Zavist-prava riječ za želju za jednakost

[imanuel kant 1]

Poređenje sa drugim ljudima je često u svijetu.Naravno trebamo težiti tome da napredujemo u nekom opštem obliku, da budemo bolji, humaniji, napredniji , pametniji bez ugledanja na druge.No činjenica je da od samog rodnjenja se kalupimo u sredini, i da se u nekim orjentacijama i djelovanjima potsvjesno ili svjesno upoređujemo sa drugima, sa uspješnim ljudima, sa nasim roditeljima, ljudima iz naše društvene zajednice, što je donekle i razumljivo, pogotovo u današnje vrijeme relativziacije svega.
Jednaki ne možemo biti, to je jasno ko dan, osim u nekim osnovnima pravima.Neki su čvrši, neki manje, neki jači, neki slabiji, neki duševniji, neki beskupulozniji, neki pametniji neki ne.
Tesko je prihvatiti prosjek, ispodporsječnost, glupost jednom riječju inferiornost u relativnom odnosu prema nekom ,ali jos teže u jednom opštem odnosu položaja pojedinca po presjeku cjelokupne njegove ličnosti u svijetu.Svako će za sebe naći neko opravdanje, probati naći neki talenat, i teško će priznati sebe kao nespsobnu osobu (što je razumljivo inače se može otici u depresiju).
Vjernici imaju običaj rećiog je svakome dao neki talenat.Ja u to ne vjerujem iskreno.Većina nas je osuđena na neko mediokritetsvo u globalu, malom broju je dat stvarni talenat da mijenjaju svijet.

Da li je želja za jednakošću zapravo samo pritajena zavist?

[Klosta]

Želja za jednakošću u kojem smislu?

Jako cijenim pojedince kod kojih osjetim da ne postoji zavist, ili da je svedena na minimum. To obično znači da je riječ o velikim ljudima, skoro pa uvijek uspješnim u svojoj branši, koji se bave sobom a ne drugima.

Mislim da je zavist obrnuto proporcionalna unutarnjem zadovoljstvu pojedinca, a ja je često interpretiram kod drugih kao red flag u najavi ozbiljnijih problema.
Kad je osjetim kod sebe, obično si lupim 3 mentalna šamara i dozovem natrag. Najniži od svih smrtnih grijeha.

[ladybug24]

ja ne vidim uopće na svijetu želju za jednakošću, nego vidim želju za bivanjem boljim od drugog.

[Fantasist]

Jednaki i jesu najzavidniji. To ti dođe onako malo filozofski pa razmisli.

[imanuel kant 1]

Klosta kaže:

Želja za jednakošću u kojem smislu?

Jako cijenim pojedince kod kojih osjetim da ne postoji zavist, ili da je svedena na minimum. To obično znači da je riječ o velikim ljudima, skoro pa uvijek uspješnim u svojoj branši, koji se bave sobom a ne drugima.

Mislim da je zavist obrnuto proporcionalna unutarnjem zadovoljstvu pojedinca, a ja je često interpretiram kod drugih kao red flag u najavi ozbiljnijih problema.
Kad je osjetim kod sebe, obično si lupim 3 mentalna šamara i dozovem natrag. Najniži od svih smrtnih grijeha.

Pa mislim uopšteno.Zavist prema pojedincu koji je uspješniji od tebe.Čovjeku bi bilo teško doći pred rugoga i priznati :Pametniji si od mene,spsoobniji, uspješniji-jednostavno kvalitetniji kao cijela ličnost.Uvjek će se nači neko ali.

Ovde govorim ne o pojedinim aspektima ličnosti već o položaju pojedinca uopšte u društvu u pogledu njegovih kvaliteta kao ličnosti.
Zapitas li se ti iskreno ikad gdje si u suštini?Gore, u sredini ili ispodprosječno?
Ne samo po društvenom statusu, jer društveni status ne mora ništa značiti, nego onako uopšteno, kada se sve sabere.


Dalje, često u društvu govorimo o napretku primitivnih, o tome da su nespobosni na funkcijama itd.No da je to čak i istina, imamo li se pravo na njih ljutiti i zar sami ne bi mozda postupili na njihov način?
Npr. prosječan čovjek koji uspije putem mahinacija i političkog zaledja da napreduje do bitne funkcije i pri tome unisti nekog drugogo sposobnijeg od njega, odnosno onemogući ga da on preuzme tu funkciju.Zašto bi on to učinio?Ionako je život skup gena i određenih djelovanja na ličnost do 4-5 godine.Kasnije se sve teško mijenja.Moguće su više kvanitativne nego kvalitativne promjene.

Nekome je dato više, nekome manje.Lako je reći prihvati svoju ulogu u društvu, koliko god ona bila mizerna.Međutim lako je to reći sa one strane bolje raspoređenih karata u životu.

Lako je da pametan glupome kaže:Glup si prihvati to, i ponašaj se u skladu sa time.
Lako je lijpome reći ružnome:Ružan si šta ima veze, prihvati ne budi zavistan na ljepotu.
Lako je sposbonom reći nespobosnom:Prihvati neupsjeh, on te samo jača, to je samo život, uživaj u njemu !itd.


