Prava istina o psihijatriji, II pokušaj

[cinici_minci]

Djeluju, ali samo kod ljudi koji zaista pate od depresine ili anksioznosti

[malinko]

Mackoljubac kaže:

E, sad je ovo meni prvi glas. Koji to fakulteti traže i mogu dobiti podatke o eventualnim psihičkim dijagnozama?
.

ne traži popis psihičkih dijagoza već potvrdu obiteljskog liječnika na kojem će liječnik navesti takvu dijagnozu ako ona postoji. a obiteljski liječnik je onaj koji izdaje recepte i piše uputnice pa je itekako upućen. osim toga traži li se potvrda medicine rada ili školskog liječnika danas će sve češće oni (medicina rada i školski liječnik) zatražiti da im se donese potvrda od obiteljskog lijčnika jer oni nemaju uvid u kompletni karton. tako će se neka od "f.x"dijagnoza naći i na potvrdi medicine rada/školskog liječnika iako oni nemaju uvid u pacijentovu povijest bolest,
od fakulteta znam da potvrde traži sve što je vezano uz medicinu (medicina, radiologija, sestrinstvo, fizioterapija), ali nigdje nisam našao koji psihički poremećaji spadaju u kontraindikacija. ispalo je da je tu i depresija. što se tiče srednje škole evo dokument koji je ove godine izdan upravo zbog pritužbi roditelja http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=13222
ali, kako sam već rekao, to je vrlo uopćeno i sigurno neće pomoći roditeljima čije se dijete liječilo ili se treba liječiti na psihijatriji.

da rezimiram. ne pišem ovdje kako bih pljuvao po struci o kojoj baš i ne znam mnogo. međutim događaji iz moje okoline i ovaj interview stvorili su jedno plodno tlo za gomile problema. odlazak psihijatru odavno ima stigmu (osobno iskustvo). sada bi se njihove usluge mogle koristiti još rjeđe. i to upravo među djecom jer je tamo situacija najsloženija-od zadirkivanja okoline, preko problema sa upisima, a sada još ispadne da sve to može biti popraćeno lošom dijagnozom i nemoralnim djelovanjem.

[Almost Rosey]

Struka odgovara.

Mislim da je odgovor dobar jer proziva JL upravo zbog stigmatizacije psihijatrijskih bolesnika i mistificiranja psihijatrije umjesto da je objasni. JL općenito radi štetu korisnicima usluga, pacijentima i ljudima kojima treba pomoć, čini mi se da je ta ideja nešto čime se i trebalo obratiti upravo uredniku "novina".
Ja bih se na njihovu mjestu osvrnula još i na autora i odnos prema etici struke, ali taj dio je zbilja manje važan.

Pa zašto onda, i na ovaj način, diskreditirati psihijatre i psihijatriju. Diskreditiran psihijatar jednako je diskreditirana psihijatrija, a onda je diskreditiran (stigmatiziran) i bolesnik koji traži pomoć diskreditiranog liječnika i diskreditirane struke! Jedini je izlaz onima koji su u terapiji takvih diskreditiranih stručnjaka saviti glavu i ostati stigmatiziran, ili, onima koji još nisu zatražili psihijatriju pomoć, od nje odustati, makar im je ona potrebna.

[Tinkerbell 8]

malinko kaže:

ne traži popis psihičkih dijagoza već potvrdu obiteljskog liječnika na kojem će liječnik navesti takvu dijagnozu ako ona postoji. a obiteljski liječnik je onaj koji izdaje recepte i piše uputnice pa je itekako upućen. osim toga traži li se potvrda medicine rada ili školskog liječnika danas će sve češće oni (medicina rada i školski liječnik) zatražiti da im se donese potvrda od obiteljskog lijčnika jer oni nemaju uvid u kompletni karton. tako će se neka od "f.x"dijagnoza naći i na potvrdi medicine rada/školskog liječnika iako oni nemaju uvid u pacijentovu povijest bolest,
od fakulteta znam da potvrde traži sve što je vezano uz medicinu (medicina, radiologija, sestrinstvo, fizioterapija), ali nigdje nisam našao koji psihički poremećaji spadaju u kontraindikacija. ispalo je da je tu i depresija. što se tiče srednje škole evo dokument koji je ove godine izdan upravo zbog pritužbi roditelja http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=13222
ali, kako sam već rekao, to je vrlo uopćeno i sigurno neće pomoći roditeljima čije se dijete liječilo ili se treba liječiti na psihijatriji.

