Inteligencija - zbirna tema

[khal gogo]

iq i je jedna od najvećih svetih krava današnjih društvenih znanosti. najviše zbog toga kako i za što se upotrebljava. kao prvo, blesavo je generalizirat njegove rezultate na sve ljude jer su dosta kulturno pristrani. bili su takvi od početka, do sad su se dosta izbrusili, ali ako ga primjenite na štajaznam san bušmane, oni će postić prilično nizak skor. a to su isti ljudi koji žive od zemlje na kojoj bi svaki prosječno intelignetni europljan trajao ne više od tjedan dana. pa da vidiš inteligencije. i taj g faktor je pozitivno koreliran sa sposobnošću učenja, ali više od toga je teško strogo znanstveno zaključiti, na koliko god ga psiholozi decimala računali. također, koliko ja znam faktorsku, apstrakcija je nekih preko 150 do sad izmjerenih faktora. je, objašnjava jako puno varijance za samo jedan faktor. ali je daleko od "prirodnoznanstvene preciznosti" kojoj tendira. kao, uostalom i sama psihometrija. da ne kažem da je još piaget upozorio na koji se način i za koje svrhe NE SMIJE koristiti. mogao bi sad dalje o tome, al već je kasno, a ja sam dosta umoran. samo ću na kraju dodati da ljudi jako vole raditi razlike između sebe i drugih ("mi" i "oni"), pogotovo onda kada im (naizgled) idu u prilog.

[Stipe23]

smedjišećer kaže:

I ja se to pitam...kod nas se nerado otvoreno govori o IQ, pogotovo ukoliko ga djeci mjere u školama, kada su roditelji imali priliku vidjeti te rezultate?
Uglavnom ih nikomu ne kažu, kao da je sramota ako je dijete bistro. Dapače, ako postoje škole za int. ispodprosječne, trebale bi postojati škole i za takvu djecu, ali ne ako se uoči da dijete neće moći pratiti nastavu, ide u ustanovu za djecu s posebnim potrebama, ali ako uoče int. nadprosječno dijete, ne znam IQ od 130 i više, to će dijete morati biti u razredu s prosječnima. Neće imati priliku za napredovanjem, barem se nitko od prof. neće morati baviti s njim.

Je li to pošteno? Zašto se pruža samo prilika za napredovanje djeci s int. poteškoćama? Zar ovi drugi nisu zaslužili istu takvu posebnu nastavu?

Nije baš da nemaju ništa.
Ti drugi, nadareni, imaju dodatne radionice, napredne grupe, natjecanja i tome slično. I ima toga dosta.
S druge strane, vrlo često to ovisi najviše o ambicioznosti pojedinih profesora i koliko je njima stalo biti mentori nekom klincu koji će biti najbolji u, npr., županiji.

Nisam siguran u kojoj mjeri to mentorstvo bilo tko financira.


-Stipe

[Zekoslawa]

Plaćeni su za ta mentorstva, koliko znam. Ne previše, ali nekakve dodatke imaju.

No da, nema nekakve sustavne brige za izvrsnost. Previše je toga prepušteno slučaju i dobroj volji pojedinih nastavnika. Ali opet - kako bi to uopće izgledalo? Razred za genijalce. Kako ih rangirati? Po IQ-u? Okej, a što ako su lijenčine? Na što staviti naglasak, kako sastaviti program za njih kad ta skupina može podrazumijevati stotine različitih interesa. Ili pak omogućiti poseban program za genijalca. Postoji li kadar osposobljen za to? Hoće li vrijeme i resursi posvećeni njemu biti na štetu ostalih?
Tako da se obično ide na to da "napredni" svaladavaju uobičajene obaveze, a uz malo više razumijevanja i pokoju privilegiju na račun njihovih dodatnih aktivnosti. Bilo da im se toleriraju izostanci, bilo da im se prilagođavaju termini, bilo da ih se nagradi nekakvim dodatnim bodovima za upis ili nešto. Nije bogzna što, ali opet, što očekivati od javnog obrazovanja.