ZBog toga u apstrakciji i težiimo jednakosti.Ne samo zbog mogućnosti zloupotrebe od strane drugih ako se izuvku iz prosjeka i npr obogate nego i zbog nemogućnosti podnošenjea da je neko bolji, pamtniji i uspješniji od vas.

[imanuel kant 1]

ladybug24 kaže:

ja ne vidim uopće na svijetu želju za jednakošću, nego vidim želju za bivanjem boljim od drugog.

To je na neki način možda i maska za želju za jednakosti.Samo što kada kažeš:Želim biti bolji od drugih dobićeš etiketu egoiste.
A kada kažeš:Želim da budem jednak dobićeš etiketu borca za pravdu.


Naravno, ovo je drugo bolje opet, jer smatram da postoji određeni elemenat solidarnosti u drugom, iako preteže nemogučnost podnošenja da ne neko bolji od tebe, dok je prva situacija ipak dosta iskrenija.

[Klosta]

imanuel kant 1 kaže:

Pa mislim uopšteno.Zavist prema pojedincu koji je uspješniji od tebe.Čovjeku bi bilo teško doći pred rugoga i priznati :Pametniji si od mene,spsoobniji, uspješniji-jednostavno kvalitetniji kao cijela ličnost.Uvjek će se nači neko ali.

Ovde govorim ne o pojedinim aspektima ličnosti već o položaju pojedinca uopšte u društvu u pogledu njegovih kvaliteta kao ličnosti.
Zapitas li se ti iskreno ikad gdje si u suštini?Gore, u sredini ili ispodprosječno?
Ne samo po društvenom statusu, jer društveni status ne mora ništa značiti, nego onako uopšteno, kada se sve sabere.

Razumijem šta želiš reći. I dalje mislim da postoje samo dva odgovora na ovo gdje si u suštini pitanje - tamo gdje želiš biti ili tamo gdje ne želiš. Drugi s tim imaju jako malo veze. Zavist je indikator toga da je riječ o potonjem odgovoru.
Ja mislim tj. želim misliti da uspješni ljudi nisu zavidni drugim uspješnim ljudima, sasvim su nebitne nijanse, tko je više/manje uspješan. Nije cilj biti bolji nego dobar. Tuđi uspjeh neće poništiti tvoj vlastiti, sasvim su zasebna dva uspjeha. Također ne postoje dva slučaja koja je moguće objektivno uporediti, nitko ne starta jednako, usporedba je u većini slučajeva netačna. Kao primjer navodim čitavu beatnik bandu, rijetko kada ljudi misle o njima u smislu poređenja, za kvalitetne/talentovane ljudi uvijek ima dovoljno mjesta. Postoji samo kvalitet i nekvalitet.
Ja lično mislim da sam negdje u sredini, s tim da osjećam da sam na ispravnom putu.
Ti?

[imanuel kant 1]

Klosta kaže:

Razumijem šta želiš reći. I dalje mislim da postoje samo dva odgovora na ovo gdje si u suštini pitanje - tamo gdje želiš biti ili tamo gdje ne želiš. Drugi s tim imaju jako malo veze. Zavist je indikator toga da je riječ o potonjem odgovoru.
Ja mislim tj. želim misliti da uspješni ljudi nisu zavidni drugim uspješnim ljudima, sasvim su nebitne nijanse, tko je više/manje uspješan. Nije cilj biti bolji nego dobar. Tuđi uspjeh neće poništiti tvoj vlastiti, sasvim su zasebna dva uspjeha. Također ne postoje dva slučaja koja je moguće objektivno uporediti, nitko ne starta jednako, usporedba je u većini slučajeva netačna. Kao primjer navodim čitavu beatnik bandu, rijetko kada ljudi misle o njima u smislu poređenja, za kvalitetne/talentovane ljudi uvijek ima dovoljno mjesta.
Ja lično mislim da sam negdje u sredini, s tim da osjećam da sam na ispravnom putu.
Ti?

Tamo gdje želiš biti?Tamo gdje ne želiš biti?Meni se čini da je to samo fora za ovu rečenicu:Ne možeš znati tačno gdje si.Sve je kreacija uma.Objektivno posotji, ali teško ćeš dokazati šta je objektivno ili nerugim riječima rečeno solipsizam u punoj mjeri.

Naravno da niko ne starta na isti način, u tome i jeste glavni problem.Ne mogu ja startati isto sa Teslom npr.

Tudji uspjeh neće naravno poništiti vlastiti, no problem je određivanja pojma šta je to uspjeh.Npr.napametniji čovjek prije 5000 godina je imao manje znanje i mogućnosti nego obični glupak danas.
A današnji najapmetniji i nasjpsobniji čovjek će biti možda nista prema nekoem prosječnome za 5000 godina.Tesko je naci neke objektvine krieirjume uspjeha, a opet preveliki odlazak u subjektivizam mi se čini kao neko samoopravdanje kao produžetak mehanizma odbrane (tipa on je bogatu uspješan, veliki dbortvor, pronalazač ali nema djecu svemu je to beze, a ja sam sve surpotno ali imam djecu za mene je to uspjeh!).