da rezimiram. ne pišem ovdje kako bih pljuvao po struci o kojoj baš i ne znam mnogo. međutim događaji iz moje okoline i ovaj interview stvorili su jedno plodno tlo za gomile problema. odlazak psihijatru odavno ima stigmu (osobno iskustvo). sada bi se njihove usluge mogle koristiti još rjeđe. i to upravo među djecom jer je tamo situacija najsloženija-od zadirkivanja okoline, preko problema sa upisima, a sada još ispadne da sve to može biti popraćeno lošom dijagnozom i nemoralnim djelovanjem.

ja se sjećam samo da traže potvrdu da osoba nema težih fizičkih ili psihičkih bolesti...tako nekako ide definicija. ta potvrda s kojom ja imam iskustva se odnosi i na upis na faks i na medicinu rada. uglavnom, meni anksioznost moja dr. opće prakse nije napisala. jer smatra da to nije teža bolest.
naravno, netko će napisati.

[Mackoljubac]

cinici_minci kaže:

Djeluju, ali samo kod ljudi koji zaista pate od depresine ili anksioznosti

malinko kaže:

ne traži popis psihičkih dijagoza već potvrdu obiteljskog liječnika na kojem će liječnik navesti takvu dijagnozu ako ona postoji.

Jasno postoji popis. U njemu su od duševnih bolesti samo one iz spektra mentalne redardacije i autizma.

"Kronični poremećaji koji znatno remete emocionalno funkcioniranje odnose se na velike i trajne pervazivne razvojne poremećaje u kojih je oštećenje vještina recipročne socijalne interakcije i komuniciranja veliko i trajno, a izrazito smanjen repertoar aktivnosti i interesa."

Almost Rosey kaže:

Struka odgovara.

Mislim da je odgovor dobar jer proziva JL upravo zbog stigmatizacije psihijatrijskih bolesnika i mistificiranja psihijatrije umjesto da je objasni. JL općenito radi štetu korisnicima usluga, pacijentima i ljudima kojima treba pomoć, čini mi se da je ta ideja nešto čime se i trebalo obratiti upravo uredniku "novina".
Ja bih se na njihovu mjestu osvrnula još i na autora i odnos prema etici struke, ali taj dio je zbilja manje važan.

Jukić je odgovorio načelno, i to nakon što je objavljen samo prvi dio pamfleta. I ja bih gotovo sve slično napisao. Ali... ostali nastavci su puno ozbiljniji a kritike potkrjepljenije i jače.

Tinkerbell 8 kaže:

ja se sjećam samo da traže potvrdu da osoba nema težih fizičkih ili psihičkih bolesti...tako nekako ide definicija. ta potvrda s kojom ja imam iskustva se odnosi i na upis na faks i na medicinu rada. uglavnom, meni anksioznost moja dr. opće prakse nije napisala. jer smatra da to nije teža bolest.
naravno, netko će napisati.

Može se skinuti dokument koji navodi detaljne kontraindikacije za svako pojedino zanimanje. Tu psihičkih poremećaja nema - osim onih koje sam naveo. Uglavnom su fizičke. Npr. osoba koja nema osjet okusa ili njuha, teško može biti kuhar, zar ne?

[malinko]

Tinkerbell 8 kaže:

ja se sjećam samo da traže potvrdu da osoba nema težih fizičkih ili psihičkih bolesti...tako nekako ide definicija. ta potvrda s kojom ja imam iskustva se odnosi i na upis na faks i na medicinu rada. uglavnom, meni anksioznost moja dr. opće prakse nije napisala. jer smatra da to nije teža bolest.
naravno, netko će napisati.

u mojoj ambulanti nemoguće je izbjeći da ti liječnik ne stavi i najmanju dijagnozu koju imaš. evo iz obitelji imam curu koja se upisuje u višu medicinsku i imala je upisano f32.1- jedna kratkotrajna epizoda depresije od prije nekoliko godina. budući da nije upala zbog bodova ne znamo da li bi ovo igralo ulogu, ali obiteljski liječnici se sve više drže zakona. napišu sve što je u kartonu pa neka neko drugi odlučuje.

Mackoljubac kaže:

Jasno postoji popis. U njemu su od duševnih bolesti samo one iz spektra mentalne redardacije i autizma.

"Kronični poremećaji koji znatno remete emocionalno funkcioniranje odnose se na velike i trajne pervazivne razvojne poremećaje u kojih je oštećenje vještina recipročne socijalne interakcije i komuniciranja veliko i trajno, a izrazito smanjen repertoar aktivnosti i interesa.

mi na poslu imamo osobu koja ima problema sa anksioznošću i depresijom. stalno je na bolovanju i radni učinak joj je nikakav. ja mislim da ona ima sve gore navedeno-nezainteresirana za sve, ne može se motivirati da bilo šta uradi, dekoncentrirana, izbjegava društvo... i šta sad? da li je takva osoba sposobna za određenu školu ili ne?
trebalo bi to daleko jasnije definirati kako bi se strah roditelja i djece smanjio.