A malo je tu i do nekakve mode. Recimo, u mojoj je gimnaziji postojao razred za sportaše. Isti program, ali s malo drugačijim režimom. Ja sama nisam išla u taj razred, ali sam kao tu nekakav sportaš imala tretman kao i oni. Jer eto, to je bilo vrijeme kad je taj moj sport bio dosta popularan. A ja sam to debelo iskoristila za izmotavanja. Hoću reći - treba se naći interesa i u drugim sferama, ne samo u obrazovnom sustavu, pa će se nešto znati vrednovati i poticati. Jer počesto djeluje kao da su ta natjecanja i aktivnosti kojima se bave pojedini učenici svrha samima sebi. Netko te njihove rezultate treba prepoznati i pokazati interes za njih, pa će se onda i škole drugačije postavljati.

[Apophis]

JPK kaže:

2) IQ dobro korelira s raznim realnim parametrima, npr. uspjehom u nekim poslovima.

To je sasvim dovoljno da se zaključi da koncept ima smisla i da mjeri određenu osobinu koja stvarno postoji.

Ok i šta sad s tim, odnosno kako to aplicirati u životu da ima veze s ičim?
Odnosno:
- može li osoba prosječnog IQ-a radom i trudom biti izuzetno uspješna u nekom poslu ili završiti faks i raditi posao VKV "kalibra"?
-može li osoba jako visoke inteligencije biti lijena i raditi mediokritetne poslove i to traljavo, preko one stvari?

[Stronger Free]

Zekoslawa kaže:

Ali opet - kako bi to uopće izgledalo? Razred za genijalce. Kako ih rangirati? Po IQ-u? Okej, a što ako su lijenčine? Na što staviti naglasak, kako sastaviti program za njih kad ta skupina može podrazumijevati stotine različitih interesa. Ili pak omogućiti poseban program za genijalca. Postoji li kadar osposobljen za to? Hoće li vrijeme i resursi posvećeni njemu biti na štetu ostalih?
Tako da se obično ide na to da "napredni" svaladavaju uobičajene obaveze, a uz malo više razumijevanja i pokoju privilegiju na račun njihovih dodatnih aktivnosti. Bilo da im se toleriraju izostanci, bilo da im se prilagođavaju termini, bilo da ih se nagradi nekakvim dodatnim bodovima za upis ili nešto. Nije bogzna što, ali opet, što očekivati od javnog obrazovanja.

Ne mora biti IQ jedina ili uopće faktor po kojem bi se rangiralo. U Hrvatskoj je priča se puno pametnih i uspješnih ljudi, profesora i znanstvenika pa neće biti problem konstruirati neku mjeru koja će sposobnosti mjeriti bolje, kad je već IQ, odnosno testovi inteligencije puni mana. Uostalom može se raditi o kombinaciji mjera.

Da to bi bio razred za "genijalce", nešto slično se moglo vidjeti u Malcolmu. Trenutno se ide na korist prosjeku, odnosno prosječnom učeniku jer je takvih većina, a npr. tržište rada kasnije otvoreno traži izvrsnost i nadprosječnost (ili rođačku vezu, što je druga priča) i tu recimo vidim nesrazmjer.

Takvi programi su izvedivi, iziskuju vremena, truda i novaca, ali u načelu su izvedivi jer ako postoje programi za prosjek, a i za podprosjek, ne vidim zašto ne bi bilo moguće napraviti sustavni program i za iznadprosječne ili one koji žele i mogu više.

[JPK]

Stronger Free kaže:

Određena istraživanja su jednostavno prevrući krumpir uzevši u obzir opću političku i društvenu klimu koja vlada na nekom prostoru i tijekom određenog razdoblja. Isto tako, čak i kad se uzme da su metodološki čvrsta, može se postaviti pitanje koriste li njihovi zaključci i rezultati nečem konkretno korisnom ili će doprinijeti sukobima, podjelama i propagandi. Trebaju li te uopće spoznaje društvu ili pojedincu?

Mene više zanimaju motivacije i avanturizam istraživača koji se odluče istraživati neke takve teme što ih na kraju vrlo često košta u najboljem slučaju živaca, a u najgorem karijere pa i života. Avanturizam, prkos, neutaživa želja za otkrivanjem istine ili nekakav akademski thrill-seeking? Za njih same bi pritom nerijetko puno bolje ispadalo da se bave npr. otkrivanjem istine genoma vinske mušice.

Prvo, da su ljudi kroz povijest bili takvi konformistički papci, znanost bi još dulje ostala u srednjem vijeku, doslovno, jer se Galileo, Kopernik i Bruno ne bi usudili primiti vrućeg krumpira.
Drugo, varaš se, oni koji imaju "tenure" u znanosti, ne snose puno rizika zbog kontroverznih istraživanja. Tenure i postoji da zaštiti znanost od politike i društva, a slobodna misao se u znanosti cijeni.

