Individualno vs. kolektivno

[addx]

Leteća kaže:

Hegelov trokutić? Jel to ono što klikneš kad je sugovornik nerazuman?

Ako si Hegelijanac

Čovjek može težiti svemu, pa i da postane bog. Nema zakona koji to sprečava. (Bar još nije objavljen u Narodnim novinama.) No, nije mi posve jasno na što ciljaš. Apoteoza za sve? Duhovnu elitu? One koji mogu platiti više? Samo za tebe? Preciziraj malo, ovako je teško procijeniti bi li to bilo kompatibilno s utopijom. Uostalom, koje bi atribute i apozicije trebao steći čovjek da bi postao bog?

Sigmund je temu izdvojio iz naseg razgovora na drugu temu, ja sam zapravo odgovarao na ovaj sigmundov post

Sigmund kaže:

A i s komunizmom vrijedi slično, kao ono što je Žižek rekao kad su ga upitali postoji li bog: ne postoji, ali je nužan kao idealno biće. Tako ni komunizam nije moguć, ali je nužna težnja prema njegovom ostvarenju. Radi se o beskompromisnom idealizmu, odnosno, u krajnjoj liniji, o racionalnoj ideji dobra. Drugim riječima, ako smo racionalni, moramo ići prema komunizmu. Svaki kompromis i svako taktiziranje imaju smisla samo u tom kontekstu, inače označavaju potpuni moralni pad.

Ja sam dodao njegovom postu "individualnu" varijantu njegove tvrdnje u boldu: ako smo racionalni moramo ici prema bogu..

[Sigmund]

Bijeli-Druid kaže:

BTW, mislim da bi ovaj site mogao Sigmundu biti nešto najuzbudljivije na netu.

Pa, ne baš. Recimo, ovo je bolje: https://www.marxists.org/reference/archive/hegel/

Ali nije mi niti jedna stranica baš "uzbudljiva" kad se radi o Hegelu. Više se oslanjam na knjige.

[Sigmund]

addx kaže:

Razumni ili racionalni imperativ je teziti ka idealnom?

Ja bih rekao da da.

addx kaže:

Da li covjek utopije moze teziti ka tome da postane bog?

Zašto ne? Nama je danas jasno da je to samo pitanje napredne tehnologije. Odnosno, koliko napredna ona mora biti.

addx kaže:

Da li se bog u utopiji moze razlikovati od covjeka?

Ne može. Bog i čovjek su isto.

addx kaže:

Kad vec gore spominjemo taj pojam boga: da li je, opcenito, bog radikalno individualan, prema znacenju pojma?

To pitanje gubi svoj smisao. Bog je metafora apsoluta. Apsolut je radikalno individualan, a opet obuhvaća sve moguće višestrukosti i partikularnosti. Ono što je radikalno individualno je baš zbog toga čista suprotnost individualnosti.

[addx]

Sigmund kaže:

Ne može. Bog i čovjek su isto.

Ustanovili smo da nisu bas isto, covjek je realno, bog idealno. Ako nema razlike onda covjek ne moze teziti tome da se ostvari kao bog...

To pitanje gubi svoj smisao. Bog je metafora apsoluta. Apsolut je radikalno individualan, a opet obuhvaća sve moguće višestrukosti i partikularnosti. Ono što je radikalno individualno je baš zbog toga čista suprotnost individualnosti.

Onda valjda ako se pojedinci ostvaruju kao bogovi, znaci da postaju radikalno individualni, a u tom slucaju ne mogu paralelno kao dio drustva ostvarivati utopiju.
Zato sam ti jos na onoj temi u startu rekao da vidim te dvije teznje u opoziciji (zapravo bi se moglo prevesti na ljevica vs. desnica)
Cak stovise, dodao bi tome da pojam boga u utopiji nema smisla, kao sto nema smisla ni pojam utopije za jednog boga.

[mravac8]

Sigmund kaže:

Između ostalog, i zbog ovoga gore rečenog nije moguće stvarno razdvajanje individualnog i kolektivnog, ili, drugim riječima, to razdvajanje najčešće nije u skladu sa stvarnošću.

