Columns

[FOCUS]

Porto,da krenemo,naravno i ostali...

Stairways to Heaven

Maroko,lokalna kafanica u gradu po imenu Erfoud uvijek prepuna muskarcima u poslijepodnevnim satima.Ispijaju se cajevi raznih mirisa i najgorca kava na svijetu.Sjedi se i prica o svemu o cemu razgovaraju muskarci kada su sami.Posao,auti,sport,politika i naravno zene...
-Procitala je negdje u novinama da Hrvatska trazi ostavku jednog vaznog politicara samo zato sto je pretukao zenu.Cak mu ne vjeruju kada im je objasnio da je pala sa stepenica,a svi znamo da se svaka zena oklizne nekoliko puta za vrijeme svoga zivota.Govori mi kako je to prava drzava i kako se zeli preseliti isti tren tamo gdje se divljaci kaznjavaju.Pocela mi odgovarati opet oholo pa sam je zahvatio tako jako da se odbila od zid sobe i nastimala pravo na ljevicu.Klizave stepenice ponovo u mojoj kuci,govori Kadin.
-Ta zapadna kultura ce unistiti sama sebe svojom gluposcu,a nasu kulturu ce izmijeniti lagano rece Saladin i srknu crni otrov i povuce dugacki dim.
-Zar je toliko tesko povjerovati da stepenice mogu biti klizave,zar rijec jedne zene vrijedi vise od rijeci jednog muskarca?Upita sam sebe na glas.
-Tamo kod njih rijec jedne zene vrijedi vise od stotinu rijeci stotinu muskaraca zato sto se klanjaju pogresnom bogu koga je rodila majka,zena bez udijela muskarca,zato su muskarci u tom svijetu obespravljeni.
-Sto ne sele onda ovamo u nas svijet gdje muska ruka uvijek vise zamahne i skine snijeg sa svakog vrha svake planine.
-Nemam pojma,navikli su na taj grijeh,neka se muce pusti ih...

U isto vrijeme na drugom kraju svijeta gdje stepenice nisu uvijek klizave kad se kaze da jesu sjede muskarci na terasi konobe pijuckaju vino i komentiraju...
-Si citao Tanju Torbarinu,od svih muskaraca na svijetu njen muz je najnesretnije ljusko bice u ovoj zemlji i ako ikada pomisli da napravi klizave stepenice u svom domu nece se lijepo provesti,govori Frane ispijajuci svoju bevandicu.
-To ti je sve kriva ova zapadna kultura,vidis da je ta zena francuskinja,a sam si cuo tolike price o njima.Ovakve su,onakve su,cudna im priroda,nemaju sredinu,ljubav ili mrznja.Sam se grijao sam se opekao tko mu je kriv,rece Luka i povuci dugacki dim lagano ga ispustajuci u krugove.
-Znas li ti da je zenu zakonom dozvoljeno udarati u Maroku.Svi imaju kuce prizemnice jer im nisu potrebne stepenice kao izgovor kada istuku svoje zene.
-Znam,ali mi evropljani volimo svoje zene.Za nas su zene kao cvijece pune mirisa i boja,njezne i zeljne njege.Njihove zene su sluge i tko im je kriv kad vjeruju pogresnom bogu kod koga mozes imati 7-8 zena,kako da ih volis sve u isto vrijeme.Cudni su to ljudi ali tko im je kriv za to nego oni sami sebi...

U isto vrijeme u Efroudu saladinova zena odlazi u posjetu Kadinovoj i kad je ugleda na vratima uplakanu rece:Unisti to sjeme koje nosis od njega,nije te vrijedan,bog ce ti oprostiti.
-Nije mi nista pala sam sa stepenica,prala sam i okliznula se.
-Koliko ti cesto padas vrijeme ti je da se naucis hodati ali s a m a.

U Lukinom dvoristu sjedi njegova Kira sa susjedom Blagicom i razgovaraju o bruci i nevolji cijele drzave samo zato sto se neka francuskinja okliznula.Sve vise i vise vjerujem da je tako,govori Kira.On je tako blag covjek,jesi li ga vidjela na televiziji kada prica,boze.
-Sto ti ja znam susjeda,citam kako postoje nekakve fleministkinje i one ti se bore za nasa prava stite nas kao da smo mrki medvjedi.Malo mi sve to glupo,a i stara sam,vise se ne klizem na stepenice,proslo je to,proci ce i nju.
-Znam,ali sto sa drzavom,sjecas li se kako napadose onog Klinsona americkog,eto kriza im se osjeti i dan-danas sve zbog jedne zene koja mi lici kao da je vrcka,a jos mlada.Opasne su ti te zene na zapadu.Nitko im nista ne smije,brine me da se ne upropasti ekonomija zemlje.Ja sve mislim da je nju Francuska potplatila...

Razni krajevi,razni ljudi,ljubav ima granicu,a tako je beskrajna.Parovi svih rasa lagano se penju stepenicama prema zalasku sunca,prema nebu.Cemu drzanje za ruku ako ta ruka nije sposobna da pridrzi svog partnera kada krene da pada?Cemu ponovno penjanje tim istim,vec prehodanim,stepenicama poslije pada?Postoji li dovoljno dobar razlog da partner ne zadrzi partnera dok pada?Da li koristiti rukohvate pored zivih ruku?
Zar nije lijepse gledati zalazak sa vrha u dvoje?

[Porto]

Idemo, idemo FOCUSE, nema beda!


Bas sam ovih dana malo sredjivao fileove pogubljene po raznim forumima, disketama i hardovima sirom kompanije u kojoj radim. Kad su u pitanju moja mentalna djeca, jako sam nemaran. Mozda je to i zato jer se sve sto je stvoreno ili prouzroceno na bilo koji nacin, uvijek vraca svome stvoritelju iz jednog jedinog razloga: da bi u se u ovom svijetu u kojem suvereno vlada entropija naciclalo sto vise prijeko potrebne energije. Zato se moje zvrljotine vracaju u moje misli i sapucu mi: hej Porto, mozemo posluziti kao dobar materijal za novelu. Pa za knjigu. Pa to sve onda naraste do trilogije, a koju sekudnu kasnije, metar Janka Matka koji popunjava ogromna prostranstva onih masivnih hrastovih regala na koje je brijala generacija nasih roditelja u '80-im, predstavlja tek tanani listic salate u sendvicu mojih literarnih zanosa. Sto ste mislili..da tu vec nije nastavak za film? I da me Andy i Larry Wachovsky vec ne mole da im rijesim metafizicku podlogu Matrixa u koju su se zapleli nevjesto koketirajuci negdje izmedju zen budizma i gnoze? "Matrix IV: (resu)Erection of the Yedi»

Da ne duljim, nase misaone tvorevine, vjerne poput Lassie, nam se uvijek vracaju. To je zakon. Vracaju se bas kao ono cudoviste Dr. Frankensteinu. (U zadnjem remakeu, onom s jeguljama, majkemi nisam skuzio da ga glumi De Niro sve do odjavne spice…) Kao sto se i mi uprorno nastojimo vratiti Bogu usprkos njegovoj indolenciji kada je u pitanju njegov sramotni uradak kojeg stalno drzi negdje pod gustim tkanjem tepiha materijalne manifestacije. I tako me, u jednom iznenadnom napadu nagona samoodrzanja, (jer moje pricice i pjesme to sam JA, neee?) obuzela potreba da se malo priberem. Na vlastiti uzas, kao sto vec rekoh, otkrio sam da je vecina toga zagubljena. Cak sam pisao i PM nasoj darin nek izvidi kak stoji sa arhivom starog foruma. (sjecate li se topica «lighthouse»?)

I tako sam ja prebirao i prebirao, kad tamo, spazih da se metar mojih prica koje sam pisao nalazi pod utjecajem potrosackog drustva: «Mercatone», «Mercator», «SuperKonzum" ..
Pa rekoh, zasto ne i "Pevec" !? Mozda isfuram neku zbirku prica, a svi oni nek budu sponzori? Nije me sram i necu vam lagati: priznajem. Da. Bio sam tamo u shopingu. Kupujte osmijehom. U Pevcu. Tog subotnjeg jutra, mala kovrcava je poput onih heroina u avanturistickim filmovima, umjesto drevne mape s blagom, zadihana tutnula pred mene pevecovu reklamu iz kaslica.

- Vidi!- podigla je obrvu znakovito - Bambus roletnice!
- Nnenene..ne idem tamo, molim te... Obecala si mi da cu ovu subotu moci odigrati partiju saha, tu u kaficu, sa onim deckima s teologije - kmecao sam molecljivih ociju poput Bambija - znas i sama da ako ih barem jednom mjesecno ne pobjedim u sahu, cijeli moj znani univerzum gubi smisao svojeg postojanja…to je vec nesto poput rituala… ja tako spasavam svijet. Ma znas ono; vjecna borba svjetla i tame, dualiteta. Tko zna dali ce ujutro izaci sunce ako ih ne pobjedim jednom mjesecno?
- Bah...- sprdnula se- svi ste vi muski latentni pederi…Sahom se bave tipovi puni onih konfliktata koji okruzuju agresiju, homoseksualnost, masturbaciju i narcizam…Dragi moj ti si jos negdje u analno-falusnoj fazi razvoja. Sve ono sto vam ostane neizreceno od vaseg sutljivog Boga-Oca, kompenzirate kroz pokusaj razrijesenja rivaliteta sin-otac.
- Bas si okrutna! Prava kastratorica…, a meni se samo igra sah.— uzdahnuo sam.
- Dirkaju ti se figurce, a? Jer znas da falusna simbolika figura omogucuje tvoje fantazmicko udovoljenje homoseksualne zelje, a posebno zelju za medjusobnom masturbacijom?
- Majke mi, ti si bolesna! Hahahaha... – kiselo sam sam se cerekao.
- Hajde, Bambi.., kupit ce ti mama krasne bambusove roletnice za tvoj meditativni zen balkon. S tim roleticama na balkonu moci ces do mile volje ubijati Buddhu ako se slucajno pojavi, a da susjedi ne vide sto si uradio.
- Ok. Ok. Idemo u Pevec. I ne zovi me vise Bambi.

I tako smo se nasli u Pevecu. Nasi unutarnji svjetovi utopili su se u egzoterijskoj postavi stihaca, motornih pila i sanitarnog programa. Bojleri, kamini, gipsani labudovi, ma Diznilend je stanga prema Pevecu. Skrivali smo se medju cukrenim vrtnim patuljcima. Ljuljao sam je na vrtnoj ljuljacki. Igrali skrivaca na odjelu namjestaja. Otkrili smo prekrasna, jeftina harmonika vrata; samo prodjete kroz njih kao u «Stargate» i nadjete se na drugom odjelu!

- Bambi, vidi, nasla sam roletice! – drala se mala kovrcava preko cijelog odjela laminata. – i to u pola cijene! Sad ces moci u miru ubiti Buddhu!
- Volim te, ludaco… - privukao sam je i poljubio iza bacve za kiseljenje zelja.

U Pevecu Buddha zaista nema sanse.
U Pevecu se kupuje s osmijehom.

[FOCUS]