Apophis kaže:

Ok i šta sad s tim, odnosno kako to aplicirati u životu da ima veze s ičim?
Odnosno:
- može li osoba prosječnog IQ-a radom i trudom biti izuzetno uspješna u nekom poslu ili završiti faks i raditi posao VKV "kalibra"?
-može li osoba jako visoke inteligencije biti lijena i raditi mediokritetne poslove i to traljavo, preko one stvari?

Zašto bi takva karakteristika morala predviđati budućnost individualnih osoba, i to još egzaktno? Je li itko ozbiljan ikad upotrijebio IQ na tako bedast način? Koliko znam, uvijek se koristi na populacijama.

Možeš li ti predvidjeti koji će se avion sljedeći srušiti? Ne možeš? Pa onda nema smisla rangirati aviokompanije po smrtnosti putnika. Kakvog smisla bi uopće imala ta brojka kad njome ne možeš predvidjeti hoćeš li preživjeti svoj sljedeći let s China Airlines? Šteta što ne postoje regulatorna tijela koja bi mogla na temelju te brojke prisiliti kompaniju da poboljša standarde.

[Eurifesa]

Zekoslawa kaže:

Plaćeni su za ta mentorstva, koliko znam. Ne previše, ali nekakve dodatke imaju.

No da, nema nekakve sustavne brige za izvrsnost. Previše je toga prepušteno slučaju i dobroj volji pojedinih nastavnika. Ali opet - kako bi to uopće izgledalo? Razred za genijalce. Kako ih rangirati? Po IQ-u? Okej, a što ako su lijenčine? Na što staviti naglasak, kako sastaviti program za njih kad ta skupina može podrazumijevati stotine različitih interesa. Ili pak omogućiti poseban program za genijalca. Postoji li kadar osposobljen za to? Hoće li vrijeme i resursi posvećeni njemu biti na štetu ostalih?
Tako da se obično ide na to da "napredni" svaladavaju uobičajene obaveze, a uz malo više razumijevanja i pokoju privilegiju na račun njihovih dodatnih aktivnosti. Bilo da im se toleriraju izostanci, bilo da im se prilagođavaju termini, bilo da ih se nagradi nekakvim dodatnim bodovima za upis ili nešto. Nije bogzna što, ali opet, što očekivati od javnog obrazovanja.

A malo je tu i do nekakve mode. Recimo, u mojoj je gimnaziji postojao razred za sportaše. Isti program, ali s malo drugačijim režimom. Ja sama nisam išla u taj razred, ali sam kao tu nekakav sportaš imala tretman kao i oni. Jer eto, to je bilo vrijeme kad je taj moj sport bio dosta popularan. A ja sam to debelo iskoristila za izmotavanja. Hoću reći - treba se naći interesa i u drugim sferama, ne samo u obrazovnom sustavu, pa će se nešto znati vrednovati i poticati. Jer počesto djeluje kao da su ta natjecanja i aktivnosti kojima se bave pojedini učenici svrha samima sebi. Netko te njihove rezultate treba prepoznati i pokazati interes za njih, pa će se onda i škole drugačije postavljati.

Kad se već spominje sport, a kako se pobogu organiziraju treninzi za nadarene sportaše? Tu se nitko ne pita što će jadni prosječni i kako će se jadne smotane sajle snaći, a pogotovo nisam čula da nastavnik tjelesnog natjera nego brzog i spretnog da malo vježba sa šeprtljavima i tromima kako bi ga potaknuo. Niti nastavnici tjelesnog organiziraju specijalne vježbe za šeprtljave i trome, kao što nastavnici npr. matematike organiziraju specijalnu dopunsku nastavu. A nije ni da nekog muči to što nema općenitog sporta nego netko ide na košarku, a netko se bavi bacanjem kugle.

I kad se ustanovi da netko ima npr. dobru eksplozivnost, skočnost, snagu, izdržljivost, općenito motoriku, nitko ne viče "a tko kaže da će taj uspjeti u sportu", "a možda se oda alkoholu i drogama", "a nek je on dobar u skoku u dalj, ali što mu to vrijedi ako se ne zna snaći", "postoje različite vrste sportskih sposobnosti, nek je on dobar u nogometu, tenisu i plivanju, ali možda nije dobar u glancanju lopte i bivanju maskotom i vodonošom, ne znam zašto ti skauti ne prepoznaju maskote i vodonoše kao jednu vrstu sportski inteligentnih ljudi"....

