Tantrumi - definicija, savjeti, iskustva... sa posebnim osvrtom na djecu koja ih nisu nikad imala

[kajpa]

JustForFun kaže:

ovakav način gledanja ima podloge, ali ne bih direktno dovodila mirnost / živost djeteta sa razinom samopouzdanja, jer samopouzdanje je kompleksna kategorija i tek se gradi od malih nogu, dapače prebrzopleto djete se može lako opeć u nekoj situaciji u koju je uletilo nespremno i po meni to se negativno može odrazit na njegovo samopuzdanje, dok tiha voda brege dere, mogli bismo i tako gledati, mada u principu nisi pogrešno postavila stvari

Ne bih niti ja. Niti mislim da ce mirnija beba obavezno biti i mirno djetesce, pa zatim i miran tinejdzer s nedostatkom samopouzdanja. A pogotovo to ne znaci da ce izrasti u osobu s manjkom samopouzdanja. Niti da ce svi oni zivlji biti puni samopouzdanja, uspjesni i probitacni odrasli ljudi.

ja sam bila jedno od te žive djece, a danas se ne mogu pohvalit zavidnom razinom samopuzdanja, mada iza mene leže mnogi uspjesi sa kojima bih se mogla i trebala ponositi, ali ....

dok moja sestra koja je bila mirno dijete, nikakvih problema s njom, treća ali je godinama bila "najmlađa" poslje smo dobili još jednu sestru, niti je bila maza, niti je pravila ama baš nikakve probleme kao dijete, ja sam je vukla u avanture, a sama je bila mirnica i danas je puno čvršća od mene i kad smo kao tinejdžeri imali previranja uvijek je ona mene slomila, a ne ja nju, ona zacrta svoje, ja popustim, a svatko bi pomislio da sam ja "sila", mi ekstrovertirani imamo prejaku želju da se dopadamo da dobijemo odobravanje, a samim tim ranjivi smo

Kao sto rekoh, ne dovodim u neku urocno-posljedicnu vezu mirnost malog djeteta i toga kavo ce ono biti kasnije, kao veci ...i kao odrastao.
Jasno da to ne ide tako. I naravno da oni zivi, extrovertirani, glasni, spretni ...isto tako mogu u sebi patiti jer su usamljeni, potisteni, nemaju vjere u sebe ...itd bez obzira kako mozda djeluju "na van".
Samo mislim da u toj nekoj dobi neka djeca pokazuju mozda manjak samopouzdanja (ne moraju to uvijek biti ta mirnija, ali o njima sam govorila, o dijelu njih) i da onog tko je ionako otisao tri stepenice previsoko ne treba poticati da zakoraci jos vislje...dok onog koji samo gleda i vidis da on mozda bi, ali ne usudi se ni na prvu, ponekad treba "pogurati". Vrlo oprezno, jer ako se dijete boji ne treba ga siliti, ali opet..ne treba ga niti pustiti uvijek da odustane. Tu je imo tesko naci pravu mjeru i uvijek postupiti ispravno, jer s jedne strane ok je da dijete nesto ne zeli, da ne cini ono sto ne zeli i sto misli da ne moze i da se zabavlja na neki drugi nacin. Ali, s druge strane ipak mislim da takve treba ponekad malo osokoliti i motivirati ih ...za ono sto mislimo da bi ipak m mogli i da bi bili sretni kada i ami vide da su uspjeli.

Jednom su tako djeca u vrticu dobila plastelin...ili mozda glinu...
I trebali su od toga nesto napraviti...bilo sto. A jedan decko ni makac, ruke dole i nema sanse da dotakne tu grudu necega. Mogli su ga pustiti tako da mirno sjedi ili mu dati neku drugu zanimaciju. Ali je cura dosla k njemu i pocela mijesiti tu glinu...a on je dugo samo gledao. Nije htio dodirnuti, niti se cinilo da bude, ruke je drzao ispod stola. Ona je i dalje mijesila, napravila kuglice, koje je ona kao pikule malo po stolu kotrljala i izmamila time smjesak. Nakon nekog vremena i on se pikulao s tim kuglicama..nije ih mijesio, uzimao u ruke, ali se veselo poigrao s njima i cak ih malo i kotrljao (kao da ih oblikuje), sav ozaren i zadovoljan.

