Ocjenjivanje prvašića

[protagora]

Esperanza kaže:

Možda te ne razumijem, zato ću pitati: smatraš da je PRIMARNO da ocjena bude rezultat truda i rada, a SEKUNDARNO rezultat konkretnog znanja na zajedničkoj skali? Zalažeš se za dvostruke standarde i ocjenjivanje svakoga po vrlo mutnom kriteriju "njegovih prirodnih sposobnosti" (kao da je takva stvar uopće mjerljiva)?

Da, naravno. Nastavnik koji se potrudio upoznati svoje učenike zna gdje su njihove mogućnosti i to nisu nimalo mutne procjene.

Esperanza kaže:

A zašto bi mu skidali ocjenu za svaku grešku? Kako svima, tako i njemu.
Tetošenje i progledavanje kroz prste, dakako, ne opravadavam - ako je u redovnom razredu, za njega moraju važiti ista pravila kao i za drugu djecu, i onda kad mu to ne ide u korist, ali I ONDA KAD MU IDE (kao primjer s matematikom, zašto bi ga se pobogu ocjenjivalo strože?! Je li dijete DUŽNO iskorištavati ono što drugi smatraju njegovim prirodnim sposobnostima? Što bi bilo da malog matematika NE ZANIMA, ali mu eto IDE, pa će se naći ljudi koji će mu zato htjeti zaljepiti teže kriterije, dok će on samo htjeti proći kroz sustav kao i druga djeca, ni kriv ni dužan što ima klik za područje koje ga ne interesira?

Znači, smatraš da je u redu odgojiti ljenčine i neradnike? I još ih posebno nagrađivati za minimum truda, svaki put kad ga ulože.

Esperanza kaže:

Ocjena vrlo dobar je kažnjavanje?! O čemu ti govoriš?!
Kriteriji MORAJU biti isti za svu djecu u istom razredu. Problem naših škola je u nedostatku zasebnih programa za male genijalce, ali u međuvremenu se to NE RIJEŠAVA tako da uvedeš dvostruke standarde.

Kriteriji ne moraju biti isti, zašto bi bili isti? Naravno da moraju postojati različiti standardi. Kako inače izgraditi radne navike, ako rad nije presudan?

Esperanza kaže:

Kriteriji su rađeni prema prosjeku. Sporije dijete uz izniman trud dobiva ocjenu koja je viši prosjek (četvorka), zašto bi i morao dobiti ocjenu koju po definiciji treba dobivati natprosjek? Kako je to "kažnjavanje"?! To je NJEGOVA REALNA OCJENA, treba ga pohvaliti za trud i upornost i dati mu tu četvorku, a ne poklanjati ocjenu iza koje on ne može stajati.

Ocjena iza koje stoji kontinuirani rad i trud učenika sigurno nije poklonjena. Ona iza koje stoji zijevanje i gubljenje vremena, te petnaest minuta efektivnog učenja, je uvijek poklonjena, bez obzira radilo se o dvojci ili o petici.

A o tome da su djeca predodređena za svoje realne ocjene, jer valjda se rađaju takva, mogu ti samo reći da je sramotni rasizam. I čudim se da ijedno ljudsko biće može stajati iza takvih stavova.

[Aruena]

nosorog kaže:

likovni, glazbeni, tjelesni uopce ne treba ocjenjivat.

Tako je!

[protagora]

Blue_Angel kaže:

Čuj, protagora fakat me rspižđuješ (ti i PMS)

Kakav jebeni trud. Ja neznam slikati. Moš me staviti u razred u kojem predaje Rabuzin i nabit mi kist u guzicu-JA ĆU NASLIKATI SLIKU KAO DIJETE U VRTIĆU. Trudit ću se, ali će rezultat biti sranje.

Zato što se ja trudim nije dovoljan razlog da me prime na akademiju, a isto tako moju sliku nitko neće platiti jebenu kunu zato što je živi SHIT.

Zato su bitni REZULTATI!!! Ako djetetu koje reve kao magarac daješ petice i uvjeravaš ga da je nova nada našeg doba-postigneš samo da djete postane nerealno i u cijeloj toj kupusovoj salati nezna prepoznati svoje talente...

Da? Ma zbilja? I ako je tebi nastavnica likovnog dala peticu, zbog toga što si se trudila pomažući drugima oko školskog plakata, iako baš i ne znaš crtati, ti ćeš - što? Odmah pomisliti da si Michelangello? Daj, ne pričaj koještarije.