[jednokratna nika]

cinici_minci kaže:

Djeluju, ali samo kod ljudi koji zaista pate od depresine ili anksioznosti

pa mozda ja ne patim zaista jer se prozaka ne sjecam a cipralex mi je cudno djelovao?

[judolino]

Sva sreća da sam odrastao u Jugi, jer bi me ziher ko klinca šopali tabletama.
Bio sam odlikaš, ali uvijek sam izvodio cirkuse, pizdarije i lakrdije. A nastavnici su se dosjetili kako da me smire, pa sam dobio dozvolu da na satu (nakon što obavim sve što nam je zadano) smijem čitati knjige, poslije čak i stripove.
Zanimljivo, to je prouzročilo pozitivan efekt - drugi su đaci počeli marljivije učiti, jer kad su se neki pobunili zašto oni ne mogu to što smijem ja, odgovoreno im je da će moći kad budu odlikaši...

Eto kako su u mojoj školi sjebali farmaceutsku mafiju.

BTW, zna li tko može li se i kako izliječiti bipolarni poremećaj?

[Diego Rivera]

Prvo, psihijatrija kao grana medicine je u vrlo nezahvalnoj poziciji, zato što liječi organ koji je i kao zdrav nedovoljno istražen. Općenito se smatra da je ljudski mozak nasloženija tvorevina u čitavom svemiru, pa će stoga i poremećaji istoga biti vrlo zamršeni i komplicirani.

Drugo, ne može se pobjeći od činjenice da je psihijatrija u svojoj 200 godina staroj povijesti zaista mnogo napredovala. U početku psihijatrije su teški psihički bolesnici, dok nije bilo lijekova, bili zadržavani u psihijatrijskim ustanovama godinama, a često i doživotno. Zatim su se sredinom prošlog stoljeća počele koristiti bizarne metode kao što su elektro i inzulinski šokovi, te lijekovi čije su nuspojave ponekad bile gore od same bolesti. Danas uobičajno liječenje traje 2-3 mjeseca, iako postoje iznimke, a uz suvremene lijekove većina psihičkih bolesnika normalno živi, radi i osjeća.

Treće, psihički poremećaji su jako širok pojam, po vrsti i po jačini se dijele na stotine, tako postoje teški (bolesti u pravom smislu riječi), srednji i laki (stanja koje može imati i svaki zdrav čovjek).
Mislim da su najveći problem ove teme srednji poremećaji. Teški psihički bolesnici moraju se liječiti, dobrovoljno ili prisilno, tu nema dvojbe. Laki poremećaji ili prolazne promjene raspoloženja ne zahtijevaju liječenje, tu vrijedi pravilo-ne popravljaj ako nije pokvareno.
Dakle, problem su oni poremećaji koji su na granici između ove dvije krajnosti, a moje mišljenje je da takav čovjek mora sam odlučiti želi li raditi na sebi uz stručnu pomoć, liječiti se i olakšati si život, ili smatra da može funkcionirati takav kakav je, te raditi na sebi bez pomoći stručnjaka.

Ovo što sam napisao govorim uglavnom iz osobnog iskustva, bolujem od paranoidne sch, i svatko tko je prošao pakao teške psihotične epizode(a takvih ima i na ovom forumu dosta) će potvrditi da se bez lijekova i nadzora psihijatra ne može funkcionirati. Nije ni uz njih lako, i ovi najnoviji imaju određenih nuspojava,te ne pokrivaju uvijek bolest u potpunosti. Ali bez njih je gotovo nemoguće.

[krena]

dr. diego kaže:

Prvo, psihijatrija kao grana medicine je u vrlo nezahvalnoj poziciji, zato što liječi organ koji je i kao zdrav nedovoljno istražen. Općenito se smatra da je ljudski mozak nasloženija tvorevina u čitavom svemiru, pa će stoga i poremećaji istoga biti vrlo zamršeni i komplicirani.