ZubaTruba kaže:

Evo meni je jasno šta je Kajperinja htjela reći. Ja imam "predobro" dijete i da, žao mi je što je "predobar". Naravno, ne žalim se javno jer bi ljudi mislili da nisam normalna.
Žao mi je što nikada nije pao i zgulio koljeno, nikada nije imao šljivu na oku, nikada mi nije išarao zid, nikada se nije ošišao ili, ne znam, izrezao zavjese škaricama za papir, nikada nije pobjegao u parkiću, nikada nije u trgovini dramio ako ja kažem da nešto nećemo kupiti, nikada mi nije rekao "glupa si i mrzim te", jednom mu kažeš kako nešto treba biti i tako će biti uvijek, bez greške i iznimke.
On nema tantrume, ali dovoljno je da mu kažem da se ponaša ružno i da sam jako ljuta, on odmah pada u depresiju. Plače, grli me i kroz suze moli "mama oprosti mi". Ako malo više povisim ton samo se ukopa na mjestu, kao kip, pa nakon par minuta pukne, nekontrolirano plače i u krajnjoj fazi se poče tresti. Prepoznajem ogromnu, pretešku, neizdrživu samokritiku i grižnju savjesti koju tada osjeća.

Dakle, tantrume nema, ali je na neki svoj nacin drugaciji/poseban.

Moje dijete je definitivno drugačije od većine, od prosjeka. I definitivno mi je teže nego onim roditeljima čija su djeca u drugoj krajnosti. Jer mene je užasno strah što će biti s njim kad dođe u sredinu gdje ljudi neće hodati po jajima i pomno birati riječi koje mu se smiju uputiti.

Da, drugacije je. Neki na nesto reagiraju na jedan nacin, drugi na drugi. Isto tako neki na nesto reagiraju, a neki ne.

A kada je taj netko napisao da je dijete bez tantruma nenormalno, i ja se slažem.

Hm..dakle, za neko tudje dijete koje je drugacije ces bez pardona konstatirati da nije normalno? Meni to nije ok. Nicije dijete niti ikakvu skupinu djece (ljudi) ne bi trebalo nazivati nenormalnima. Pogotovo ne na nevidjeno, dakle da niti vidimo to dijete niti znamo ista o njemu osim da se u jednom segmentu mozda ne ponasa kao drugi, ili se recimo ponasa nesto drugacije.
Vjerojatno ni tebi bas ne bi bilo drago da ti zbog ovog opisanog ponasanja netko kaze da je tvoje dijete nenormalno.

Mislim da se mislilo na dijete koje ne pokazuje svoju volju, ne pokazuje nikakav otpor, ljutnju, neslaganje, odnosno koje nema interakciju s okolinom. Samo što se u tom kontekstu pod tantrumom nije smatralo isključivo bacanje na pod i lupanje šakama, nego možda i ovo kako moj sin reagira, tiha patnja i jad zbog neslaganja onoga što želi i onoga što dobiva. Kratkoročno sam sretna kad mirno obavimo šoping s nula komada slatkiša i igračaka, a dugoročno bih bila puno mirnija da jednom ostavim 100 kuna za neku glupost jer nisam mogla na kraj s njim.

Vjerujem da nema djeteta koje bas nikako ne pokazuje svoju volju ili neki otpor, bar na neki minimalan nacin, osim ako nije u komi, ali to ipak ne znaci da oni koji nemaju tantrume nisu normalni, bar meni. Ako netko drugi tako misli, mislim da jako grijesi i da iznosenjem takvih stavova o necijoj tudjoj djeci vrijeda te ljude i tu djecu...i samom tvrdnjom i nacinom na koji je iznesena.
Biti drukciji, ne znaci biti nenormalan.

[ZubaTruba]

JFF, sad mi je je jasno čemu služe oni plastični zatvarači za kuhinjske elemente, zaštita od djece... S prvim sinom sam posložila kuhinju, i cijeli stan zapravo, tako da mi dolje stoji samo plastika i ostalo što on smije. I nisu nam trebali. Ni mlađem ne ograničavam pristup ničemu, ali evo, on si uspije svaki dan pričepiti prstiće, što stariji nikad nije... Možda ću i ja razmisliti o blokadi kuhinjskih ladica.