[Monstera]

protagora kaže:

Djeca kojoj se dopusti da postižu tzv. vrhunske rezultate (vjerojatno misliš na jako dobre ocjene) s lakoćom, postaju lijena i nezainteresirana za rad. Jer, njima napor nije potreban. A kad dođu u životnu situaciju u kojoj moraju uložiti trud, ostaju izgubljena, jednostavno ne znaju kako se to radi. Ne zahtijevati više od posebno nadarenog je antipedagoški.

i ovime si rekla sve.
dijete koje slovka, ali se trudi, dobije peticu, ime mu osvane u vecernjaku jer je odlikas, ne mora nista radit cijelo ljeto...mazi ga mama (sunce nase pametno), mazi ga tata (sine moj, mozes radit sto te volja, ti si se naradio cijelu godinu), maze ga baka i deda (pa neces sada citat stripove, knjige...to ces kada pocne skola, ti si odlikas, oni sa trojkama uce cjelo ljeto) itd. i onda dodje 5.razred i 1 iz povijesti, 1 iz zemljopisa, a prof. iz hrvatskog se pita zasto ne postoji ocjena nula jer klinac ne zna citat! uz to lijen je, nezainteresiran za skolu.
i da, osim kaj klinac ne zna uciti, on to ni ne moze, jer ne zna citati.

ocjenjivanje truda je nemjerljivo i besmisleno.
trud treba pohvalit, treba vidjeti dal je konstruktivan (ima djece koja se trude, al im nejde-treba vidit zasto) i treba vidjet jel trud samo djetetov, kombinacija dijete roditelj ili samo roditelj!

[Aruena]

protagora kaže:

Nisi dobro informirana. Postoje programi za prosječnu djecu, a predviđeni su i prilagođeni programi, te individualni pristup za djecu koja imaju teškoća u savladavanju gradiva. Isto tako, predviđeni su posebni dodatni programi za nadarenu djecu.

Ne vidim razlog zašto bi ijedno dijete moralo biti kažnjeno lošom ocjenom jer nema sluha ili dara za slikarstvo, za neki sport ili za matematiku? Ili nagrađeno, zato jer je rođeno s nekim talentom? Zašto onda ne ocjenjivati i ljepotu? I to je urođena kvaliteta.

I da, u pravu si, procjenjivanje djece po urođenim sposobnostima je prirodno. Tako rade primitivna plemena koja žive na razini kamenog doba. Civilizirano društvo predviđa drukčija pravila. Samo, na žalost, mnogi nisu svjesni da žive u civiliziranom društvu, pa njeguju običaje iz prašume.



Možeš i moraš. Raspitaj se malo o pozitivnoj diskriminaciji i kako funkcionira u razvijenim društvima.



Koji crni prosjek? Gdje živi taj prosjek, osim u glavama loših statističara? Razred se ne sastoji od prosjeka, nego od živih učenika, sa svojim individuanim karakteristikama. Nastavnik koji nije u stanju respektirati tu činjenicu, nesposoban je raditi s djecom.
A što se tiče navodne inflacije odlikaša, nema razloga za zabrinutost, do diplome će doći samo famoznih 7%.



Svi koji se iznimno trude imaju pravo na peticu. Pedagogija, pored postignuća, koja su relativna jer ovise o tome s kime ispitanika uspoređujemo, poznaje i rad i zalaganje. Štoviše, smatra se da je upravo smisao školovanja u tome da djeca izgrade radne navike i steknu autodidaktičke vještine. A ne da paradiraju s posebnim vještinama kao cirkuske atrakcije.



Nisi jedina, i drugi imaju djecu.



Djeca kojoj se dopusti da postižu tzv. vrhunske rezultate (vjerojatno misliš na jako dobre ocjene) s lakoćom, postaju lijena i nezainteresirana za rad. Jer, njima napor nije potreban. A kad dođu u životnu situaciju u kojoj moraju uložiti trud, ostaju izgubljena, jednostavno ne znaju kako se to radi. Ne zahtijevati više od posebno nadarenog je antipedagoški.

Ziva istina!

[Blue_Angel]

protagora kaže:

Da? Ma zbilja? I ako je tebi nastavnica likovnog dala peticu, zbog toga što si se trudila pomažući drugima oko školskog plakata, iako baš i ne znaš crtati, ti ćeš - što? Odmah pomisliti da si Michelangello? Daj, ne pričaj koještarije.

Naravno da neću

Ali ako mi da 5 iz čitanja možda si umislim da znam čitati...

[protagora]

nosorog kaže:

i ovime si rekla sve.
dijete koje slovka, ali se trudi, dobije peticu, ime mu osvane u vecernjaku jer je odlikas, ne mora nista radit cijelo ljeto...mazi ga mama (sunce nase pametno), mazi ga tata (sine moj, mozes radit sto te volja, ti si se naradio cijelu godinu), maze ga baka i deda (pa neces sada citat stripove, knjige...to ces kada pocne skola, ti si odlikas, oni sa trojkama uce cjelo ljeto) itd. i onda dodje 5.razred i 1 iz povijesti, 1 iz zemljopisa, a prof. iz hrvatskog se pita zasto ne postoji ocjena nula jer klinac ne zna citat! uz to lijen je, nezainteresiran za skolu.