[Atronach]

IQ je proporcionalan sposobnošču (i to jako) ali ne i uspjehu. Za 99% danas treba vrlo ograničena sposobnost(što nije loše).

[Stronger Free]

JPK kaže:

Prvo, da su ljudi kroz povijest bili takvi konformistički papci, znanost bi još dulje ostala u srednjem vijeku, doslovno, jer se Galileo, Kopernik i Bruno ne bi usudili primiti vrućeg krumpira.
Drugo, varaš se, oni koji imaju "tenure" u znanosti, ne snose puno rizika zbog kontroverznih istraživanja. Tenure i postoji da zaštiti znanost od politike i društva, a slobodna misao se u znanosti cijeni.

Pretpostavio sam da će netko potegnuti baš ta tri imena i svaka čast, međutim vjerujem prije se radi o iznimkama nego pravilima, ali vjerujem da hrabrost u tom smislu treba cijeniti. Mene ne zanima toliko vrijedi li se vrućih krumpira hvatati ili ne (u nekim slučajevima sigurno je vrijedilo), već više osobna motivacija tih znanstvenika. Velika većina znanstvenika, ako možemo govoriti o snazi doprinosa, uhvativši se vrućih krumpira ipak završi s manje revolucionarnim rezultatima ili gotovo nikakvim, a svejedno vrlo često najebe. S druge strane može se doprinijeti znanosti te čovječanstvu radeći i na manje društveno i politički vrućim temama ili potpuno hladnim po tom pitanju, a dobar dio obrađivanja tih vrućih tema zapravo često ne doprinese ničem konkretnom ili velikom u znanstvenom ili nekom drugom smislu.

Sve je to divno i krasno na papiru, ali poznato mi je nekoliko slučajeva u nedavnoj povijesti (nije da se bavim sustavnim praćenjem toga) gdje su ljudi nakon objavljivanja prosječno značajnog znanstvenog rada dobili takav odgovor javnosti da su kasnije najvjerojatnije požalili što su rad uopće objavili, a kamoli da se cijenila slobodna misao ili su ih tenure nešto previše zaštitile.

[JPK]

Stronger Free kaže:

Pretpostavio sam da će netko potegnuti baš ta tri imena i svaka čast, međutim vjerujem prije se radi o iznimkama nego pravilima, ali vjerujem da hrabrost u tom smislu treba cijeniti. Mene ne zanima toliko vrijedi li se vrućih krumpira hvatati ili ne (u nekim slučajevima sigurno je vrijedilo), već više osobna motivacija tih znanstvenika. Velika većina znanstvenika, ako možemo govoriti o snazi doprinosa, uhvativši se vrućih krumpira ipak završi s manje revolucionarnim rezultatima ili gotovo nikakvim, a svejedno vrlo često najebe. S druge strane može se doprinijeti znanosti te čovječanstvu radeći i na manje društveno i politički vrućim temama ili potpuno hladnim po tom pitanju, a dobar dio obrađivanja tih vrućih tema zapravo često ne doprinese ničem konkretnom ili velikom u znanstvenom ili nekom drugom smislu.

Sve je to divno i krasno na papiru, ali poznato mi je nekoliko slučajeva u nedavnoj povijesti (nije da se bavim sustavnim praćenjem toga) gdje su ljudi nakon objavljivanja prosječno značajnog znanstvenog rada dobili takav odgovor javnosti da su kasnije najvjerojatnije požalili što su rad uopće objavili, a kamoli da se cijenila slobodna misao ili su ih tenure nešto previše zaštitile.

A o kojim to slučajevima govoriš?
Na ovu temu, među najkontroverznijim osobama su Arthur Jensen i Richard Lynn. Nije im se desilo ništa, osim što nisu baš popularni u javnosti. A pošto znanost nije reality show, vjerujem da to većini znanstvenika ne smeta.
Još nisam čuo da su nekoga izbacili sa sveučilišta jer je objavio kontroverzne rezultate istraživanja.