Nuklea, i ja se sjećam točno toga osjećaja odgovornosti od najranijih dana. Straha od majčine smrti i osjećaja da joj moram pomoći jer ona tako puno radi. Osjećaja da zaštitim braću. Očaja ako nešto pogriješim. Sjećam se srama i tereta krivnje kad sam se popišala u gaće u vrtićkoj dobi. Rušio mi se svijet kada bih dobila -5. I empatija, da. Kako mi se plakalo kad bih vidjela jednu curicu koja je knjige nosila u vrećici jer nije imala torbu. Ovo s ocjenama me malo popustilo tek na faksu, a sa samokritičnošću i pretjeranom brigom se borim još i danas. Unatoč tome ne mislim da nemam samopuzdanja. Mislim da ga imam taman, u najboljoj mjeri, ni previše ni premalo.

Možda se bezveze čudim, a ne prepoznajem samu sebe u svom djetetu. Bilo bi bolje da je naslijedio malo očeve ležernosti i lakoće.
S tim da moj sin ne iskazuje empatiju. Možda je u sebi osjeća, ali reakcija nije primjerena. Kad netko plače ili se smije, njemu je svejedno. Jedino je problem ako je on uzrok tog ponašanja. Ali to što je netko tužan zbog nečeg drugog, nije njegov problem. Navodno se empatija razvija do 7. godine, i još je rano očekivati ju od njega.

Ne znam, totalno sam zbunjena i brinem kako će on dalje.... Radije bih imala divljaka.

[Kakadu]

ZubaTruba kaže:

S prvim sinom sam posložila kuhinju, i cijeli stan zapravo, tako da mi dolje stoji samo plastika i ostalo što on smije.

to sam i ja s mlađim napravila jer se nisam htjela potpuno pretvoriti u "ne" mamu - ionako mu previše toga branim, a on voli istraživati pa mu želim to donekle i omogućiti.
problem nastane kad mu plastika prestane biti zanimljiva pa želi ono iznad.

[ZubaTruba]

Kajperinja
Mi ostali se baš lijepo razgovaramo. I ne doživljavamo te kad naše postove seciraš i izvrćeš.

[JustForFun]

Kakadu, kolko je dijete staro? Kako funkcionirate u gostima? Moja i u gostima ide otvarat tuđe kuhinjkse elemente, rerne, regale u dnevnom, ako skuži kako se otvaraju (ako je slično kao kod nas) što je po meni loše, mada mislim da nitko normalan neće zamjerit malom djetetu već može biti opasno i zeznuto

ja bih zbog komocije i uradila tu promjenu u kuhinji, ali mislim da je neizvediva prostorno pa se nisam ni upuštala

inače šta je sa stvarima na stolu, mi doma sve sklonimo i mirni smo,ali kad imamo goste ili smo u gostima, imamo problem, trebamo je čuvat napeti da ne uzme vrelu šalicu kave ili nešto gore, ona kruži oko stola a mi pomičemo suđe po stolu, jučer je prolila punu veliku šolju kave srećom hladne (s njom je uvijek hladna ) jer sam je zaboravila maknut kad sam je digla iz stolice za hranjenje, pošla pit

[kajpa]

JustForFun kaže:

Kakadu, kolko je dijete staro? Kako funkcionirate u gostima? Moja i u gostima ide otvarat tuđe kuhinjkse elemente, rerne, regale u dnevnom, ako skuži kako se otvaraju (ako je slično kao kod nas) što je po meni loše, mada mislim da nitko normalan neće zamjerit malom djetetu već može biti opasno i zeznuto

Ne bih zamjerila djetetu, ali roditelju bi. Ako netko i dopusta djetetu doma da otvara ormare i elemente, mislim da ne bi trebao dopustati u gostima. Osim naravno, ako domacina to ne smeta i slozi se. Obzirom da mene bi smetalo, onda bih i zamjerila. Ne mislim da sam zato nenormalna. Mozda i ne bih nista rekla, ovisi do kuda ide ta igra...ali ne bi mi bas bilo drago.

