Danas su barem na HRT-u objavili prilog o godišnjici pokolja u selu Kostrići,
još jednog zločina bez kazne i još jednog primjera dugogodišnje ravnodušnosti i nemara hrvatske države prema hrvatskom narodu.
I u Kostrićima je, čini se, postavljen spomenik u obliku stiliziranog lika golubice izrezanog iz crne kamene ploče, za sjećanje na ovaj događaj:
http://hr.radiovaticana.va/storico/2...%87/cro-655365
O stradanju hrvatskog sela Kostrići - pripremio Željko Tomašević
13/01/2013
O srbočetničkom zatiranju kostrićkih Hrvata, započetom u II. svjetskom ratu i okončanom početkom domovinskog rata, govori Željko Tomašević, član predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva. RealAudioMP3
Selo Kostrići u općini Majur pokraj Hrvatske Kostajnice je već za vrijeme jugokomunističkih vlasti pratila sudbina većine hrvatskih naselja, posebno onih u krajevima naseljenim Srbima, u kojima se zbog snažne velikosrpske hegemonije, stalno smanjivao broj Hrvata. Tako je od 117. stanovnika prema popisu iz 1948., u Kostrićima 1991. živjelo samo 15. stanovnika.
Vrhunac srpskog terora nad kostrićkim Hrvatima dogodio se 15. studenog 1991. za vrijeme srpske okupacijske vlasti na tom dijelu Banovine, kada su pobunjeni Srbi počinili stravičan pokolj svih 16-ero u selu zatečenih stanovnika, zbog čega se Kostriće u proteklih dva desetljeća često nazivalo najtužnijim selom u Hrvatskoj.
Među mučki ubijenim Hrvatima su i dvoje djece u dobi od 2. i 4. godine, Dario Jurić (Zlatkov) rođen 1987. i Tomislav Jurić (Zlatkov) rođen 1989, i njihovi roditelji, majka Vera i otac Zlatko.
Nakon počinjenog pokolja civilnog stanovništva, zločinci su selo Kostriće potpuno spalili, a vrijednu pokretnu imovinu otuđili.
Do današnjega dana je identificirano samo sedam žrtava, a tijela pojedinih žrtava nisu ni pronađena.
Hrvatsko pravosuđe je na temelju kriminalističke istrage PU-e Sisačko-Moslavačke, već u studenome 1991., uspjelo utvrditi da su ratni zločin u Kostrićima počinili pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a tzv. „SAO Krajine“ pod nazivom "Kaline" iz Komogovine s područja Dvora, kojom je zapovijedao ratni zločinac Stevan Borojević. Ta srpska postrojba je već sredinom listopada 1991. pobila zarobljene hrvatske civile i policajce kod naselja Volinje, a sumnjiči ju se i za ubojstvo dvojice ruskih novinara kod Hrvatske Kostajnice 1. rujna 1991. godine.
O zločinu u Kostrićima pronađen je izvornik Zapisnika o ispitivanju okrivljenog Stevana Borojevića Ćuka kod istražnog suca Milenka Momčilovića na okupacijskom Okružnom sudu u Glini 21. svibnja 1992., zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 47. stavka 2. toč. 1. Kaznenog zakona Srbije, kao i druga izvorna dokumentacija okupacijskih vlasti tzv. „Republike srpske krajine“ pronađena nakon vojno-redarstvene akcije "Oluja" u kolovozu 1995., koja je predana MUP-u RH-e i Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu.
Prema iskazu Stevana Borojevića Ćuka, on je zajedno s „jednim borcem Medićem i jednim dobrovoljcem srbijancem“, dobio naredbu o „čišćenju“ sela Kostrića. Navodi da su u selu već naišli na srpske borce, od kojih mu je jedan rekao da u jednoj kući postoji jedna mlađa žena s dvoje djece i dvije starije osobe, nakon čega su se skupili kod te kuće, a ulaskom u kuću je vidio da čitava obitelj uplašena sjedi na krevetu, a mlađa žena da se tresla i plakala uz dvoje djece od 2. i 4. godine. Navodi da je tek sutradan saznao da je cijela obitelj pobijena.
