Rina je labradorica, čistokrvna (kako sam kasnije sznala), oštenjena 02.05.2006.godine, cijepljena samo jednom - 03.10.2006., kada je i čipirana. Naravno, sve to nisam znala to jutro kad sam je prvu put vidjela uz cestu na nekoj hrpi smeća...... provezla sam se pored nje žureći na posao, gunđajući što je susjed opet pustio psa da luta po kvartu (ima jedna ista takva par ulica dalje od mene, koju povremeno puste "da prošeta").
Na povratku doma, pas je još bio tamo..... vrag mi nije dao mira, pa sam produžila do susjeda i vidjela njegovu kujicu kako spava pred kućicom - dakle, nije to taj pas. Vratila sam se nazad na smeće, no nije je više bilo tamo.
i sljedeća dva dana je nisam vidjela, već sam se ponadala da ju je pronašao kom god da je odlutala i da je doma.... ali naravno da sam bila u krivu
sljedeće jutro je opet bila tamo, ali ovaj put sa krvavom nogom, šepala je...... kvragu..... uspjela sam stati sa autom na prvom ugibalištu, nazvala na posao da ću kasnit i vratila se nazad pješice..... srce mi je skoro stalo kad sam ju vidjela iz bliza : krvava noga, oderotina skoro do kosti, pas bez dlake od skoro pola leđa pa sve do pola repa, vidljivo iz aviona da je imala štence, ali da već ne cicaju bar mjesec dana.
jedva mi je prišla..... pognute glave. i sjela se na metar od mene puna nepovjerenja. a kako i ne bi...... pregledala sam je nabrzinu, prepipala je da je ne boli šta još osim noge i kako nije davala naznake da se namjerava buniti oko ičega, podigla sam ju i odnijela u auto i pravac veterinaru.
pas se u autu vozio kao da je doma, kod vetrinara nije ni trepnula na čišćenje rane i na inekcije..... kao da je odlučila da je to sve ne smeta. i kad sam se ja počela veseliti kad smo pronašli čip, počela je mahati repom, kao da kuži da je to dobro za nju.
e, da je bar bilo...... nazvali smo čovjeka na kog je glasila. on prvo niej znao zašto i zbog čega ga zovemo. kad smo mu objasnili o kojem se točno psu radi, reakcija je bila :
- "aaaaaaaa, je imali smo mi takvog psa, ali ona je nama pobjegla prije 3 mjeseca, a šta je ona kod vas cijelo vrijeme ? "
- "ne gospodine, našli smo je na cesti danas, pas je bolestan i nije u dobrom stanju"
- "a kako ste vi znali da je moja ?"
- "gospodine, pas ima čip"
- "a šta vam je to ?"
tu mi je sve bilo jasno.....pas je stavljen u auto i dovežen na to smeće, zato se nije ni micala s njega, valjda je čekala da se vrate po nju. valjda zato ni dan danas neće sama ući u auto..... da se ne posvađam s čovjekom nabrzinu, stisnula sam zube i pitala ga da li on želi psa nazad ili ne (ne bi mu ga dala da je i htio), da budem načisto o čemu se točno radi.
Naravno da je nije htio nazad. Oni su dobili novog psa.... muškog ovaj put, s njim je manje problema...
Bez komentara.
Odvela sam Rinu doma.... kako smo iz čipa saznali da se zove. Nek se prvo oporavi, pa ćemo joj naći dom.
Ovo je ona prvi dan kod mene :
spavala je danima, nije se budila ni na inekcije, ni na previjanje, ni na čišćenje rana...... čak ni mačke nije doživljavala..... ali kad se naspavala i kad je konačno odlučila prošetati po dvorištu i po kući - mislim da je odlučila ostati sa mnom.
ne znam kako bi drukčije objasnila moje odbijanje par više nego dobrih udomitelja
koji su me zvali za nju
a stvarno nisam htjela tu obavezu. jer sam svjesna šta psu treba.
i eto...... sad nas dvije šetamo po livadama i pomalo plivamo
guramo se sa mačkama za dekicu (i za pažnju
- ne kaže se džaba "ljubomoran ko pas")
Dlaka je narasla čim je prestala jesti smeće, noga je ko nova, jedva da se vidi da je nešto bilo.
i uglavnom..dobro nam je tu di jesmo.
i gledam ju dok spava i ne mogu se načuditi kako je neko mogao tog psa koji je toliko poslušan, toliko nježan i toliko......ma nemam riječi kojima bi ju opisala..... jednostavno izbaciti na cestu ?