[JustForFun]

ja svoju vraćam, nije nikad napravila nikakvu štetu, jer da je automastki ne vraćam, već bi se davno obrezala i izrazbijala u tuđoj kući, ali nekad šmugne za čas i stigne povirit, sad joj je nepunih 16 mj i nadam se da ću je još malo pa naučit da bar u tuđoj kući to ne radi

meni su puno veća djeca 4-5 god i veća otvarala frižider i regal i bilo mi je krivo i pred majkom (majkama) rekla da se to ne radi i ako traže olovku i papir ili domine neka pitaju da ću im dat, majke prisutne nisu ni opomenule djecu, niti to prokomentirale, što mi je dno i zamjeram im, ali ne želim da se tako moje dijete ponaša sutra pa ni u njihovoj kući jer dobar ili loš odgoj nosit će sa sobom cijeli život

ne želim je sputat ono dibidus, ali mislim da nije mala da je učim po malo, ali sam sva zblekana u svemu tome, iskreno

[Kakadu]

JustForFun kaže:

Kakadu, kolko je dijete staro? Kako funkcionirate u gostima? Moja i u gostima ide otvarat tuđe kuhinjkse elemente, rerne, regale u dnevnom, ako skuži kako se otvaraju (ako je slično kao kod nas) što je po meni loše, mada mislim da nitko normalan neće zamjerit malom djetetu već može biti opasno i zeznuto

ja bih zbog komocije i uradila tu promjenu u kuhinji, ali mislim da je neizvediva prostorno pa se nisam ni upuštala

inače šta je sa stvarima na stolu, mi doma sve sklonimo i mirni smo,ali kad imamo goste ili smo u gostima, imamo problem, trebamo je čuvat napeti da ne uzme vrelu šalicu kave ili nešto gore, ona kruži oko stola a mi pomičemo suđe po stolu, jučer je prolila punu veliku šolju kave srećom hladne (s njom je uvijek hladna ) jer sam je zaboravila maknut kad sam je digla iz stolice za hranjenje, pošla pit

moj ima 15 mjeseci. u gostima mu, naravno, ne dam da otvara ormariće i sl., ali obično, kad smo negdje u gostima, domaćini mu posvete toliko pažnje da ne stigne krenuti u akciju. nekad mu daju nekakve igračke ili bilo kakve rekvizite koje misle da će mu biti zabavni - ali njemu ništa nije dovoljno zabavno duže od 5 minuta. i on ne može dohvatiti ništa sa sredine stola, na rubove ne stavljamo vrele (ili opasne) predmete.

[Keksić...]

s obzirom da imam uskoro dvogodišnjakinju sa pokušajima tantrumašenja, moja mama se često zna osvrnuti i prokomentirati kako ja nikad nisam imala tantrume, kao jako mala beba sam bila dosta "naporna" i stalno sam se htjela nositi, a sa dvije godine sam postala "zlatno dijete".....

dok je moj buraz vječito vrištao po dućanima, bacao se, lupao glavom u pod, vikao joj proste riječi i sl

i fakat ne vidim razlog zašto bi me žena vukla po psiholozima, svako dijete ima svoj karakter isto kao i odrasla osoba.

[Woman Yoya]

Keksić... kaže:

s obzirom da imam uskoro dvogodišnjakinju sa pokušajima tantrumašenja, moja mama se često zna osvrnuti i prokomentirati kako ja nikad nisam imala tantrume, kao jako mala beba sam bila dosta "naporna" i stalno sam se htjela nositi, a sa dvije godine sam postala "zlatno dijete".....

dok je moj buraz vječito vrištao po dućanima, bacao se, lupao glavom u pod, vikao joj proste riječi i sl

i fakat ne vidim razlog zašto bi me žena vukla po psiholozima, svako dijete ima svoj karakter isto kao i odrasla osoba.