Dakle, radikalni individualizam je slijepa ulica. Ako pak čovjek ne želi kompromitirati svoju istinu, tada se on mora ili povući iz društva ili se s tim društvom sukobiti, a u tom slučau će doživjeti sudbinu Isusa ili Sokrata.

Slažem se sa prvom rečenicom, a koliko je ona istinita očito je upravo u drugoj rečenici.

Naime i isus i Sokrat bili su, prvenstveno produkti tadašnjeg društva. Isus se rodio i proživio život u klasičnoj tadašnjoj obitelji. Formiralo ga je tadašnje društvo, produkt je društva.

Osim ako nije već došao forimran (genetika? klasična dvojba je li čovjek prazna ploča ili nije) i društvo na njega nije imalo nikakav utjecaj.

Ok, on je Bog pa recimo da je to moguće, ali svi ostali ljudi prvenstveno su produkti drušva u kojem su se rodili i odrastali. Oni su se kasnije pobunili protiv nekih ili svih pravila svog društva ali svi se, više ili manje bunimo protiv duršva u kojem smo se rodili i svi ga mijenjamo.

Nedavno je objavljen članak o osmogodišnjoj djevojčici koja je pronađena u Indiji u šumu među majmunima. Nju nije formirao niti jedan ljudski kolektiv. Ona ne govori već sikta i reži, hoda malo uspravno, malo četveronoške, ima ispade bijesa ..... uglavnom ponaša se u skladu sa okolinom u kojoj je do tada živjela.

Da rezimiram - nema individualnog (ljudskog inidividualnog) bez kolektivnog, međutim, u sladu sa najtočnijom izrekom na svijetu (sve se mijenja) kolektivno nije nepromjenjivo kolektivno se mijenja.

Individualno mijenja kolektivno, ali tek onda kada kolektiv postane zreo za promjene. Ako kolektiv nije sazreo, promjene koje nudi inidividualac bit će odbačene a on će biti kažnjen, ponekad i vrlo teško, izbacivanjem iz kolektiva ili smrću.

Krupne promjene koje su nudili ili inplemenirali u društvo jaki individualci ostale su zabilježene u povijesti zajedno sa svojim tvorcima. Međutim, jednako su važne sitne promjene koje gotovo neprimjetno mijenjaju kolektiv svaki dan.

Nemam više vremena, pa samo da nabacim - do sada nije postojao ljudski kolektiv koji bi obuhvaćao čitavo čovječanstvo, naime čovječanstvo je podijeljeno na različite civilizacije i kulture.

U interakciji one također mijenjaju jedna drugu. Nekad milom, nekad silom, odnosno jedna kultura ognjem i mačem nameće se drugoj.

[Sigmund]

mravac8 kaže:

Da rezimiram - nema individualnog (ljudskog inidividualnog) bez kolektivnog, međutim, u sladu sa najtočnijom izrekom na svijetu (sve se mijenja) kolektivno nije nepromjenjivo kolektivno se mijenja.

Naravno, sve se mijenja, te je uz to još podložno međusobnom utjecaju. Nema pojedinaca bez kolektiva, ali niti kolektiva bez pojedinaca. Ideal nije stanje u kojem su pojedinci sredstva za postizanje nekog cilja, nego sačinjavaju zajednicu u kojoj je, slično kao u živom organizmu, prevladana razlika između sredstava i ciljeva. Ideal je da je sve ujedno i cilj i sredstvo.
Ali ono bitno što Hegel govori u vezi s tim jest da ono što je za čovjeka najvažnije može biti postignuto samo u relaciji pojedinca s javnim životom zajednice (s objektivnim duhom) - a ne kroz privatnu samo-determinaciju otuđenog pojedinca. A, po njemu, taj javni život neke države ima takvu krucijalnu važnost za pojedinca zato što norme i ideje koje on izražava nisu "samo" ljudske izmišljotine, nego je država izraz Ideje, odnosno ontološke strukture stvari.
Hegelova ideja kolektiviteta je dakle mnogo dublja, bogatija i bitno različita od prosvjetiteljske ideje države kao pukog instrumenta za postizanje "sreće" pojedinca.

mravac8 kaže:

Individualno mijenja kolektivno, ali tek onda kada kolektiv postane zreo za promjene. Ako kolektiv nije sazreo, promjene koje nudi inidividualac bit će odbačene a on će biti kažnjen, ponekad i vrlo teško, izbacivanjem iz kolektiva ili smrću.

