Jako zanimljiva tema moram priznati. Iako nisam čitao sve stranice slažem se sa pročitanim pogotovo sa uvodnom stranom. Želio bih dodati par stvari iako će post biti malo duži vjerujem da vrijedi.
U Mišakovoj knjizi "Sve piše u novinama".. u poglavlju "susret sa gmazovima" Mišak iznosi par zanimljivih činjenica:
"Prije nekih tri godine, nakon emitiranja prve emisije s Ickeom, na pumpi
mi je ustreptalo prišla osoba X, vrlo simpatična i po svemu sudeći normalna
gospođa (naočale, pet-šest banki, vitalna, može biti svačiji susjed). Bila je uzbuđena
što me srela jer me, kako je rekla, baš htjela nekako zvati na televiziju.
No, na sinkronicitete smo se već navikli. Imam li minutu? Imam. Je li zaista
netko, kao što su joj rekli, prije neki dan u emisiji pričao o gmazovima. Je,
velim, trebate snimku? - jer obično me to pitaju. Ne, ne, kaže osoba X, nego je
nevjerojatno što ta priča potpuno odgovara njenom susretu od prije nekoliko
godina. I sad mi osoba X, vjerodostojna i iskrena po svim pokazateljima koje
moje iskustvo s ljudima i intuicija mogu dati, ispriča neobičan događaj: prizor
čovjeka kako se pred njom pretvara u gmaza.
Osoba dugo nije srela tog čovjeka, pa ga je čak kasnije (nakon što je čula
M emisiju) išla Zvati i preko nekog prijatelja nabavila broj, ali on joj je preko
log istog prijatelja preporučio da ga ni u kom slučaju ne zove (mada nikad nisu
bili u neprijateljskim odnosima). Zapamtio sam i to da je taj shapeshifter’ po
zanimanju psihijatar za teške slučajeve shizofrenije, a također i učitelj reikija,
Sto je zaista zanimljiva kombinacija. Naravno, iskoristio sam priliku i postavio
niz pitanja vezanih uz detalje mijenjanja oblika i konačno zamolio osobu X
da mi susret napiše, za moju arhivu i bolje pamćenje. Ostali smo u kontaktu.
Slijedi citat iz pisma o tom susretu s gmazom:
„Čitam Beskrajna ljubav jedina je istina od Davida Icka i na 31. strani vidim
crtež potpuno identičan onome koje sam ja vidjela - prelijevanje slike
gmaza u čovjeka... Ali više nisam sigurna na koji to način reći i da li uopće
reći. Jer sada vidim da je njegova panika kad sam ga nazvala poslije tvoje
emisije bila stvarna, a ne ‘moj osjećaj’ i da nije imala nikakve veze s mojim
eventualno povrijeđenim egom (pa zar me se ne sjeća...). Mogu li te zamoliti
da mi na par dana posudiš I)davidove prethodne knjige, da ih bar prelistam,
jer ova je tema za mene doista bila na razini ‘moja mašta priča svašta’
i popuštanja okolini zbog ‘prevladavajuće dogovorne stvarnosti’...”
(Prilikom upoznavanja s tim čovjekom odjednom je ispred sebe vidjela
kako je izrastao i pretvorio se u gmaza, pa je zapanjeno pitala ljude oko
sebe o tome, ali nitko to nije vidio; op. K. M.) „...On je izgledao kao stari gmaz
krupnih krljušti, ogromnog debelog repa kojim je mlatio lijevo-desno, nezgrapnog
hoda, duge njuške s koje se cijedila gusta sluz. Ta sluz je ostajala i na
nogama—zadnjim, koje su ogromne i čiji su prsti povezani grubom plivaćom
kožom; ne bih je nikad opisala kao kožicu. Teško se kretao. Moje prvo pitanje
je bilo: Kako si stao u tramvaj? Ne znam zašto je trebalo tako mnogo vremena
(četrnaest godina) da dobijem potvrdu da nisam luda.”
Skoro godinu dana ili više od tog susreta na benzinskoj pumpi, dobio sam
uzbuđeni poziv od jednog poznanika. Taj je čitao Ickeove knjige, ali nisu mu
baš sjele, makar na čudan način, jer smatra da on samo grebe po površini. Ideje
o gmazovima mu pogotovo nisu sjele. No, bilo mu je zabavno i htio se informirati,
a neke teze o stvaranju centralizirane kontrole bile su mu vjerojatno prihvatljive
i na temelju vlastitih razmišljanja o svijetu oko nas. Kad me nazvao,
prvo što mi je uzbuđeno rekao bilo je: „Znaš kaj, Icke je u pravu!” Rekao sam
da mi se već otprije čini da bi mogao biti, ali zašto on to sad kaže i to tako uzbuđeno?
Ispostavilo se da je upravo tog dana doživio krajnje neobično iskustvo.