Drugo, ne može se pobjeći od činjenice da je psihijatrija u svojoj 200 godina staroj povijesti zaista mnogo napredovala. U početku psihijatrije su teški psihički bolesnici, dok nije bilo lijekova, bili zadržavani u psihijatrijskim ustanovama godinama, a često i doživotno. Zatim su se sredinom prošlog stoljeća počele koristiti bizarne metode kao što su elektro i inzulinski šokovi, te lijekovi čije su nuspojave ponekad bile gore od same bolesti. Danas uobičajno liječenje traje 2-3 mjeseca, iako postoje iznimke, a uz suvremene lijekove većina psihičkih bolesnika normalno živi, radi i osjeća.

Treće, psihički poremećaji su jako širok pojam, po vrsti i po jačini se dijele na stotine, tako postoje teški (bolesti u pravom smislu riječi), srednji i laki (stanja koje može imati i svaki zdrav čovjek).
Mislim da su najveći problem ove teme srednji poremećaji. Teški psihički bolesnici moraju se liječiti, dobrovoljno ili prisilno, tu nema dvojbe. Laki poremećaji ili prolazne promjene raspoloženja ne zahtijevaju liječenje, tu vrijedi pravilo-ne popravljaj ako nije pokvareno.
Dakle, problem su oni poremećaji koji su na granici između ove dvije krajnosti, a moje mišljenje je da takav čovjek mora sam odlučiti želi li raditi na sebi uz stručnu pomoć, liječiti se i olakšati si život, ili smatra da može funkcionirati takav kakav je, te raditi na sebi bez pomoći stručnjaka.

Ovo što sam napisao govorim uglavnom iz osobnog iskustva, bolujem od paranoidne sch, i svatko tko je prošao pakao teške psihotične epizode(a takvih ima i na ovom forumu dosta) će potvrditi da se bez lijekova i nadzora psihijatra ne može funkcionirati. Nije ni uz njih lako, i ovi najnoviji imaju određenih nuspojava,te ne pokrivaju uvijek bolest u potpunosti. Ali bez njih je gotovo nemoguće.

Tvoj slučaj sam stavio na ovu temu jer vidim da neki danas robuju pogledu na psihijatriju koju je u Americi izazvao film "Let iznad kukavičjeg gnijezda".
Ljudima se pokušavalo sugerirati da psihički bolesnici i nisu pravi bolesnici , nego im treba samo podrška društva i pažnja koja im nitko ne pruža.
Na žalost stvar je puno ozbiljnija. Jer nekima stvarno treba malo pažnje umjesto apaurina. A nekima trebaju tablete da ih pretvore u zombije.
Jer će inače oni nekoga pretvoriti u zombije:
https://www.forum.hr/showpost.php?p=5...postcount=3177

Situacija nije nimalo romantična. Jer na žalost postoje slučajevi poput ovoga: http://www.24sata.hr/crna-kronika-ne...-i-baku-332483

A ljudi obično odmah kažu: bio je pijan ili se drogirao. Ali ništa od toga. U pitanju je gadna psihička bolest koja zahtijeva drastična liječenja.

[obični mamlaz]

Dođem kod psihijatra u bolnicu, primi me neka svježa, upravo specijalizirala (ili još radi na tom? ne kužim se).

Znam da će mi uskoro trebati potvrda, spremam nešto u životu, došla sam im reći da sam normalna, da maknu ona sranja iz prošlosti gdje piše da nisam normalna.
Raščupana, bez šminke, ofucano obučena, mlatim rukama, nervozna jer se ne kužimo, ništ mi nije jasno što me pita, što je s tim mislila... Al odgovaram kak mislim da sam shvatila, ona se ne buni...

Piše ona "vidljiva duboka strukturna oštećenja, projektivna..." (JA PROJEKTIVNA? Nisam, objektivno su svi u mojoj obitelji luđaci, ne ja.)
Konzultira se ona s doktoricom, popriča par minuta i doktorica sa mnom i ova mi da antidepresiv i antipsihotik! Lijek? Što će mi lijek? Meni je dobro.Imam objektivnih problema u životu, ali se s njima dobro nosim.

Smatram sada ne samo da sam ja normalna, nego ni dr. nije kompetentna.

Pa nakon nekoliko tjedana mozgovanja uočim problem. Društvene norme.

Nakon toga odlazim dvjema psihijatricama pazeći da budem dama. Tražim pojašnjenja, trudim se koncizno odgovarati i sagledati širu perspektivu pitanja. I obje smatraju da sam normalna. Napisale su mi "kak sam super".
A i jesam. Ni govora o ikakvom lijeku. Ova druga kojoj sam prešla mi je još rekla da sam u obitelji okružena luđacima i da je dobro da živim odvojeno.
(AHA, JESAM REKLA???)