Da, ali ako se kolektivu suprotstavlja više povezanih pojedinaca kao kolektiv unutar kolektiva, onda može doći do gadnog krvoprolića. U slučaju revolucionarnog terora ne kažnjava se pojedinac (ili pojedinci), nego kolektiv. Osim toga postoji i opcija otuđenog pojedinca koji ništa ne nudi, nego se povlači. Kao stoici ili budisti, npr. Čovjek se otuđuje onda kad iskustvo javnog života u društvu (institucije, prakse, norme) prestaje za njega imati značenje. Npr. kad prestaje imati povjerenja u političare, ili kad ne vidi smisao u tome da izađe na izbore, ili kad u javnom životu vidi samo prikrivanje pravih, nečasnih, motiva.
U svakom slučaju, fundamentalna ideja je da je integracija individualnog i kolektivnog (ili Sittlichkeita), nužni zahtjev, koji se može deducirati iz ideje. Drugim riječima, kozmički poredak je temelj društva, a spomenuta integracija je cilj povijesti.

[omen4k]

Sigmund kaže:

Ne nisam mislio na to. Premda je zanimljivo i to pitanje koje postavljaš. Nije mi to palo na pamet, ali doista, može li se implementirati tako nešto bez sukoba s društvom? Ovako, na prvi pogled, rekao bih da može i da sukob nije nužan.

Pokusaji prezentiranja onoga sto rusi duboko usadjene mehanizme i stavove koje definira i namece trenutni status quo tipicno i automatizmom stada generiraju opoziciju.

Opozicija generira polarizaciju.
Polarizacija dovodi do sukoba.

U jednom dobu tu je spaljivanje "heretika" i "vjestica", u drugom dobu izrugivanje i izopcavanje svega sto ne ide niz dlaku "znanosti", tj onoga sto je status quo definirao kao znanost.

Vremena se mijenjanju no principi su isti a uzrok idiotizam, tj deterioracija odredjenih aspekata svijesti drustva.

Sigmund kaže:

To rezonira sa shvaćanjem da je žrtovanje vlastitog života dokaz da čovjek samog sebe smatra nečim višim i vrijednijim od pukog vlastitog životinjskog (prirodnog) tijela. Čovjek jednostavno zna da on nije samo to. Odnosno ne pristaje biti "samo" to. Ili, život uopće nije vrijedan ako se svodi samo na to.

Upravo radi cega nekolicina ucenja istice vaznost interpretacije i kontrole "Ega", i razvijanja inter/intra-personalnih sposobnosti svijesti, sto je preduvjet sire percepcije stvarnosti i djelovanja u skladu sa njenim principima.

[medonaodmoru]

Odnos pojedinca i društva je uvijek konfliktan i frustrirajući. Nekad je to očigledno, drugi put prikriveno. Za društvena bića, poput ljudi, život u zajednici predstavlja egzistencijalnu nuždu, okvir iz kojeg se ne može iskočiti. S druge strane, individualni interesi pojedinca suprostavljeni su interesima drugih pojedinaca u zajednici. Stvar se razrješava politikom (u najširem smislu te riječi), odnosno, sukob se potiskuje i održava na niskoj, održivoj razini. Politika dakle, moderira konflikte. Ovo vrijedi za sve tipove zajednica od obitelji do velike države. Kada prevladava potreba da se zajednica čvršće integrira, raste unutarnji pritisak, majorizacija, mobing, i otvoreno nasilje. Raste i individualni otpor te prijetnja da će kotao eksplodirati pa je nužno "pustiti paru". U suprotnom slučaju, u vremenima debelih krava, pritisak je nizak i mnogi si mogu priuštiti da napuste obavezne (frustrirajuće) odnose (u Skandinaviji npr). Društvene veze postaju labave i nestabilne, društvo je niskokonfliktno ali se javlja opasnost od potpunog gubitka društvene kohezije, ranjivosti i gubitka otpornosti na vanjske utjecaje.