Znači, misliš da je moguće da dijete tokom godine ulaže poseban trud i uči cijele dane da dobije visoku ocjenu, a da to roditelj ne primjeti? I onda ga, tako neupućen, pušta, zapravo potiče, da se ulijeni tokom praznika?
Tvoj scenarij zvuči kao komedija apsurda.

nosorog kaže:

ocjenjivanje truda je nemjerljivo i besmisleno.
trud treba pohvalit, treba vidjeti dal je konstruktivan (ima djece koja se trude, al im nejde-treba vidit zasto) i treba vidjet jel trud samo djetetov, kombinacija dijete roditelj ili samo roditelj!

Ocjenjivanje truda je moguće i jedino smisleno. A radi li tko s djetetom kod kuće, ima li instruktore, ide li na dodatne aktivnosti ili je zapušteno i nitko se ne brine o njemu, sve to spada u opću sliku koju nastavnik stječe o učeniku. I naravno da je komunikacija između roditelja i škole od iznimnog značaja.

[north wind]

shtefy kaže:

Vrtićki psiholog ipak najmanje vremena provodi sa tom djecom. Neću reći da sumnjam u njezinu procjenu, ali tete su te koje su tamo cijelo vrijeme. Ne znam koliko psihićka može to tako precizno utvrditi u kratkom vremenu, naročito zato što moja klinka npr. u početku se lako oduševi s nečim, za neke stvari interes ostane, a neke joj brzo dosade.

Dječji psiholozi u vrtiću su kvalificirani za takve procjene - zrelosti za školu koja uključuje sposobnosti i koncentraciju, dok tete nisu. To spada u opis posla dječjeg psihologa. Ne mora zbog toga biti stalno s djetetom, nego radi na temelju testova. Uostalom, za upis u školu se i traže osim liječničke potvrde i potvrde psihologa, a ne teta iz vrtića.

Prijedlog tete da uključi tvoju curicu u malu školu ranije je sigurno dobra prilika da se vidi njezina zrelost i može ići u prilog afirmativnoj procjeni psihologa.

[protagora]

Esperanza kaže:

Ja to ne vidim kao kaznu ili nagradu, već kao ocjenu vladanja nekom materijom, bez "vrijednosne" komponente.

Ocjena ima i vrijednosnu komponentu. Ponavljačima se tepa da su propaliteti, ne spominje se vladanje materijom.

Esperanza kaže:

Ne slažem se s pozitivnom diskriminacijom UNUTAR ISTOG SISTEMA. Jedan razred = jedan sistem. DA, slažem se da trebaju postojati zasebni razredi za nadarenu djecu, ali u okvirima takvih razreda opet trebaju postojati jedinstveni kriteriji, za te razrede.

Pozitivna diskriminacija se uvijek provodi u istom sistemu. Inače je niti nema. Gdje se zapošljavaju ljudi koji su tako dobili radna mjesta, na Marsu? Ne, nego u istoj radnoj sredini gdje i drugi.

Esperanza kaže:

Uzgred budi rečeno, pozitivna diskriminacija i dalje je diskriminacija. U kontekstima u kojima se primijenjuje u američkom društvu uglavnom je smatram štetnom (i to kažem kao netko tko JEST pripadnik manjine u Americi).

To je tvoje mišljenje, mnogi misle drukčije.

Esperanza kaže:

I? Netko ima prosječne sposobnosti u matematici, natprosječne u jezicima i stravično mu loše ide glazba, ne kuži note i ritmove i tako. Ajmo banalizirati:

Scenarij A = jako se trudi u svemu
Matematika 4-5, Jezici 5, Glazba 3-4
Scenarij B = prosječan trud
Matematika 3-4, Jezici 5, Glazba 2-3
Scenarij C = ne trudi se
Matematika 2, Jezici 5, Glazba 2 nakon popravnog

U čemu je tu problem i kako je to po tebi diskriminirajuće? Po meni su to realne ocjene iza kojih dijete stoji.

Ne, iza niže ocjene iz glazbenog ne stoji dijete, nego njegov genetski ustroj. Za koji dijete nije odgovorno, jer ga ne može promijeniti. Dakle, to je isto kao kad bi ocjenjivali rast u visinu ili boju očiju. Tko dobije lošu ocjenu, može se ugristi za trbuh od muke, jer poboljšati ne može ništa.