Po svojoj prirodi sam osoba nesvjesna društvenih normi i okoline, u svom svijetu. Pa se u okolini moram neprestano podsjećati da sam među ljudima i da postoje pravila. I da drugima samima po sebi nije jasno što ja mislim i osjećam, koji su moji motivi, da oni te informacije moraju primiti od mene. Da ljudi imaju svoje pretpostavke temeljene na svojim iskustvima. Da ista rečenica može drugačiju poruku poslati drugima od one koju ja mislim da šaljem. Da moja loša motorika sama po sebi ostavlja dojam čudnosti i da ju moram smiriti. I koješta drugo.

A imala to na umu ili ne, o tome ovisi smatraju li me psihijatri normalnom ili ne. 2 psihijatrice (gore opisani slučaj i jedna prije toga) smatrale kako imam neke poremećaje i trebam lijekove, nakon toga uz pojačanu svijest o okolini i komunikaciji 2 nalaza kako sam zdrava, ne trebam lijekove, neki objektivni problemi sa socijalnom prilagođenošću kako sam im opisivala, no daleko od poremećaja osobnosti.

[francine55]

Opsidijan kaže:

Doktor Torre napisao je fantastičnu knjigu o drogama "Droge - dugo putovanje kroz noć" i duže vrijeme liječi upravo ovisnike. Možemo se mi slagati sa ovim njegovim stavom o psihijatriji ili ne, ali čovjek je ipak mjerodavan i stručan pisati o tome jer je to njegovo područje. Nekako mi je najviše za oko upala rečenica koja kaže da su psihički poremećaji / bolesti ustvari neregularan i pošemeran rad mozga. Da su stanja poput depresije, tjeskobe, tuge, i ostale stvari najnormalnija pojava kroz koju svaki čovjek prolazi. Slažem se sa njime da bi psihijatri trebali liječiti isključivo "prave" bolesnike. Netko tko ima shizofreniju, anoreksiju, tko je na heroinu više godina, tko ima nekakav poremećaj jer mu mozak tako funkcionira, te ljude stvarno treba liječiti.
Ovi ostali što su u depri zbog sveopće situaciju u društvu, jer nemaju love, jer ne mogu učiti, jer ih šef maltretira na poslu i slične "male" stvari, to su gluposti. I slažem se s time da se danas svaka takva stvar gotovo pa vodi kao psihički poremećaj. Smiješni su mi ovi profesori u školi kad je neko dijete malo živahnije, a oni odmah barataju pojmovima za koje niti ne znaju šta znače. "Ma to je ADHD" i slične gluposti. Pa normalno da je dijete živahnije, čudni su ovi šta stalno šute i drže se po strani. I tako dalje. Što se tiče lijekova, osobno smatram da su antidepresivi isključivo nužni za teške slučajeve. A to da farmaceuti diktiraju svijetom, to je točno.

Uopće se ne slažem.
Baš je dobro da se profinjenije definiraju psihički poremećaji. Baš je
dobro da postaje normalno imati nekakav poremećaj. To smanjuje
stigmatizaciju u društvu. U kardiologiji nemamo samo srčani udar, imamo
još tisuću bolesti srca i žila. A psihijatriju bismo svodili na schizophreniu?
Bogu hvala da se svijest o učestalosti ADHD razvija.

[Eugenio]

Mene interesira koji su to dokazi koji idu u prilog tezi da su neurotski poremećaji – poremećaji mozga? I gdje ih mogu pronaći?

Je li primjereno govoriti o uzrocima neprihvatljiva ponašanja (psihička bolest)? Ne bi li bilo primjerenije govoriti o razlozima neprihvatljiva ponašanja imajući u vidu činjenicu da se ljudi ponašaju na temelju razloga, a ne na temelju uzroka. Pa nije čovjek biljarska kugla.

Apologetima struke (Hrvatsko psihijatrijsko društvo i moderatori ovog pdf-a) je očigledno mio fizikalizam i njegove različite inačice (mentalna stanja svodiva su na neurokemijske procese u mozgu jer je um isto što i mozak itd.), determinizam (uzrok – učinak objašnjene ljudskog ponašanja, odnosno negiranje slobodne volje) i paternalistički stav prema ljudima koji imaju raznorazne životne probleme (mi ćemo vas liječiti čak i onda kada vi to ne želite, i to za vaše dobro!) S obzirom da su spomenute pretpostavke dio dominantne paradigme jasno mi je da onus probandi leži na onomu koji je opovrgava i s nestrpljenjem očekujem knjigu dr. Torrea u kojemu će i iznijeti taj teret dokazivanja. Ali ne bi bilo zgorega da se i moderatori udostoje rasvijetliti svoje stavove namjesto da vrte očima i slično.