Unatoč postojećim dokumentima, svjedočenjima i podatcima pribavljenih u istrazi, nadležno Državno odvjetništvo RH-e do današnjega dana nije podignulo optužnicu protiv počinitelja tog ratnog zločina, koji prema dostupnim podatcima, žive u susjednoj Bosni i Hercegovini na području tzv. „Republike Srpske“.
Dok se takvim dokazima ne poklanja vjera, nije nam se moguće ne prisjetiti iznimno revnosnog postupanja Državnog odvjetništva RH-e u postupcima protiv hrvatskih branitelja, uključujući njihove zapovjednike i generale HV-e, kada se poklanjalo vjeru iskazima svjedoka koji su 1991. bili oružani napadači na Republiku Hrvatsku, a potom ih se dovozilo svjedočiti iz Srbije, gdje su prethodno podrobno pripremani i upućivani za svjedočenja u svrhu donošenja osuđujućih presuda optuženim hrvatskim braniteljima, ili se pak osuđujuća presuda donosila na osnovi iskaza moralno i zdravstveno upitnih osoba, kojima su u svrhu željenog svjedočenja, u potpunosti opraštana navodno osobno počinjena ubojstva.
A samo na području Sisačko-Moslavačke županije su do sada otkrivene 43. mnoštvene grobnice Hrvata koje su pobili pobunjeni Srbi, većinom tijekom 1991. i 1992. godine.
Javnosti su poznatije one u Petrinji, Glini, Baćinu, Hrvatskoj Kostajnici, Donjem Hrastovcu, Sunji, Gornjem Viduševcu, Novom Selu Glinskom, Glinskoj Poljani, Borojeviću i Gornjem Taborištu. Spomen obilježje mnoštvene grobnice u Hrastićima koje je otkriveno 18. svibnja 2011., simbolički je bilo 16. spomen-obilježje mnoštvene grobnice u toj hrvatskoj županiji.
Za sve te mnoštvene srpske ratne zločina nad Hrvatima Banovine i Pounja, jednako kao i za stravične srpske zločine počinjene u Borovu Selu, Škabrnji, Voćinu, Kusonjama, Bučju, na Vukovarskom sajmištu i Ovčari, Lovasu, Tovarniku, Antinu i drugim hrvatskim mjestima, gotovo da nitko od srpskih zločinaca nije osuđen.
Istodobno, nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, pojedini vodeći hrvatski dužnosnici i čelnici tzv. nevladinih udruga, koje su se prethodno posebno iskazivale djelovanjem upravljenim izricanju osude za ratni zločin udruženog zločinačkog pothvata, javno su tražili da procesuiranje zločina počinjenih tijekom i nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“ iz 1995., bude prioritet hrvatskoga pravosuđa?
S pravom se pitamo, na temelju koje se to moralne, etičke ili zakonske norme smije vrijeđati žrtve, dijeleći ih na važnije i manje važne ili još gore, na važne i nevažne? Ako već utvrđujemo prioritete u istraživanju žrtava i procesuiranju ratnih zločina, zar se naravnim mjerilima prioriteta ne ukazuju tek vrijeme počinjenja zločina i raspoloživost dokaza?
Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Za objavu na mrežnoj stranici Radio Vatikana, popis ubijenih i nestalih žrtava sela Kostrići 15. studenog 1991. godine:
1. Bašić, Mije Petar rođen 1898. godine
2. Bašić, Franje Marija rođena 1907. godine
3. Bašić, Vilka Petar rođen 1940. godine
4. Bašić, Franje Jelka rođena 1938. godine
5. Bunjevac, Mate Kata rođena 1905. godine
6. Jurić, Josipa Milka rođena 1929 godine
7. Jurić, Antuna Zlatko rođen 1956. godine
8. Jurić, Jure Vera rođena 1959. godine
9 . Jurić, Zlatka Dario rođen 1987. godine ( dijete )
10. Jurić, Zlatka Tomislav rođen 1989. godine ( dijete )
11. Jurić, Josipa Marija rođena 1930. godine
12. Kostrić, Petra Marija rođena 1924. godine
13. Kozić, Mate Jure rođen 1939. godine
14. Kozić, Ive Anka rođena 1942. godine
15. Krizman, Filipa Ferdinand rođen 1925. godine
16. Krizman, Petra Marija rođena 1928. godine
Linearni mod