Esperanza kaže:

To što u Hrvatskoj ljudi imaju nerazuman fetiš na sulude nerealne prosjeke je drugi par rukava, meni NIJE NORMALNO da prosječno dijete ima 5.0 niti mi je normalan mentalitet da treba imati. Pa četvorke i čak trojke su dobre ocjene, ne bi trebale biti demoralizirajuće ni na koji način.

Uprave srednjih škola i fakulteta imaju spomenuti nerazumni fetiš, ne roditelji.

Esperanza kaže:

Glede druge, ja smatram da rad i trud mogu i moraju DOPRINIJETI ocjeni, ali da je ne smiju UVJETOVATI ili nerealno podizati/spuštati.

Mišljenja sam da je nedopustivo da školsku ocjenu uvjetuje genetika. Jer, nitko ne može biti odgovoran za svoje biološke datosti, niti treba snositi konsekvecije zbog njih.

Esperanza kaže:

Slažem se, ali to je već širi problem koji izlazi iz okvira formalnog obrazovanja. Dok ne postoje posebne škole ili razredi za takvu djecu, ona su grupirana s drugima i njihova postignuća se mjere po nekoj skali. Ne smije ih se zakidati za ocjene niti uvoditi diskriminatorne skale. Po meni je to puno nepoštenije nego ovo što ti predlažeš.

Ne, zašto bi bilo nepošteno puno tražiti od onog tko je na ruletu majke prirode puno dobio?

[onix]

protagora kaže:

Nisi dobro informirana. Postoje programi za prosječnu djecu, a predviđeni su i prilagođeni programi, te individualni pristup za djecu koja imaju teškoća u savladavanju gradiva. Isto tako, predviđeni su posebni dodatni programi za nadarenu djecu.

...

Di ovih ima? Ili su samo predviđeni?

Naime, ja imam jednaku dilemu kao i stefy, ali i loše iskustvo. Moj stariji sin vjerojatno jest nadareno dijete - malac je s dvije godine naučio slova, čitao i pisao s četiri, i to čitao knjižice za klince, ne slovkao, prije polaska u prvi razred baratao je troznamenkastim brojevima i svim osnovnim računskim radnjama, plus jednostavnijim razlomcima. Nikad ga ni na što nismo mi navodili, ali smo u svemu prihvaćali njegovu inicijativu i nastojali zadovoljiti njegovu želju za znanjem.

S druge strane, emocionalno je bio totalno nezreo i zbog toga nikad nismo ni razmišljali o ranijem upisu u školu. No, budući da je on došao sa znanjem koje mu je bilo dovoljno barem do druge polovice trećeg razreda, djetetu je bilo dosadno, što je rezultiralo ozbiljnim problemima s ponašanjem, a vjerojatno je to bio i uzrok teškom usvajanju radnih navika. Dijete koje računa s troznamenkastim brojevima besmisleno ponavljanje i prepisivanje brojeva do pet kroz cijelo polugodište vjerojatno doživljava kao gadnu kaznu. A posebnog tretmana - nema. Ponekad mi se čini da je jedini cilj i svrha našeg školskog sustava uprosječivanje. Sa svim drugim lošim posljedicama koje spominje protagora.

E, da su to svi moji problemi, prežalila bih ja to, ali imam ja još jedno dijete. Jadničak jedva da je prvih par godina dobio olovku u ruku, ona magnetna slova bila su duboko zakopana u podrumu, Sunčice među slovima, brojevima i čime god još nismo ni instalirali na novo računalo. Na žalost, nije nam pomoglo. Ima četiri godine, i pogađate već - piše i čita riječi, pomalo ih već i spaja u rečenice, nema toga što ne bi znao islovkati, ajd, za dijeljenje se još ne raspituje, ali zato ga zanimaju troznemankasti brojevi... i umjesto da se veselim tome, meni je muka. Bez pretjerivanja, jer znam što me čeka. Srećom, on nije vrtirep kao brat, i vjerojatno nas neće toliko uvaljivati u probleme, ali... svejedno mi je žao ukrasti mu godinu djetinjstva, ako bi ga i primili s jedva napunjenih šest u školu. Uz to je još i sitan, čak i među vršnjacima, ne bi mu bilo nimalo lako s godinu dana starijom djecom. Žao mi je i izložiti ga mučenju druge vrste, još se sjećam kako je meni bilo dosadno, glupo, pa i ponižavajuće crtati sve one crte i zavijutke na početku prvog razreda, nikako mi nije bilo jasno zašto me na to prisiljavaju kad već znam pisati . Najradije bih ga, kad bih mogla, upisala sa sedam, ali - u drugi razred. Ako je mogao Ivo Lola Ribar, što ne bi i moje dijete .