Što se tiče pitanja je li psihijatrija znanost ili pseudoznanost svim forumašima (i moderatorima) toplo preporučujem uvod u filozofiju znanosti ne bili se upoznali s kriterijima razgraničenja. Prema tim uvriježenim kriterijima psihijatrija jest znanost. Ona nije znanost u kuhnovskom smislu te riječi te toplo preporučujem njegovu knjigu Strukture znanstvenih revolucija (žao mi je što Torre nije eksplicitno ukazao na njegovo razumijevanje onoga što je znanost, a što nije).

Pročitao sam sve tekstove (cjelovite) dr. Torrea i ovu raspravicu. Jutarnji list je dnevna tiskovina kojoj je primarni interes prodati što više primjeraka. Iz tog razloga naslovi, nadnaslovi i podnaslovi su senzacionalistički što im i ne ide baš na čast. Ali ne ide ni na čast konstruirati slamnatog čovjeka i tvrditi da Torre tvrdi nešto (slabo obranjivo – poput toga da šizofreničarima nije potreban neki vid pomoći) što ne tvrdi – te to pobijati.

Tema nije nova, ali nije ni ižvakana. Ali, eto, novo je to da neko i na ovoj zemaljskoj periferiji progovara o tomu. Mene je prestala zanimati sprega farmaceutske industrije i medicine i više me interesira koncept prisilne hospitalizacije i njene praktične implikacije.

Da rezimiram. Ono ponašanje koje ugrožava fizički integritet druge osobe treba biti sankcionirano – jesu li to psihijatrijske ustanove ili zatvor, ne znam. Ono ponašanje koje odstupa od uobičajenoga prečesto se s porodice prosljeđuje psihijatrima, te se samim time psihijatri nalaze u proturječnoj situaciji da usklađuju interese obitelji s interesima njenoga člana. Onaj pojedinac koji osjeti potrebu za liječničkom pomoći – neka ju i zatraži, jer ima, hvala bogu, slobodnu volju. Ljudi s životnim problemima bi trebali znati da imaju slobodu odlučivanja i da su odgovorni za posljedice svojih djelovanja. Bojim se da psihijatri, u većini slučajeva, ovu jednostavnu činjenicu zatome tijekom svoje izobrazbe, te se češće ponašaju kao zatvorski upravitelji i čuvari, a ne kao osobe koje bi trebale liječiti nešto.

A što bi to trebali liječiti i na koji način?

Tema je iznimno složena, ali bez kritičkog preispitivanja načela na kojima počiva nečije obrazovanje nema ni napretka znanosti. U cijeloj ovoj raspravici izdvojio bih ovaj citat i podvukao da mi jedino stavovi ovoga forumaša izgledaju, koliko-toliko, razložni:

Lijep pozdrav.

Mackoljubac kaže:

Drugi veliki problem je samo ovlaš par puta spomenuo, ali neizravno se on zapravo stalno provlači i jako je važan: teško ga je imenovati, ali tiče se autostigmatiziranja. Jer ako je prvi korak u prihvaćanju bilo kakve psihičke pomoći priznanje same osobe da joj je takva pomoć potrebna, onda je druga krajnost regresivno samosažaljenje "neizlječiva" bolesnika koji nikakvu odgovornost za svoj život nema, jer je cjelokupno njegovo stanje posljedica samo biokemijskih procesa u mozgu na koji on kao bolesna osoba nema nikakva utjecaja

[krena]

Eugenio kaže:

Mene interesira koji su to dokazi koji idu u prilog tezi da su neurotski poremećaji – poremećaji mozga? I gdje ih mogu pronaći?

Ovdje ima istraživanja: http://www.mef.unizg.hr/druga.php?grupa=020330040000

Pokazatelji qEEG-a se razlikuju u bolesnika s depresijom i shizofrenijom. Ove specifične EEG promjene u depresiji i shizofreniji povezane su s ishodom bolesti. Ako je to točno EEG parametri mogu biti prediktor ishoda ovih bolesti.

Inače je psihijatrija kao i svaka ljudska spoznajna djelatnost: Neki je hvale, a neki nalaze hrpu grešaka.
Evo jednih koji nalaze samo greške: http://www.psihijatrija-ubija.info/

MOLIMO SVE OSOBE KOJE IMAJU INFORMACIJE O ZLOČINIMA PSIHIJATRIJE I PSIHIJATARA DA NAM SE OBRATE. SVE PODATKE ČUVAMO DISKRETNO.


