idem i zašto. Gluposti, ali mi smetaju!
Ne poznaju me uopće i misle da mi je cilj otić u disko i nadrogirat se, a ja odem u disko tri puta godišnje, wtf. Kao da se igramo gluhih telefona.

[Midori7]

I onda se pitamo zašto su nam danas djeca takva...
Prije je možda bilo drugačije jer su roditelji imali više djece pa nisu imali vremena svakog mazit i pazit 24 sata dnevno, imali su i posao i djeca su se snalazila sama, i ništa im nije falilo

Povezano s tim znam primjer iz današnjice: u 3.razredu OŠ 80% djece ne zna skakati preko vijače, djeca koju mame maze i paze, stoje pokraj njih na ljuljačkama, toboganima, ne smiju skakati, trčati, padati, ozlijediti se nemaju ni prilike naučiti tak nešto što je nama u djetinjstvu bilo normalno. Znam dvoje dječaka iz istog razreda, blizanci, koji jedini bez problema preskaču vijaču, i nije im to nikakak problem - odmah povezala, oni su iz obitelji gdje ima 5 djece, roditelji se bave poljoprivredom na veliko, znači djeca su tamo privučena na rad, skaču, trče po polju, traktorima, mozda se i ozlijede ali ne stvaraju nikakve ceremonije iz toga.

[testistestis]

Odlicna tema! Prezasticivanje djece je uzasna medvjeđa usluga, možda i najcesci uzrok stvaranja socijalne fobije!

[brzi gonzales]

Nijedna krajnost nije dobra, ali je problem naći koliko toliko idealnu sredinu.
I ono dijete koje se nije osjećalo zaštićeno razvije određene strahove i probleme unutar sebe kao i ono koje je takvog osjećaja imalo u velikoj količini.

Roditelj u tom pretjeranom strahu više misli na sebe negoli na dijete. Zato ni ne vidi da bi mu mogao stvoriti štetu.
Znamo biti sebični poprilično kao osobe i truditi se čisto iz straha da mi ne izgubimo nekoga/nešto, kao da uopće možemo kontrolirati nečiji život.
Vodeći se tim razmišljanjem nameće se pitanje znaju li ti roditelji voljeti svoju djecu, a to mi se čini kao ključan problem. Ako smo sami već "zeznuti" trebali bi se truditi da vlastitu djecu odgojimo što je više moguće kao što zdravije pojedince.
Samo kako vidjeti drugoga kada ne vidimo sebe...

[cici1810]

Epidemija popustljivog odgoja.
http://www.vbz.hr/Epidemija-popustlj...ja_b13177.aspx

Taman govori o tome što tebe zanima i mislim da bi ti bila izvrsna polazna literatura.

[the_doll_]

testistestis kaže:

Odlicna tema! Prezasticivanje djece je uzasna medvjeđa usluga, možda i najcesci uzrok stvaranja socijalne fobije!

Tako je. Novija istraživanja stvarno pokazuju da je jedan od osnovnih uzroka socijalne fobije prezaštićivanje. I onda se neki čude zašto im se djeca ne mogu "uklopiti" ili ponašati zrelo, odgovorno ! Najžalosnije je što ti isti roditelji krive svoju djecu što su ovakva ili onakva, ali djeca se ne odgajaju sama.

Nikad neću zaboraviti riječi jednog svog profesora: "Ako uistinu želite dobro svom djetetu, pokušajte se što je više moguće usmjeriti na njegovo "dresiranje" i uvijek imajte na umu ono što želite da ono postane ili nauči. Pokušajte se što manje voditi emocijama, a više razumom."
(*Pod "dresurom" nije mislio da ga dresirate da vama služi, već da nauči služiti samo sebi, sa što manje roditeljske pomoći.)

[Svjetska]

Ovo je bas dobra tema!

Smatram da je tema strasno siroka. Jer moze se odnositi na mnogo toga. Mnogi roditelji svoju djecu sprjecavaju da odrastu u normalne ljude pa od njih prave hendikapirane osobe koji jedva da se sami znaju okupati. I dok sve to rade misle da djeci prave uslugu. Ne kontaju da on njih prave nesposobnjakovice. Danas je potrebno da svako zna sve da radi. Sta ima veze sto si doktor nauka kada dodes kuci sam izbacis smece recimo...

Recimo samo primjer mlad covjek 25 godina zavrsio fakultet a da tada nije nikada radio. Sav novac je dobio od roditelja da se "ne pati". Ljeta provodio na plazi. Zatim mu mama pere, kuha, cisti za njim, tata mu pozajmi auto preko vikenda sve to "da se ne pati". I on sa 25 u guzici ne zna upaliti sporet, ukljuciti ves masinu, ma ne zna sta je racun za struju a od njega se sada ocekuje da ce biti navodno "uspjesan" u svom poslu raditi karijeru itd.

Zivim na zapadu i uspjeh se pravi od malih nogu. Djeca direktora sa 15 godina rade ekstra u McDonaldsu da steknu navike. Kada zavrse fakultet sa 25 imaju radnog iskustva 10 godina (ne full time ali opet). Znaju se brinuti o sebi jos u vrticu ih nauce da sklone tanjur poslije jela. Pa manje vise svi Manageri su grenuli od poda kada su bili djeca. Nije to nesto sto se postane cim se zavrsi fakultet.

Ali de vi meni recite kako neki sef da zaposli jednog 25-godisnjaka koji nikada nije radio i kojeg mama ujutro mora da napomene da ustane i dode na posao te mu spremi dorucak.... I sada treba mu dati odgovornost nad nekim projektom od milion eura. Kako?

[etera35]

@svjetska - totalno si u pravu i super si to opisala. radne navike se grade od malih nogu, defintivno.

Poznajem ženu koja svoje muško dijete od 10 godina i moje visine, odvozi i dovozi svaki dan, jer on se boji ići sam u školu Kad razgovara s njim tepa mu i kupuje čokoladice i slično, da smo mi svi mislili da ima klinca od 2-3 godine.

Lako je što se klinci boje, nego što su mediji upili i odrasle u mozak. Baš sam za vikend vidjela mladji par na biciklima, koji se voze van grada, PO RAVNOM, opremljene kao da idu na Mars - oboje su imali kacige (govorimo o biciklu, hello????), štitnike za koljena i laktove. Ono, WTF??????

Da imam dijete odgajala bih ga da bude samostalno i da se ničega ne boji. Sve drugo je bolest.

[JohnDoe-25]

Čitam danas "živjeti zdravo" što je prilog nekih novina, i sad, naletim na članak o uputama roditeljima za školarce i jedna od uputa je da roditelji trebaju voziti ili pratiti djete u školu do 9 godina jer tako mala djeca još nisu sposobna sama ići u promet, iz istog razloga, ne smije se dopustiti djeci da idu biciklom, osim ako nisu naučili prometna pravila.

Moje društvo i ja smo do prije 20 godina normalno išli u školu sami već od drugog tjedna prvog razreda, niti nas je itko vozilo i dovozio. Starci su nam potpisivali peticije da nam postave semafore na tipkala, na kraju je moj brat završio školu bez semafora, a semafor je postavljen tek prije par godina kad je došao trg. centar, a klinci uopće ne idu tim putem, jer je bliže drugim.

Nije mi jasno odakle im takvi "savjeti"?