Nisam nikada bio u Pevecu,a nisam niti u Disneylendu ali sam bio u jednom drugom storu koji je prepun plasticnih osmijeha koji vise na svim tim gradjanima koji tu zive i taj isti plasticni osmijeh koji me snazno iritira i provocira iz mnogo razloga jer nije toliko lagan za nauciti,te maske nemaju cijenu,ti isti osmijesi su razlog zasto nekad kao pobijednik izadjem na prijestolje kao gubitnik.
Taj stor ili da ga nazovem trgovina osmijeha u kojoj iznemogli starci trose svoje zadnje pare izigravajuci i pokazujuci srecu sebi i drugima.Omlitavljenih misica,celavi,iznemogli od neprekidnih i nedoglednih kolona koje cekaju nekoliko svojih minuta provoda ti starci trose svoje zadnje stotine ustedjevine da bi bili,da bi pricali,
da bi bili vidjeni...
Govorim o Disneyworldu,izmisljenom i smisljenom svijetu za svijet koji gledajuci uci,za svijet koji suzama trazi,za svijet koji mora da se gura u svom svijetu sa svijetom koji uskoro odlazi sa svijeta...
-Iznajmit cemo tandem kolica (zasto se zovu tandem kada ih samo ja guram nemam pojma) i rasiriti mapu preko njih i tako cemo putovati iz avanture u avanturu.Ljeto je dan je sam po sebi dugacak,na ovom mjestu traje kao tjedan i na ovo mjesto se obavezno mora doci samo petkom,jer subota i nedjelja se provodi na kaucu sa nogama na jastuku,prosirene vene,upala misica koji nisu jos mlitavi,glavoboljom,preplanulim osmijehom koji nije plasticni.Nego da se vratim...
Dolazak pred dvorac koji nije originalan i koji je kopija jednog dvorca iz Njemacke i velike grupe koje se guraju da bi dosle do sto bolje pozicije za slikanje zaustavljaju dugacku kolonu i svi misle da je ispred njih nekakva atrakcija i propinju se na prste,gaze ti po nogama i sa onim opisanim osmijehom se ispricavaju,pa ponovo gaze (ovaj put bez isprike i osmijeha).
Ovo je jedino mjesto na podrucju USA gdje ne vrijedi zakon po kojem svaki covjek ima svoj prostor "nedodirljivosti" koji je oko 50 cm i gdje svatko tko ti "ulazi" u prostor mora reci magicnu rijec:Oprostite.
Prolazimo pored dvorca na kojem se redovno u nocnim satima poslije nocne predstave sa jedne od kula spusta vila (mozda je to i Petar Pan ali nekakva zgodna cura jeste) i ulazimo u grad "Magic Kingdom" gdje po cesti hodaju ljudi svih rasa i starosti ili se voze starim trolejbusima koje vuku belgijski punokrvni konji.
Odjednom ugledah Silju kako izadje iz jednog restorana u kojem sam poslije popio hladno pivo Warsteiner i uzeo pus-pauzu (jer i konj koji gura tandem mora imati odmor) i za nekoliko trenutaka se stvori kolona oko Silje i trce redari sa plasticnim osmijesima i stvaraju redove u kojim opet prvo starci na celu,a mi sa djecom nenavikli na ovakve guzve malo tamo iza,jedno 45 minuta cekanja.Sunce pokazuje na podne,prokleto vruce,Florida ima svoje cari neki bi rekli,klinci nervozni ispituju gdje Siljo.
Ja im odgovaram sa uobicajenim odgovoromvo sad ce,jos malo,evo slijedeci smo.Desna polovina kreveta mi prokuhala,svatovska juha curi niz nju,voda se pije nemilosrdno i ispred nje je 10 minuta kolona.Boca od 3 dl je $2,5 pa se tjesim da smo sretni jer ovaj da je napravljen negdje u Sahari tko zna koliko bi tamo platili za tu istu bocu.Zedj gasimo,novcanike praznimo,slikamo se sa Siljom,on sa razvucenim osmijehom smije se klincima,smije se desnoj polovini kreveta,smije se meni i grli me (skontao da mi nije do osmijeha),slikamo se i tih 30 sekundi koje je odvojio za nas nestade.Idemo dalje i sad se pripremamo jer u jednom dijelu stoje:Mermaid,Pooh i Tiger.Klinci zele do Pooh-a,desna polovina kreveta do Tiger-a jer je najmanji red,a ja do sirene jer sam snimio da je ona lutka samo u donjoj polovini,a gornja je,kako vele,real i to puna osmijeha (ne smeta mi sto je plasticni ovaj put) i zanosnih oblina (za koje sam shvatio da su i one plasticne tj.silikonske) i dogovaramo se da idemo redom,prvo zelja klinaca,zatim desna strana kreveta,secer je dosao na kraju pun plasticnog osmijeha sirene i pun plasticnog osmijeha desne polovine kreveta iz kojeg sam mogao naslutiti stotine probudjenih travanjskih horoskopskih znakova.
Zavrsava se i taj dio i odlazimo na predivnu voznju u kojoj su opet starci u prvim redovima,zagrljeni,sretni,umorni vise nego moj
duet u tandemu ali sa osmijehom okacenim koji se gubi isti tren kada se glava okrene na drugu stranu.Sjedamo u izbusena stabla koji su kao neobicni camci nase prvozno sredstvo na tom cudesnom putovanju punom cuda tehnike,robota sa emocijama,pricama kroz te robote i svim onim likovima koji su nas drzali bez treptanja kao klince.Prekrasno sam se osjecao na samom kraju gdje jurimo niz vodopad i gdje onako osvjezeni od vode koja nas je poklopila izlazimo mokri na sunce,ponovo medju plasticne osmijehe i kolone od 45 minuta cekanja jer nismo se slikali sa Mikijem i tko ce ti vjerovati da si bio tamo ako nemas sliku kao dokaz.Kao da smo zbog nekoga drugoga isli ali to je tradicija,to bake zele da imaju u svojim albumima,to je kako vele svi najveca atrakcija.Prolazimo kroz kucu gdje se rodio Miki,gdje je ona poznata garaza Paje Patka,gdje Mini ima svoj cudni vrt sa ogromnim vocem (vidio sam sljivu od koje se moze napraviti litar rakije) i sve slikamo,tandem je na kraju sa snagom ali zele jos vuku jos:Tamo,tamo!
Kolutamo ocima i polazimo u taj red bez kraja koji jedini ima hlad i opet na pocetku te zmije starci,gledam ih slikaju se i oni osmijesi,blic,skljoc,slijedeci.U potkrovlju kuce su televizori pa se tandem zabavlja gledajuci crtice (kao kod kuce),mi se lagano pomicemo prema glavi te zmije i iznemogli dolazimo na red poslije mnogo gazenja,okretanja i naravno osmijeha.Slikamo se sa Mikijem ja uljudno molim da slikaju jos jednom,jer ne daj boze,ako slika ne bude uspijela dozivio bih nervni slom.Polako pada noc,sve uspijeli nismo obici,nismo niti pola tog parka kako ga ovdje zovu,a ima ih nekoliko ali puni smo utisaka,otisaka (moje zute starke imaju novu boju) i zelje da se vratimo sto prije kuci.Sjedamo u auto,klinci i desna polovina kreveta su prespavali taj put koji je isto 45 minuta,a ja se gledam u retrovizor i treniram taj osmijeh koji nikako da nabacim na umorno lice.

Hvala Porto za ideju

[Porto]

Setuckam gradom zahvaljujuci nekoj birokratskoj greskici.
Uzivam. San dupina i gajeta falkuša na Cvjetnom. Chit chat za zenskicama koje rone do 20 metara.

- Nisam ja za to. Hvala.- Odmahujem glavom.

Kad sam bio mali skocio sam na glavu u plitki bazen tako da je pukla plocica. Od tada stremim iskljucivo visinama. Skrecem iz ugla, postaja: Moderna Vremena. Tamo je jedno vrijeme radila jedna zenska od koje su mi se dlanovi znojili i natapali korice knjiga, ma znate ju sigurno... Pratio sam kriomice kako se mrsti kada sam se priblizio new age literaraturi i kako joj se kut usana smije kad se priblizavam Jergovicu. Zato doma imam sve od Jergovica. A nisam ga nikad niti otvorio. Iz protesta. Jednog dana sam uzasnut shvatio da je malena iz Modernih Vremena frendica moje bivse. Njih dvije su se izljubile:

- Bok stara..
- Cmoka... cmoka...
- Da te upoznam, ovo je moj decko...
- Ah pa mi se znamo! Jergovic, zar ne? Tvoj dragi kod mene kupuje samo Jergovica.

Na putu prema doma vladala je sutnja. I dignuta obrva. Moja bivsa je kominicirala sa svijetom preko obrve. Promjena u polozaju njene obrve, pogotovo ovako prema gore, bila je naznaka da je na redu Dostojevski: Zlocin. Kazna. I prokleti muski idiot.

Obrva je bila u zraku: Alarm!
- Ovaj.., kaje sad,kaj izvodis- napad je najbolje obrana.
- Ti mislis da sam ja glupa? Kao da nisam vidjela kako ti se smjeska.
- To je zbog Jergovica.., kak ne kuzis...
- Od kad ti volis Jergovica?

Netko zbog Prevera.
Netko zbog Jergovica...
Sjecam se, tog dana kisilo je nad Zagrebom.
Vlaga se polagano uvukla i u nasu vezu.

I gle, evo mene 5 godina poslije, s greskom u PC-u kadrovske sluzbe, uzivam u ljetnom danu, stojim na vratima Modernih Vremena. Slatka mala s crvenkastim prelljevom tamo vec odavno ne radi. Usao sam tamo s namjerom da malo dam egu krila. Ono, dobar dan pitam, jer imate mozda "ekranprice", bas bi me zanimalo, znate, tamo su izasle moje price (u mnozini) pa da vidim kak to zgleda (makar imam doma autorski primjerak)..u 99.99% slucajeva niko nema pojma o cemu pricam.

I tako spremam se ja, onako, usput, priupitati na sav glas, kad evo ti Miljenka! Stoji na vratima ko Regoc onako sav zarastao i musav. Pozdravlja tipa koji radi i vadi mu knjizurinu. S obzirom na poprilicno samozadaovoljni smijesak na njegovu licu, zadovoljan je knjigom! Za vasu informaciju radi se o romanu debelom tri prsta opremljenom u stilu industrijskog dizajna kutije za kekse s pocetka stoljeca.

Ja kuler totalni, uopce ne trzam, boli mene racku, nego samo skicam krajickom oka preko ramena tipa iz MV.

Ode Miljenko, a ja brze bolje u Sublink da vam javim o knjizi.
kad ono..nema struje...
Odoh dalje, no paznju mi privuku sendvici u pingvinu.
Kako ni tamo nije bilo struje, pa sam ostao uskracen za tostirani sendvic, na vlastiti uzas otkrih negdje kod Dubrovnika da sam zaboravio kako se roman zove...

"Dvorac od oraha"?
"Grad od oraha" !?!?!

ili mozda

"Tri sira tostirano?"

[Porto]

Što je muskarac,
i što je Porto bez brkova?

Volite li Antu Tomica?

Da vam budem iskren nisam ga nikada citao. Uvijek nadjem dobar izgovor za sve pa tako i za ne citanje Tomica. Znate li za njegovu novu knjigu «Nista nas nas ne smije iznenaditi?» Onu o JNA? Onu na cijoj naslovnici sramezljivo pulsira Lipovcev gologuzi vojak? Onaj bez hlaca, gaca i uprtaca?

Ovu subotu, bili smo u knjizari «Veble» i mala kovrcava je upotpunila svoju zbirku knjigica o aromaterapiji, a tip koji tamo radi je valjda ubacio bookmark sa Tomicevom knjigom.
Kad smo stigli doma, ispao je iz vrecice. Nisam niti znao da je unutra. Podigla ga je mala kovrcava, stavila pred mene na laptop i umrla od smijeha.

- Sta se sad smijes?- obrecnuo sam se stavsi odmah u obranu druga iz istog stroja.
- Kad ti ja pricam price iz JNA onda se ne smijes nego kolutas ocima.-
- Neznam, nekako me podsjeca na tebe...- plesala je mala kovrcava sa vojnikom po zaslonu ekrana- evo, ja sam mala balerina, a ti olovni vojnik! Sad imam i ja pricu iz JNA. Pravu pravcatu, a ne onakve trivijalne kakve volite pricati vi muski.-

Kod nas se ljudi djele na one koji su bili na JNA i na one koje nisu. Na one koji imaju anegdotu iz JNA i na one koji nemaju sto reci na tu temu.
Ja najcesce pricam anegdotu kako sam sreo Radu Serbedjiju, mrtvog pijanog na šanku Beogradskog Dramskog Pozorista, kako je odbio pice i kako se zamjerio nama sedmorici plavokosih iz Zagreba jer je onako u deliriju pomislio kako je valjda usred neke Krlezine ratne drame. Jednostavno nije mogao skopcati kako ga je odjednom spopala gomila Zagrepcana u SMB uniformama u nekom podrumu usred Beograda i da je to samo jedna bolesna sala Krlezinog cinicnog duha. Ako budete dobri i ako pocnete postati na ovom topicu, ispricat cu vam tu andedgotu. I kako je poceo rat na mom djelu otoka. Ispricat cu vam, makar mala kovrcava veli da joj idem na jetra sa svojim pricama iz JNA, i veli jos da kako mi muski mozemo satima pricati fore iz JNA.I da je to samo ide u prilog njenoj teoriji da smo svi mi muski latentni pederi.

- E mala moja, velim ja njoj, ako se cijeli Bresanov film vrti oko jedne trivijalne fore guzenja iz JNA i ako moze Tomic pisati o tome, zasto ne bih ja?
- Zato jer je to lovljenje na prvu loptu, veli ona. To je tajni znak, vas iz vaseg bratsva i jedinstva, koji ste inicirani u tu sektu dok ste se trljali trojca pod jednim tusem. Sto ima smijesno u tome? Nas normalne to uopce ne zanima. Zgode veselih SMB momaka. Pih…
- I samo za tvoju informaciju oduvijek sam htio objaviti zbirku prica iz JNA. Nego jesi li ikad primjetila kada se decki vracaju iz JNA, promjenjena pogleda? Onako, pomalo tuznog?- pokusavam je uloviti na emocije
- Promjenjena pogleda? Ja sam mislila da se vracaju radi promjene vesa.
- Ma nemas ti pojma…- protestiram – ti se navlacila po tulumima sa tatinim sinovima dok smo mi ostali..
- Nisam!
- Jesi!
- Nisam…

Sutimo i durimo se. Na zaslonu laptopa i dalje stoji u stavu mirno, bez hlaca i gaca nas dobri vojak, neki Krlezin soldat, neki od nas. Gledam ja njega, gleda on mene. I puca me flashback. Za razliku od Fokusa koji zakapa tenkove po svojoj polovici kreveta, ja imam dvije vrste nocnih mora:
Prva je kad se bez gaca, gologuz vracam na fax i saznajem da jos uvijek nisam dao neki zadnji ispit, neki…pojma nemam koji, ali pokusavam mahnito prepisivati, a druga je kad se bez gaca vracam u brigadu JNA i trazim ih po sobama i kazetama. Prva nema nikakva uporista u stvarnosti, s drugom je pocelo drugo poluvrijeme rata na mom otoku.
Jedino sto ja to znam ispricati tako da svi umru od smijeha.
A nasmijat ce se svi oni koji imaju svoju vlastitu pricu iz JNA.
I ako je imate i vi, ispricat cu vam svoju.
A ako nemate, nikom nista…

U svakom slucaju, sasvim dobar razlog da nikad ne otvorim Tomicevu knjigu.

[Porto]

Kao srednjoškolac volio sam ga čitati, a sada se evo skićem njegovim stazama. Obično pogledom potražim toranj negdje u daljini ili se prepustim intuiciji. Kada ni to ne pomogne, stanem u birtiji jer tamo svi sve znaju i ubrzo sam na lokaciji. Nova lokacija, ali sve je isto, sve se samo složi za transport i preseli. Ista baraka, poznati pas koji me prvi pozdravlja dok izlazim iz auta, isti ljudi. Moji grubi momci. Isti gulaš, isti divlji zeko koji nije uteko, samo se možda razlikuje registarska tablica kojom je preksinoć dobio po neopreznim ušesima. Isti PC. Malo ga dovodim u red i gle pronalazim jedan zaboravljeni zapis kojeg sam vam ostao dužan kad se selio stari forum, kad se selila moja garnitura.

***

«Gdje da kreneš u ovo strašno doba,
nemaš gdje…»

- E ovo je muzika moje mladosti. Daj pojačaj! E što sam karo uz ovo…-

Miro se naginje sa zadnjeg sica, zapinje o moje rame i otresa pepeo Yorka u rever moje jakne te popravlja frizuru u retrovizoru obasjan farovima automobila kojeg jedva izbjegavam.