Biti dobar?To mi se čini isto kao jedan vid samoodbrane.Znas ono kad u selu ima muško čeljade, a smotano , ružno, nespobosno, naivno, ne može mu se naći žena niti neki kvaliteta pa se onda u nedostatku nekih pozitivnih osobina kaže:A dobar je on.

Dobota jeste cijenjena, i treba je podržavati.Tako samo kao društvo možemo napredovati, i ja uvjek govorim o toj pozitvnoj strani ali ovdje prije svega raspravljam o onoj negativnoj.


Ja bih za sebe volio reći da sam u prosjeku, ali mi podsvjest tuče ispodprosjek (mada vise zbog nekih drugih manje bitnih osobina koje me dosta koče uslijed određenih događaja ali nije riječ o meni), mada opet volim misliti da imam neke pozitivne osobine koje mi daju određenu specifičnost , pa time korigujem ego.

[Detektor]

Pričam ja sa jednim propovjednikom jednakosti koji mi je rekao da bi čak i geni trebali biti jednaki intervencijom čovjeka. Propovjednici jednakosti mjere jednakost isključivo po sebi što je uvod u totalitarizam tj. komunizam gdje svi oni koji nisu jednaki njima stradaju. Upisuju humanističke fakseve koji bi privatizacijom obrazovanja nestali s pozornice jer bi pali na jačim granama znanosti s ciljem da se uhljebe u državi jer im je privatni sektor prevelik zalogaj. Radi se o zavisti gdje se čovjeka u privatnom sektoru želi prestići na plaću u javnom što je opet nejednakost koja uvjerava ljude da je baš taj čovjek od jednakosti naš spasitelj. Pristaše jednakosti su egotriperi bez znanja i sanjaju o tome kako će kontrolirati društvo koje bi trebalo štovati njihove umove. Kad čovjek kaže da je za jednakost,to u prijevodu znači da društvo mora razmišljati poput njega. Jednakost je uvijek mamac za očajne ljude koje vode zavidni pojedinci koji žele zasjesti na mjesto uspješnijih od sebe. Radi se o špekulantima željnih moći.

[Leteća]

imanuel kant 1 kaže:

Poređenje sa drugim ljudima je često u svijetu.Naravno trebamo težiti tome da napredujemo u nekom opštem obliku, da budemo bolji, humaniji, napredniji , pametniji bez ugledanja na druge.No činjenica je da od samog rodnjenja se kalupimo u sredini, i da se u nekim orjentacijama i djelovanjima potsvjesno ili svjesno upoređujemo sa drugima, sa uspješnim ljudima, sa nasim roditeljima, ljudima iz naše društvene zajednice, što je donekle i razumljivo, pogotovo u današnje vrijeme relativziacije svega.
Jednaki ne možemo biti, to je jasno ko dan, osim u nekim osnovnima pravima.Neki su čvrši, neki manje, neki jači, neki slabiji, neki duševniji, neki beskupulozniji, neki pametniji neki ne.
Tesko je prihvatiti prosjek, ispodporsječnost, glupost jednom riječju inferiornost u relativnom odnosu prema nekom ,ali jos teže u jednom opštem odnosu položaja pojedinca po presjeku cjelokupne njegove ličnosti u svijetu.Svako će za sebe naći neko opravdanje, probati naći neki talenat, i teško će priznati sebe kao nespsobnu osobu (što je razumljivo inače se može otici u depresiju).
Vjernici imaju običaj rećiog je svakome dao neki talenat.Ja u to ne vjerujem iskreno.Većina nas je osuđena na neko mediokritetsvo u globalu, malom broju je dat stvarni talenat da mijenjaju svijet.

Da li je želja za jednakošću zapravo samo pritajena zavist?

Ne, nije. Ovo što opisuješ je kompleks manje vrijednosti.
Sasvim je jasno da ljudi ne mogu biti jednaki, u smislu 'isti'. I ne bi trebali biti jer bi takav svijet bio dosadan za popizdit.

Jednakost u smislu 'jednakih prava' i '(pod)jednakih' šansi je nešto sasvim drugo. Želja za ukidanjem diskriminacije i ekonomskih razlika nije zavist prema onima koji imaju više nego ljudskost i poštenje. Egalitarnom načinu razmišljanja uglavnom su skloniji ljudi koji su po mnogim pokazateljima iznadprosječni, dok ljudski talog potajno čezne za feudalizmom, fašizmom, pa možda i robovlasništvom, nadajući se da bi u takvom sistemu automatski pripadao povlaštenoj rasi/kasti/skupini. Takvo razmišljanje odraz je manjka inteligencije i emocionalne nezrelosti - vlastite nepoželjne osobine projiciraju se na neku marginaliziranu skupinu.

To je genijalno sažeto u filmu Missisipi u plamenu: "If you ain't better than a nigger, son, who are you better than?"