[iormas]

medonaodmoru kaže:

Za društvena bića, poput ljudi, život u zajednici predstavlja egzistencijalnu nuždu, okvir iz kojeg se ne može iskočiti.

Sa ovim delom se ne bi slozio jer drustvo drugih ljudi nije neophodno za zivot.

Npr u nekim plemenima da bi se postalo samanom potrebno je proziveti 25 godina bez kontakta sa ljudima bas iz razloga da bi se covek dovoljno povezao sa prirodom kako bi mogao preneti dalje znanje istim jezikom njegovih prethodnika.

Ima jos primera de se ljudi nadji sami.. u pecini pa cak i nakon vise stotina godina samoce zive a bili su van ikakve zajednice sami svojoj svesnosti prepusteni...

[Sigmund]

medonaodmoru kaže:

Odnos pojedinca i društva je uvijek konfliktan i frustrirajući. Nekad je to očigledno, drugi put prikriveno. Za društvena bića, poput ljudi, život u zajednici predstavlja egzistencijalnu nuždu, okvir iz kojeg se ne može iskočiti. S druge strane, individualni interesi pojedinca suprostavljeni su interesima drugih pojedinaca u zajednici. Stvar se razrješava politikom (u najširem smislu te riječi), odnosno, sukob se potiskuje i održava na niskoj, održivoj razini. Politika dakle, moderira konflikte. Ovo vrijedi za sve tipove zajednica od obitelji do velike države. Kada prevladava potreba da se zajednica čvršće integrira, raste unutarnji pritisak, majorizacija, mobing, i otvoreno nasilje. Raste i individualni otpor te prijetnja da će kotao eksplodirati pa je nužno "pustiti paru". U suprotnom slučaju, u vremenima debelih krava, pritisak je nizak i mnogi si mogu priuštiti da napuste obavezne (frustrirajuće) odnose (u Skandinaviji npr). Društvene veze postaju labave i nestabilne, društvo je niskokonfliktno ali se javlja opasnost od potpunog gubitka društvene kohezije, ranjivosti i gubitka otpornosti na vanjske utjecaje.

U tvom postu postoji kontradikcija između atomističkog pogleda na društvo i uočavanja opasnosti od gubitka društvene kohezije. Prosvjetiteljstvo nam je dalo mehanistički i atomistički pogled na čovjeka kao na objekt u prirodi izložen raznoraznim kontingencijama. To je tvoj (i Humeov, npr.) pogled na čovjeka. U atomističkim oblicima liberalizma, pojedinac i njegovi ciljevi su primarni i od ultimativne važnosti kad se radi o društvenom životu, a društvena zajednica služi samo kao instrument ispunjavanja i međusobnog usklađivanja tih pojedinačnih ciljeva. Međutim, ovakav pogled na društvo nužno implicira pojedince koje nisu ni etični ni slobodni, te zanemaruje racionalni karakter društva kao i autonomni i racionalni karakter pojedinca. Pojedinac nije slobodan ako nije autonoman, racionalan i etičan - dakle ako nije usklađen s univerzalnim vrijednostima ili u krajnjoj liniji s apsolutom. U atomističkim socijalnim koncepcijama nema ideje dobra, a time automatski nema ni smislene ljudske zajednice. U smislenoj (ili, zašto ne - u "dobroj") ljudskoj zajednici nema ničega što nije transparentno određeno razumom. Ne radi se, dakle o nečemu što je "iznad" čovjeka i čemu se on mora naprosto pokoriti, nego se radi o nečemu što izvire iz same njegove prirode kao racionalnog bića. Slobodan sam kad mnome upravlja zakon koji emanira iz mene samog, iz moje esencije. Taj zakon je racionalan. A racionalno je univerzalno, a nije pojedinačno, atomistično, a pogotovo nije u konfliktu sa zajednicom. Etika može imati sadržaj samo s aspekta društva kao cjeline, a nikako s aspekta pojedinca. Pojedinac je samo životinja, ili biće u "prirodnom stanju".