[onix]

Esperanza kaže:

...Slažem se, ali to je već širi problem koji izlazi iz okvira formalnog obrazovanja. Dok ne postoje posebne škole ili razredi za takvu djecu, ona su grupirana s drugima i njihova postignuća se mjere po nekoj skali. Ne smije ih se zakidati za ocjene niti uvoditi diskriminatorne skale. Po meni je to puno nepoštenije nego ovo što ti predlažeš.

Nadarena djeca su zapravo željna znanja dok ih se ne utrpa u prosjek i ne vjerujem da bi im različite skale teško pale kad bi se netko potrudio organizirati to kako treba. Zapravo imam vrlo pozitivno iskustvo s takvim načinom rada još iz trulog socijalizma, a i pisalo se već o takvim programima prije nekog vremena.

[Monstera]

protagora kaže:

Znači, misliš da je moguće da dijete tokom godine ulaže poseban trud i uči cijele dane da dobije visoku ocjenu, a da to roditelj ne primjeti? I onda ga, tako neupućen, pušta, zapravo potiče, da se ulijeni tokom praznika?
Tvoj scenarij zvuči kao komedija apsurda.

ja sam ti opisala primjer iz blize okoline-klinac je prosao sa odlicnim, al nije uspio procitati imena sve djece iz svog razreda koji su prosli sa 5 (u teoriji to bi cak i mogao znati napamet) i ime im je bilo objavljeno u vecernjaku?! Zar to nije strasno?

btw, di sam ja rekla da dijete ulaze trud a da roditelj ne primjeti?
rekla sam da dijete slovka, ali se trudi, pa mu za trud ucitelj da peticu, iako nije savladao citanje!

protagora kaže:

Ocjenjivanje truda je moguće i jedino smisleno. A radi li tko s djetetom kod kuće, ima li instruktore, ide li na dodatne aktivnosti ili je zapušteno i nitko se ne brine o njemu, sve to spada u opću sliku koju nastavnik stječe o učeniku. I naravno da je komunikacija između roditelja i škole od iznimnog značaja.

ocjenjivanje truda nema smisla! Gle, daj prihvati cinjenicu, da nekim ljudima treba 5 minuta da upamte pjesmicu, nekima 10 dana. I kaj, onda cemo ocjeniti nekoga tko se deset dana trudio nauciti pjesmicu, a ne onoga tko je u 5 minuta naucio pjesmicu, a u slijedecih 10 dana procitao 3 knjige, 3 lekcije iz prirode i 200 rijeci iz stranog jezika?
kaj cemo ocjenjivati da se netko trudi, ne izlazi iz kuce, ne razvija socijalne vjestine sa drugom djecom, razvija anksioznost i razne psihosomatske bolestine jer se njegovi bolesno ambiciozni roditelji ne mogu nositi sa ocjenom dobar?!?!

trud je vazan, naravno da bez truda nema uspjeha, al necemo u skoli dati nekome 5 zato kaj njegovi roditelji imaju novaca za 3 instruktora, pa ispada da se on trudi, a zapravo mu nejde...

i neki trud je tesko ocjeniti dal je fakta trud dijeteta ili nekog drugog. Primjer ti je pisanje domacih zadaca-kak ces znati dal je to dijete samo rijesilo (sto po meni treba stoput dobro nagradit), dal je skinulo sa interneta, dal mu je to mama rijesila, dal je prepisao od frenda?! ak netko ima svaki dan napisanu zadacu ne znaci da istu razumije...ne znaci da je upamtio to sto radi...

[protagora]

onix kaže:

Di ovih ima? Ili su samo predviđeni?

Previđeni su.

onix kaže:

Naime, ja imam jednaku dilemu kao i stefy, ali i loše iskustvo. Moj stariji sin vjerojatno jest nadareno dijete - malac je s dvije godine naučio slova, čitao i pisao s četiri, i to čitao knjižice za klince, ne slovkao, prije polaska u prvi razred baratao je troznamenkastim brojevima i svim osnovnim računskim radnjama, plus jednostavnijim razlomcima. Nikad ga ni na što nismo mi navodili, ali smo u svemu prihvaćali njegovu inicijativu i nastojali zadovoljiti njegovu želju za znanjem.

S druge strane, emocionalno je bio totalno nezreo i zbog toga nikad nismo ni razmišljali o ranijem upisu u školu. No, budući da je on došao sa znanjem koje mu je bilo dovoljno barem do druge polovice trećeg razreda, djetetu je bilo dosadno, što je rezultiralo ozbiljnim problemima s ponašanjem, a vjerojatno je to bio i uzrok teškom usvajanju radnih navika. Dijete koje računa s troznamenkastim brojevima besmisleno ponavljanje i prepisivanje brojeva do pet kroz cijelo polugodište vjerojatno doživljava kao gadnu kaznu. A posebnog tretmana - nema. Ponekad mi se čini da je jedini cilj i svrha našeg školskog sustava uprosječivanje. Sa svim drugim lošim posljedicama koje spominje protagora.

