Tantrumi - definicija, savjeti, iskustva... sa posebnim osvrtom na djecu koja ih nisu nikad imala

[nuklea500]

miss daisy kaže:

evo mene isto zanima. jer meni ovo nije tantrum. ona vlada svojim emocijama - odbija oblačenje drekom koja prestaje čim je puštaš na miru, kreće s plakanjem čim ti pokušavaš nastaviti s oblačenje.
osim toga, uspjela si je obući na silu, nakon čega ona prihvaća tvoju "pobjedu" i veselo nastavlja dalje.

ja nisam shvatila tantrume kao plač, ljutnju ili opiranje roditeljskoj nakani, takvih situacija ima valjda milijun dok djeca odrastaju. već kao emotivno stanje u kojem je dijete van sebe i nakon kojeg mu treba vremena da se smiri.

zato kad ja kažem "moje dijete je imalo možda jedan-dva tantruma" ne mislim da se on 1-2x naljutio, već da je toliko puta doživio bijes nakon kojeg je trebalo vremena da se smiri (konkretno, sad se sjećam samo jedne situacije - iz nekog razloga smo mu oduzeli guralicu, reakcija je bila šiz, plakanje, izvijanje, relativno dugo plačno urlanje te onda smirivanje koje je trajalo dulje od "gle slon" i on ne plače).

A ne znam... Moja ne place dugo u komadu otkako razumije sto joj govorim. Ali ima razlike u ispoljavanju ljutnje. Nekad samo prekrizi ruke i napuci usne, nekad vikne d je ljuta i da ce me reci mami i tati, nekad se uz ljutnju i rastuzi pa krenu suze, a nekad, kao jucer, pocne histerizirati, kociti cijelo tijelo, i to traje sve dok se ne zavrsi ono sto ona nije zeljela raditi.

[SummerNight]

pa da, nije plac i normalna ljutnja tantrum. tantrum bi bio todlerski ekvivalent histericnog napada kod odraslih

[nuklea500]

SummerNight kaže:

pa da, nije plac i normalna ljutnja tantrum. tantrum bi bio todlerski ekvivalent histericnog napada kod odraslih

Pa da... Ali ono jucer je bila histerija na desetu, smo sto njoj ne treba puno vremena da se smiri, max. 5 minuta.

[Enter Sandwoman]

Jeboga onaj tko mu je dao ime, sad maltene svako dijete ima tantrum, imalo ga-neimalo.

[boo-boo]

nuklea, to što si opisala nije tantrum, to je ljutnja i pokušavanje istjerivanja svoje volje

tantrum je kad se dijete (iz bilo kojeg razloga) naljuti, pa frustracija raste i prelazi u bijes - baca se po podu, lupa u nešto, baca stvari... Iz tog stanja dijete nije moguće izvući davanjem mu onoga što želi, pričanjem, objašnjavanjem, ono je zablokirano u tom stanju. Ne prihvaća dodir, utjehu, maženje, ništa.
U jednom trenutku dogodi se preokret - ljutnja prijeđe u tugu, počne drugačije plakati, odblokira se (totalno se vidi drugačiji pogled) i ide u zagrljaj, traži utjehu.

Moj ih je imao 3 u razdoblju između 2 i 2,5g.

Drečanje i bacanje po podu, zastajanje da sasluša što ćeš reći pa nastavljanje drečanja, pogled ispod očiju....to nije tantrum.

Jednom sam napisala da se razlikuje kad dijete još nije svjesno i postane svjesno sebe. U prvom slučaju mu se ovo gore dešava, ne kuži ništa, samo je preplavljeno užasom (tu se bude uz dijete dok ne traži utjehu, bez pričanja, ma ništa osim prisutnosti).
U ovom drugom ono zna što radi. Tu ja ne budem uvijek uz njega fizički - tj on zaglavi negdje na podu kuće, najčešće pred ogledalom i gleda se dok pravi plačne grimase , a ja obavljam što trebam, odgovaram mu na njegove iracionalne i provokativne izjave , ako na kraju traži - tješimo se, ako ne (sam se izregulira) - idemo dalje. On više nema tantruma, imamo samo ove situacije broj 2, super se sam izregulira u 99% slučajeva.