[Verdadera]

imanuel kant 1 kaže:

Poređenje sa drugim ljudima je često u svijetu.Naravno trebamo težiti tome da napredujemo u nekom opštem obliku, da budemo bolji, humaniji, napredniji , pametniji bez ugledanja na druge.No činjenica je da od samog rodnjenja se kalupimo u sredini, i da se u nekim orjentacijama i djelovanjima potsvjesno ili svjesno upoređujemo sa drugima, sa uspješnim ljudima, sa nasim roditeljima, ljudima iz naše društvene zajednice, što je donekle i razumljivo, pogotovo u današnje vrijeme relativziacije svega.
Jednaki ne možemo biti, to je jasno ko dan, osim u nekim osnovnima pravima.Neki su čvrši, neki manje, neki jači, neki slabiji, neki duševniji, neki beskupulozniji, neki pametniji neki ne.
Tesko je prihvatiti prosjek, ispodporsječnost, glupost jednom riječju inferiornost u relativnom odnosu prema nekom ,ali jos teže u jednom opštem odnosu položaja pojedinca po presjeku cjelokupne njegove ličnosti u svijetu.Svako će za sebe naći neko opravdanje, probati naći neki talenat, i teško će priznati sebe kao nespsobnu osobu (što je razumljivo inače se može otici u depresiju).
Vjernici imaju običaj rećiog je svakome dao neki talenat.Ja u to ne vjerujem iskreno.Većina nas je osuđena na neko mediokritetsvo u globalu, malom broju je dat stvarni talenat da mijenjaju svijet.

Da li je želja za jednakošću zapravo samo pritajena zavist?

Da, primjetila sam da je ljudima strašno teško prihvatiti vlastiti prosjek. Svatko ima svoj prosjek, netko ima i iznadprosjek. Zovem to- strahom od plošnosti. Povezano je i sa strahom od nestajanja.

Bitno je istaknuti se.
(a da se netko zapita a kome se to ističem? pa valjda prosjeku od kojeg bježi, zašto mu/joj onda treba potvrda tog prosjeka?)

Bolja ne mogu biti od drugog, mogu biti bolja/gora od sebe sada. To mi je točka orijentira, ja sada, ja nekad i ja u budućnosti.
Ostali mi mogu biti dobar uzor, kako za sagledati pozitivno tako i negativno. Tu smo da učimo jedno od drugog, ne da se podređujemo jedno drugom.
To sam shvatila u djetinjstvu dok sam gledala životinje za koje su moji školski kolege govorili da su "ispod" ljudi. Nije mi bilo točno jasno zašto.

Niti sam team player niti sam natjecateljskog duha. Samo izazovnog- ne izazivaj me. Ali, ne natječe mi se.

Vrlo ukratko, opet ono što sam spominjala, društvo je opterećeno "usporedbom", "krivnjom" i "idealima". Introspekcija nekako pada u zaleđe, kad razmislim, pa mi smo tek u pubertetu

Eh, da, odgovor na pitanje!
Nemam želju za jednakosti, niti ne-jednakosti.
Imam želju da su svi ljudi dobro, sretni i sigurni. Da li bi to bila jednakost? Prije bih rekla naivnost.
Ne vidim to kao zavist.

Imala sam "gori" start od nekih, u financijskom i inom smislu, nisam bila ljubomorna ni zavidna. Nema zavisti, nema usporedbe. Oni su oni, ja sam ja, mala Mara je mala Mara. Njoj je još i najteže, i što to sad meni znači?

Nisam o tome ni razmišljala, razmišljala sam kako uzeti najbolje od svog života.

Iskreno sam uvjerena da mijenjaš svijet tako da mijenjaš sebe a to zatim i preneseš. Mnogo jače se promijeni od svih junaka koji na juriš revolucioniraju.

[mantisa]

INisam sve procitala, ali uvodni post jesam pa....
Usporedjivanje je neophodno da bismo sebe procijenili i rezultat neceg sto smo napravili.
Nuzno je i da popravimo ono sto radimo.
Usporedjivanje sveukupne "vrijednosti" nekog je subjektivno i nema po mom misljenju nekog smisla. Zapravo mislim da su svi ljudi jednako vrijedni iako naravno nisu isti po svojim sposobnostima za ovo ili ono.
A sto se tice imanja sposobnosti ili prosjecnosti, mislim da na kraju i oni koji nisu nesto posebno talentirani mogu uz trud biti u necemu dobri, bolji od mnogih drugih. Jer za realizaciju svakog talenta je potreban trud i vrijeme i niti ono koji imaju potencijala ne mogu ih u svim podrucjima realizirati.
A za nas osjecaj zadovoljstva je bitnije radit s radoscu, nego bit najbolji ili bolji od nekog tamo drugog.

[imanuel kant 1]

Leteća kaže:

Ne, nije. Ovo što opisuješ je kompleks manje vrijednosti.
Sasvim je jasno da ljudi ne mogu biti jednaki, u smislu 'isti'. I ne bi trebali biti jer bi takav svijet bio dosadan za popizdit.