[Stipe23]

JPK kaže:

Prvo, da su ljudi kroz povijest bili takvi konformistički papci, znanost bi još dulje ostala u srednjem vijeku, doslovno, jer se Galileo, Kopernik i Bruno ne bi usudili primiti vrućeg krumpira.
Drugo, varaš se, oni koji imaju "tenure" u znanosti, ne snose puno rizika zbog kontroverznih istraživanja. Tenure i postoji da zaštiti znanost od politike i društva, a slobodna misao se u znanosti cijeni.

Snose rizik u smislu da im nitko neće financirati sljedeće.

Istraživanja su puno ugodnija i neusporedivo lakše ih je odsponzorirati ako su očekivani rezultati nešto što se jako uklapa u aktualnu klimu. Bilo tko tko to financira vidi u tome pozitivne posljedice. Odjednom su i "društveno odgovorni" i "šire toleranciju".

Neusporedivo je teže ako se očekuju neki rezultati koji neugodno zvuče.

Slobodna misao se cijeni u znanosti u onoj mjeri u kojoj je odijeljena od politike (i wishful thinkinga), a tu situacija (obzirom da je politika financira) nije blistava.

JPK kaže:

A o kojim to slučajevima govoriš?
Na ovu temu, među najkontroverznijim osobama su Arthur Jensen i Richard Lynn. Nije im se desilo ništa, osim što nisu baš popularni u javnosti. A pošto znanost nije reality show, vjerujem da to većini znanstvenika ne smeta.
Još nisam čuo da su nekoga izbacili sa sveučilišta jer je objavio kontroverzne rezultate istraživanja.

Ja znam za slučaj znanstvenice koja je dobila otkaz jer je iznosila stav da se slaže s Watsonovim istraživanjima, onim kontroverznijima koji su podigli dosta prašine... po ključu kojega nije teško vizualizirati.

Već i to što se može zauzimati stav "kako se Watson to usuđuje uopće pomisliti!" i u znanstvenim krugovima (a ne samo kod populacije koja gleda Opru) vrlo je indikativno.

Zekoslawa kaže:

Plaćeni su za ta mentorstva, koliko znam. Ne previše, ali nekakve dodatke imaju. 

No da, nema nekakve sustavne brige za izvrsnost. Previše je toga prepušteno slučaju i dobroj volji pojedinih nastavnika. Ali opet - kako bi to uopće izgledalo? Razred za genijalce. Kako ih rangirati? Po IQ-u? Okej, a što ako su lijenčine? Na što staviti naglasak, kako sastaviti program za njih kad ta skupina može podrazumijevati stotine različitih interesa. Ili pak omogućiti poseban program za genijalca. Postoji li kadar osposobljen za to? Hoće li vrijeme i resursi posvećeni njemu biti na štetu ostalih? 

Mislim da je ovaj model, gdje se s njima radi na pojedinim područjima koja ih ionako interesiraju i koja im bolje leže (tj. određenim predmetima za koje ih se sprema za natjecanja) dobro pogođen.
Kadar koji je osposobljen su im profesori.
Oni znaju nemjerljivo više i imaju ih što učiti godinama, bez obzira što su klinci bistriji ili napredniji.


-Stipe

[Zekoslawa]

Eurifesa kaže:

Kad se već spominje sport, a kako se pobogu organiziraju treninzi za nadarene sportaše? Tu se nitko ne pita što će jadni prosječni i kako će se jadne smotane sajle snaći, a pogotovo nisam čula da nastavnik tjelesnog natjera nego brzog i spretnog da malo vježba sa šeprtljavima i tromima kako bi ga potaknuo. Niti nastavnici tjelesnog organiziraju specijalne vježbe za šeprtljave i trome, kao što nastavnici npr. matematike organiziraju specijalnu dopunsku nastavu. A nije ni da nekog muči to što nema općenitog sporta nego netko ide na košarku, a netko se bavi bacanjem kugle.

I kad se ustanovi da netko ima npr. dobru eksplozivnost, skočnost, snagu, izdržljivost, općenito motoriku, nitko ne viče "a tko kaže da će taj uspjeti u sportu", "a možda se oda alkoholu i drogama", "a nek je on dobar u skoku u dalj, ali što mu to vrijedi ako se ne zna snaći", "postoje različite vrste sportskih sposobnosti, nek je on dobar u nogometu, tenisu i plivanju, ali možda nije dobar u glancanju lopte i bivanju maskotom i vodonošom, ne znam zašto ti skauti ne prepoznaju maskote i vodonoše kao jednu vrstu sportski inteligentnih ljudi"....