- Ma jebla te muzika, daj se smiri- odgurujem ga natrag- sletit ćemo s ceste.

Vozimo kroz Podravinu u povratku sa naftne bušotine. U ovo doba godine noć veoma brzo i pretvara me u histeričnog Paju Patka. Ljepota je ovdje samo odsjaj sa zaslona PC ekrana i ovaj ovdje Dorian jebeni Gray je zasigurno posljednja osoba s kim bih dijelio šihtu i pričao o kazalištu sjena. U ovim krajevima noć prilazi veoma plaho, uzima me pod ruku i trlja se o moje bedro svojim vlažnim predjelima u kojima prduckaju lije i kašlje jež. Na ovome mjestu noć se istjeruje iberom devetke, karirani stolnjaci su matrice drevnog misterija, kozmogonija je krepana muha na C4, a Matko Peić je muljator.

- Mali, pojma nemaš šta su bila vremena.., bili smo puni para. Znali smo lokat danima i barili smo sve redom; cure, konobarice, udovice, tuđe žene. Zavlačili smo im se pod perine čim bi muževi otišli pit u birtiju…ili su dolazile same. Furali smo one Fiate s atomatskim staklima i mirisali na dizel. Kajaznam…to ih valjda pali. Takve su ti žene ovdje. A mi smo gamad bušačka hahahaha - tapše me po ramenu.

«…sama, u tom haljetku cirkuske jahačice.
Milion rubalja za tvoja glatka ramena…»

- A Zagijeva žena bila je jako ljubomorna - pokazuje usnulog Zagija na sjedištu pored mene.
- Hej čovječe, daj, probit ćeš mi bubnjić- otresam ga poput prhuta –
- Ma slušaj, ovo moraš čuti, jednom se sakrila u gepek da ga uhvati na djelu s konobaricom. Slušala je odostraga kako se navlače na šoderici i plakala je ko kišna godina, a nije mogla van. Furao ju je cijeli dan i noć i onda zavaljao na nju srndaća kojeg smo zgazili usput. Da si mu samo vidio facu kad je iskočila van i pobjegla kroz polje vrišteći.-

«…daj makar ne varaj, ovog anđela na dlanu..."

- Kad je izašla iz munjare, pokupila se s djecom. I to ti je to. A Zagi, jer bilo tako? – drmusa ga.
- A Bebek je Bog! – dernjaju se sa zadnjeg sica - ...kao haljina kad se ra-ši-vaa. Evo poroooodi me, kao srrrna na snijegu ..i za-boo-raa-viii…-

Oni si pjevaju. A ja bi pričao s tobom o «Pjesmi nad pjesmama», O hramu i ljubavnicima. O boravištu Duše. O Rumiju i vrtećim dervišima.

[ljutika]

Pozdrav citateljice.

[Porto]

Drzi li vas magija «Bladerunnera»? Mene da. Jos dan danas. Gledao sam ga sve dok se nisu istopile boje na kazeti.

Na podforumu o filozofiji igram u ugodnom drustvu jednu partiju saha. Tako smo se dotaknuli i «Bladerunnera».
Dali ste se ikad pitali zavrsnicu koje partije su igrali Tyrell i Sebastian F.? Mozda to ne znate, ali Philip K. Dick koji je napisao "Do Androids Dream of Electric Sheep?" po kojem je Ridley Scott snimio "Bladerunnera", pisao je pod velikim utjecajem gnosticizma. To je vidljivo u njegovim djelima u kojem entropija ove prirode nezadrzivo guta snove i zivote svojih protagonista, a svi oni se grcevito bave iskljucivojednim pitanjem: Besmrtnost!

To je i kljuc za konfrontaciju izmedju Tyrella i Roya u kojoj on nadvladava svog osobnog boga koji ga koci u njegovoj evoluciji. Sukladno gnostickoj doktrini, Roy dokida svog oca, tvorca ove prirode, demijurga i utjecaj koji onima na njega. Na kraju filma, u onoj antologijskoj sceni i nadvlada svoj vlastiti software koji ga cini borbenim modelom. Odlucuje se za...Zivot! No to je vec sasvim druga prica pa se stoga koncentrirajmo na samu partiju.
Igra izmedju Tyrella i Sebastiana koristi zavrsnicu koja je odigrana izmedju Anderssena i Kieseritzkyog u Londonu 1851. i smatra se najbriljantnijom ikada odigranom, a svi saholjupci je znaju kao "The Immortal Game".

Anderssen - Kieseritzky (London 1851):

1 e4 e5 2 f4 exf4 3 Bc4 Qh4+ 4 Kf1 b5 5 Bxb5 Nf6 6 Nf3 Qh6 7 d3 Nh5 8 Nh4 Qg5
9 Nf5 c6 10 Rg1 cxb5 11 g4 Nf6 12 h4 Qg6 13 h5 Qg5 14 Qf3 Ng8 15 Bxf4 Qf6
16 Nc3 Bc5 17 Nd5 Qxb2 18 Bd6 Qxa1+ 19 Ke2 Bxg1 20 e5 Na6 21 Nxg7+ Kd8
22 Qf6+ Nf6 23 Be7 Chekmate!

No Hollywood ko Hollywood. Sahovska ploca u filmu nije bas postavljena isto kao u "Immortal Game", a postava na Sebastianovoj ploci ne odgovara onoj na Tyrellovoj.
Sam koncept besmrtnosti odrazava se po pitanju suocenja i konfrontacije izmedju Tyrella i Batty-a. Na jednoj razini sahovska partija predstavlja borbu izmedju replikanata i ljudi. Na drugoj razini, ona predstavlja arhetipsku borbu koja je opisana u vecini svetih tekstova, BhagavadGitti na primjer, izmedju nizeg i viseg principa u nama samima. Izmedju zemaljskog i nebeskog covjeka u nama. Sahovska je to partija naseg zivota o kojoj govori i Sv. Pavao:

O Dvije prirode unutar mikrokosmosa, o zemaljskom i nebeskom,
O transfiguraciji, odnosno promjeni osobnosti kojom zadobivamo
Besmrtnost.

"Smrtno se zaogrnulo besmrtnim. Smrti gdje je sada tvoj zalac?"- prkosno je uzviknuo Pavao.

Rijecnikom Bladerunnera: Individualni replikanti (pioni) nastoje na svom linearnom putu ovom dolinom smrti (sahovsko polje u svojem dualizmu crnog i bijelog) zadobiti besmrtnost (kraljicu).
I da taj put nije neciji tudji put. On je ovdje medju nama. U nama. Na tom nivou partija saha izmedju Tyrella i Sebastiana postaje teren za ulet sina razmetnog: Batty preko Sebastiana izaziva Tyrella, ovaj radi fatalnu gresku u igri i jos fatalniju pokusavajuci prodati vlastito racionalno objasnjnje Royu, koji traga za metafizkicm smislom zivota.

Stari, nemoj mi prodavat spike, e!
Papa don't preach...

Malu kovrcavu sam prvi put sreo, zamislite na sahovskom prventsvu osnovnih skola. 6. razred osnovne skole, skolsko prvenstvo zagreba u sahu.
sjedim na drugoj tabli i cekam protivnika. pred mene sjeda zgodna mala prepotentnog osmijeha i vragolastog pogleda koji je dekoncentrirao sve deckice do sad. Vrti se po stolici i pokusava mi prodati gambitni potez. Di ces meni gambit, mislim si ja i igram slavensku obranu 2...c6, umjesto ocekivanog 2...e6, da vidim curo od kojeg si materijala. Napustila je stol vrlo ljuta.

20 godina kasnije. Jurisiceva, "Kava i Knjiga". Bahato sjedam za stol za kojim sjedi crna dama..isti osmjeh, isti pogled, iste ruke. Prihvacam damin gambit i za koji mjesec sam ekspresno pred matom. Predajem se pred maticarem uz neizostavnog Pavla i odu Ljubavi iz poslanice Korincanima. No to je mala kovrcava. Izrasla je u opaku igracicu. A jel' znate zasto su zene u globalu losiji sahisti ? Pa zato jer, kao i uostalom sve u zivotu, shvacaju jako ozbiljno, pa tako i najobicniju sahovsku partiju.

Samo zeni moze pasti na pamet misao da je ljubav je poput saha;

uvjek te zajebe neki konj!

[TzU]

Klasa: septembar.
Metla, grablje i lopata – to je oruzje koje vojnik mora savladati do perfekcije, kakve puske i topovi. Cijelu jesen smo cistili lisce u krugu kasarne. Marljivo bismo grabljali, meli i bacali lisce na hrpe, a iza nas je na cestu padalo novo lisce. Konacno je dosla zima, pa smo se ponadali da su Sizifove muke zavrsile.
Vele da nikada nije snijezilo kao te godine. Cijelu zimu smo pluzili kasarnu. Jedva bismo uspjeli razbiti ledene ploce do mraka, a preko noci bi opet pala nova porcija teskog, mokrog snijega, koji se onda smrzavao na asfaltu u ledenim jutrima (e da, bila je to i najhladnija zima u posljednjih deset godina), tako da je vojska imala sto raditi. Tako smo cistili snijeg cijelu zimu. Konacno je doslo proljece. Postali smo dzombe. Sljedecih sest mjeseci nismo radili nista, osim sto bi ponekad uhvatili kakvu krivinu. Dane smo provodili u kantini, grickajuci napolitanke i pijuckajuci nekakve sokove kojih se vise ne sjecam. Mislim da su bili iz Vladicinog Hana ili tako nekog mjesta.
Ustvari, prilika za lamentiranje o vojnickim danima rijetko se pruza, nasuprot opcem zenskom uvjerenju. A razlog je taj, da sam pripadao posljednjoj JNA generaciji. Vojska u HV-u je ipak nesto drugo, tesko se moze usporedjivati. Osim toga, sve je veci broj onih koji sluze civilnu. Zbog toga vjerujem da ce se Tomic prodavati, jer njegova ciljna publika su ljudi iznad 30 – populacija koja ima snaznu potrebu za sentimentalnim ozivljavanjem bolje proslosti.
Nikada nisam razumio zasto zene dobivaju takvu alergijsku reakciju na vojnicke price. Cini mi se da je to, u stvari, glavna razlika izmedju muskaraca i zena, osim ocitih spolnih karakteristika.(Civili bi bili nesto izmedju, valjda?)
Je li moguce da zene imaju toliki otpor prema tome – kulturno usadjeni ili prirodni- da jednostavno problijede i u ekstremnim slucajevima cak napustaju prostoriju, kao da se pricaju sovinisticki vicevi? Nemam puno zamjerki na zene, ali ova je jedna od tih.
U moje ime, a vjerujem i puno drugih: ma ne radi se tu o fascinaciji oruzjem, igranjem ratatata i latentnom homoseksualizmu.
Nama je bila oteta godina dana zivota, mladosti, jebe mi se koliko pateticno ovo zvuci. Bili smo prisiljeni provesti godinu dana u mjestu koje nismo birali, medju ljudima koje nismo poznavali, podredjeni takvim idiotima da to ne moze povjerovati nitko tko nije dozivio. Na srecu, covjek zaboravlja ruzno a sjeca se onih rijetkih dobrih trenutaka. I kad se ih sjecamo, mi se tako (uzaludno?) uvjeravamo da ta godina pak nije bila sasvim upropastena, bacena u provaliju, da smo ipak i tih jedanaest i pol mjeseci zivjeli, ponekada se cak i smijali.

[Porto]

Sve je djelovalo tako nevino poput igre vjeverica u central parku sve do one veceri kada sam shvatio da njih dvije ne brbljaju. Piskarao sam nesto o Malom princu i to mi je sasvim odvuklo pažnju. Kad vjeverice utihnu, za razliku od jaganjaca, sigurno rade neki kvar na instalacijama. Dignuo sam krvavi pogled sa laptopa i sav se pretvorio u uho. Iz sobe se cula samo najava za sljedecu kompoziciju. Nema pljuvanja i zgrazanja oko haljine, frizure, stylinga. Cudno. Digao sam se i tiho bas na prstima da ne zalupim glasno vratima dosuljao do praga sobe.
Gledam ja, njih dvije se uskomesale na trosjedu, pa ukocile, pa izbecile…Punica trka laktom malu kovrcavu:

- Evo ga, iihihihihi, evo ga! To je on! Vidi ga. Gledas?
- Gledam gledam…- promrmljam sebi u bradu., I imam sto vidjeti. Nikita i neki tip. Tipicni dalmos. Visok. Crn. Zgodan. Majekmugaspalim. Ima kastrola u kosi. I pjeva. Opako pjeva.
Smrklo mi se odmah. Nemogu provariti te vino, gitare, kaic, gore nebo, galeb, dole otok, mala a disi ti spike. Lord Henry Votton, zvan Dirty Harry, onaj iz «Slike Doriana Graya.» Moje crno ja. Moj dark side of the moon. Moj Mr. Hyde. . Nisam vam to nikad pricao? Odmah, ali odmah se pojavio. Vidim ga kako stoji tamo negdje u forcimeru i cereka se: hehe, Porto moj, citam mu sa usana, rekoh ti, najbolja kombinacija je zena s prosloscu i muskarac s buducnoscu.

- Ko je taj trilobit?- pobjegne mi usprkos tome sto dsam htio zazvucati onako, by the way, sasvim nezainteresirano.
- Ah, tip je trzao na mene na faksu.- ozarila se mala kovrcava
- I? – upitah ja, znacajno.
- I nista…Zasto te to zanima?

Dr. Spock je odmah tu i svojom paletom vulkanskih stoseva obuzdava vulkane u meni. Kuckam dalje: Mali princ imao je tri vulkana i svoju ruzu s nejakim trnjem. Kako da se obrani.? I gdje da nadje ovcu?