E, da su to svi moji problemi, prežalila bih ja to, ali imam ja još jedno dijete. Jadničak jedva da je prvih par godina dobio olovku u ruku, ona magnetna slova bila su duboko zakopana u podrumu, Sunčice među slovima, brojevima i čime god još nismo ni instalirali na novo računalo. Na žalost, nije nam pomoglo. Ima četiri godine, i pogađate već - piše i čita riječi, pomalo ih već i spaja u rečenice, nema toga što ne bi znao islovkati, ajd, za dijeljenje se još ne raspituje, ali zato ga zanimaju troznemankasti brojevi... i umjesto da se veselim tome, meni je muka. Bez pretjerivanja, jer znam što me čeka. Srećom, on nije vrtirep kao brat, i vjerojatno nas neće toliko uvaljivati u probleme, ali... svejedno mi je žao ukrasti mu godinu djetinjstva, ako bi ga i primili s jedva napunjenih šest u školu. Uz to je još i sitan, čak i među vršnjacima, ne bi mu bilo nimalo lako s godinu dana starijom djecom. Žao mi je i izložiti ga mučenju druge vrste, još se sjećam kako je meni bilo dosadno, glupo, pa i ponižavajuće crtati sve one crte i zavijutke na početku prvog razreda, nikako mi nije bilo jasno zašto me na to prisiljavaju kad već znam pisati . Najradije bih ga, kad bih mogla, upisala sa sedam, ali - u drugi razred. Ako je mogao Ivo Lola Ribar, što ne bi i moje dijete .

Problem s preskakanjem razreda je u eventualnoj fizičkoj i emocionanoj nespremnosti djeteta da se uklopi među starije učenike. Posebno ako je osjetljivija osoba. S jedne strane, dobilo bi na kognitivnom planu, ali bi se mogle pojaviti emocionalne teškoće.
Među vršnjacima će se sigurno dosađivati i postoji opasnost da počne zanemarivati prejednostavne školske obaveze, koje ne sadrže njemu potreban izazov. Dobit će dodatne satove s kompliciranijim gradivom iz jednog ili dva predmeta, ali to dodatno informiranje nije koncipirano kao obaveza i ne rješava problem dosađivanja na redovnoj nastavi.
Jedino rješenje u ovoj situaciji nude izvanškolske aktivnosti, tečajevi jezika, muzička škola ili klubovi npr. informatičara i sl. Uglavnom, omogućiti klincima ubrzano stjecanje novih znanja izvan škole, po njihovom izboru i u skladu s interesima. I uvjetovati pohađanje izabranih aktivnost urednim izvršavanjem školskih obaveza.
Nikako nemoj dopustiti da dangube, jer izdosađenoj, a nadarenoj djeci znaju padati veoma loše ideje na pamet. Svakako moraš poraditi na popunjavanju rasporeda svojih klinaca, jer sumnjam da će tako skoro uvesti nove skale za ocjenjivanje.

[Monstera]

protagora kaže:

Mišljenja sam da je nedopustivo da školsku ocjenu uvjetuje genetika. Jer, nitko ne može biti odgovoran za svoje biološke datosti, niti treba snositi konsekvecije zbog njih.

ma nemoj!
gle, vec sam rekla da nema smisla ocjenjivat glazbeni, likovni i tjelesni i tu bi se mogla sloziti sa tobom.

ali, daj prihvati cinjenicu da se ljudi razlikuju!
nemaju sva djeca jednako razvijene kognitivne sposobnosti sto se onda manifestira kao sporije shvacanje, losije pamcenje i sl. i utjece na usvajanje gradiva, da nedovoljna razvijenost vizualno motorne koordinacije moze stvarati poteskoce kod pisanja itd. Ne govorim o retardaciji niti o organskim poteskocama. Govorim o najobicnijim razlicitostima, koje ako se zamaskiraju sa laznim peticama, mogu stvoriti dodatne probleme kasnije, a sto je najgore, tek tada srozati samopouzdanje djeteta. neka djeca, sa dodatnim trudom mogu kompenzirati sve te poteskoce, al do neke granice.
Djeca ne usvajaju gradivo jednakim tempom, al ne kuzim, zakaj tebe smeta sto je netko pametan pa se kao ne trudi? On se itekako trudi, samo sto taj trud ne znaci da doma grije stolicu satima, nego da sve nauci na satu i doma se zeza ili uci nesto drugo, pa gle stvarno, taj netko nauci zapravo vise nego ovaj koji se trudi...i to je tako.