Kako rekoh - sport se smatra dodatnom aktivnošću. Samim time nešto i košta, netko u njega ulaže, netko se njime sustavnije bavi, nosi određenu vrstu prestiža. Otud i to vrednovanje izvrsnosti na malo drugačiji način. I ne mislim da bi drugačije trebalo biti.

[Stipe23]

Meni djeluje kao da je Eurifesa više pikirala na drugačiji tretman intelektualnih potencijala od ostalih i na nesklad kojega se tu lako može uočiti.


-Stipe

[JPK]

Stipe23 kaže:

Snose rizik u smislu da im nitko neće financirati sljedeće.

Istraživanja su puno ugodnija i neusporedivo lakše ih je odsponzorirati ako su očekivani rezultati nešto što se jako uklapa u aktualnu klimu. Bilo tko tko to financira vidi u tome pozitivne posljedice. Odjednom su i "društveno odgovorni" i "šire toleranciju".

Neusporedivo je teže ako se očekuju neki rezultati koji neugodno zvuče.

Slobodna misao se cijeni u znanosti u onoj mjeri u kojoj je odijeljena od politike (i wishful thinkinga), a tu situacija (obzirom da je politika financira) nije blistava.

Jensen je u karijeri objavio 400 članaka, a Lynn 200. Ne čini mi se da im nitko nije financirao ta istraživanja.
A to da politika financira znanost je birtijska simplifikacija. Financiraju je državni i privatni fondovi koji imaju različite kriterije za dodjelu sredstava. Implicirati da svima njima vlada jednoumlje je smiješno.

Ja znam za slučaj znanstvenice koja je dobila otkaz jer je iznosila stav da se slaže s Watsonovim istraživanjima, onim kontroverznijima koji su podigli dosta prašine... po ključu kojega nije teško vizualizirati.

Već i to što se može zauzimati stav "kako se Watson to usuđuje uopće pomisliti!" i u znanstvenim krugovima (a ne samo kod populacije koja gleda Opru) vrlo je indikativno.

Kojim to Watsonovim istraživanjima i koja znanstvenica?
Koliko sam upoznat sa slučajem, Watson nije provodio nikakva istraživanja, nego je držao predavanja po svijetu i iznosio paušalne tvrdnje, tj. lupetao.
Osim toga, evo ti dva znanstvenika koji se slažu s Watsonom već desetljećima: http://psychology.uwo.ca/faculty/rus...Hypotheses.pdf

[Zekoslawa]

Stipe23 kaže:

Meni djeluje kao da je Eurifesa više pikirala na drugačiji tretman intelektualnih potencijala od ostalih i na nesklad kojega se tu lako može uočiti.


-Stipe

A misliš li da je to slučajno? Ili da je ipak dijelom i do toga što je sport jedno prilično homogeno područje u kojem se obrće oveća lova i u kojem se izvrsnost počinje vrednovati od najranije dobi?

Postoji li kakav ekvivalent sportskim lobijima na razini obrazovanja? Nisam baš primijetila da se našlo par menadžera znanstvenih institucija ili pak kompanija koji obilaze škole i učenička natjecanja u potrazi za talentima.

Možemo eventualno povući paralelu s umjetnošću, tu se već vidi nekakvo skautiranje, a onda je i odnos prema vještini u školama drugačiji. Samo što se i tu vrti nešto manja lova.

-Zeka

[Stipe23]

JPK kaže:

Jensen je u karijeri objavio 400 članaka, a Lynn 200. Ne čini mi se da im nitko nije financirao ta istraživanja.
A to da politika financira znanost je birtijska simplifikacija. Financiraju je državni i privatni fondovi koji imaju različite kriterije za dodjelu sredstava.

I kakva istraživanja (ako pričamo baš o nekoj domeni sociologije) misliš da su interesantna privatnim sponzorima (tipa velikim kompanijama koje imaju u budžetu predviđene dijelove za tako nešto), a kakva misliš da bi im bila odbojna?

Svi ti programi civilnog društva (i neprofitna istraživanja, a koja ne spadaju u fundamentalna, koja se financiraju) su po očitim feelgood linijama, tvrtke žele nešto što im paše uz image. Isključivo. To je na vrhu kriterija.
A tu je vrlo jasno za bilo koje teme spadaju li u stvari kakve će se ciljati ili one kakve će se izbjegavati.