kajperinja kaže:

Samo kao usporedba:
U CIO metodi (ne nuzno originalnoj, neko toj nekoj modificiranoj, koju su neke forumasice uspjesno primjenile) djetetu ne ispunjavas zelju, ali mi ispunjavas potrebu.
Djetetova potreba je - sto lakse zaspati, fino i ugodno spavati.
Zelja je - nosite me, dirkajte me, drzite me za ruku sat vremena, pustite me da vas cupam i sl.
(karikiram, ali samo pokusavam naci srz djetetovih potreba/zelja)

To treba i dijete koje je umorno i tesko zaspi i lose spava.

bebe (to je dob u kojoj se provodi cio) nemaju želje već samo potrebe

[miss daisy]

boo-boo kaže:

bebe (to je dob u kojoj se provodi cio) nemaju želje već samo potrebe

moram, iako je off.

radi se o tome što nije potreba "nosi me dok zaspiš". i ako nećemo upotrebljavati termin 'želja', onda je precizno reći da je to navika koju su roditelji stvorili.
potreba je zaspati uz roditeljsku prisutnost. navika je hoće li to biti cicom, nošenjem, skakanjem na pilates lopti ili maženjem po leđima.

i stvar je u tome što često roditelj stvori kod djeteta naviku koju mu je sve teže ispunjavati, i onda roditelj tu naviku treba promijeniti.
ne ostavljanjem djeteta da samo vrišti u mraku, ali nekim drugim načinima da.

[boo-boo]

To što mi zovemo navika ne postoji u svijetu bebe, postoji ugoda i neugoda.

Spava joj se, ni ne zna da joj se spava, samo osjeća neugodu i traži da se ta neugoda otkloni. Kao i kad je gladna pa neutješno plače cijelim tijelom u grču. Razne bebe imaju razne načine na koje se ta ugoda postiže, ne mogu reći o čemu to ovisi. Može se beba „naučiti“ na neki drugi mod ali ako pritom postoji otpor to nije u skladu sa bebinom prirodom. Ako beba „pristaje“ na nove meode, to je druga priča.
Inače, dijete samo preraste takve načine uspavljivanja kad je za to spremno, netko je spreman ranije netko kasnije.

Ne kažem sada da kronično neispavani roditelj treba do besvjesti nositi (ili što već) bebu jer ona to traži, i nikada i u nikakvoj situaciji ne pribjeći drugim metodama. Jbg, ta beba je imala nesreću da je jako potrebita a ima uz sebe nekoga tko to nije u stanju hendlati.

[miss daisy]

boo-boo kaže:

Razne bebe imaju razne načine na koje se ta ugoda postiže, ne mogu reći o čemu to ovisi.

ovisi o postupku koje su roditelji uveli jer im se činio ispravan i jer su se u jednom trenutku uvjerili da je jedini moguć. ja to onda zovem navika.


inače mi je uvijek zanimljiva teza o "prerastanju". što s djetetom od 2+ i poprilično kg koje nije preraslo uspavljivanje nošenjem, a noću se budi 4-5 puta (primjer iz RL)? do kad da ga se nosi?

[SummerNight]

miss daisy kaže:

ovisi o postupku koje su roditelji uveli jer im se činio ispravan i jer su se u jednom trenutku uvjerili da je jedini moguć. ja to onda zovem navika.

zato je pametno od pocetka naci nacin koji svima odgovara. nacin koji zadovoljava djetetovu potrebu za blizinom a koji nece ostaviti roditelja poluinvalidom

[Kakadu]

boo-boo kaže:

nuklea, to što si opisala nije tantrum, to je ljutnja i pokušavanje istjerivanja svoje volje

tantrum je kad se dijete (iz bilo kojeg razloga) naljuti, pa frustracija raste i prelazi u bijes - baca se po podu, lupa u nešto, baca stvari... Iz tog stanja dijete nije moguće izvući davanjem mu onoga što želi, pričanjem, objašnjavanjem, ono je zablokirano u tom stanju. Ne prihvaća dodir, utjehu, maženje, ništa.
U jednom trenutku dogodi se preokret - ljutnja prijeđe u tugu, počne drugačije plakati, odblokira se (totalno se vidi drugačiji pogled) i ide u zagrljaj, traži utjehu.