[medonaodmoru]

iormas kaže:

Sa ovim delom se ne bi slozio jer drustvo drugih ljudi nije neophodno za zivot.

Npr u nekim plemenima da bi se postalo samanom potrebno je proziveti 25 godina bez kontakta sa ljudima bas iz razloga da bi se covek dovoljno povezao sa prirodom kako bi mogao preneti dalje znanje istim jezikom njegovih prethodnika.

Ima jos primera de se ljudi nadji sami.. u pecini pa cak i nakon vise stotina godina samoce zive a bili su van ikakve zajednice sami svojoj svesnosti prepusteni...

To su ekstremi, iznimke koje potvrđuju pravilo. I vuk van čopora ima neke šanse da preživi ali su prilično mršave. Isto je i sa čovjekom.

[medonaodmoru]

Sigmund kaže:

U tvom postu postoji kontradikcija između atomističkog pogleda na društvo i uočavanja opasnosti od gubitka društvene kohezije. Prosvjetiteljstvo nam je dalo mehanistički i atomistički pogled na čovjeka kao na objekt u prirodi izložen raznoraznim kontingencijama. To je tvoj (i Humeov, npr.) pogled na čovjeka. U atomističkim oblicima liberalizma, pojedinac i njegovi ciljevi su primarni i od ultimativne važnosti kad se radi o društvenom životu, a društvena zajednica služi samo kao instrument ispunjavanja i međusobnog usklađivanja tih pojedinačnih ciljeva. Međutim, ovakav pogled na društvo nužno implicira pojedince koje nisu ni etični ni slobodni, te zanemaruje racionalni karakter društva kao i autonomni i racionalni karakter pojedinca. Pojedinac nije slobodan ako nije autonoman, racionalan i etičan - dakle ako nije usklađen s univerzalnim vrijednostima ili u krajnjoj liniji s apsolutom. U atomističkim socijalnim koncepcijama nema ideje dobra, a time automatski nema ni smislene ljudske zajednice. U smislenoj (ili, zašto ne - u "dobroj") ljudskoj zajednici nema ničega što nije transparentno određeno razumom. Ne radi se, dakle o nečemu što je "iznad" čovjeka i čemu se on mora naprosto pokoriti, nego se radi o nečemu što izvire iz same njegove prirode kao racionalnog bića. Slobodan sam kad mnome upravlja zakon koji emanira iz mene samog, iz moje esencije. Taj zakon je racionalan. A racionalno je univerzalno, a nije pojedinačno, atomistično, a pogotovo nije u konfliktu sa zajednicom. Etika može imati sadržaj samo s aspekta društva kao cjeline, a nikako s aspekta pojedinca. Pojedinac je samo životinja, ili biće u "prirodnom stanju".

Ja ne negiram racionalni karakter društva, niti autonomni i racionalni karakter pojedinca. No čim kažemo da imamo autonomnog i racionalnog pojedinca i društvo (koje mu je sudbina) već se nazire konflikt. Konflikt je u samoj osnovi tog odnosa i nije razrješiv. Neka definitivna, racionalna i srednja "pogodba" nije moguća jer niti pojedinac, niti društvo nisu samo racionalni već i iracionalni te nisu statični već su u stalno mijeni. Svaki pokušaj razrješenja na način da klatno pomaknemo na jednu ili drugu stranu dovodi do loših, čak tragičnih posljedica. Pojedinac tako ne može biti ultimativno slobodan niti ultimativno etičan i pored toga što je težnja za maksimalizacijom slobode stalna kao što je stalna i potreba za uspostavljanjem/održavanjem etičkog karaktera društva.