- Verry charming artistic basis for ethic, Porto! I congratulate you on it. But how you are going to begin?- trovao me Harry
- By marring Sybil Vane!
- Marrying Sybil Vane? -cryed Lord Henry, But my dear Porto!….

Na Harriev nagovor, te veceri posudio sam u videoklubu «Tko to tamo peva». Hehehehe, najbolje je kuci dovesti domace. Oni odmah razvezu i izmame guji jezik. Promatrao sam svaki njen mig. Kako ce se ponasati kad se pojavi pjevac kojeg glumi Dragan Nikolic. Nista. Bila je mrtva hladna. Kad se poceo upucavati mladoj, koju glumi Neda Arneric, tek je zjevnula. Nesto tu ne stima. Inace, djevojacko prezime moje bake je Stimac, tako da sam se totalno uzivio u ulogu bedastog mladozenje.

- Podji sa mnom. Ti i ja ima da napravimo karijeru.- privukao je pjevac mladu…
Mala kovrcava zahrkala je pokraj mene snom pravednice. Lukavica, pokusava me uvuci u san…oci su mi se sklapale.
- U bre, pevac nagazio mladu…- Bilo je zadnje sto sam cuo prije snomorica koje su usljedile. Sanjao sam pun brod svabica, madzarica, cehinja, kaic, plazu, gradele, vino i gitare. I galebove. Mala kovrcava ima ¼ ceske, ¼ njemacke i ¼ madzarske krvi. Majka mila.., a ova nasa ¼ je podravska.
- Gdje ti je trnjeeeee ruuuzo?- Drao sam se preko pucine. Izmedju mene i otoka sezalo se nepregledno more ljubomore.

Dani su prolazili, a ja sam bivao sve ludji i ludji. Lord Henrry Vottom kao da je zagospodario mojim tijelom i dušom. Naveo me ravno na plakat kazalista «Komedija». A na plakatu: pevac! U naslovnoj ulozi «Little Shop oh Horrors"! Igra biljku mesozderku Audrey II. Inace za sve one koji nisu gledali, »Little Shop of Horrors» je kultni broadwayski musical Ashmana i Menkena napravljen po Cormanovom filmu. Ma sigurno ste gledali barem opaljeni remake Franka Oza u kojem se razljeva vrhnje hollywoodskih komicara iz 80' Steve Martin (sjecate se scene kod zubara?), Bill Murray, James Bellushi, John Candy i Rick Moranis. Otisao sam do kazalista i kupio dvije karte u prvom redu. Po povratku kuci, gurnuo sam flyer kazalista «Komedija» pod nos maloj kovrcavoj:

- Aaaaaaaa-a-a, evo ti tvoj pevac, gle dokle je dogurao…igra gigantsku biljku mesozderku u «Little Shop of Horrors».., za krepat idemo to odmah gledat - rekoh ja slavodobitno.
- Ti nisi normalan. Ti si ljubomoran. Pusti covjeka na miru. Decko je cisto o.k. Jedna senzibilna i osjecajna dusa.

- Tell me, did you go behind and see her, after the play was over?
- Yes.
- I felt sure you had. Did you make a scene with her?
- I was brutall Harry- perfectly brutal!

Nismo otisli. Naljutila se na mene. Razmisljao sam malo o tome dali je moje ponasanje normalno. Pa jest. Zasto mi muskarci nebi mogli pokazivati malo zdrave ljubomore? Zasto sebe hvatam kako skrecem pogled na izloge dok prolazi neka zategnuta butra? Zar sam nato spao? Pa zar nije i Mali princ drzao svoju ruzu pod staklenim zvonom? Kakva joj je opasnost prijetila na onoj usamljenoj planeti? Nabio joj je stakleno zvono i otisao se skitati. A mozda se bojao da ne navrati kakav svemirski bumbar? E pa ne vjerujem da nije bio najobicnije posesivno musko smece koje se skrivalo iza maske infantilca i necete me uvjeriti u suprotno i da se pevac evo sad odmah pretvori u Isusa Krista i prohoda po vodi!!

Proslo je tjedan dana. Dobrom strategijom i odmjerenim taktickim potezima uspio sam povratiti dio izgubljenih pozicija u kupaoni i spavacoj sobi. Tog popodneva dosla je sa posla noseci na licu onaj nepodnosljivi zenski osmijeh trijumfa.

- Hahaha, nevjerni Porto, sto ces sad? Gledaj! - gurnula mi je mala kovrcava flyer «Komedije» pod nos i imao sam sto vidjeti:

«Jesus Christ Superstar» na Jarunu!
Pevac u naslovnoj ulozi prohodao po vodi!
Isukrstamu…

Tek tada sam shvatio da je mala kovrcava samo puki instrument zavjere kozmickih razmjera uperene protiv moje malenkosti.

[carica]

nadam se da ćeš me zvat' na promociju svoje knjige.
i da ću mukte dobit 1 primjerak.


jer ovo je fakinguuuuuuuuuuuuud.
kaj se čeka???

[FOCUS]

Napokon se ulogirah...
Pozdrav svima, dobre kolumne Porto.

Columns of Spiritus

Putovao sam jednom u Weil-der-Stadt.Bio sam dosta mlad.Imao sam zelju da upoznam bar jednu prezivjelu vjesticu i da je pogledam u oci i da si procitam buducnost.Moj s p i r i t u s je bio neobuzdan i zeljan saznanja,bez straha,bez dobrog motiva jurio sam brdima i padao u provalije.
Na kraju grada sam nasao na malu kucu koja je bila neugledna i osjecao sam da moram pokucati na ta vrata koja su mi se ucinila poznata.Mozda sam ih sanjao,mozda sam vec bio ovdje.Nisam bio siguran ali zelja me toliko vukla da sam jedva docekao da zacujem lagane korake koji su dopirali prema vratima.
Vrata se otvorise i na njima se pojavi zena srednjih godina obucena u tamnoplavu tuniku,prekrasnih crta lica,visoka i dostojanstvena.
Nisam nista govorio,pozvala me pokretom da udjem i ja sam se slijedeci tren nasao u hodniku koji je bio pun crnih petokraka u nekakvim krugovima.Sjeli smo na terasu koja je gledala na mali vrt u kojem nije bilo povrca nego nekakvo cudno cvijece.Poslije sam saznao da je to Datura Inoxia.Skroz pri dnu vrta stojala je "Belladonna".Belladona je magicna biljka od koje su se nekada davno pravili eroticni napitci i eroticne masti.Masti bi se utrljavale u kozu ili unutarnji dio vagine (zbog lakog upijanja u sluzokozu) ili bi se mazao drveni brezov stap pa bi se s njim trljala vagina.Brzinom upijanja vjestica bi se tripovala i vec bi "letjela"kosmosom i stvarala svoj prvi korak pri ritualu.Odatle potjece prica da vjestice lete na brezovim stapovima.Sjetim se odmah Harry Potera i njegove metle pa se pitam s cim je ona namazana...
U svom prvom koraku kako sam ja zapazio jer je zena u cijoj sam kuci sjedio bila vjestica i pokazala mi svoj ritual na moju molbu koja je trajala dobrih 6 sati i koja se sastojala od preklinjanja i moljenja,jer nisam imao toliku zelju da to naucim nego da samo vidim.Namazala je svoje dlake ispod pazuha sto mi je bilo malo bljak,namazala je i vaginu na sto nisam bas bio bljak ali sam pratio svaki njen korak i pokret.
Zazvala je dva boga,jedan je bio musko,drugi je bio zenski bog.Otvorila je krug i prizvala cuvare kula,Moram priznati da je bilo jako sparno u sobi i bila je ponoc.Desetak svijeca je gorjelo i lagano se plamen poceo micati kada su cuvari dolazili.Malo su se i meni dlake pocele dizati ali ih nisam namazao s mascu.Pocela je s vizualizacijom i poklonula se necemu za sto ja nisam siguran da sam to vidio.Sve u svemu nije mi bilo svejedno.Moj s p i r i t u s je negdje odlutao i sjedilo je samo jedno tijelo koje je bilo moje,ali na koje nisam imao komandu.Postao sam dio kruga ili koven-a kako neki to zovu i svaka inicijacija je bila tu oko mene.Mogao sam dirati,mogao sam osjetiti,a nisam nista.Postao sam riba.Imao sam peraja gledao sam svoje tijelo kako lezi na nekakvom debelom tepihu i pokusava da se pokrene poput ribe.Pitao sam sebe da li sam to ja ili riba zeli da nauci da hoda poput covjeka.Uglavnom shvatio sam da moc koja postoji nije samo moja fantazija.Da moj put nije slucajan,da moj dolazak u ovaj grad isto nije slucajnost i ona koja me sad gleda bez osmijeha.Osjetio sam amuletu na svom vratu.Bilo je to drvo Palat.Dvije grane prekrizene i slijepljene nekakvim cudnim ljepilom koje je mirisalo na mentol.Nisam niti znao da je tu noc bio sabat i da se sve poklapalo sa "savrsenom noci".Dala mi je u ruku nekakvo covjekoliko bilje koje se zvalo mandragora i drzao sam to u ruci i vise nisam bio riba niti je riba pokusala da hoda poput covjeka.Postao je mrak,odlutao sam i usao u rovove pune krvi,ruku,nogu,mesa.Rebra su lezala razbacana sa komadima odjece.Otisao sam u buducnost koja je danas vec proslost i izasao iz nje isti tren.Pokazala mi je rat,mene u njemu,mene poslije njega.
Probudio sam se na nekakvom kaucu i kad sam otvorio oci prvo sto sam ugledao je bila ogromna crna macka.Domacice nije bilo.Zvala se Klara.Otisla je na posao,jer danas vjestice rade od 7-15.Iskoristio sam priliku i pronjuskao po slikama.Preziva se Kleper,poslije mi je rekla da je njen pra pra
bio netko sa imenom Johan Kleper astronom.Da su 1600 i neke pobili skoro cijelo selo jer su optuzeni za posjedovanje magije i spiritualnih moci.Inkvizicija je bila nemilosrdna u ovom mjestu i pobila je i spalila nekoliko stotina ljudi .Upitao sam je za njen cilim koji je bio zakovan za zid.Odgovorila mi je da je to carobni cilim (crveni) jer je farban sa peganijum harmalom,biljkom koja je isto magicna i od koje se leti dok se sjedi na tom cilimu.Zagledao sam se u njega i skontao da je to ista prica kao i sa metlom.pricali smo jos cijeli jedan dan.Naucila me je da fokusiram misli,da razdvajam na jedan novi nacin dobro od zla.Upozorila me da nikad ne pozelim uciniti nekome zlo jer ce mi odmah biti vraceno.Na kraju me zamolila da sve svoje zelje i pitanja ostavim jednu godinu i da tad odlucim zelim li ja krenuti tim putem ili nekim drugim.
Cesto se sjetim nje.Riba nikad nije prohodala,ja nikad nisam dobio peraja,a vjestice jos uvijek lete na brezovim stapovima,svaka u svom kosmosu.Jedino se medju mladima, danas,trava sve lakse pronalazi i sve vise je prisutna u njihovim zivotima,a kroz nju cudni putovi odlaze i dolaze,zatvaraju se jedni,a otvaraju drugi krugovi,leti se i pada,nije rijec o ritualima,inkvizicije nema,govori li nam to nesto?

[Porto]

Hej FOCUSE!

A vec sam se pitao gdje te odveo tvoj spiritus. Vidim da dobro stojis sa namazima od Belladone. Tu sam malo slab, ali sam puno bolji sa namazim au kuhinji. Zato cu ti ispricati pricu o jednom kuhinjskom pomazaniku; Mesiji u Hrvata!

GOLI KUHAR


Ako ste kojim cudom moj bratic ili sestricna, tetak, strina ili neki drugi rod, mozete se radije nadati bliskom sustretu trece vrste s komandntom zvjezdane flote koji ce vam dati novu objavu za novi milenij, udaji za talijana ili dobroj lokaciji vaseg cacicevog stana, nego sto cete mene ugledati na nekom od porodicnih okupljanja.