Jednakost u smislu 'jednakih prava' i '(pod)jednakih' šansi je nešto sasvim drugo. Želja za ukidanjem diskriminacije i ekonomskih razlika nije zavist prema onima koji imaju više nego ljudskost i poštenje. Egalitarnom načinu razmišljanja uglavnom su skloniji ljudi koji su po mnogim pokazateljima iznadprosječni, dok ljudski talog potajno čezne za feudalizmom, fašizmom, pa možda i robovlasništvom, nadajući se da bi u takvom sistemu automatski pripadao povlaštenoj rasi/kasti/skupini. Takvo razmišljanje odraz je manjka inteligencije i emocionalne nezrelosti - vlastite nepoželjne osobine projiciraju se na neku marginaliziranu skupinu.

To je genijalno sažeto u filmu Missisipi u plamenu: "If you ain't better than a nigger, son, who are you better than?"

Mislim da bi trebalo napraviti razliku izmedju istovjetnosti, ravnopravnosti i jednakosti.
Ovo što ti govoriš o društvu jednakih šansi, to je pitanje ravnopravnosti.Dakle nema klasa, svako ima jednake mogućnosti po rođenju da mu se ne uskraćuje ništa po osnovu pola, vjere , nacije itd.
To je liepo i tome treba težiti.

No ja govorim ovde o jednakosti u smislu osobina ličnosti i spobosnoti.
Ti i neko npr gluplji od tebe po genima ili ko je odgajan u sjebanoj obitelji pa mu je forimanje ličnosti otišlo u stranu, ne možete biti jednaki nikako.Ti si automatski u prednosti, iako nisi po rođenju polvašćena ni po čemu.

Naravno društvo ne ože to kontorlisati u poptunosti jer uvjek imamo ralzika ,koje su ovom neredu u svijetu često i prevelike.

Uvjek se može postaviti pitanje zašto ja a ne neko drugi.Zašto sam ja ružan a onaj tamo lijep?Zašto nismo svi lijepi ?Ili zašto on nije ružan?Tu ide uvjek tješenje od strane ljudi, svako ima neki talenat.Bog mu ga je dao ili slično.Ali to nije tako.Jednstavno posotje veliki dispariteti u pogledu dodjeljnih karti.Šta ćemo sa maloumnima?Rođenim invalidima?
Kažeš ne bi bilo zanimljivo da smo svi isti?Pa ne u poptunom nivelisanju, ali određeno pobljasnje treba.Hoćeš reći da svjetu trebaju glupi, ružni i ludi i da je to pozivino da takvi posotje?Za ne bi bilo bolje da smo na visokom stupnju inteligencije, morala,ljepote itd.?


Naravno, treba izvršiti prihvatanje onoga što jesi i truditi se propraviti.Ne zavidjeti.SAmo što je to lakše uvjek reći sa one druge strane, svjetlije strane, bez obzira koja je osobina u pitanju.

Poenta je da nema nekih aposlutnih teorijskih načela kojima bi u potpunosti mogli da trljamo na nos, onima koji iako su u prosjeku ili ispod prosjeku što žele , pa čak i nasilu laktanjem da se probiju na veću poziciju.Šta ćeš mu reći:Ti si znaš glup po rodjenju, odrastao si u disfunckjonalnoj pordici, neuurotičan si, nemoj pokušavati se probiti na neku dobru funckiju, donijećeš drugima loše.
Pusti mene, kome su dodjeljene bolje karte.

Opravdano sa svjetle strane, neopravdano sa stanovšt aonog koji stoji u mraku.

[imanuel kant 1]

Verdadera kaže:

Da, primjetila sam da je ljudima strašno teško prihvatiti vlastiti prosjek. Svatko ima svoj prosjek, netko ima i iznadprosjek. Zovem to- strahom od plošnosti. Povezano je i sa strahom od nestajanja.

Bitno je istaknuti se.
(a da se netko zapita a kome se to ističem? pa valjda prosjeku od kojeg bježi, zašto mu/joj onda treba potvrda tog prosjeka?)

Bolja ne mogu biti od drugog, mogu biti bolja/gora od sebe sada. To mi je točka orijentira, ja sada, ja nekad i ja u budućnosti.
Ostali mi mogu biti dobar uzor, kako za sagledati pozitivno tako i negativno. Tu smo da učimo jedno od drugog, ne da se podređujemo jedno drugom.
To sam shvatila u djetinjstvu dok sam gledala životinje za koje su moji školski kolege govorili da su "ispod" ljudi. Nije mi bilo točno jasno zašto.

Niti sam team player niti sam natjecateljskog duha. Samo izazovnog- ne izazivaj me. Ali, ne natječe mi se.

Vrlo ukratko, opet ono što sam spominjala, društvo je opterećeno "usporedbom", "krivnjom" i "idealima". Introspekcija nekako pada u zaleđe, kad razmislim, pa mi smo tek u pubertetu

Eh, da, odgovor na pitanje!
Nemam želju za jednakosti, niti ne-jednakosti.
Imam želju da su svi ljudi dobro, sretni i sigurni. Da li bi to bila jednakost? Prije bih rekla naivnost.
Ne vidim to kao zavist.

Imala sam "gori" start od nekih, u financijskom i inom smislu, nisam bila ljubomorna ni zavidna. Nema zavisti, nema usporedbe. Oni su oni, ja sam ja, mala Mara je mala Mara. Njoj je još i najteže, i što to sad meni znači?