To je stvarni svijet. Idealiziran svijet o kojem ti govoriš, svijet u kojem je posve racionalan pojedinac usklađen s univerzalnim vrijednostima, ne postoji. Pošto ja nisam Marx i samo tumačim svijet u kojem sam se zatekao, uzdržao bih se od prepisivanja recepata za postizanje općeg blaženstva.

[mravac8]

Sigmund kaže:

Da, ali ako se kolektivu suprotstavlja više povezanih pojedinaca kao kolektiv unutar kolektiva, onda može doći do gadnog krvoprolića. U slučaju revolucionarnog terora ne kažnjava se pojedinac (ili pojedinci), nego kolektiv. Osim toga postoji i opcija otuđenog pojedinca koji ništa ne nudi, nego se povlači. Kao stoici ili budisti, npr. Čovjek se otuđuje onda kad iskustvo javnog života u društvu (institucije, prakse, norme) prestaje za njega imati značenje. Npr. kad prestaje imati povjerenja u političare, ili kad ne vidi smisao u tome da izađe na izbore, ili kad u javnom životu vidi samo prikrivanje pravih, nečasnih, motiva.
U svakom slučaju, fundamentalna ideja je da je integracija individualnog i kolektivnog (ili Sittlichkeita), nužni zahtjev, koji se može deducirati iz ideje. Drugim riječima, kozmički poredak je temelj društva, a spomenuta integracija je cilj povijesti.

Ne znam što genetika kaže o tome a ne volim koristiti izraze poput *to je genetsko* tamo gdje im nije mjesto i za ono za što nije dokazano da je genetski, ali mislim da je jedna od temeljnih ljudskih (i ne samo ljudskih) potreba (je li nam genetski usađena?) potreba za pripadanjem.

Pripadanje obitelji, narodu, navijačkoj skupini .......

Jedna od temeljnih emocija je strah. Strah za život, strah od smrti ....

Sigrunije se osjećamo, odnosno manje se bojimo što je grupa kojoj pripadamo bolja. Bolje pleme, bolji narod, bolja obitelj, bolji sportski klub ... pripadniku boljeg plemena i samom će biti bolje bez obzira na njegove individualne karatkeristike. Kvalitetnija osoba manje će postići unutar slabe grupe nego nekvalitetnija unutar jake grupe.

Potreba da upravo naša grupa/narod bude bolji od drugih rodila je nacionalizam. Stavovi Hrvata su da su Hrvati bolji od drugih naroda, pogotovo od glavne konkurencije, susjeda, odnosno Srba, Slovenaca, Muslimana ......

Da bi se dokazalo tko je bolji potrebno je povremeno odmjeriti snage. Ratovi i sportska natjecanja su jedan oblik odmjeravanja snaga. Jer ako smo *mi* u stanju odnjegovati bolji nogometni tim to znači da smo bolji i u drugim područjima.

Svatko od nas ima ideal kako bi trebala izgledati grupa kojoj pripada da je savršena. Kakve bi bile savršena obitelj, savršen narod, savršena Torcida ...

Međutim, grupe nisu savršene a i u grupama nismo sami. Postoje različiti pripadnici koji imaju drugačije ideje savršene grupe. Mi se, unutar grupe borimo za svoju ideju savršenstva.

Međutim, da li stvarno postoji savršena grupa, da li postoji savršen narod, savršena obitelj ..... za sva vremena? Ili je i savršenstvo podložno promjeni, pa savršena obitelj koja je trebala živjeti prije 2000 godina ne može biti jednaka savršenoj obitelji današnjice?

[mravac8]

Ili je, možda, ljudska povijest upravo to - put ka savršenom kolektivu. I savršenom individualcu.

Jer može li savršeni kolektiv biti zbroj nesavršenih pojedinaca?

[Sigmund]

medonaodmoru kaže:

Neka definitivna, racionalna i srednja "pogodba" nije moguća jer niti pojedinac, niti društvo nisu samo racionalni već i iracionalni te nisu statični već su u stalno mijeni.