Da je politika velik dio državnih investicija očito je samim time što su državne. Po vrlo sličnom ključu po kojem privatni investitori biraju svoja.
Nije da se političari vesele objavama nepopularnih vijesti ili da ih silom traže, baš suprotno. Smjer njihovog utjecaja lako je predvidjeti i zapaziti.

Kojim to Watsonovim istraživanjima i koja znanstvenica?

Na žalost, ne sjećam se više detalja.
Sjećam se srži priče, a čitao sam i samu priču tako da je srž prenesena korektno, gdje se ona slagala s izrazito nepopularnim stavovima i dobila je pedalu oko toga. I bilo je jedino oko toga, nije bilo vezano uz njen rad.

A scenarij sam po sebi vrlo je lako zamisliv - ja se ne složim s civilnjacima nešto na facebooku pa vidim da bi me odmah najradije linčovali i napadali.. po onom "Anger" dijelu neprihvaćanja loših vijesti.

Zekoslawa kaže:

A misliš li da je to slučajno? Ili da je ipak dijelom i do toga što je sport jedno prilično homogeno područje u kojem se obrće oveća lova i u kojem se izvrsnost počinje vrednovati od najranije dobi?

Mislim da je ona pikirala na drugu polovicu te priče o tim različitim tretmanima, odnosno na relativiziranje onih drugih (ne-sportskih) sposobnosti.


-Stipe

[Zekoslawa]

Pa naravno da se relativiziraju te "druge" sposobnosti kad se ne vidi nikakva konkretna korist od njih, o tome ja. Genijalan učenik ide na neka svoja tamo natjecanja, ispada pametan, pametniji od drugih i što s tim? Ništa, ima reputaciju. I na tome sve završava.

-Zeka

[Stipe23]

Mislim da Eurifesa nije na to mislila...






-Stipe

[Zekoslawa]

Dobro.

-Zeka

[JPK]

Stipe23 kaže:

I kakva istraživanja (ako pričamo baš o nekoj domeni sociologije) misliš da su interesantna privatnim sponzorima (tipa velikim kompanijama koje imaju u budžetu predviđene dijelove za tako nešto), a kakva misliš da bi im bila odbojna?

Svi ti programi civilnog društva (i neprofitna istraživanja, a koja ne spadaju u fundamentalna, koja se financiraju) su po očitim feelgood linijama, tvrtke žele nešto što im paše uz image. Isključivo. To je na vrhu kriterija.
A tu je vrlo jasno za bilo koje teme spadaju li u stvari kakve će se ciljati ili one kakve će se izbjegavati.

Da je politika velik dio državnih investicija očito je samim time što su državne. Po vrlo sličnom ključu po kojem privatni investitori biraju svoja.
Nije da se političari vesele objavama nepopularnih vijesti ili da ih silom traže, baš suprotno. Smjer njihovog utjecaja lako je predvidjeti i zapaziti.

Radije prouči malo kako privatno financiranje funkcionira. Daleko je od toga da su to korporacije koje daju novac da bi kupile imidž, stotine milijardi leže i u neprofitnim zakladama koje dijele novac po određenim kriterijima, koji su bar u načelu meritokratski.
A i daleko je od istine da će država financirati samo politički korektna istraživanja. U odborima za dodjelu sredstava sjede znanstvenici iz sličnog područja, a ne političari, i dodjela sredstava je zapravo peer-review proces.
No, to ne znači da je proces savršen i da nema stvari za koje je iz političkih razloga teže dobiti novac.

Na žalost, ne sjećam se više detalja.
Sjećam se srži priče, a čitao sam i samu priču tako da je srž prenesena korektno, gdje se ona slagala s izrazito nepopularnim stavovima i dobila je pedalu oko toga. I bilo je jedino oko toga, nije bilo vezano uz njen rad.

A scenarij sam po sebi vrlo je lako zamisliv - ja se ne složim s civilnjacima nešto na facebooku pa vidim da bi me odmah najradije linčovali i napadali.. po onom "Anger" dijelu neprihvaćanja loših vijesti.

Onda se krivo sjećaš, jer je kontroverzno bilo Watsonovo lupetanje o rasama (a mislim da je još vrijeđao i Irce i neke druge skupine), a ne njegovo istraživanje, jer istraživao nije ništa.