Pojavim se tek s vremena na vrijeme kada je vec izgubljena svaka nada. Zadnji adut je bila mala kovrcava koju sam uveo u krug porodice pa su se svi zblenuli i nisu se usudili ni beknuti. Inace sam redovna tema propitivanja i skanjivanja. Es wirt gekant gegeben! Senzacija, Jos samo veceras u vasem gradu: Cirkus Kolorado, tetka na trapezu i Covjek-koji–ne–jede-meso. Cudo nevidjeno. Sjate se tako na rostilju, janjetini i cobancu sve te magistre farmacije, ginekolozi, geolozi, pedijatri, inzinjeri kemije, socijalne radnice, profesori i pedagozi i razmatraju moju krvnu sliku, pokretljivost repica mojih spermija, bjelancevine, duzinu ocnjaka i probavnog trakta i seciraju me svim poznatim postmodernim dekonstruivstickim metodama postmodernog drustva na paramparcad. Traze recesivni gen, mutaciju, uzrok greske po kojoj je Josin unuk, eeeeej, unuk prvijenac, mali princ jednog od rukovodioca poznate mesne fabrike koja je othranila naseg radnika, postao vegetarijanac. Ta zar se u nasoj kuci nije jela najbolja mesetina? Pa zar te orgije salama, prsuta, delikatesa, odojaka , suhomesatnatih proizvoda, bunceka koje su previrale sa nase trpeze i na kojima su nam zavidjeli svi vikendasi od Marije Bistrice do Zeline nisu mogle postaviti zdrave kriterije tom mladom covjeku, koji ce eto sad propasti usred razvoja ?!
Od silne ljubavi prema bliznjem. Ljubav je to koja ubija. Gregor Samsu, kafkinog junaka, preobrazila je u golemog kukca. No hrana nije samo puka ugoda trpanja i praznjenje crijeva. Neki ce reci da covjeka ne prlja ono sto u usta ulazi, nego ono sto iz usta izlazi. No kod covjeka postoji jedan slijed koji se odvija mislju, rijecju i dijelom. I ako i pomislimo na nesto prljavo vec smo uprljani. Mrtvi odojak to onda nema nikakve tezine osim kod probavljanja. Sto zracis, to privlacis, veli drevna mudrost. Sve unutar ove prirode nalazi se u stanju jedne stalne preobrazbe. Alkemija. Ah koliki su pisci pisali o hrani. U Bibliji imamo izvjesca o hranjenju. Geneza propisuje sto je covjeku dano za a jelo. Zidovi su bauljali godnama po pustinji hraneci se iskljucivo manom, prvobitnom bozanskom prasupstancom ili pranom kako je nalazimo na a istoku. Ivan je jeo skakavce i divlji med. Isus je s nekoliko ribica i hljebcicima, simbolima za tu istu manu, nahranio cijelo mnostvo, a ostalo je zapisano, rijecnikom simbola tipicnim za ono vrijeme da je i transmutirao vodu u vino. Muhammedu na primjer, Allah svaki put salje opravdanje u vidu citavih ajeta svaki put kada padne u nemilost svojih zena zbog prezderavanja. Koliki su samo pisci pisali o hrani. Bela Hamvas je od prezgane juhe napravio Objavu. Marcel Proust je u kolacicu sa pekmeznom zvijezdicom skrio citavo Otajstvo.
S vremenom samostalnog kuhanja postao sam prilicno umjesan. Makrobioticka, veganska, kineska, arapska, talijanska i sredozemna spiza, zacinjena ponekim egzoticnim receptom ako se negdje nasla takva namirnica. Ali nitko, bas nitko nije obracao paznju na te mirisne i ukusne rapsodije koje sam spravljao. Samo su kolutali ocima i zaobilazili u velikom krugu. Cestio sam se pitao tko ce biti prorok koji ce povesti nas hrvate u obecanu zemlju? U kojoj ne raste odojak i ne cvjeta cevap u lepinji? Tko ce nas zavrtiti za jos jednu visu spiralu prehrambene svijesti? Tko ce nas promjeniti alkemijom preobrazbe hrane.., jer ljubav koja ubija kada se manifestira samo na rijecima u nasem narodu blagotvorno ulazi jedino kroz zeludac. Dugo sam cekao kulinarskog proroka koji ce srusiti idolopoklostvo zlatnom teletu, ptici, prasici i mjesanom mesu. I kad sam vec polagano poceo gubiti nadu…ugledao sam ga na horizontu. Prvo ovlas u izlozima knjizara, pa dok sam listao zenske casopise u frizeraju cekajuci malu kovrcavu. Zatim sam ga cuo sa malih ekrana, ali nisam obracao paznju. A onda sam ga jednog dana susreo oci u oci. Licem u lice. Odnosno viljuskom na plasticnom tanjuru obiteljske feste u Mariji Bistrici na koju sam slucajno svratio. Kus kus sa divljim sparogama i koluticima poriluka, zacinjen korijanderom.
Odmah pokraj primjetio sam zdjelu sa kuhanim kormoracom s maslacom od cesnjaka kroz koji se suptilno probijala fina nota vermuta. Potpuno sam se izbezumio na milozvucni poziv koji mi je uputio prstohvat timijana iz rizota sa preprzenim cesnjakom, krusnim mrvicama uz dodatak mascarponea i preprzenog ljesnjaka.

- Tko je ovo skuhao !?!?! - prodrao sam se zapanjen tako da su svima popadale viljuske i case iz ruku.
- Ooovaj... ja – sramezljivo se javila braticeva zena-, ma to ti je sve Goli Kuhar!
- Koji sad goli kuhar? Daj nemoj me zaje****' da ti je Zoki poceo kuhati? – pitao sam u nevjerici…
- Ma neeeeee, pa kaj ti neznas? Goli kuhar Jamie! Joooj pa di ti zivis! - I zacas su poceli frcati recepti sa svih strana. Zene su se otvorile i skuzio sam da su sve tajne sljedbenice mesije kojeg sam ocekivao. Posvecenika u kulinarski misterij, pomazanika svim kuhinjskim mastima, koji je odlucio ogoliti dobro skrivane tajne kuharskog bratsva. Na moje zaprepastenje u razmjenu recepata ukljucili su se i muskarci. Uskoro je planula sva hrana iz zdjela, dok su se odojak i krmenadli hladili na pladnju savim prepusteni zaboravu.

Sutradan sam otisao u knjizaru na suocenje. Dali si ti taj, Jamie koji ima doci, ili da cekamo drugoga? - upitao sam ga u cetiri oka. Sa covera knjige smjeskao se simpaticni mladac od otprilike dvadesetpet godina, Jamie Oliver, The Naked Chef. Zazelio sam mu puno srece u obracenju Hrvata.

Moram vam nesto priznati. Uglavnom kuham gol. I prije njega, ja jesam! Evo pitajte malu kovrcavu ako mi ne vjerujete. A sto sad… ?

Nitko nije prorok u svom selu.

[FOCUS]

Sa Jelasa je poletjela stara Utva i krenula prema gradu.Kao djecak sam rado vidjao avione na nebu i svaki put bi zastao i ispratio ga pogledom dok bi se gubio prema horizontu.Bila je sezona klikera i pored zgrade smo imali izgazeni travnjak koji je bio pretvoren u poligon za klikeranje.Skupljali smo svevabe,talijance,porculanere,cak bi se nasli oni milimetarski,malci,kako smo ih zvali...
Utva je preletjela iznad zgrade i ispustila nekoliko stotina letaka raznih boja koji su lagano padali,a vjetar ih je nosio u drugu ulicu.Mi smo svi potrcali da stignemo letke jos prije pada na zemlju i da ih sakupimo sto vise,mada je na svim pisalo istoANA 28.29 I 30. KOLOVOZA GOSTUJE CIRKUS "COLORADO" DJECO,OBAVEZNO POVEDITE RODITELJE,RODITELJI POVEDITE DJECU.
Automobili su stali dok smo skakali po cesti skupljajuci te letke i mi smo bili ocarani svaki put kad bi smo uhvatili dva-tri u zraku.
Poslije smo brojali tko ih je sakupio najvise i nekoliko minuta poslije zgrade su bile izlijepljene letcima.Poslije smo sakupljali konzerve i slagali ih po ormarima.Bila je prava dragocijenost imati konzervu koju nitko nema.Sjecam se dok sam citao Alan Forda kako je on setao nekom siromasnom ulicom NY i sutao konzervu,pitao sam sam sebe da li ce takva vremena ikada doci i kod nas.Sakupljali smo i slicice,Argentina '78,pcelica Maja i po nekoliko sati provodili igrajuci polo-cijelo u slicice.Poslije smo sakupljali romane i igrali poker do besvijesti dok netko od nas ne odnese nekoliko stotina romana i pobijedi sve.Imam osjecaj da mi se cijeli zivot sastoji od nekakvog sakupljanja koje postaje trend i za kratko vrijeme zauvijek nestaje...
Danas imam dva klinca koji idu istim stopama,mada se danas ne trci za Utvom,niti se kleci na koljenima cijeli dan u zaru da se odnese i zadnji kliker od protivnika.Danas se skupljaju Pokemoni na igricama i ponekad neki autogram od nekakvog klinca u kostimu koji se potpisuje djeci kao Miki ili Pluto...
Jucer setam po shoping centru i gledam prodavace autograma koji prodaju svoje kolekcije autograma turistima i obicnim prolaznicima koji kostaju po nekoliko stotina dolara i pitam sam sebe,ide li kod nas toliko daleko sakupljacka groznica da se jedan T.Cruise potpis moze prodati za $ 300.Naravno da ne,jer mi nemamo idole,mi nemamo jet set koji je nedodriljiv.Mi nase glumce,pjevace,nogometase nalazimo svaki dan na trgovima,po kaficima ponekad pijane i razuzdane,pa pomislimo:"Hebo mater svoju seljacku jest' se napio k'o svinja 'ajmo ga pretuc'".
Ili ugledati neku pjevacicu i doviknuti za njom:"Vidi joj su...ka".
Mi u svakom slucaju nemamo idole ili ih imamo ako su nedodirljivi,
mrtvi,nestvarni...
Vrijedi li taj potpis $ 300?
Setam tako i ugledam red ljudi koji skacu,galame,urlicu i pridjem da vidim sto se desava.Stoji ogroman plavusan sa zlatnom dugom kosom i dijeli autograme.Prepoznajem ga,naravno,odmah,jer je on atrakcije grada u kojem zivim,a zivi i on.Hulk Hogan,poznati kecher koji nimalo ne lici na zelenog Hulka koji se vrti po kinima ali tko zna zasto on nosi to ime.Stanem i ja u red za autograme,stojim cekam,polako se priblizavam glavi te zmije i gledam u to brdo misica,iskvarcano tijelo i brkove koji se svima smiju.Dolazim na red on me gleda malo kroz salu jer sam ipak visi od njega (ali bar duplo laksi),lijepo me pita za ime da bi napisao:"Za mog velikog obozavatelja ............".
Dajem imena klinaca,a on vadi iz dzepa tri karte i poklanja mi ih.
Lijepo se zahvalim i podjem dalje razmisljajuci koliko sada vrijedi njegov autogram i odem do prvog prodavaca i upitam ga za cijenu.
"Samo $5,nevjerovatno zasto je to tolika razlika"'upitam prodavaca i on mi odgovori da Hulk potpise samo u jednom danu toliko autograma koliko npr. T.Cruise za citavog zivota.
Razmislim, ima logike i produzim dalje.Udjem u jednu trgovinu da kupim desnoj polovini kreveta nekakvu krpicu,jer i ona ima tu naviku sakupljanja,pa poslije za klince platinastu verziju Pokemana,jer srebrna i zlatna vise nisu dobre,mada ja ne primjecujem razliku i kupim sebi nekakav miris,jer i ja nesto moram da sakupljam kada sakupljaju svi.Lagano pustam mladu trgovkinju koja flirtajuci samnom pokusava da mi utrpa jos jedan miris koji ona posebno voli i od kojeg joj zastaje dah kad osjeti na muskarcu.Ja objasnjavam da da vec imam i da je stvarno dobar i da nema smisla da imam dva ista,potpisujem racun i stavljam svoj autogram koji nije nista drugo nego podsjetnica da sam izgubio stotinjak dolara.Na povratku kuci vozeci malo brze gledam u ogledalu nekakva svijetla i sklanjam se u stranu misleci da je hitna ili vatrogasci ali na moju zalost to je samo truper koji lagano izlazi iz Victorije i objasnjava mi da znakovi pored puta imaju svrhu i uljudno me moli da se potpisem na kaznu i sporije vozim.Koliko autograma u jednom danu?Mislim da cu stici Hulka do zalaska njegove karijere.

[Ahab]