I zašto onda "pogodba" ne bi bila moguća?

medonaodmoru kaže:

Svaki pokušaj razrješenja na način da klatno pomaknemo na jednu ili drugu stranu dovodi do loših, čak tragičnih posljedica.

Znači da ne treba micati klatno.

medonaodmoru kaže:

To je stvarni svijet. Idealiziran svijet o kojem ti govoriš, svijet u kojem je posve racionalan pojedinac usklađen s univerzalnim vrijednostima, ne postoji.

Postoji idealno. Baš sam tako nekako nedavno rekao na susjednoj temi ("Da li postoji pozitivna uloga različitosti?", post #4):

...nema savršenog društva, niti ičega drugog što postoji na realan način, jer je sve što postoji na realan način konačno, nesavršeno i kontradiktorno. U doba romantizma, društveni ideal je bio grčki polis koji je predstavljao idealno jedinstvo najpotpunije slobode pojedinca s najdubljim društvenim životom i zajedništvom. S polisom su se mogli poistovjetiti svi njegovi građani. Ali kad je polis zamijenila vladavina jedne klase nad drugim klasama, ljudi više nisu mogli vidjeti državu kao svoj vlastiti odraz (ili izraz). Ali, naravno, polis je propao zbog vlastitih kontradikcija.

[Sigmund]

mravac8 kaže:

Međutim, da li stvarno postoji savršena grupa, da li postoji savršen narod, savršena obitelj ..... za sva vremena? Ili je i savršenstvo podložno promjeni, pa savršena obitelj koja je trebala živjeti prije 2000 godina ne može biti jednaka savršenoj obitelji današnjice?

Savršeno je ono što u potpunosti odgovara svom pojmu. Što god to bilo.

[addx]

Sigmund kaže:

I zašto onda "pogodba" ne bi bila moguća?

Pogodba covjeku uskracuje bozanstvo a drustvu utopiju.

[medonaodmoru]

Sigmund kaže:

I zašto onda "pogodba" ne bi bila moguća?



Znači da ne treba micati klatno.



Postoji idealno. Baš sam tako nekako nedavno rekao na susjednoj temi ("Da li postoji pozitivna uloga različitosti?", post #4):

Klatno se stalno miče i pogodba, sad ovakva, sad onakva, skoro uvijek postoji. Tu i tamo nastupi vrijeme kaosa kad skoro sve pogodbe padnu.
Idealno (i nepromjenjivo) u odnosu pojedinca i zajednice ne postoji.

U prethodnom postu si spominjao usklađenost s univerzalnim vrijednostima. Nisam to komentirao jer bi nas odvelo tko zna kamo ali sad moram. U vrijednostima nema ničeg univerzalnog. Vrijednosti su relacije koje se odnose na nekoga (neko biološko biće) i van tog konteksta ih uopće nema smisla spominjati. Nešto je dakle "vrijedno" isključivo ako je vrijedno za nekoga ili nekome. A taj biološki, pojedinačni "netko" je u stalnoj mijeni kao što je i zajednica u mijeni. Klatno se miče a s tim micanjem neke vrijednosti dobivaju na cijeni dok druge devalviraju. Što danas vrijedi, sutra možda neće vrijediti.

[Srebrni-medvjed]

Individualno je demonsko, kolektivno je anđeosko

[Nea--]

"Wholeness in any whole can resonate to the wholeness in any other whole. But the form (the mental consciousness) this resonance assumes in the resonator's mind is essentially a projection of what is already inherent in that mind – which is always a finite mind, since all wholes are finite if they are to be called wholes." (D. Rudhyar)

"Cjelina/Sveukupnost u bilo kojoj (manjoj) cjelini može odjeknuti u cjelovitosti bilo koje druge (manje) cjeline. No forma (mentalna svijest) koju ova rezonanca poprima u umu onoga u kome nalazi odjeka, u suštini je projekcija onoga što je već inherentno tom umu - a to je uvijek konačni um, s obzirom da su sve cjeline konačne, zbog čega ih i zovemo cjelinama"