Osvrt na boldano;
Kod mene slučaj da obje bake vele za svoje unuke da njihova djeca (mm i ja) nikad nisu bila takva, al nikad. Pretpostavljam da su se tantrumi rješavali dobrim batinama. I dan-danas ponosno spominju kako su nas batinjale, porcije dijelile samo tako. I čude se koliko imam strpljenja sa svojom djecom, da bi one odavno batinama prekinule neke stvari. Zbog strpljenja!
Neki dan igraju se moji u blatu pored kuće (vidjela sam da im je zabavno pa zašto ne, imali su gumene čizme) i mala mi nešto počela njurgat na moju opomenu da ne pretjeruje s otvaranjem slavine pored blata kad odjednom baka ''Moji nikad nisu bili takvi, šta je ovoj današnjoj djeci katastrofa živa samo njurgaju, previše su ti živahni ovo nije normalno''... znači mi bismo dobili poštenu porciju za blatnjave trenirke, bili kažnjeni i bez prigovaranja i strogo sljedeći puta prelazili po blatu Ne znam šta je s tim vremenima došlo, ali kako sam pošteno dobivala porcije nekada tako bogami sada pazim prema svojoj djeci i ne želim da isto prolaze.

Osvrt na temu; kako obje bake pričaju da muž i ja nismo imali nikada tantrume tako je moja mlađa mrvicu više sklonija njima nego što je stariji bio u njezinoj dobi. Ali mala se bori za sebe; pa koliko puta joj je braco uzeo igračku i sad (ako je to uopće tantrum!?) ona počne lupkat nogama iz ljutnje da joj vrati igračku. Ili se kao jegulja iz stojećeg položaja odjednom samo spusti/sklizne/čučne na pod i ne mrda jer nije po njezinom. Ali uspijem je brzo vratiti na staro objašnjavajući joj ili odvraćajući pažnju na nešto drugo.

[JustForFun]

Kakadu kaže:

moj ima 15 mjeseci. u gostima mu, naravno, ne dam da otvara ormariće i sl., ali obično, kad smo negdje u gostima, domaćini mu posvete toliko pažnje da ne stigne krenuti u akciju. nekad mu daju nekakve igračke ili bilo kakve rekvizite koje misle da će mu biti zabavni - ali njemu ništa nije dovoljno zabavno duže od 5 minuta. i on ne može dohvatiti ništa sa sredine stola, na rubove ne stavljamo vrele (ili opasne) predmete.

moja i pored igračaka i pažnje i djece (koju obožava) ima potrebu bar malo obić prostor gdje dođemo, malo prošnjuvat, pa ako nešto zapikira i više se puta vraćat da to vidi, a sa sredine stola dohvaća, zato mičemo s kraja na kraj, a ona kruži

sad smo u fazi tih regala, a takvih smo faza imali prije različitih, valjda kako sazrijeva

[choupette]

Koliko generaliziranja i pokusavanja ukalupljivanja i definiranja.

Sa jedne strane tantrumasi: glasni, svojevoljni, inicijativni, hiperaktivni, sa oderanim koljenima...sa druge: netantrumasi povuceni, poslusni, pasivniji bez iti jednog posaranog zida.
Tantrumasi sa eventualnim problemima u verbalnom komuniciranju.
Netantrumasi dica stalozenih i smirenih roditelja.

Sukus samo da prijavim totalnog hibrida od svog sina.

Nesto vise od 2 ipo god. starosti.
Koji posarani zid u CV-u, tvrdoglav, pocesto neposlusan, trapke redovito poderane na kolinima, motorocki hiperaktivan, otvoren, penje se na sve sprave, lustere i zavjese, velika stetocina materijalnih dobara.....a sa druge strane niti jedan jedini tantrum, psihicki smiren, skoro uvik nasmijan i izrazito strpljiv.
Bude naravno ponekad plakanja i ljutnje, ali to ne traje nikad dulje od minute, a nije ni neko deranje u pitanju.
Na restrikcije, zabrane i granice u pravilu reagira kratkim negodovanjem ili se jednostavno sutke preusmjeri na nesto drugo do iduce prilike (kad opet pokusava po svom).

I da, govorno je iza vrsnjaka.
A mater mu totalna zivcenjaca.

Nakon ove teme pocinjem se pitati sto nije u redu sa mojim ditetom.