Mladen je prdnul. Potiho. Podmuklo. Bio je to onaj dugi prdec, prdec za koji čovjek nikada nije posve siguran kako će se skončati. Hoće li se sve zadržati na tome ili će se, za bonus, još malo posrati u gaće. Ovaj put sve je, srećom, dobro prošlo. Nezainteresirano je zirkao uokolo trenutak, dva, pa otpivši gutljaj mineralne odšetao dalje ostavivši šminkerčiće I njihove fufice da se guše od smrada I istovremeno se prave kao da je sve OK. Pogledavat će jedan drugog, nešto kenjkati I sumnjati svak na svakog.
‘Koji su to pljugeri’, razmišljao je Mladen kimajući glavom Brigiti, novinarki tjednika za žene koja je bila nezaobilazan gost ovakvih primanja.
‘A ti su odurna, ofucana kuja koja bi se pojebala u oko. Kad bi te uopče netko htio naguziti…’ govorio joj je u sebi istovremeno joj se smješkajući.
- Mladene! Čekaj, kud ćeš? Kako to da si ti došao? Zar si počeo pratiti estradu? – cvrkutala je obrušavajući se na njega.
‘U pičku materinu, nemam kam zapaliti od kučke… Sad sam najebal’, panično je smišljao kako da je se riješi. Kaj da joj veli? Bio je svjestan, kao I onaj gad od glavnog urednika koji ga je poslao na promociju novog CD-a nekakve cumpa-cumpa pjevačice u Sheraton da će se
po gradu to odmah pročuti.
Ne može lagati da je došao privatno jer će sutra ova vidjeti njegov tekst u novinama. A I tko bi mu povjerovao da je ovdje došao iz vlastitog gušta. Ovo nije njegov svijet. Blazirane pičke, ušminkani pederčići, par estradnih faca sa svojim sponzorušama, skupi odvjetnici, nekoliko kriminalaca, političara… I ti novinari koji pišu o estradi. Išli su mu na *****, gadili su mu se, žalio ih je… Uvijek se pitao od kuda im želudac da moljakaju za izjavu nekakvog tupavog pjevača prepunog sebe samog ili da se uvlače u dupe sisatoj pjevačici koja će im, ‘ekskluzivno’, otkriti kako priprema novi CD… Moš mislit ekskluzive…
- Čujem da te ovi tvoji jebu da to nije normalno. Pa koji im je *****? Ti si im najbolji novinar… Kaj ne dođeš k nama? – slatkorječivo je blebetala Brigita.
- A kaj bi ja kod vas radio? Naganjal Tarika Filipovića ili Severinu? Prije bi pisal za Šuvarovu ‘Ljevicu’… - bezobrazno joj je odgovorio nadajući se da će shvatiti kako mu nije do razgovora. Ali se ova nije samo tako predavala.
- Ma znam, zezam se… Ali da tebe šalju na promocije? Pa oni su poludili. Jel istina, neznam više tko mi je to rekao, da su te htjeli baciti u crnu kroniku? - zanimala se Brigita.
- Boli me ***** kaj se priča. Ionako odlazim od tamo uskoro. Imam par kombinacija, ali je još rano za pričati o tome. Vidjet ću… Nego, kad bu više počelo to sranje? – kazao joj je dajući joj još jednom do znanja da mu se baš ne razgovara o njegovim problemima na poslu. Problemima koji su kulminirali jučer kada mu je glavni urednik doista predložio da prijeđe u crnu kroniku. I iako on o tome nije nikome pričao, već se očigledno pročulo. Kurvin sin se potrudio da pusti glas kako bi mu sjebao eventualni drugi posao. Jer u tom se miljeu takvi tračevi šire poput šumskog požara, a kada se za nekog pročuje da je ‘gotov’, da ga prebacuju u ‘crnu’, ‘gradsku’ ili, ne daj bože, u pokrajinsko izdanje, cijena mu se na tržištu strmoglavo ruši.
No sve je započelo puno ranije, još prije desetak mjeseci. Jednog jutra, nakon kolegija glavni se je sa svojim zamjenikom prošetao redakcijom I taj put, za razliku od inače, prošao je pokraj njega kao pokraj turskog groblja.
- Kaje stari, kaj smo danas nekaj nadrkani? – dobacio mu je Mladen. Ta znali su se dobro, skupa su ispraznili poprilično boca u uredu glavnog, zvao ga je kad god nije bio siguran u nešto da mu Mladen pomogne u donošenju odluke…
Ni udostojivši ga pogledom ovaj je samo prošao dalje. Trač je krenuo redakcijom prije nego što je glavni za sobom zalupio vrata svoje kancelarije. ‘Mladen je nekaj opako zajebal…’, ‘Ziher je zasral nekaj politički, pa su zvali iz SDP-a ili HNS-a…’
Iz redakcije se trač, postajući sve dramatičnijim sa svakim novim prepričavanjem, proširio po birtijama u okolici, pa iz njih i u ostale redakcije I do kraja prijepodneva Mladen je, koji je, zla ne sluteć, nakon dobacivanja glavnom I njegovog ignoriranja nastavio pisati svoj tekst, postao ‘bad news’. On sam cijelom događaju nije uopće pridavao pažnju… Bio je doista uvjeren kako je ovaj tog dana ustao na lijevu nogu ili ga trese mamurluk od sinoćnjeg pijančevanja. Nakon što je završio tekst, odjurio je van iz redakcije. Žurilo mu se na nekakav sastanak. No I taj je odlazak, a ne uobičajena pivica s kolegama preko u birtiji, očigledno samo potvrdio kako ‘tu nekaj ne štima’.
Sutradan je, došavši na posao, u novinama vidio da mu tekst nije objavljen.
‘Valjda im nije stao na stranicu…objavit će ga sutra…’, mislio je ne sluteći da je tekst iz novina izbacio urednik na desku, stari uvlakač u glavnouredničku guzicu, I to preventivno, nakon što je I on načuo da Mladen više nije u milosti glavnoga.
Priča se nastavila poprimajući sve ozbiljnije razmjere no moralo je proći nekoliko tjedana prije nego što je Mladen shvatio o čemu se radi. A onda je bilo gotovo. Pokušao je razgovarati s glavnim, no vrata njegovog ureda za njega više nisu bila otvorena.
- Evo počinje! Hajdmo skupa unutra – vratila ga je u stvarnost Brigita vukući ga za rukav u dvoranu u kojoj je upravo započinjala promocija. Zaglušna, iritantna glazba, svjetlosni efekti, dim…
- Čuj zlo mi je, fakat mi je pozlilo… moram van, na zrak – rekao joj je Mladen dok ga je od kaosa koji se zbivao počela obuzimati panika.
- Hoćeš da odem s tobom, stvarno si problijedio…
- Ne, ne treba Brigita, hvala ti… ostani ti tu… čuj, mogu te kasnije nazvati da mi ispričaš kaj je bilo
- Ma naravno, dođi do mene ak hoćeš, možeš tekst poslati mailom iz mog stana, ja tak I tak ne idem u redakciju – pokušavala ga je navuči u svoj stan.
- Bum videl, ak bu mi bolje… čujemo se – dobacio joj je žureći van, na zrak.
Čim je izašao na ulicu odahnuo je. Umjesto prema autu, odjurio je u prvu gostionicu. Pajzl, birtija neke propale Dalmatinske poljoprivredne zadruge zaudarala je po alkoholu, nikotinu I znoju. Trojica lokalnih pijanaca, uz bocu jeftinog crnjaka, zdvajali su nad svojim propalim životima. Islužena konobarica nezainteresirana za novog gosta listala je stare novine.
- Pivu molim. Ožujsku, veliku – naručio je bespotrebno pojašnjavajući svoju želju, kao da je ovdje bilo nekog drugog piva. Sa svakim gutljajem osjećao se bolje. Naručio je još jednu, pa još jednu… Iskapivši I četvrtu platio je I nesigurna koraka izašao van. Došao je do auta, sjeo, upalio motor I krenuo.
Umjesto u pravcu svog stana, vučen nekakvim neobjašnjivim porivom zaputio se prema redakciji. Uz put mu se pripišalo pa je stao I u nekoj gostionici ispraznio mjehur stresavši u sebe I dvije loze.
‘Majku im jebem svima… Gamad, kako su me odradili da nisam ni trepnuti stigao. Krvi ću im se napiti kurvinim sinovima…’, naglas je govorio parkirajući se u blizini redakcije. Terasa birtije u blizini bila je puna. Čekalo se večernje izdanje novina. Glavni, njegov zamjenik već dobro podnapiti, zadovoljno su se smješkali sjedeći okruženi hihotavim redakcijskim pičkicama i uvlakačima koji su ih čašćavali novim I novim rundama I hvalili naglas njihovu genijalnost. Mladen je, nesigurna koraka ušetao na terasu, sjeo za stol u kutu I naručio veliku točenu Žuju. Kada je ušao, žamor se utišao, pa je, čim je sjeo I otpio prvi gutljaj, ponovo započeo. Opet mu se pripišalo no trpio je ne želeći ići unutra na zahod kako ne bi prošao kraj njihovih stolova. Bijes je u međuvremenu splasnuo I ustupio mjesto jadu. Odlučio je popiti to pivo I otići u drugu birtiju, ispišati se, popiti još jednu pa otići kući na spavanje.
- Kaje stari, kak je bilo na promociji? Jel mala stvarno tak dobro pjeva ili to samo seru? – kroz smijeh ga je glasno odjednom zapitao glavni. Svi su se odmah počeli smijati. Stara taktika – ak se glavni smije onda je smiješno I moraš se smijati. Ako je ljut I ti složiš ljutitu facu, ako je zabrinut, brineš I ti…
- Koja mala? Misliš ona nafiksana kurvica na čiju si me promociju poslal? Pojma nemam, otišel sam ranije, išlo mi je to sve skup na *****... – odgovorio mu je drsko.
Glavni se u trenu uozbiljio što je bio znak I svima ostalima da se prestanu smijati.
- Ti se u zadnje vrijeme malo previše zajebavaš. Misliš li ti početi ponovo pisati ili ne. I jesi li razmislio o onom o čemu smo jučer razgovarali. Crna je kronika odlična, imao bi puno prostora… - prijeteći je sada I javno obznanio kakvu mu je sudbinu namijenio.
- Jesam, razmišljao sam stari moj, kako da ne. Mislim da imaš pravo. Kao I uvijek… - odgovorio mu je ustajući od stola. Strpao je cigarete I upaljač u džep, uzeo kriglu da otpije I onaj najslađi, posljednji gutljaj.
- Eto, sutra već možeš na općinski sud, siguran sam da će talentirani novinar kao ti tamo naići na pregršt zanimljivih tema – dodao je ovaj ponovo prasnuvši u smijeh. A za njim I svi ostali. U Mladenu se prelomilo. Tih nekoliko koraka do njihovog stola gotovo da je preskočio.
- Ne smrade odurni nadrogirani, ti I ja ćemo biti tema u crnoj kronici – proderao se stojeći iznad zabezeknutog glavnog.
Krigla se razbila u tisuće krhotina kada ga je njome pogodio posred lica. Trenutak nakon toga ovaj se, lica pretvorenog u krvavu kašu srušio na pod. Mladen je uzeo munjevito sa stola drugu kriglu I njome u glavu razvalio I njegovog zamjenika. U trenu se terasa, uz vrisku, ispraznila. Svi su se razbježali I ostali stajati na sigurnoj udaljenosti zaprepašteno promatrajući Mladena kako nogama naizmjenično iz sve snage udara u glavu glavnog, pa zamjenika neprestano glasno psujući. Kada se više nisu micali, zaustavio se dahčući. Potom otkopčao šlic, izvadio pimpek I pustio dugo željeni mlaz. Vruća pišalina ispirala je krv s njihovih lica. Vjerojatno nikada u životu nije toliko ispišao odjednom. Stresao ga je, pospremio, zatvorio šlic I odšetao s terase prema autu.

[TzU]

Dobra, Ahabe
U svakom slucaju bolje da si to napravio ovdje nego u RL


Domaca politicka kolumna: Kupujmo hrvatsko!

U ovoj sezoni kiselih krastavaca, kiselih obraza i kiseljenja u gradskoj zezi i vrevi, drndajucih bagera i kamiona, susjeda koji su na moru pa preko ljeta renoviraju stan (buse, bruse poliraju i stemaju) covjek ne moze a da ne razmislja o politici, koja nam je sve to dala.

Tako oni nama trube da kupujemo nas, hrvatski proizvod jer tako jacamo domacu ekonomiju, cuvamo radna mjesta i opcenito pridonosimo sveopcem boljitku i prosperitetu, te pritom, last but not least, pokazujemo domoljublje und ponos Hrvatom biti!

Covjeka pritom osupne, da oni koji bi se trebali skrbiti o nacionalnom gospodarstvu, o ekonomiji ocito pojma nemaju.
Pa osnova osnove ekonomije jest, za svoj novac dobiti vise proizvoda ili bolji proizvod. Tako se ponasaju poduzeca, tako se ponasaju drzave to jest pravne osobe, a obicni gradjani bi se trebali ponasati suprotno? Morate biti zaista bogati ekscentrik, ili glupan, da kupite npr. skuplju Krasevu cokoladu umjesto bolje i jeftinije Milkine.

Pored toga, kupovanje »hrvatskog« sve vise postaje virtualno. Ako kupite kutiju Marlbora, koji se proizvodi u Rovinju, ili konzervu Stelle Artois, koja se proizvodi u Zagrebu, jeste li kupili hrvatsko?
Forma se prodaje kao sadrzaj.

No ipak, nasa je politika uspjela uvjeriti barem neke da pocnu kupovati hrvatsko, i to konkretno, izmjerivo hrvatsko! Kupuju kuce, zemlju i imanja na obali stranci dubokog dzepa. Kupuju se tvornice (one rijetke koje valjaju), kupuju se ljudi (radna snaga). Nije vazno posto, glavno da se kupuje-prodaje, glavno da se lova vrti, dok se vrte pare vrti se i Zemlja, zivot tece dalje.

Tako je to, neki imaju virtualno i formalno, te ih dusebriznici uvjeravaju da je to ono sto su oduvijek, tisucljecima, zeljeli i htjeli, a neki, medju kojima je ipuno takvih dusebriznika, imaju konkretno, cvrsto i prebrojivo.

Dobrodosli u Virtualnu Republiku Hrvatsku!

[Ahab]