Moj ih je imao 3 u razdoblju između 2 i 2,5g.

Drečanje i bacanje po podu, zastajanje da sasluša što ćeš reći pa nastavljanje drečanja, pogled ispod očiju....to nije tantrum.

Jednom sam napisala da se razlikuje kad dijete još nije svjesno i postane svjesno sebe. U prvom slučaju mu se ovo gore dešava, ne kuži ništa, samo je preplavljeno užasom (tu se bude uz dijete dok ne traži utjehu, bez pričanja, ma ništa osim prisutnosti).
U ovom drugom ono zna što radi. Tu ja ne budem uvijek uz njega fizički - tj on zaglavi negdje na podu kuće, najčešće pred ogledalom i gleda se dok pravi plačne grimase , a ja obavljam što trebam, odgovaram mu na njegove iracionalne i provokativne izjave , ako na kraju traži - tješimo se, ako ne (sam se izregulira) - idemo dalje. On više nema tantruma, imamo samo ove situacije broj 2, super se sam izregulira u 99% slučajeva.




bebe (to je dob u kojoj se provodi cio) nemaju želje već samo potrebe

e, onda ja u životu nisam doživjela djetetov tantrum. moj mlađi znao je često (i još zna) leći na pod - čak i vani - i plakati od ljutnje i tuge. ali nikad se nije našao u tom posebnom stanju svijesti da se do njega ne može doprijeti. recimo, ja otkopčam zatvarač na kolicima da izvadim bocu vode. dok se još nisam ni snašla, nastane vika (ja ću, ja ću), plač, bacanje na pod. ali ako ja kažem: "o, oprosti, želiš ti otkopčati?" i zakopčam, on ustane, obriše suze, otkopča i problem riješen. ako želi nešto što ne može dobiti, tad plač potraje malo dulje. ali najnormalnije ga uzmem u naručje, kažem da/zašto to ne može i započnem novu temu/pokušam mu misli prenijeti na nešto drugo. i upali.

[nuklea500]

Kakadu kaže:

e, onda ja u životu nisam doživjela djetetov tantrum. moj mlađi znao je često (i još zna) leći na pod - čak i vani - i plakati od ljutnje i tuge. ali nikad se nije našao u tom posebnom stanju svijesti da se do njega ne može doprijeti. recimo, ja otkopčam zatvarač na kolicima da izvadim bocu vode. dok se još nisam ni snašla, nastane vika (ja ću, ja ću), plač, bacanje na pod. ali ako ja kažem: "o, oprosti, želiš ti otkopčati?" i zakopčam, on ustane, obriše suze, otkopča i problem riješen. ako želi nešto što ne može dobiti, tad plač potraje malo dulje. ali najnormalnije ga uzmem u naručje, kažem da/zašto to ne može i započnem novu temu/pokušam mu misli prenijeti na nešto drugo. i upali.

Identično i kod nas. Tantrum, kao stanje u kojem je dijete zatočenik histerije i ne može se od nje odmaknuti, imali smo samo u razdoblju oko 14, 15 mjeseci kad nije još neke stvari mogla shvatiti, kad nije znal iskazati ono što želi... Misim, da sam joj tad mogla nešto objasniti na način da ona shvati i da je ona mogla meni reći zbog čega je nesretna, sigurno bi se brže uspjela smiriti.