JFF, imas kupiti blokatore za ladice i kredence.
Meni ih puna kuzina.
Imam ih i na frizideru i prozorima.
Moj je od kad je propuza otvara sve zivo.
Prvo sam ga kao ucila, ali kod tako malenih ne pomaze to previse jer je njima znatizelja i poriv za istrazivanjem iznad svega.
Istresa je on paste, soli i keksa...a onda smo jednom imali i posjet hitnoj, nakon cega smo skoro sve zablokirali.
Ostavili smo mu par ladica za istrazivanje.

Bez obzira na blokatore smo ga i dalje ucili sto se ne smi dirati i otvarati.
Meni je to idealna kombinacija.
Dite sigurno, a opet usvaja pravila ponasanja.

[choupette]

Duplic.

[M.B.]

ima 19,5 mjeseci i čini se su od prije 4 dana počeli njegovi prvi "tantrumi". nisam ni sama sigurna što je to pa ću navesti par primjera.

doma: zvoni dostavljač, dostavlja nam slikovnicu koju sam naručila iz online knjižare. sama sam s malim doma i skupa otvaramo vrata, sve je ok dok on stoji na vratima gleda u dostavljača dok ja potpisujem dostavnicu i plaćam. i onda trebam zatvoriti vrata, povučem malog prema unutra da mogu zatvoriti i on počne urlat, onako kao da reži. ja zatvaram vrata, zovem ga, ulazim u dnevni i dalje ga zovem, govorim mu da nek dođe vidjeti što smo dobili i on i dalje urla na vratima. (taj dan je padala kiša i nismo mogli ići u šetnju kao svaki dan pa sam mislila da je narvozan i da mu fali ta šetnja). na kraju je tuleći došao za mnom nakon 2 minute.

vani: zadnjih dana počinje urlati kad god mu branim nešto što ne smije i što je opasno za njega. npr, silno želi uči u ukrasno jezero na sred parka. držim ga za ruku da ne upadne u jezero, govorim mu ne, a on i dalje vuče. onda počne urlati, ja ga primam u ruke i on se u rukama počne bacati u nazad. tek kad se odmaknemo, smiri se. isto tako, lud je za psima, sve je ok dok može malo stajati i pogledati pse (dođe vrlo blizu, prstima pokazuje na njih, ali ne želi ih dirati, to mu je malo frka). ali kad vlasnik sa psom ode u nekom svom smjeru dalje, on želi za njima. i čim ja velim "ode pesek pa-pa" i zovem ga da mi idemo svojim putem, on opet počne urlati i tako minutu-dve dok ga ne odnesem dalje i ne vidi više psa.
do sad bi znao negodovati na moje "ne" ili kad bi mu nešto branila, ali nikad ovako burno i glasno.

ne znam kako da se postavim na to urlanje? ako mu nešto govorim i objašnjavam niti me ne čuje dok urla. osim toga, on još nije progovorio, pa mislim da ga i to počinje frustrirati.

[Nykas]

Suosjecam. Ako je to tantrum, moj ih ima vec neko vrijeme. Ima 15 mjeseci.
Za sad su takve reakcije na ono sto on bi, a ne smije. Nije jos doslo do toga da bi on npr. zgasio svjetlo, a ja ga ugasim pa on sizne.
Doduse, primjecujem ovo zadnje kaj si napisala. On nekaj bi, ja ga ne kuzim i to ga frustrira pa poludi. Nekad se hiti na pod. Kad ga primim, baca se unazad.
Cuj, kad je ne, onda je ne i moze urlat do sutra. Zagrlim ga i cekam da prestane, kad se krene smirivat, prebacim paznju na nekaj drugo...
Kad je siza jer ga ne kuzim pokusam rukama i nogama saznat kaj hoce u sto kracem vremenu. I kazem mu "pokazi mi" ako vidim da je rijec o predmetu...
Kad ulovim vremena, idem procitati ovu temu

[rokolina]

M.B. kaže:

ima 19,5 mjeseci i čini se su od prije 4 dana počeli njegovi prvi "tantrumi". nisam ni sama sigurna što je to pa ću navesti par primjera.