Čitate li Plavi oglasnik?
’58 kuna’, kaže mi gospođa na kiosku.
‘Kaj 58?’, pitam, pa u sebi zbrajam: bijeli Marlboro 17 kuna, VIPme bon od 35 kuna I novine… Fakat, 58 kuna.
‘Ništ, neću novine’, velim I kopam po džepovima tražeći 2 kune sitnog koje ću dodati plavoj novčanici s Gundulićevim likom.
Imam još jednu takvu u džepu.
“Zakaj bi dal 6 kuna za novine? Rađe odem kod Hema, naručim mrzlu Žuju, pa pijuckam I listam I Večernji I Jutarnji I Globus I Nacional I Feral I Milu I Gloriju I Imperijal… Za đabalesku. Dobro, dve Žuje. Al to je 20 kuna. A ak kupim sva ova sranja koštat će me to….više od 70 kuna. Dakle, zašparal sam čak 50 kuna!”, zaključujem zadovoljno u sebi strugajući noktom zaštitni film s bona.
‘Dobro došli u Glavni izbornik. Slijedi izbornik. Za provjeru računa birajte jedan. Za obnavljanje računa putem bona birajte dva… “, objašnjava mi na hrvatskom glas gospođe iz austrijske kompanije koja me pljačka već godinama. Ne samo mene. Pljačka puno nas. Ima još jedna kompanija, ona nije austrijska nego njemačka. I ta pljačka ljude. Možda nešto o tome nađem u novinama… Doduše, oni puno plaćaju za oglase pa… ne bi bilo baš zgodno gristi ruku koja te hrani.
Ukucavam “četrnaestoznamenkasti broj sa svoga bona I za kraj prišćem oznaku ljestve”. Sad mogu nazvat klince koji su sa svojom mamom na moru. Oboje imaju mobitele pljaškaške firme pa ih mogu zvati kad god hoću. Ali sada se sigurno kupaju… Zvat ću ih navečer.
‘Daj mi mrzlu Žuju!’, kažem konobarici dok sa hrpetine novina biram prvu rundu.
Odabirem članak o pripremama hrvatskih vojnika za misiju u Iraku.
‘Saddam je sad definitvno najebal’, zaključujem gledajući fotografiju perverzno nacerene ministrice obrane koja promatra dva jadnika u odorama koji se vježbajući valjda borbu prsa o prsa s iračkim diverzantima valjaju na podu ispred nje.
‘Tko zna jel se ovlažila? Hoće li se sad otići bubnuti s mužem, svojim zamjenikom retardiranog pogleda s rinčicom u uhu ili ima nekog do kože ošišanog specijalca zaduženog da ju kresne kad joj se prohtje’, razmišljam tragajući za nečim manje degutantnim.
Ispovjed bivšeg obnašatelja dužnosti ‘alkarskog vojvode’ koji to ove godine više nije ne obećava ništa dobrog. Dečko bi se jebal a da mu ne uđe. Malo je bil protiv vlasti, al unatoč tome nije upal u prvu disidentsku ligu pa sad okreće ploču. Al kasno mu je. Izdao je svoje, a ovi drugi ga ne jebu ni pol posto. Pitanje je dana kada će ga se odreći mentor, ostarjeli proljećar koji na svom brdašcu u Zagorju smišlja pizdarije I mlati pare izdrkavajući na papir svoje misli I svoje dnevne rasporede. Kak je sa sinovima lovio ribu, pa kako je malo čitao, onda je sreo nekoga, a dan kasnije je bio šokiran nečim. Wow! O tome kako se u srijedu ujutro posrao, jel imao mekanu ili tvrdu stolicu, čitatelje, začudo, još nije počeo obavještavati.
Idem dalje…
Hotel na Visu ipak neće za pet milja dolara kupiti ubojica koji je po nalogu UDBA-e svojevremeno ubijao hrvatske emigrante. Uzrujan je, uvrijeđen I iznenađen. A kako I ne bi bio. Njegove kolege iz bivše firme danas obrću veliki kapital, neki su visoko pozicionirani u politici, jedan je čak postao predsjednik države I uhljebio neke kolege na savjetnička mjesta. A kako se I ti urednici, pizda li im materina, usuđuju objavljivati pizdarije o njemu kad su većina njih svoje novinske karijere započeli upravo u toj istoj firmi zbog koje je on robijao u Engleskoj.
Listam dalje…. Gore šume po Dalmaciji… Jedan se političar, looser, usudio reči kako sumnja da su požari podmetnuti.
“Đubre jedno nemoralno, fašističko, nacionalističko, relikt zloglasnog diktatorskog režima I kajjasznamkajjošsvene…”, zajednički je komentar naših pravovjernih čuvara demokracije.
Dobro, nije on glasno izgovorio da nam požare podmeću Srbi koji ovog ljeta I bez viza mogu na Jadran. Ako su koji požar slučajno I potpalili treba im oprostiti. Slave dečki ukidanje viza. Al jasno je našim kolumnistima što je onaj šepavi htio s onom izjavom. Još bi samo trebalo da netko pomisli kako je to istina, kako nas Srbi u stvari ne vole, kako među njima ima čak nekih kojima nije drago što mi imamo tako lijepu obalu… Idiot. Zaziva li on to novi rat? Huškač prokleti. Zato je došlo I do prošlog rata. Zbog tih I takvih! K..ac bi slobodarska braća s nama zaratila da nije bilo onakvih poput njega. Pa zar ne vidi đubre kako lijepo primaju u posjet urednika jednog mjesečnika s golim curama koji je napisao knjigu. Onda jedu po Skadarliji. I piju vino. I sjećaju se kako je nekada bilo lijepo. Dok je firma radila punom parom…
Prelazim na konkurentski tjednik. Stranka koja ima u Saboru dva zastupnika, jedan je njena predsjednica - arogantna, bezobrazna, niska debela alapača, a drugom nitko ne zna ime ovdje se svakog tjedna raskošno promovira. Gospođa, predsjednica te stranke čije članove na kupu ne drži nikakav politički program već samo gramzljivost, smješka se sa ravno šest fotografija. Na nekakav je filmski festival došla autobusom, a ne službenim autom. Baš je slatka. Pa se tu slučajno, naravno, našao fotoreporter da je snimi. I lucidni novinar istraživačkog, nemirnog duha koji je uspio ekskluzivno doznati kako, ne samo da se ona vozila autobusom. Ma neeeee. Ona je stajala I držala se za štangu!!! Jeboooteeeee!!!!
Listam dalje ne bih li vidio reportažu o tome kako u slobodno vrijeme radi na drebanku, bere vlastoručno mandarine I svira klavir. Nema. Još stignu. Kao I ispričati priču o tome kako je, dok je bila mala skinula s tavana sušenu svinjsku glavu I skuhala bratu, danas brkatom aktivistu nečega. Koji se aktivizma uhvatio u vakumu između trenutka kada ga je bivša firma stavila na čekanje I skorog ponovnog aktiviranja. Vidi on da bu to skoro. Pa kolega je htio kupiti hotel na Visu. A drugi se ide kupati na Hvar. A sekica-svinjska glava je svaki dan po novinama. A I oni klinci koji su mu se uvlačili u dupe na radnim akcijama danas su urednici u novinama…
Nema, dakle, još uvijek ništa o tome. Al piše kako je sekica bila na nekakvom koktelu, pa je rekla nešto u jednoj anketi, s njenom se fotkom ilustrira I tema o uspješnim, obrazovanim ženama… A da baš ne bi bilo sumnjivo što je samo ona u novinama, tu je ministar iz njene stranke koji neumorno gradi ceste mojom lovom. Pritom se drži narodne: ‘pola pije, pola Šarcu daje…’. To, jasno ovdje ne piše. Kao ni to da su članovi te stranke u bliskim odnosima s prononsiranim mafijašima, kako im sređuju dozvole za građenje, kako plaćaju novinare da ih promoviraju… Jebi ga, pa nemre sve pisat. Ne stane.
Duboko u želucu… ili je to u crijevima, osjećam bućkanje. Ako je u želucu onda ću povratiti, a ako je u crijevima, usrat ću se. Ni jedno ni drugo ne valja iako se bolje usrat.
‘Još jednu Žuju!’, vičem konobarici vračajući hrpetinu tog odurnog smeća na hrpu. Uz drugu ću si Žuju, odlučujem, prelistati auto-moto časopise. Tam nema sprege pokvarenih političara I još pokvarenijih urednika koji smišljaju kako će pokvarene političare održati na vlasti hladeći se u svojim, par milijuna eura vrijednim viletinama, proseravajući se u međuvremenu floskulama o ‘senzacionalnom vinu s voćnim bukeom koje se odlično sljubljuje s pjenicom od šparoga…’.
Listam prvi, pa drugi, pa treći časopis. Uzalud tražim tekst o autu koji ne valja. Nema ga. Super. Automehaničari, ključ u bravu. Svi su auti, izgleda, nepokvarljivi, savršeni. A kak I ne bi bilo kad novinaru zastupnik posudi novi auto na tjedan, dva, puni ga gorivom, isplaćuje dnevnice, a urednik pinku inkasira na večerici, dan nakon objave.
Sad sam već očajan. Ostalo mi je još pive, a skoro sam sve novine prolistao. Histerično, prije nego što me sve to skupa doista konačno ne natjera da se izbljujem I izserem, listam još malo…
Književnik, retardirani mrzitelj svega koji sve zna I o svemu piše u novinskom konglomeratu kojem je na čelu (ma neeemoj me jebat!!!???), kolega iz bivše firme, ovaj put izvještava s filmskog festivala. U liberalnom duhu, na četiri stranice izvještaja, sa čak se četiri fotografije smiješi ministar policije, a s jedne više ministar kulture. A zakaj I ne bi. Pa ti su naši! Debela policajčina, naravno, uopće ne kuži gdje je I zašto, al mu je da tam ode rekla savjetnica za odnose s javnošću. Ni ministar kulture nije baš siguran o čemu se tu radi, al im je travarica do jaaaaajaaaaa! Drmne jednu, trgne glavom pa pogledom traži drugu. A rundavi književnik skakuće između njih dvojice I mekeće… To sve, jasno, isto ne piše. Više ne mogu. Jurim u zahod, na trenutak zdvajam što da prvo gurnem u školjku – glavu ili dupe… Odlučujem se na brzinu za ovo drugo jer bih se, dok povraćam mogao usrati u gaće. Brooooom… Ode. Brza zamjena. Wooooooaaaaaaahhhh…ode I to. Obrisana dupeta I umiven vraćam se u birtiju. I onda ga ugledam!!!
Ispod debele hrpe laži, licemjerja, prevara, uvreda, kriminala I ostalih gadarija koje su se vrtile po rotacijama izvirilo je nešto čisto, nešto što odudara od sve te prljavštine. Polako prilazim hrpi i bogobojazno, s dna, izvlačim jedinu tiskovinu na hrvatskom medijskom tržištu koja ne zaudara po truleži. Dvobroj!!! Jer je Dan domovinske zahvalnosti.
‘Još jednu Žuju! Mrzlu.’, vičem I zavaljujem se u stolicu. Maksimirskom ronda dvanaestica, sunce prži, klinci su mi na moru, drugi tjedan se vraćaju I onda bi trebali provesti tjedan dana sa mnom. Negdje. Teško da ćemo na more, jer nemam za to love. Bez posla sam već dva mjeseca I kad platim stan za osmi mjesec mogu se jebat. Zato se I skrivam od gazdarice. Otvaram prvu rubriku - “Namještenja – potražnja”.
Stvarno, čitate li Plavi oglasnik?

[Ahab]

hmmmmm....jesam li ja jedini skriboman koji se dosadjuje za Dan Domovinske zahvalnosti pred laptopom? Ili je ovaj topic blago u gospodinu....
Uostalom, nije vazno... vazno je da je vec pola sest... znaci, ubih skoro jos jedan dan kljuckajuci po tastaturi. Sad jos da postam ovo sto sam zadnje nabrljao, pa na bic, po pljuge i lubenicu i jopet natrag. Valjda ce netko navratiti ovdje u medjuvremenu...

[Ahab]