[protagora]

nosorog kaže:

ja sam ti opisala primjer iz blize okoline-klinac je prosao sa odlicnim, al nije uspio procitati imena sve djece iz svog razreda koji su prosli sa 5 (u teoriji to bi cak i mogao znati napamet) i ime im je bilo objavljeno u vecernjaku?! Zar to nije strasno?
btw, di sam ja rekla da dijete ulaze trud a da roditelj ne primjeti?
rekla sam da dijete slovka, ali se trudi, pa mu za trud ucitelj da peticu, iako nije savladao citanje!

U dobi kad se uči čitanje, najpodesnije bi bile opisne ocjene. Zašto strogo ocjenjivanje u nižim razredima osnovne nije uputno, imaš u ranijim postovima, ne da mi se ponavljati. Uglavnom, razvojni psiholozi kažu da nije. A ti napravi nove znanstvene studije i dokaži da je ok.

nosorog kaže:

ocjenjivanje truda nema smisla! Gle, daj prihvati cinjenicu, da nekim ljudima treba 5 minuta da upamte pjesmicu, nekima 10 dana. I kaj, onda cemo ocjeniti nekoga tko se deset dana trudio nauciti pjesmicu, a ne onoga tko je u 5 minuta naucio pjesmicu, a u slijedecih 10 dana procitao 3 knjige, 3 lekcije iz prirode i 200 rijeci iz stranog jezika?

Ne, nego ćemo po istim kriterijima ocjenjivati one koji su po zrelosti na razini sedmogodišnjeg uzrasta i one koji su na razini petnaestogodišnjaka. Hajdemo utrpati djecu svih uzrasta u isti razred i ocjenjivati po jednakim kriterijima, da se prvašići naviknu na jedinice, to je jako zdravo.
Uostalom, pamćenje nije jedini kognitivni faktor, a čak i kad bi bilo, nekim ljudima treba više vremena da nauče, ali možda pamte dulje i pouzdanije. Neki s lakoćom nabiflaju napamet gradivo koje uopće ne razumiju, niti će ikad razumjeti i zaborave već sljedeći tjedan. Nisu ljudski potencijali tako jednostavni kao što se možda čini. I zato pedagogija nije i ne smije biti aktivnost kojom se svatko i bilo tko hobistički može baviti.

nosorog kaže:

kaj cemo ocjenjivati da se netko trudi, ne izlazi iz kuce, ne razvija socijalne vjestine sa drugom djecom, razvija anksioznost i razne psihosomatske bolestine jer se njegovi bolesno ambiciozni roditelji ne mogu nositi sa ocjenom dobar?!?!

Tko bi se ponašao tako da dovede svoje dijete do oboljenja, o čemu pričaš? Neki ljudi su urođeno introvertni, neki ekstravertni i iz tog psihičkog sklopa proizlazi druželjubivost ili sklonost usamljivanju. Ne možeš introvertnog tipa silom natjerati da se druži, jer ti misliš da bi tako trebalo. Ni obratno. Daj se malo informiraj.

nosorog kaže:

trud je vazan, naravno da bez truda nema uspjeha, al necemo u skoli dati nekome 5 zato kaj njegovi roditelji imaju novaca za 3 instruktora, pa ispada da se on trudi, a zapravo mu nejde...

Znači, svima koji su ikad imali instrukcije treba sniziti ocjene? A onima koji su u međuvremenu završili škole, oduzeti diplome.

nosorog kaže:

i neki trud je tesko ocjeniti dal je fakta trud dijeteta ili nekog drugog. Primjer ti je pisanje domacih zadaca-kak ces znati dal je to dijete samo rijesilo (sto po meni treba stoput dobro nagradit), dal je skinulo sa interneta, dal mu je to mama rijesila, dal je prepisao od frenda?! ak netko ima svaki dan napisanu zadacu ne znaci da istu razumije...ne znaci da je upamtio to sto radi...

Da ukinemo domaće zadaće? Ma, najbolje da ukinemo škole. Umjesto toga samo jednom godišnje testiramo dječje sposobnosti i podijelimo ocjene. Oni koji su rođeni sposobni ionako će sami naučiti što im zatreba.

[protagora]

nosorog kaže:

ma nemoj!
gle, vec sam rekla da nema smisla ocjenjivat glazbeni, likovni i tjelesni i tu bi se mogla sloziti sa tobom.