Najgori ispad bijesa koji je imala bio je kad je imala 14 ili 15 mjeseci. Još uvijek nije bila spremna samo na jedno spavanje dnevno, a drugo spavanje joj je postalo problem jer nije više mogla zaspati odmah nakon vrtića pa bi zaspala tek u 18h i probudila se oko 20h, u mrkli mrak i nije znala što bi sa sobom. Bila je prenaspavana da nastavi spavati i previše uspavana da bi se mogla tek tako razbuditi po mraku. Sjećam se, jednu večer me bacila u očaj. Probudila se tako oko 20h, ja je nosam, na kredencu stoji tepsija sa zapečenim povrćem, ona hoće da priđemo tepsiji, nosim je do tepsije, ona počne jesti prstima i to je malo oraspoloži, meni je nezgodno tako držati dok jede, a i htjela sam joj staviti u tanjur pa sam drugom rukom odvadila dio u tanjur i htjela joj odnijeti na stol, tu je počeo nevjerojatan plač, onda sam joj rekla da ću joj odnijeti cijelu tepsiju, ali ni to nije pomoglo, onda sam je prinijela opet tepsiji da jede na kredencu, ali više ništa nije registrirala. Nosala sam je, pjevala joj, grlila je, ali ona je vrištala sigurno dobrih 40ak minuta. Na kraju je vidjela na ormaru zapakirane tatine žilete, koje u to doba nije mogla otvoriti pod mojim nadzorom, uzela je tu kutijicu u ruke, sjedila na meni i samo gledala u kutiju... Tad mi je u stan ušao svekar, šokirao se kad je vidio što drži u ruci, napao me i tako dolazimo do moje najveće svađe u životu Ali to je već druga tema.

[Kakadu]

nuklea, čitajući tvoj post, palo mi je na pamet da su tantrumi možda odraz nekog primarnog fiziološkog stanja - tipa boli, gladi, iscrpljenosti/neispavanosti, a najčešće ovog zadnjeg. mi dosta fanatično nastojimo ispuniti djetetove potrebe za dovoljnom količinom sna pa zapravo svoje aktivnosti uvijek organiziramo na način da ispoštujemo rutinu dnevnog i noćnog spavanja djece (osim nekoliko iznimnih situacija). u vrtić (koji donosi promjenu rutine) obojica su krenula (mlađi tek kreće) s 2,5 godine kad era tantruma kod svih valjda načelno završi. možda smo zato uspješno izbjegli prave tantrume.

[boo-boo]

miss daisy kaže:

ovisi o postupku koje su roditelji uveli jer im se činio ispravan i jer su se u jednom trenutku uvjerili da je jedini moguć. ja to onda zovem navika.


inače mi je uvijek zanimljiva teza o "prerastanju". što s djetetom od 2+ i poprilično kg koje nije preraslo uspavljivanje nošenjem, a noću se budi 4-5 puta (primjer iz RL)? do kad da ga se nosi?

slažem se da to iz perspektive roditelja izgleda kao navika, za bebu nema navike jer nema ni svijesti o ičemu, ona samo osjeća...možda osjeća nelagodu/nervozu/nesigurnost roditelja koji ju pokušava umiriti na novi način pa na to reagira nesmirivanjem.

ovaj primjer što navodiš je nemoguće komentirati; pitanje je koliko je to dijete zrelo/nezrelo za svoju dob, u kakvim uvjetima raste, da li je možda u nekakvoj regresiji pa za sad ima obrasce ponašanja koje je možda već trebalo ostaviti iza sebe....

nuklea500 kaže:

Identično i kod nas. Tantrum, kao stanje u kojem je dijete zatočenik histerije i ne može se od nje odmaknuti, imali smo samo u razdoblju oko 14, 15 mjeseci kad nije još neke stvari mogla shvatiti, kad nije znal iskazati ono što želi... Misim, da sam joj tad mogla nešto objasniti na način da ona shvati i da je ona mogla meni reći zbog čega je nesretna, sigurno bi se brže uspjela smiriti.

mislim da mogućnost shvaćanja nije bitna za smirivanje; kad krene histerija više uopće nije bitan razlog, nije ni bitno da se brzo smiri. Bitno je da dijete iz sebe izbaci tu enormnu količinu energije koja se podigla i smiri se kad je za to spremno.

Ovo što spominješ razdoblje u kojem se to javljalo (14,15mj)...neka djeca se mogu ranije a neka kasnije "pustiti" u takav emocionalni raspad. Neka ne uspiju nikad. To ovisi o tome što dijete "ima u sebi" i puno ovisi o roditelju.

[kajpa]

boo-boo kaže:

slažem se da to iz perspektive roditelja izgleda kao navika, za bebu nema navike jer nema ni svijesti o ičemu, ona samo osjeća...možda osjeća nelagodu/nervozu/nesigurnost roditelja koji ju pokušava umiriti na novi način pa na to reagira nesmirivanjem.