Samo što ti isti zaboravljaju da postoje greške psihijatra što nisu aktivniji u lijećenju njima datim pacijentima:
http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/b...ratio-bog.html

Ova majka će reći:
"Kamo sreće da su ovoga bolesnika na vrijeme zaključali u instituciju i ne dali mu mogućnost izlaska !! "

[obični mamlaz]

krena kaže:

Evo jednih koji nalaze samo greške: http://www.psihijatrija-ubija.info/

Gore sam napisala da su me dva psihijatra smatrala ludom i opisala drugi slucaj.

Prvi od njih je jedna gospođa spomenuta na linku koji si dao.

Nakon što sam objasnila zbog čega dolazim, na sva moja mišljenja (npr. da mi je lakše s ljudima kada sam ih naučila promatrati kroz socijalnu razmjenu) se smiješila uz dizanje obrva i komentirala kako to nije točno, da ljudi tako ne funkcioniraju. Pretpostavljam da se nismo razumjele pa joj pokušam objasniti što sam rekla, baca me s teme na temu, uvijek moje mišljenje prekidajući kako nisam u pravu i na otvara novu temu. Kažem da su moji roditelji osobe koje imaju problema s mojim odlaskom, time da sam zasebna osoba sa svojim mišljenjima. Kaže: niste u pravu. Zašto bi to roditelji radili?

Napokon me nagovori da pričam o djetinjstvu (prvo sam dva puta rekla da mi se sad o tome ne da, da prvo želim porazgovarati o onome što me muči).

Nakon svega...
Ona: A što ste vi njima radili da su vas tukli?
Ja: Kako to mislite....
Ona: Pa što ste im radili? Zašto su vas tukli?
Ja: Šta ja znam, išla iz škole i skrenula prvo kod susjeda, tek onda došla kući. Oprala kosu s regeneratorom i šamponom 2u1, nakon što mi je mama oprala sa šamponom...
Ona: jeste se ikad pitali u životu zašto su vas tukli?
Ja: cijeli život. (mislim u sebi, razmišljam što da kažem)
Ona: pitajte se malo...
Ja: zar je to bitno? Zar je dijete od 4, 6 godina samo po sebi loše pa da ga se tuče?
Ona: e, pa neki i jesu. Ne rađaju se sva djeca sa svim organima.
Zar vi mislite da ćete biti bolji roditelj?
Ja: Da!
Ona: Daaa??? Uz glasan smijeh? Kako ćete vi kada dijete bude radilo probleme?
Zar ne vidite da ste vi ti koji "niste normalni", a ne oni? Nisu vaši roditelji ti koji su došli ovdje.
i još takvih bisera...

Jer sam se cijeli život pitala što to sa mnom ne valja da ne mogu imati normalan odnos s njima iako sam to htjela i jesam li ja ta koja im je zagorčala život (kako su oni uporno govorili).
Ono što mi je zbilja trebalo da spoznam je da su i oni bili emocionalno nezreli da bi bili sposobni odgajati dijete, da nisam sama po sebi loša i kriva za njihovu nesreću uzrokovanu lošim djetetom.

Sva sreća pa sam to u to doba već znala.

Da sam samo malo bila mlađa i nezrelija, nakon ove njene seanse ja bi ravno na vješalo.

[krena]

obični mamlaz kaže:

Gore sam napisala da su me dva psihijatra smatrala ludom i opisala drugi slucaj.

Prvi od njih je jedna gospođa spomenuta na linku koji si dao.

Nakon što sam objasnila zbog čega dolazim, na sva moja mišljenja (npr. da mi je lakše s ljudima kada sam ih naučila promatrati kroz socijalnu razmjenu) se smiješila uz dizanje obrva i komentirala kako to nije točno, da ljudi tako ne funkcioniraju. Pretpostavljam da se nismo razumjele pa joj pokušam objasniti što sam rekla, baca me s teme na temu, uvijek moje mišljenje prekidajući kako nisam u pravu i na otvara novu temu. Kažem da su moji roditelji osobe koje imaju problema s mojim odlaskom, time da sam zasebna osoba sa svojim mišljenjima. Kaže: niste u pravu. Zašto bi to roditelji radili?

Napokon me nagovori da pričam o djetinjstvu (prvo sam dva puta rekla da mi se sad o tome ne da, da prvo želim porazgovarati o onome što me muči).