Zašto? Zbog urođenih talenata i antitalenata? Postoje i urođeni talenti za matematiku. Ili za jezike. I antitalenti.

nosorog kaže:

ali, daj prihvati cinjenicu da se ljudi razlikuju!
nemaju sva djeca jednako razvijene kognitivne sposobnosti sto se onda manifestira kao sporije shvacanje, losije pamcenje i sl. i utjece na usvajanje gradiva, da nedovoljna razvijenost vizualno motorne koordinacije moze stvarati poteskoce kod pisanja itd. Ne govorim o retardaciji niti o organskim poteskocama. Govorim o najobicnijim razlicitostima, koje ako se zamaskiraju sa laznim peticama, mogu stvoriti dodatne probleme kasnije, a sto je najgore, tek tada srozati samopouzdanje djeteta. neka djeca, sa dodatnim trudom mogu kompenzirati sve te poteskoce, al do neke granice.
Djeca ne usvajaju gradivo jednakim tempom, al ne kuzim, zakaj tebe smeta sto je netko pametan pa se kao ne trudi? On se itekako trudi, samo sto taj trud ne znaci da doma grije stolicu satima, nego da sve nauci na satu i doma se zeza ili uci nesto drugo, pa gle stvarno, taj netko nauci zapravo vise nego ovaj koji se trudi...i to je tako.

Pričaš koještarije. A to 'al do neke granice' i do koje granice, srećom, ne ovisi o onima koji su odavno našli svoje granice.

[simple mind]

protagora kaže:

.......
Urođene sposobnosti, talenti ili antitalenti ne bi smjeli utjecati na ocjenu. Jer, u tom slučaju ocjenjuju se urođene genetske predispozicije, a procjenjivanje ljudi prema biološkim datostima je, po definiciji, čisti rasizam.

.......

Ako imate u razredu fenomenalno nadareno dijete, ono bi trebalo preskočiti u stariji razred, a ako to nije moguće, onda je pošteno od takvog djeteta očekivati više.

a kak ti to misliš?
s jedne strane tvrdiš da se ne smije (pro)cjenjivati djecu prema genetskim predispozicijama, a s druge tvrdiš da ih se mora procjenjivati - jer kako inače odrediti od koga se mora "očekivati više"?
ako je procjena prema genetskim predispozicijama toliko nepoželjna, otkud se onda smije (na temelju tih istih genetskih predispozicija) od neke djece tražiti i očekivati više nego od druge?!

[onix]

protagora kaže:

Previđeni su.



Problem s preskakanjem razreda je u eventualnoj fizičkoj i emocionanoj nespremnosti djeteta da se uklopi među starije učenike. Posebno ako je osjetljivija osoba. S jedne strane, dobilo bi na kognitivnom planu, ali bi se mogle pojaviti emocionalne teškoće.
Među vršnjacima će se sigurno dosađivati i postoji opasnost da počne zanemarivati prejednostavne školske obaveze, koje ne sadrže njemu potreban izazov. Dobit će dodatne satove s kompliciranijim gradivom iz jednog ili dva predmeta, ali to dodatno informiranje nije koncipirano kao obaveza i ne rješava problem dosađivanja na redovnoj nastavi.
Jedino rješenje u ovoj situaciji nude izvanškolske aktivnosti, tečajevi jezika, muzička škola ili klubovi npr. informatičara i sl. Uglavnom, omogućiti klincima ubrzano stjecanje novih znanja izvan škole, po njihovom izboru i u skladu s interesima. I uvjetovati pohađanje izabranih aktivnost urednim izvršavanjem školskih obaveza.
Nikako nemoj dopustiti da dangube, jer izdosađenoj, a nadarenoj djeci znaju padati veoma loše ideje na pamet. Svakako moraš poraditi na popunjavanju rasporeda svojih klinaca, jer sumnjam da će tako skoro uvesti nove skale za ocjenjivanje.

E, da mi je bilo pročitati tvoje postove prije par godina, bilo bi mi puno lakše nositi se sa svime.

Nego, da li se u svakoj školi organizira ta dodatna (ili dopunska nastava, nikad ne znam koja je koja) i da li ju je škola dužna organizirati?

[onix]

nosorog kaže:

ma nemoj!
gle, vec sam rekla da nema smisla ocjenjivat glazbeni, likovni i tjelesni i tu bi se mogla sloziti sa tobom.

....

Hm. Zamisli klinca koji je matematički genijalac, ali nije baš sportski tip, i drugoga koji je rođeni sportaš, ali nije baš matematičar u duši. Po tvojoj teoriji, prvi ima pravo na odličnu ocjenu iz tjelesnog iako je ne zaslužuje, a drugi nema pravo na isti tretman kad je matematika u pitanju. Nije baš fer prema ovom drugom, zar ne?

[simple mind]

protagora kaže:

.......
Ocjenjivanje truda je moguće i jedino smisleno.
.......

yeah, right.
ako janko ima smisla za matematiku, ali je trom i nepokretan, nema majci da studira na fer-u ili pmf-u! zašto da koristi genetiku i postane tamo neka faca u području za koje je nadaren?! ima uložiti trud, propišati na uši od napora i studirati na kineziološkom! možda dobije značku udarnika!