doma: zvoni dostavljač, dostavlja nam slikovnicu koju sam naručila iz online knjižare. sama sam s malim doma i skupa otvaramo vrata, sve je ok dok on stoji na vratima gleda u dostavljača dok ja potpisujem dostavnicu i plaćam. i onda trebam zatvoriti vrata, povučem malog prema unutra da mogu zatvoriti i on počne urlat, onako kao da reži. ja zatvaram vrata, zovem ga, ulazim u dnevni i dalje ga zovem, govorim mu da nek dođe vidjeti što smo dobili i on i dalje urla na vratima. (taj dan je padala kiša i nismo mogli ići u šetnju kao svaki dan pa sam mislila da je narvozan i da mu fali ta šetnja). na kraju je tuleći došao za mnom nakon 2 minute.

vani: zadnjih dana počinje urlati kad god mu branim nešto što ne smije i što je opasno za njega. npr, silno želi uči u ukrasno jezero na sred parka. držim ga za ruku da ne upadne u jezero, govorim mu ne, a on i dalje vuče. onda počne urlati, ja ga primam u ruke i on se u rukama počne bacati u nazad. tek kad se odmaknemo, smiri se. isto tako, lud je za psima, sve je ok dok može malo stajati i pogledati pse (dođe vrlo blizu, prstima pokazuje na njih, ali ne želi ih dirati, to mu je malo frka). ali kad vlasnik sa psom ode u nekom svom smjeru dalje, on želi za njima. i čim ja velim "ode pesek pa-pa" i zovem ga da mi idemo svojim putem, on opet počne urlati i tako minutu-dve dok ga ne odnesem dalje i ne vidi više psa.
do sad bi znao negodovati na moje "ne" ili kad bi mu nešto branila, ali nikad ovako burno i glasno.

(

Da, to su tantrumi, dobrodosla! Imas cak i srece da su poceli tek sada.

Citavsi prije koju godinu neku strucnu literaturu o "terrible twos", na svoj sam uzas otkrila da isti mogu poceti i trajati bilo kada od godine dana do pet godina starosti.
Tantrum je jednostavno reakcija na bijes izazvan frustracijom sto je djetetu nesto ili fizicki neizvedivo ili nedozvoljeno. A takvih stvari je u toj dobi jako jako puno.
Tako ce na primjer dijete koje pokusava sloziti neke puzzle/kocke koji mu stalno zapinju ii mu se ruse u jednom trenutku urlajuci sve pobacati oko sebe, ili ce se baciti vristeci na pod nasred ducana ak mu mama kaze da nema sanse da dobije kinder jaje.
Kad razmislis, rade ono sto bi u nekim situacijama i mi da nam ne prijeti zatvor / dusevna bonica.

Kako je njihova ljutita reakcija najcesce usmjerena protiv nas, najbolje je odreagirati sto krace i smirenije i potom se fizicki udaljiti od djeteta (ili ako to nije moguce jednostavno ga prividno 'ignorirati'). Jer, kako mi je netko jednom prilikom savjetovao "ukloni publiku (sebe, jel') i predstava vise nema smisla".

M.B. kaže:

ne znam kako da se postavim na to urlanje? ako mu nešto govorim i objašnjavam niti me ne čuje dok urla. osim toga, on još nije progovorio, pa mislim da ga i to počinje frustrirati.

Misim da se postavljas sasvim ok. Dosljedna si i ne dramis previse.

Kad je urlao nakon odlaska dostavljaca, otisla si od njega i on je za dvije minute dosao.Da si stajala s njim na vratima i vrsila pregovore i uvjeravanja to bi trajalo znatno dulje i ne bi uopce urodilo plodom.

M.B. kaže:

ako mu nešto govorim i objašnjavam niti me ne čuje dok urla. osim toga, on još nije progovorio, pa mislim da ga i to počinje frustrirati.

Tako je, nema smisla objasnjavati jer, kao sto si i sama rekla, em te ne cuje em ga ne zanima!
Klinca koji si nesto zapikne u glavu ne zanima ne smije li to raditi zato jer je to po zivot opasno, zakonom zabranjeno, susjedi spavaju, itd.

Dovoljno je najjednostavnije objasnjenje od jedne recenice i to je to.