Ti baš to znaš, imaš sposobnost ne gledati iz perspektive roditelja/odrasle osobe nego sve vidiš iz perspektive bebe?
Imam i ja navike... ima ih loših, ali cinim ih nesvjesno.
Ne, ne vjerujem da ikoja beba baš ima urodjene potrebe za tako nekim procedurama koje neki čine - jer je baš to njena potreba, a ne navika kojoj su sami roditelji pridonijeli.

[boo-boo]

Znam da je tako. Nema tu perspektive, samo osjećanje i sebe i djeteta, cjelina. Jer mama i beba jesu cjelina i beba je ogledalo mame.

Beba osjeća nelagodu, užasno joj je i traži da se to otkloni. Roditelj to radi na način na koji radi, recimo nosanjem. Onda mu postane dosta i želi to promijeniti ali uz tu želju ima i strah (i to unaprijed) hoće li uspjeti, hoće li beba sada plakati, hoće li uopće zaspati, hoće li svime pogoršati ionako loše spavanje itd.. Očekuje da će to uspjeti a kad ne ide počne osjećati nervozu i odustaje i vraća se na „poznati i učinkoviti način“. Sljedeći put će ili biti nervozan jer prošli put nije išlo, ili neće uopće pokušati. I to beba osjeti i nema umirivanja.
Nekad je beba spremna pa to prođe super, uvijek na ogromno iznenađenje roditelja. Roditelja koji zna i osjeća da bebu može umiriti na taj drugi način (nema sumnje u to jer zna) to neće iznenaditi. „Znala sam da će biti tako“.
Ne traži beba konkretno hopsanje na trepavicama. Ti roditelji koji svašta rade... da li itko može reći što to zapravo uistinu umiri bebu. Kod nekog se ista beba smiri odmah a kod nekog drugog trebaju sati. Nije do bebe.

Ne znamo nesvjesnu pozadinu svega i vibracije koje odašiljemo a beba ih osjeća.

I još jednom, beba kojoj su te nelagode dobro regulirane će zaista prerasti takve obrasce, sazrijet će u dijete koje se može (u početku djelomično a kasnije potpuno) samo umiriti.
Što je više toga dobro zadovoljeno i izregulirano u najranijoj dobi dijete brže sazrijeva i ostavlja to iza sebe.
Isto je i sa tantrumima. Nekoliko dobro odrađenih tantruma (od strane roditelja!) – neko dijete treba 2, neko 10, nebitno – i ono takvo ponašanje ostavlja iza sebe.

[valed]

Trebam savijet....čitam različite definicije tantruma pa sam malo zbunjena, ali imamo problem (nisam više sigurna da li je tantrum) na koji treba reagirati pa evo da pitam na ovoj temi.

Maleni mi se počeo bacati po podu i histerično plakati ako ne dobije ono što želi. Primjer: Lidl, veselo sunčano prijepodne, nisam mu dala da otvara vrata od wc-a i to je prošlo ok (uputila sam ga na neku drugu aktivnost), ali je onda htio proći prema trgovini, a već smo bili na izlazu i tu je počelo bacanje po podu i plakanje. Pitanje je sljedeće: što napraviti u takvoj situaciji? Pustiti dijete da plače na podu i valja se dok se ne smiri ili ga uzeti u ruke? Odnosno da li s tim nošenjem radim grešku? U obje situacije mu objašnjavam mirnim glasom da je ok da je ljut, ali da moramo ići da nas tata čeka s autom, da idemo voziti kolica do auta itd....... maleni ima 16+ mjeseci....

Jučer se recimo bacao po podu u kuhinji jer mu nismo dali da jede/grize najlonsku vrećicu i pustila sam ga, ali je pri tome bijesno lupao rukom po pločicama te se mogao ozbiljno ozlijediti pa sam ga uzela u ruke i tješila. Da li mu sa svojom odriješitim NE (i uzimanjem sporne najlon vrećice) šaljem krivu poruku ako ga pri tome uzimam u ruke i tješim?
Kako pristupiti djetetu u takvoj situaciji? I da, kad ga se uzme u ruke, relativno se brzo smiri....