Nisam o tome ni razmišljala, razmišljala sam kako uzeti najbolje od svog života.

Iskreno sam uvjerena da mijenjaš svijet tako da mijenjaš sebe a to zatim i preneseš. Mnogo jače se promijeni od svih junaka koji na juriš revolucioniraju.

Sve je ovo lijepo u teoriji, naravno.Teško je to postići u praksi.Ali treba tome težiti.Međutim , msm čak i da potsvjesno se često vrši mjerenje prema nečemu.Prema određenim orjentirima.Oni moraju postoajti.Ali s obzirom da su ti orjentiri objekltivni često daleko, nedostižni onda se često ide u subjektivne orjentire.

Međutim kažeš mogu biti bolja ili lošija od sebe u jednom trenutku?
Međutim , kako ćeš to znati dal si bolja ili ne?Drugi će reći?Bolje se osjećaš pa to je razlog?Inuticjija?Svašta po malo od ovo troje?

Ako ti to drugi kažu i oni će ti vršiti poređenje prema nekom orjentiru.Inuticija ili zadovoljstvo pet, više možda potvjesno nego svjesno itd.
To ti je ono po principu, da nema zla, ne bi znali šta je dobro i obratno.

Na kraju mi se čini da je sve pitanje kvatiteta , i dobrih mehanizama odbrane, odnosno jednostavnog prihvaćanja nekih stvari a neku objektvizaciju je nemoguće postići.

Ona je samo fikcija, koju imamo u glavi i kojoj težimo.

[Verdadera]

@Imanuel Kant

Kad pišem o izgradnji čovjeka, pišem iz iskustva, ne teorije.
Opisujem usvojeno-primjenjeno, ono što nije usvojeno sadrži previše pitanja.
O tome zapitkujem, ne tvrdim. Sve što je usvojeno-primjenjeno će se nadograđivati tokom godina. Ako treba, mogu opisati i proces, uzroke i posljedice koje su me do ovdje dovele.

Budući da se mjerim po sebi, po sebi ću i znati (moj podsvjesni orijentir je "slika" gore mene iz prošlosti i "slika" moguće mene bolje u budućnosti uz procjenu današnjeg stanja). Dakle, uspoređujem se sa samom sobom. Kao "objektivna" točka tu je analiza dosadašnjih rezultata.

Naravno da objektivna ne mogu biti u potpunosti. (sve više shvaćam društvenu želju za nemogućom objektivnošću također)
Tu onda dolazi komplet u koji spada i intuicija uz osjećaj smirenosti ili nemira. Nemir upućuje na nedovršenost za razliku od mira.
Drugi mogu reći što žele, ako se to ne poklapa s mojim unutarnjim ustrojstvom, to odbacujem. Funkcioniram prema samo-zadanom moralu između ostalog. Oblikovan i društvom, utjecaj društva se ne izbacuje niti bi trebao, kao niti individualna plošnost...ja se svoje nimalo ne bojim niti je prezirem. (za mene moja površnost je alat s kojim dolazim do prijeko potrebnog opuštanja sistema.)

Što bi značilo da ti neću nauditi ne jer društvo tako kaže, ne ni jer ću biti kažnjena, nego jer ja sama sebi tako nalažem. Što, također, ne govori da nikad nikome nisam naudila. (možda jedini trenutak kad ću doista zastati, uključiti emocije i razmisliti je kad mi netko (po)kaže da sam ga/ju povrijedila)

Na koji način objektivno prihvaćati utjecaje društva? Micanjem emotivnog aspekta s pojmova "pohvala i pokuda". Prestankom traženja potvrde. Nije poanta izolirati se u potpunosti i izbaciti svako drugačije mišljenje, poanta je koristiti svoj mozak pri procjeni tog mišljenja.
Recimo, sad ti kažem da dobro slažeš riječi, osjetit ćeš pozitivni impuls. Ako ti umjesto toga (ili nakon toga) počnem upućivati negativne kritike, osjetit ćeš nešto drugo. Sve nakon toga je tvoje uspoređivanje sebe s vanjskim faktorima, umjesto sa "objektivnim" tobom. Zato se tako često propusti nečija namjera iza riječi, uplitanjem emocija i samo-potvrde kroz druge.

Ne osjećam ništa kad me društvo mjeri, pozitivno ili negativno. Ne dobivam poticaj za nastaviti ili poticaj za odustati. Oboje dajem samoj sebi. Ali me svakako zanima i pozitivno i negativno što društvo ima za reći. Zato što me zanima društvo i društvena reakcija na mene, uključujući moju interakciju s društvom. To neće ostaviti pozitivno-negativni utjecaj na mene kao osobu, to je moj interes proučavanja čovjeka kao generalnu cjelinu uz onaj glavni interes proučavanja same sebe.