Nakon svega...
Ona: A što ste vi njima radili da su vas tukli?
Ja: Kako to mislite....
Ona: Pa što ste im radili? Zašto su vas tukli?
Ja: Šta ja znam, išla iz škole i skrenula prvo kod susjeda, tek onda došla kući. Oprala kosu s regeneratorom i šamponom 2u1, nakon što mi je mama oprala sa šamponom...
Ona: jeste se ikad pitali u životu zašto su vas tukli?
Ja: cijeli život. (mislim u sebi, razmišljam što da kažem)
Ona: pitajte se malo...
Ja: zar je to bitno? Zar je dijete od 4, 6 godina samo po sebi loše pa da ga se tuče?
Ona: e, pa neki i jesu. Ne rađaju se sva djeca sa svim organima.
Zar vi mislite da ćete biti bolji roditelj?
Ja: Da!
Ona: Daaa??? Uz glasan smijeh? Kako ćete vi kada dijete bude radilo probleme?
Zar ne vidite da ste vi ti koji "niste normalni", a ne oni? Nisu vaši roditelji ti koji su došli ovdje.
i još takvih bisera...

Jer sam se cijeli život pitala što to sa mnom ne valja da ne mogu imati normalan odnos s njima iako sam to htjela i jesam li ja ta koja im je zagorčala život (kako su oni uporno govorili).
Ono što mi je zbilja trebalo da spoznam je da su i oni bili emocionalno nezreli da bi bili sposobni odgajati dijete, da nisam sama po sebi loša i kriva za njihovu nesreću uzrokovanu lošim djetetom.

Sva sreća pa sam to u to doba već znala.

Da sam samo malo bila mlađa i nezrelija, nakon ove njene seanse ja bi ravno na vješalo.

Ja znam jednog koji je se liječio kod više psihijatara. Neke je hvalio da su stvarno dobi i susretljivi. A neki namrgođeni i ljuti na svih oko sebe.
Na žalost i psihijatri su obični ljudi koji sami imaju nekih problema.
Neki zlobnici čak smatraju da normalan čovjek neće specijalizirati psihijatriju, nego samo oni koji imaju poteškoće sa samim sobom.

Stoga ovakvi slučajevi se znaju dogoditi: http://www.24sata.hr/crna-kronika-ne...jatriju-113336
Mlada Riječanka Ana Dragičević (21), koja je pet godina protiv svoje volje provela u Psihijatrijskoj bolnici Lopača kraj Rijeke, još nije tužila bolnicu


Ali i ovakvi slučajevi gdje lječnici i rodbina ne vide neku posebnu opasnost:
http://www.vecernji.hr/crna-kronika/...susjeda-902561

Smrskala glavu starici, misleći da joj je smetnja u ljubavi

[Tinkerbell 8]

krena kaže:

Na žalost i psihijatri su obični ljudi koji sami imaju nekih problema.
Neki zlobnici čak smatraju da normalan čovjek neće specijalizirati psihijatriju, nego samo oni koji imaju poteškoće sa samim sobom.

nisam zlobna, ali na temelju poznavanja većeg broja njih, zaključujem da definitivno imaju priličnih problema. čak mi je jedan psihijatar to potvrdio. da ima toga u njegovoj struci koliko hoćeš.

a naša školska psihologinja je bila anoreksičarka.

[Almost Rosey]

Tinkerbell 8 kaže:

a naša školska psihologinja je bila anoreksičarka.

Što totalno ima veze sa svime ikad, uopće.

[krena]

Almost Rosey kaže:

Što totalno ima veze sa svime ikad, uopće.

Ima veze jer evidentno postoje psihijatri koji ni sebi ne mogu pomoći. Ali to ne znači da ne mogu pomoći pacijentima. Pogotovo onim sa blažim simptomima.
A evo primjera gdje i duševni bolesnik može biti izvjesne pomoći oboljelima:
https://www.forum.hr/showpost.php?p=38508206&postcount=9

Bizaran je primjer Louisa XIV., degenerika i shizofrenog francuskog kralja koji si je nadjenuo titulu Kralja Sunca. Svake godine jednom u Parisu se skupljala gomila od 30 tisuća ljudi, a svakom bi kralj jednom dodirnuo tjeme. Tadašnji kroničari, doduše temeljito sumnjivi zbog mogućeg falsifikata, opisuju da je bolesti nestalo čak kod 30% onih koji su imali duboku vjeru u ekscentrika kojem je samom trebala pomoć.

[Almost Rosey]

Tinkerbell 8 kaže:

a naša školska psihologinja je bila anoreksičarka.

Almost Rosey kaže:

Što totalno ima veze sa svime ikad, uopće.

krena kaže:

Ima veze jer evidentno postoje psihijatri koji ni sebi ne mogu pomoći.

I don't even...