[Nykas]

Ne znam kaj vele strucnjaci, al u tim situacijama ja pustim kratko da tantrumari (govorim o sekundama ), al s obzirom na to da onda pocne lupati s glavom po podu, dodem do njega i uzmem ga u ruke ili cucnem pa posjednem na krilo. Sizi i dalje, al se relativno brzo smiri. Ako smo vani, onda ga primim i odnesem od toga zbog cega vec sizi ili, ak smo u paru u ducanu npr. jedan ode van s njim. A doma pricekam da siza splasne, pa ga zainteresiram s necim drugim.
Al nikad ne primjenim metodu pustanja djeteta da se ispuse, a ja ga ignoriram.

[bembolina 09]

Kod moje ne pali ništa a sve sam iz literature i iskustava mama probala.

Kod mene je u cijeloj muci dobra stvar što ona to uopće ne radi dok smo vani već SAMO ISKLJUČIVO DOMA.......mudrica jedna

Znači krene urlanje, baci se na pod, udara rukama ili gura sve oko sebe ili se valja po podu ili se popne na krevet pa to sve radi (dva puta je tako udarla namjerno glavicom ali kad je se udarila više to nikada nije ponovila) i onda ja kažem da znam da si ljuta ali to će proći pa mama je tu pa smirit ćeš se, mama razumije da budeš ljuta i svi ljudi se naljute ali nas prođe, mama će biti uz tebe dok te ljutnja prođe, mama te voli i tako u krug.

Samo ta epizoda kod nas traje nkad 15 min nekad sat nekad sat i pol ili čak i dva pa ja blago rečeno onda isto poludim u sebi ali naravno ne pokazujem to pred njom.

E da i zanimljivo mi je što u tim trenutcima me kao odguruje rukom i onda joj ja ponudim kao opciju i pitam ju da li želi da se odmaknem od nje dok se smiri a ona opet u plač jer želi da ja sjedim kraj nje i gledam ju dok ima svoju šizu da me može tu i tamo malo odgurnuti rukicom iako joj ja uvijek ponovim da se roditelje ne gura jer smo mi uvijek tu za nju kad joj je teško i kad je ljuta i da ćemo biti uz nju i da ju volimo bez obzira na sve

[silver.mouth]

doista se uz organizaciju može izbjeci 80% tantruma . Znaci da su dijetetove potrebe zadovoljene u pravo vrijeme , naspavano,sito ,zadovoljno. Al jebiga kad zivot neide po traci i uvijek nesto iskrsne ,pa se oduzi odlazak na vrijeme spavati i slicno.
Tantrume smo prozivjeli i prozivljavamo jos uvijek . Recimo nisam je htjela nositi po stepenicama gore , bacila se na pod , plac, lupanje itd . Nisam htjela popustiti ,sjela pokraj nje i cekala da prode . Objasnila sam joj da razumijem da se ljuti a kad ju prode da se mozemo ici igrati s mackom ( i ponekad upali odmah da se smiri ponekad joj treba jos par minuta da dode k sebi ) Sranje je kad vec taj bijes otisao predaleko , kad ne pali preusmjeravanje paznje i sve sto mozes napraviti je biti uz nju.
Kao sto i kaze bembolina , ne zeli da ju diram , ako ju pokusavam posjest ili bilo sta drugo nastupa jos veci bijes , ako odem od nje isto tako .

[bembolina 09]

silver.mouth imaš pravo iako mi kod organizacije i vrememskom rasporedu hranjenja i spavanja nismo imali problema jer bez obzira na sve ona uvijek od prilike u isto vrijeme traži spavati ili jesti tak da to i nije skoro uopće problem nikakav. Ali eto tantrumi nam jesu otišli predaleko bez obzira na sve metode i taktike koje sam pokušavala. Neka su jači neka manji nekad ih nema po dva tri dana nekad se samo dere i kezi cijelo popodne. Eto jučer popodne primjerice ja se nisam smjela pomaknuti njoj iz vidnog polja ali čim bi se ustalai htjela sam si uzeti čašu vode odma dernjava i ne dozvoljava mi uopće da se udaljim pa ju pitam hoćeš da te mama pomazi pa ajde pusa pa ajmo slagati kocke i sve tako ali ništa nije pomglo. Ali kad je došlo vrijeme njeno za spavanac samo mi je došla sjela u krilo skinula si čarape i rekla da ju nosim spavati