Očekujem od sebe, još jedan način za maknuti želju za pohvalom/potvrdom.
Ne očekujem od voljenih, od društva. Ni sudbine, nikakvog boga, svemira, energija, struja i sličnog. Ne zaslužujem apsolutno ništa osim onoga što samoj sebi dam-loše ili dobro. Znam dobro što sve mogu biti, od najgore do najbolje (za sebe...ali i za druge). Kao i ono što ne mogu biti. Odgovornost je u svakoj soluciji u potpunosti moja. Svijet je takav kakav jest. U mojoj glavi ne postoji "zašto baš meni"? Postoji ona "to se ne događa drugima, može se dogoditi i meni".

Već sam negdje napisala, moja djela i principi se generalno ne odobravaju, od uže zajednice prema široj. Smatraju se "nemogućima" i "besmislenima". Samo...i dalje ne stojim na mjestu nego stalno idem naprijed. Bez muke nema nauke, huh? Muka je pogledati u sebe. Zaista jest. Teško se zavoljeti kad se preuzme sva odgovornost. (nisam napravila nešto loše zbog te i te okolnosti nego jer sam takva u kombinaciji s određenim okolnostima, ako to znam, onda to mogu ne-ponoviti ako se ponove okolnosti)
I što sad, teško je pa ćemo staviti sa strane? Proglasiti nemogućom teorijom i nastaviti potragu za vanjskim uzrocima? Eh...nisu vanjski.

Zapravo bi se čitav ovaj samo-centrirani roman mogao skratiti u jednu rečenicu- kad znaš tko si onda znaš gdje stojiš ti a gdje društvo u toj tvojoj, subjektivnoj slici (uvijek će biti subjektivna iz čijeg god kuta došla).

Please, ne quotaj cijeli tekst.

[imanuel kant 1]

Verdadera-Lijep post.

Suštinski bi se moglo reći sve po meni u sledećoj rečenici:Neka objektivnost postoji, ali iz ugla subjekta sve je uvjek subjektivno,i nema sigurnog vanjskog fakotra kao potvrde, niti ga je bilo, niti ga će biti, samo je pitanje vlastite samokontrole u smislu mislia li sam na pravom putu?

[kor-im]

Leteća kaže:

Egalitarnom načinu razmišljanja uglavnom su skloniji ljudi koji su po mnogim pokazateljima iznadprosječni, dok ljudski talog potajno čezne za feudalizmom, fašizmom, pa možda i robovlasništvom, nadajući se da bi u takvom sistemu automatski pripadao povlaštenoj rasi/kasti/skupini. Takvo razmišljanje odraz je manjka inteligencije i emocionalne nezrelosti

eto vidiš, to je zato jer ljudi nisu jednaki

puno ljudi brije na jednakost samo zato jer kreču od sebe pa ne razumiju kako i zašto je toliko ljudi slabo, glupo i nesposobno, čime im naravno izmiče koliko su bolji od prosjeka i koliko je baš u njihovom slučaju ideja jednakosti promašena, takav netko ili neka je jednostavno visokofunkcionalna jedinka i ideja da večina drugih naprosto nezna i nemože tako im je doslovce kontraintuitivna, ne razumiju da ustvari za jednakost čovjek treba biti sposoban

također nije uopče rečeno da se netko u takvoj priči nada 'povlaštenom' mjestu, uglavnom se samo nada nekakvom mjestu, a možda i da na tom mjestu neče biti sam protiv svega
želi bar neku poziciju i funkciju u strukturiranom redu stvari, a to je pak urođen set tendencija i potreba, to su neki aspekti čovjeka jednako bazični kao kako nam radi probava ili kako nam se tjela kreču, i tu su potrebne razlike u potencijalu da bi igra funkcionirala, da bi uopče nešto bilo subjekt nešto objekt nešto predikat, da bi nešto bilo gore nešto dole
zapravo je to i potreba da se razlike u potencijalu afirmiraju na zadovoljavajuč način, težnja spontanom redu, način na koji se jedinke žele usustaviti u sklop, tendencija da se popusti inerciji koja vuče prema inherentnim defaultovima kako bi se složio takav set i seting u kojem se iste inherentnosti mogu ostvarivati do krajnosti, u tom smislu jednakost frustrira, kvari igru i sjebava koncepciju, atomizira i razdjeljuje, kao da tekmu igra 22 lika svaki za sebe, sudac im daje kartone ako surađuju protiv drugih, a navijači se skupili da bi potvrdili da ne navijaju za nikoga jer bi to bio iracionalan bias

jednakost se nerjetno osječa kao nešto nametnuto, umjetno, kao zadanu kvotu ili normu, kao da je život tvornički posao u kojem se prvih 45 godina života uspješno odrađuje nekakva ''emancipiran/a visokoobrazovan/a urban/a građanin/ka i individualac/kinja'' špranca pa kome ono što ona podrazumjeva nije moguče ili nije po volji ili čak ne zvuči pretjerano privlačno nek se fino jebe u svojoj ispodprosječnosti, eto jednakost mu/joj je ponuđena eto jebiga kad ima kompleks inferiornosti pa crnči za minimalac i održava primitivan mentalitet ili propada u sinkholovima ili ubibože ima djecu prije 35
što nema iq 140+, atraktivan lični opis, dobru krvnu sliku, zdrave ambicije i razrađen set emocionalnih skilova, ili bar kakvu težu disfunkciju ili divergenciju, pa da bude jednak/a ko normalni ljudi
ali u svakom se slučaju nesmije smatrati superiornim ikome, ni slučajno, ustvari nesmije se smatrat niti inferiornim, to još više, mora reč mozgu da prestane slagat druge u vrjednosne strukture naspram sebe i sebe naspram drugih kao da za to postoji offsvič, nesmije se vrjeđat na implicitno poravnavanjem sa svim i svakim, nebi trebao/la očekivati ili željeti da različiti ljudi različito funkcioniraju, pogotovo ne da je to sustavno i uvjetovano, niti tome pridavati vrjednosne sudove, nesmije niti smatrati da su drugi potencialno problem, smatrati ikoga poželjnim ili nepoželjnim po iskustvenoj logici, niti ikako diskriminirati po vlastitom nahođenju