I da, sigurno ga frustrira sto jos nije progovorio, no i kad bude mogao biti ce pred njim jos puno godina hendlanja razno raznih prepreka i zabrana. Moj ima tri i pol i vrlo je pricljiv, pa jos uvijek tu i tamo 'zatantrumi' i bez obzira na moje pokusaje da mu tada razjasnim njegovih tisucu uplakanih, vristecih "zasto ne", uvijek na kraju shvatim da je to pointless jer njega u tom stanju razog zapravo i ne zanima.

@Nykas - tek sam sad skuzila tvoj post. Ono boldano se onda tice i tebe.

[M.B.]

hvala na dobrodošlici.
kao što je i Nykas rekla tantrumi se pojave uvijek kada ga od nečega odvlačim ili ga sprečavam da napravi. sve te stvari koje bi on htio napraviti a ne smije ili su za njega opasne su očite, tako da ga razumijem što želi.
tu je još jedna stvar. on je malo kasnije prohodao, sa 17 mjeseci. i donedavno je sigurno hodao samo po ravnome, a kad je trebalo po travi onda se obavezno htio držati nama za ruku. sad je postao siguran i da sam hoda po travi i zapravo valjda se osjeća osamostaljen. išao bi svukud gdje mu se sprdne i to bez naše pratnje, uopće se ne ogledava di smo mi. jučer je otišao sam preko pola trga i briga ga gdje su mu mama i tata. ne boji se ni stranaca. čim ga ja primam za ruku da ga odmaknem od neke opasne situacije odmah nastaje problem.
doma se mogu odmaknuti od njega i ignorirati jer doma nema baš nekih opasnih situacija i mičemo opasne predmete, ali vani ga jednostavno moram ili odvući (što mi je puno neugodnije jer se on brani i pokušava se istrgnuti) ili uzeti ga u ruke i odnjeti nekoliko metara i zainteresirati s nečim drugim.
sve to mi sad teško pada jer sam jedva čekala da prohoda i bilo nam je baš lijepo u parkovima i u šetnji sve do neki dan kad se podemonio i sad mi bude baš stresno jer nikad ne znam kad će bijes buknuti.

[M.B.]

e da, u situaciji kad silno želi uči u jezerce ili fontanu, bilo šta što ima vodu, da li da budem uporna da mu to branim ili da ga pustim da se smoči, da ugazi u vodu i smoči tenisicu i noge pa da bude mokar (sad je dosta toplo pa ne vjerujem da bi se prehladio)? ne znam može li tako 1,5-godišnjak naučiti da mu to nije ugodno da bude mokar i da sam bila u pravu što sam mu to branila? a opet, što ako mu se svidi da je mokar pa bude još gore?

[chocolatecookie]

rokolina kaže:

Jer, kako mi je netko jednom prilikom savjetovao "ukloni publiku (sebe, jel') i predstava vise nema smisla".

Ovo bi imalo smisla kad bi mala djeca bila emocionalno zrela i kad bi tantrumirala unatoč tome što na raspolaganju imaju svoju fantastično razvijenu emocionalnu regulaciju.

S obzirom na to je da je nemaju, i da ih sašivaju emocije s kojima se ne znaju nositi, odjebati dijete u takvoj situaciji meni je baš ružno.

Ne treba s njima razgovarati, pregovarati, pokušavati im išta objasniti, možeš reći da znaš da im je sad teško i da si tu, i trenirati svoju emocionalnu regulaciju i nastojati zadržati smirenost i nježnost, umjesto da anksiozno pizdiš.

[chocolatecookie]

M.B. kaže:

e da, u situaciji kad silno želi uči u jezerce ili fontanu, bilo šta što ima vodu, da li da budem uporna da mu to branim ili da ga pustim da se smoči, da ugazi u vodu i smoči tenisicu i noge pa da bude mokar (sad je dosta toplo pa ne vjerujem da bi se prehladio)? ne znam može li tako 1,5-godišnjak naučiti da mu to nije ugodno da bude mokar i da sam bila u pravu što sam mu to branila? a opet, što ako mu se svidi da je mokar pa bude još gore?

A da mu kažeš da se izuje i potfrkne hlače?