Imao je poslovni sastanak s čovjekom kojeg nije poznavao od ranije. Kako
su se pregovori zahuktavali i nisu baš dobro napredovali, u jednom je trenutku
nastala neugodna tišina. Gledajući čovjeka preko stola, u Jednom je trenutku
primijetio da mu se desna strana lica „poprilično izobličila i zamutilC Pozorno
je promatrao promjenu „koja je bila vrlo očita”. Desna strana njegove glave,
,,a pogotovo dio iznad usta, oči, jagodične kosti, nije bila ljudska’’
Evo kako je opisao situaciju: „Teško je opisati što sam točno vidio, ali rep-
I liska struktura očiju i tekstura kože definitivno nisu bili ljudski, Zamisli kao
da skineš nekome kožu, a ispod nešto drugo; i po obliku, teksturi, boji i svemu.
Nastojao sam ostaviti dojam daje sve u redu i nisam ni na kakav način reagirao
jer nisam bio siguran kakva bi bila njegova reakcija. Nakon nekoliko trenutaka
njegovo se lice vratilo u svoj izvorni oblik, a on se ispričao da žuri i da nažalost
mora prekinuti sastanak. Mislim da je skužio, jer koliko god se ja trudio ostati
hladnokrvan, moralo i i vidjeti da sam zašutio i zabuljio se. Mislim da je zato
tako naprasno i prekinuo sastanak. Više ga nikad nisam vidio niti me kontaktirao.
Iskreno govreči, niti nemam takvu želju.”
Spomenuo mi je da je njegovo drugo i puno nezgodnije iskustvo bilo kad
je pogledao u oči, jednom arapskom princu (koji je prije par godina bio sa svojom
pratnjom u njegovu laboratoriju): „Po prvi put kao da sam gledao nekoga
tko nije čovjek, Nikakva vibra, nikakva emocija ništa, Samo oči bez dna. Užas
- i sad se stresem.”
Priča ima i nastavak. Nekoliko dana kasnije moj je prijatelj još bio pod
dojmom viđenog. Ispričao je prijateljici „koja je vrlo senzitivna”, kako je vidio
da se čovjeku promijenilo lice u nešto vrlo neugodno. Nije spominjao na što
ga je oblik lica podsjećao pa ga je iznenadio njezin komentar da je lice sigurno
bilo ‘zmijoliko’. Na njegovo inzistiranje da mu objasni što želi reći; rekla mu
je da ponekad zna sjediti na Trgu bana Jelačića i gledati prolaznike. Često bi
kod prolaznika znala zamijetiti ‘zamućenja’ na desnoj strani glave, a ponekad i
reptilsku formu. Njezano objašnjenjeije bilo da senzitivci takva stvari viđaju već:
dugo vremena i da to nije ništa novo. Osim toga, po njezinim riječima, pravih
je ‘gmazova vrlo malo i češće sreću ‘gmazovske’ forme koje žive u simbiozi s
ljudima a*da toga ljudi nisu niti svjesni.
"No, kad se radi od divovskoj slagalici koju zovemo svijet, iznenađenjima
nikad kraja. Ponedjeljkom popodne na Hrvatskom radiju suvodim dječju
emisiju Zbrda Zdola koju Branka Jovičić piše. Sljedeću informaciju izvukla je
odnekud kao zanimljivost za emisiju koja je padala na Valentinovo.
Otkuda stiže prikaz srca kakav koristimo, jer ljudsko srce tako ne izgleda,
već je okruglo?
Odgovor je glasio: iz starog Egipta; tako su Egipćani prikazivali srce. A pazite
sad ovo: oni su prikazivali - krokodilsko srce! Bio sam zapanjen, no slike
s interneta to su potvrdile. Iz perspektive Velikog plana punog subliminalnih
poruka i simbola (jer cilja se na podsvijest), to je tako domišljato - najveći
blagdan ljubavi prepun izokrenutih simbola, svi jedni drugima poklanjamo
gmazovska srca, a ona nas sa svih strana okružuju. Uostalom, izokretanje simbola
njihova je strast, pa je tako bijela golubica, simbol Semiramide, božice razaranja,
postao simbol mira. Ali o obratnostima je već bilo riječi.
Pitao sam onom prilikom Ickea zna li za genezu simbola za srce, smatrajući
da zna, kad je tisuće stranica napisao o toj temi. No, prvi put je to čuo. i
gromko se nasmijao tom apsolutnom, vrhunskom spinu, u kojem su gmazovi
prisvojili sam simbol onog protiv čega djeluju."
"Ti drevni „bogovi stvaratelji” se, dakle, hrane ljudskim emocijama, a jedna
od najvećih tajni koje su se skrivale od ljudske vrste bila je spoznaja kakvo je bogatstvo
i izobilje skriveno u emocijama. Zato se ljude drži podalje od toga da istražuju emocije,
jer bi kroz emocije mogli razotkriti stvari. Emocije povezuju ljude s duhovnim tijelom,
koje nije fizičko i koje egzistira u multidimenzionalnoj sferi. No,
modulacija frekvencije sada je uspostavljena i energije izvana rade na promjeni planeta."
Vidiš nisam o tome ni razmišljao na taj način. Kako onda izabiru svoje žrtve za ove "eksperimente"? Jel to slučajan odabir ili ima neko pravilo?
Što se toga tiče odmah sam se sjetio još jednog dobrog odlomka iz knjige, tu Mišak kopira tekst iz neke knjige i veoma je zanimljivo:
Linearni mod