Četiri jelena lopatara zagledala su se znatiželjno u nas.
‘Fuck! Nemrem ševit dok me gledaju jeleni’, ljutito joj kažem tražeći pogledom grozničavo kamen. Zapizdim li jednog kamenom, razbježat će se valjda. Samo, dadu li se u galop, moglo bi to izazvati sumnju nekog od čuvara, a onda ne da nebum jebal nego bum najebal.
Ona se smije. Smije se glasno I njen glasan, grlen smijeh beštije potjera kroz šumarak na otvoreno, odzvanjući za njima dok su grabili livadom.
‘Idemo, još će netko doći…’, hvatam je za ruku I vučem van iz šume.
Ništa od ševe na Brijunima. A baš sam se bio napalio. Moju fix ideju da ju opalim u šumici ljetne rezidencije druga Tita, osujetili su Titovi jeleni. Kumrovečki se diktator, izgleda, I mrtav odlučio zajebavati sa mnom. Ljubičica bijela. Narodna nada. Najveći sin naroda I narodnosti. Dječak sa Sutle. Pizda mu materina.
‘Zašto si toliko zapeo da se poševimo baš ovdje’, pita me još uvijek se smijući dok ja sumnjičavo procjenjujem mogućnosti opaljivanja u nekoj od kabina iza restorana “Plaža”.
‘Ne znam, valjda bi mi to bila kompenzacija za sve one pizdarije kroz koje sam prolazio dok je on ovdje kraljevao’, objašnjavam joj. Uzalud. Ona to ne kuži. Stoga nastavljam razmišljati samo za sebe:
“A I kasnije, kad su mu odrezali nogu I držali ga na ledu… Pa I kad su ga konačno zakopali u Beogradu. Još me godinama strogo gledao za fotografija – učionica, predavaonica, policijskih kancelarija, kasarnskih zidova, spomenika, poštanskih maraka, novčanica…”
‘Ne možeš ti to razumijeti. Rođena si I odrasla daleko odavde. Nisi se sa sedam godina morala, odjevena u priglupu šajkaču s petokrakom zvijezdom, s crvenom maramom oko vrata, u bijeloj košuljici I tamno plavim hlačicama gorljivo zaklinjati ‘Njemu’ da ćeš, ako treba, dati I svoj život. Nisi dobivala jedinicu u školi I ukor razrednika ako nisi znala jel pokvarena svinjska glava koju je kao dječačić skuhao, pa su se on I njegovi od toga zasrali, bila sušena ili svježa ili koje je boje bio nekakav njegov usrani pas uz kojeg je prohodao. O psu Tigru koji mu je spasio život u ratu da I ne govorim. Nisi morala satima stajati na vrućem asfaltu sa zastavicom u ruci, naguravajući se s hrpetinom drugih jadnika, da bi par sekundi dok bi on prolazio u svom Mercedesu ‘oduševljeno’ mahala I skvičala: Mi smo Titovi – Tito je naš!
Ti ljubavi moja I ne govoriš hrvatski. Volim te strašno puno, ali sada si, u ovom trenutku samo strankinja koju ševim u zadnje vrijeme i nemaš pojma o tome tko je osnovao pokret nesvrstanih. Nisi za to nikada ni čula. Odrasla si tamo gdje djecu nisu tjerali da šarenim kredama cijelog dana oslikavaju cestu po kojoj će se On provesti do svoje viletine. Od Britanca, pa sve do pred kraj jebenog Pantovčaka. Cvjetovi, crvene zvijezde, srca, parole… Nisu te prezrivo gledali I proglašavali delikventom ako nisi htjela na radne akcije. Tamo je bilo lijepo. Tamo se radilo. Vikalo se Uraaaaaa! Za kogaaaaaaa??? Za Titaaaaaaa! Za kogaaaaa??? Za Partiju!!!!!!!
Pa se navečer pjevalo ‘Računajte na nas’ uz logorsku vatru dok su u svojim kancelarijama funkcioneri Saveza socijalističke omladine guzili najbolje pičke.
Ti pojma nemaš o tome kako je meni bilo cijelo ljeto strugati špenu s nekakvih jebenih metalnih odljevaka u smrdljivoj tvornici na Žitnjaku samo da bih dobio potpis za praksu po novom sustavu školovanja koji je smislio seronja koji se I danas naslikava po novinama naplaćujući dugove od svojih nekadašnjih omladinskih jurišnika, današnjih urednika.
‘Znaš ideš mi pomalo na živce s tim svim’, veli mi ona vukući me prema kavezu u kojem caruje velika bijela ptičurina. Titov papagaj. Tu su objašnjenja I uputstva na nekoliko jezika. Papagajčinu je Tito poklonio svojoj unučici Saši za rođendan. Kako dirljivo. Piše, pričajte s njim.
‘Koko, Koko, Sašica ti se sada jebe s predsjednikom istarskog SDP-a, ostavila je muža, I ima luđački pogled…!’, govorim papagaju. Ne reagira.
‘Ti si kreten!’, kaže ona kad joj prevedoh što sam rekao ptičurini.
‘Ajmo se probat pojebat u moru?’, moljakam ju uzaludno se nadajući da ću ostvariti svoj podli naum. Da ševim na njegovim Brijunima imperijalisticu sa zapada, pa da još, dok bubam, zapjevam: Ustani bane!
Znam da zvuči perverzno ali… zbog te su me pjesme njegovi milicajci isprebijali u stanici na Strossmayerovom trgu.
‘Idemo radije natrag, dosta mi je Brijuna’, veli ona.
Dok nas brod vozi prema Fažani pokušavam se prisjetiti detalja sa svog prvog ljetovanja. Bilo je to baš u toj Fažani. Preko društva “Naša djeca”. Sjećam se da smo od kamenčića pred paviljonom slagali mozaike – grb zaokružen žitnim klasjem I šest baklji koje gore jednim plamenom. Isto to morao sam raditi I puno godina kasnije. U pauzama između skupljanja lišća, strojeve obuke, političkog vaspitanja I trčanja s puškom urlajući: ‘Uraaaaaaa!’.
Navečer, dok se ševimo u ugodno klimatiziranoj hotelskoj sobi, u glavi mi odzvanja: “Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ, da ću marljivo učiti I raditi….”
Pokušavam istjerati to iz glave ali postaje još gore. Sad trešti: “Druže Titoooo mi ti se kunemoooo…”
“Pusti me da ševim pizdo stara komunistička”, moljakam ga u sebi ali se strvina ne da.
“Drug Tito stoji na čelu kolone……”. Vidim čak živu sliku. Sebe, s blesavim naočalama, u tamno plavim hlaćama I bijeloj DTR košulji kako na binu školske dvorane recitiram pjesmu starog buzorantskog uvlakača.
Ona je svršila. Ja ne mogu. Ševim, navalio sam ko Rus na mjesec.
‘Vidiš da ne možeš. Probat ćemo ujutro… Spava mi se, umorna sam…’, moljaka. U pizdu materinu, ne samo da mi nije upropastio ševu na Brijunima. Razjebal mi je I ovu u Puli.
Ona je zaspala. Ja se vrtim po krevetu. Puši mi se. Navlačim na sebe hlaće, majcu I tenisice I iskradam iz sobe. Smucam se oko hotela. Odjednom s druge strane šumice koja hotel dijeli od obale čujem pjesmu.
‘U ime svih nas iz pedeset I neke, na zakletvu Titu ja spevo sam stih…..’
“U pizdu materinu! Ovo je Nightmare stage…”, zaključujem vukući histerično dimove. Gasim čik I vraćam se u sobu.
‘Daj se više odluči, ovo je nemoguće!’ iznervirana mojim drkanjem po automatskoj tražilici radio postaja kaže mi ona dok jurimo prema Zagrebu. Kazeta mi se zapekla u kazetofonu tako da mogu samo slušati radio. To je OK u Zagrebu, ali kad sam na putu niti jednu postaju nemogu slušati dugo jer se signal gubi, ovisno o konfiguraciji terena. Prolazimo Karlovac. Slušamo Obiteljski radio. Unjkavi voditelj objavljuje nekakvu blesastu top listu. Marijan Ban prepjevao Honky Tonky Women. Nije jedini. I nije mu bogznakaj. Stonesi su ipak najbolji. Ujutro se nismo poševili. Jaja su mi puna. Možda se doma, u Zagrebu, konačno riješim Tita, Brijuna, svinjske glave, pionirske marame, radnih akcija, mandarina…
Vraga. Već smo blizu Jaske a meni u glavi bubnja: “Crvenu maramu nosit ću ja I plavu kapicu tralalalalaaaaa, crvena zvjezdica na kapi sja, o vratu marama tralalalalaaaaaaaa!”
Pomirljivo je šlatam po sisi, zagledan u cestu ispred sebe I pokušavam se rješiti kulta ličnosti iz glave. Odjednom, ona vadi moju ruku iz svoje majce I pojačava radio.
‘Što je to? Jel spominju Tita, predsjednika? Eto, rekao je El presidente…’, pita.
‘Pojma nemam, nisam to nikada čuo’, kažem I koncetriram se na pjesmu.
“Kad radimo, party za ekipu, mi najrađe, pozovemo Stipu”, zapomaže kreten iz zvučnika ugrađenih u vrata.
‘Daj mi prevedi…’, moljaka me.
Ja slušam… I nemogu vjerovat. Prvo uvjeren da je nekakva zajebancija, nakon dvije kitice shvaćam da nije. Kak da joj to prevedem. Sram me je. Kreten pjeva na sav glas... "…I naravno – Đole…”. Majkoisusova! Kaj je to? Prepjev Nazora? Anđelke Martić? Opet me počinje pucat paranoja. Već vidim svog klinca kako u školi mora recitirati stihove retardiranog tipa koji se dreči iz zvučnika. I bradonju kako se blago smješka. Sve to ide k vragu.
Noć se već polako spustila nad Zagreb. Umjesto da skrenem na zeleni val, prema doma, produžujem na….. (a u *****!) Trg maršala Tita, pa Frankopanskom, lijevo u Dalmatinsku, Medulićeva, Ilica, Britanac I na Pantovčak.
‘Kuda idemo?’, pita.
‘Buš vidla’, kratko odgovaram.
Kraj Vile Zagorje usporavam I konačno, prije Prekrižja nalazim mjesto za parking. Ona me gleda začuđeno dok joj ljubim vrat, uši, draškam bradavice. Kakve su mi namjere postaje joj jasno tek kad počinjem vrtiti onaj prokleti kotač za spuštanje sica.
‘Pa zar tu? Zašto tu? Idemo radije doma’, zla ne sluteć prede dok ja svlačim sa sebe hlaće.
‘Ništ me ne pitaj…’, mrmljam I uvaljujem joj se među noge. Kroz zadnje staklo navirujem se još jednom zadovoljno gledajući zgradu Ured predsjednika kako se bijeli kroz drveće.
‘Mmmmmmm…..’, čuje se samo iz njenog grla.
‘Mmmmmmmmm!’, odgovaram.
Jebi se Šajeta, dosta mi je bilo jednom!

[Ahab]

Obzirom da ovaj Topic ionako, koliko vidim, nitko ne posjećuje, stavljam na njega i svoju danas započetu dramu. Možda ju jednom i dovršim... dakle,

Drama

Kolovoško predvečerje, terasa vile u Barbarigi s pogledom na Brijune. Cvrčci cvrče, cvrči se I meso na roštilju, rosi se boca hladne travarice.

Lenka (otpija gutljaj travarice, osvrće se oko sebe I zaurla?: Radeeeee! Gde je malaaaa?

Rade (iz kupaonice): Ne znam pička li joj materina, vidi da nije legla

Lenka (glasno): Ma uostalom, boli me *****, jesmo lepo rekli da ćeš ti danas da brineš o deci, a ja ću samo da pijem I uživam. I požuri, zagoreće ti pljeskavice

Rade (izlazi na terasu u kratkim hlaćama brišući lice ručnikom): Koji se ***** dereš? Legla je. A pljeskavice sam tek stavio. I ne cirkaj bre toliko, dolaze nam gosti. Jebi ga, ne bi baš bilo zgodno da se opiješ opet ko krava kao kad nam je juče bila Mira. Uspori bre Lenko. Znaš da će Zlatko da se nabrzinu rokne, pa kad pijan počne da cmizdri I izvinjava se za deset godina ustaške tiranije ovde, mi ćemo lepo da se opijemo. Možemo I da se pojebemo a da on ništa ni ne primeti onako pijan. Boli nas *****.

Lenka: Ma jebo te taj tvoj Zlatko. Koji će nam on ***** uopšte? Ajd da smo odlučili ovde doći pre dvehiljadite… Ovako… Gadi me se ta bradata slinava mešina I njegovo meketanje. Te Rade ovo, te Rade ono. Jebo te, baš su ti Hrvati stvarno govnari

Rade: Pa jesam li ti to oduvek govorio. Pičke će da mi ližu dupe kada dođem. Jesi li videla one plakate uz cestu, ha? Ha, ha, ha… popišah se skoro od smeha… našu pozorišnu predstavu na Brionima oglašavaju više nego mobilne telefonske mreže. I to još za lovu iz budžeta. Koje budale…

Lenka (toči si još jednu travaricu): Jesi Rade moj, jesi. Al nisam mogla da verujem, da sanjam jebote, da su takvi papani… Kad ste zadnji put ti I Mira o tome pričali ja mislila pijani ste, zajebavate se. Kad ono…još gore….ha, ha, ha…

Rade: A u pičku materinu! Dobro da si me setila! Moram da nazovem Duška u Zagreb da vidim jel rešio Miri stan. Obećao mi je, a I Ivica je reko da stoji iza toga
(uzima mobitel I tipka…)
Gde si Duško pičko, jebem te u dupe! Da tu smo u Barbarigi. Aha. Ma ništa, eto pijuckamo malo, odmaramo I čekamo onog debelog kretena, guzi mi se zadnjih dana da je za poludit. Ma što da ga teram u ku..ac. Zna on biti I zabavan. Neku večer smo ga na Brionima nalili ko devu pa ga najebali da imitira Tuđmana. Upišasmo se bre… Nego, je si li rešio Mirin problem? Nemoj Duško da jebeš, jel ti I Ivica reko da to rešiš? Ma jebe mi se za Bandića jebo te on. Boli me ku.ac! Šta ga niste ispizdili već više iz partije majke vam ga nabijem, jebala vas ta hercegovačka budaletina. Reši to da ne bi bilo sranja I to pod hitno!
(ljutito prekida vezu I natače si travaricu)

Lenka (kikoće se..): E jesi mu reko Rade, svaka ti čast. Znaš da mi se Mira neku večer rasplakala na telefon zbog tog stana. Kaže, u novinama u zadnje vreme ništa više ne guraju. Možeš li ti to da…

Rade: Ma jebem im majku da im jebem! Zvao sam onog malog drogiranog u Jutarnji da to ponovo malo zavrti, obećo je da hoće. Ako neće, jebat ću mu majku u pičku. Ma čekaj na leto, kad se vrati ovde naš Aca, gigant hrvatkog novinarstva, ha, ha… Već mu je Nino obećo da će da bude glavni urednik nečega. Ja sam reko Ivici da bi Aca voleo HTV, ali kaže ovaj teško…

Lenka: Ma šta sere I on? Aca je zakon. A ja bih mogla da budem urednica dramskog progama… Šta misliš dragi?

Rade: Videt ćemo… Nego, čujem auto. Sigurno je Zlatko. Uf, valjda neće da se obloče do kraja pa da nas jebe tu do jutra…
(čuje se automobil, zvuk zatvaranja vrata, koraci I na terasu, nesigurna koraka, dolazi Zlatko. U jednoj ruci boca u drugoj buket cvijeća)

Zlatko: Dobra vam večer, dobra večer. Kaj to tak fino diši. Rade, Rade nisu valjda pljeskavice… Vrag stari ti si zapamtil kaj ja volim

Rade (uzima I razgledava znalački bocu dok se Lenka nevoljko diže I nosi cvijeće u kuću): E moj Zlatko, kako da zaboravim… Svi ste vi Hrvati isti, serete po nama Srbima, a pojebali bi se za pravu leskovačku pljeskavicu

Zlatko: Ha, ha, ha, ha… e ta ti je dobra Radek moj, baš je dobra. Ostal si onaj isti zajebant kakav si bil. Nego…. Kaj je to ona travarica?

Rade: Leeeenkaaaaaa, daj čašu za Zlatka. I požuri, vidiš da se našem bivšem ministru tresu ručice….

Zlatko: Ti si zajebant bil I zajebant ostal. Joj stari moj, nemaš pojma kak mi je drago da ste se konačno smjestili. Ono po hotelima ni bil život. Baš vam je lepo. A videl sam I reportažu u Gloriji… Lenka, ispali ste za pet!

Lenka (toči Zlatku travaricu u čašu): Hvala, hvala… to je Rade sredio s urednicima da me iznenadi. Nisam ja mislila da će oni toliko, mislila objavit će mali potpis pod sliku kad ono….

Zlatko (ispija odjednom sve iz čaše pa ju pruža ponovo): Kaj ku.ac potpis pod sliku? Pa niste vi kaj god… Nego Rade, si pital mogu li ja s Histrionima doći na Brijune… ups… na Brione. Jebal te vrag, pa I ja sam počel govoriti ko oni Tuđmanovi Bosanci… Mislim, ak jesi da se pripremimo. Mislil sam si da priredimo Nušića. Onak iz pizdarije. Kaj misliš?

Rade: Hmmmm… ne znam Zlatko, ne znam. Ispast će da mi se uvlačiš u dupe, što je tačno, ali ipak ne bi bilo dobro da te sad napadnu. Ipak si ti bio HDZ-ov ministar…

Zlatko (ispio je ponovo pa si natače sam): Ko ih jebe! Kaj znači uvlačiti se. Pa ti si gigant hrvatskog glumišta! Ti si spasio obraz svima nama Rade moj. Ti si bio svjetlo u mraku koji se spustio na ovu jadnu zemlju, svjetlo koje nam je svjetlilo I podsjećalo nas na to kako nam je nekad bilo… Ko ih jebe! Igral bum Nušića I kvit! Ma kaj Nušića? Jovanovića!

Rade: Daj Zlatko ne seri. Igrat ćete ono što vam ja kažem da ćete igrati. Jebote, već si se uneredio s tom rakijetinom.

Zlatko: Oprosti Rade, oprosti, kaj se odmah srdiš. Lenka, buš I ti još jednu. Ja bum još jednu ak buš I ti, Ha?………………………………
………………….