razni oblici fašistoidnosti sljeva i zdesna zapravo dođu kao zamjena za to, način da se ljudi toga igraju kroz bizarne ceremonije i ritualno nasilje, baš zato jer im je zabranjeno ili onemogučeno drukčije to artikulirat i isprocesirat, nije dozvoljeno dovoljno kompleksno strukturiranje grupe, jedinke nemaju mjesto i funkciju

ustvari više nego neko egotripanje takve stvari pomažu ljudima da prihvačaju vlastitu inferiornost, koje su svi na neki način bolno svjesni, da se nekako nose stim, logika jednakosti je za mnoge uvredljiva, otprilike ko da sljepca neko zajebava sa 'jel vidiš jesi vidio', kao da te netko uvjerava da govno ne smrdi ili da bogovi postoje na nebu, ljudi jednostavno znaju da nisu jednaki, ni oni ni drugi, organizam konstantno broji i računa svoju poziciju na nekakvom kontinuumu di ima i onih iznad i onih ispod njega i to i individualno i kolektivno, i potrebno je masu autosugestije i namjerno konstruiranih kognitivnih disonanci u kombinaciji sa totalnim pomanjkanjem ikakvog životnog iskustva da bi itko sebe negdje nakon 20ete zaista smatrao ikome jednakim, pri čemu se najčešče ne radi o ideji da je bolji od drugih, to je obično samo nekakva djetinjasta narcisoidnost ili slična patologija, nego o svjesnosti toga da je kao takav nešto relativno nekome ko je nešto relativno nekome itd. da nisu svi isti i da je to dosta dinamičan problem, ljudi se različito razviju, različito ostvare, svatko takav kakav jest na kraju tako živi i takav je drugima, toliko može ili nemože, je ili nije, ima ili nema, i da nisu sve različitosti iste, nego zbilja postoje razlike koje čine razliku, pa bi netko mogao čak doči na suludu ideju da shodno tome donosi zaključke, da bilo on bilo drugi negdje spadaju ili ne spadaju, nešto zaslužuju ili imaju pravo ili pak ne, smiju ili nesmiju, vrjede ili ne vrjede, dal su in ili out, imaju neku funkciju ili ne, dal grupno dal individualno

neka vrsta unutarnjeg pomirenja stim svim to iskupljuje, ne samo da tako više cjeniš jednakost kao pravno-političku tekovinu naprosto jer ti je jasno niz koje brdo bi se skotrljali da nije tako, nego i zato jer onda to nije sramota, nije greška, nije čovjek kriv za to, to je naprosto tako, možda se stim i da živit, možda naprosto tako funkcionira vrsta, možda tako funkcionira svjet

možda to čak nije nužno niti problem

[Leteća]

imanuel kant 1 kaže:

No ja govorim ovde o jednakosti u smislu osobina ličnosti i spobosnoti.
Ti i neko npr gluplji od tebe po genima ili ko je odgajan u sjebanoj obitelji pa mu je forimanje ličnosti otišlo u stranu, ne možete biti jednaki nikako.Ti si automatski u prednosti, iako nisi po rođenju polvašćena ni po čemu.

Naravno društvo ne ože to kontorlisati u poptunosti jer uvjek imamo ralzika ,koje su ovom neredu u svijetu često i prevelike.

Uvjek se može postaviti pitanje zašto ja a ne neko drugi.Zašto sam ja ružan a onaj tamo lijep?Zašto nismo svi lijepi ?Ili zašto on nije ružan?Tu ide uvjek tješenje od strane ljudi, svako ima neki talenat.Bog mu ga je dao ili slično.Ali to nije tako.Jednstavno posotje veliki dispariteti u pogledu dodjeljnih karti.Šta ćemo sa maloumnima?Rođenim invalidima?
Kažeš ne bi bilo zanimljivo da smo svi isti?Pa ne u poptunom nivelisanju, ali određeno pobljasnje treba.Hoćeš reći da svjetu trebaju glupi, ružni i ludi i da je to pozivino da takvi posotje?Za ne bi bilo bolje da smo na visokom stupnju inteligencije, morala,ljepote itd.?

Takva jednakost je nemoguća. Ali, recimo da negdje u budućnosti pokušamo izjednačiti stvari tako da svi ljudi budu klonovi jedne lijepe i pametne jedinke. Čak ni onda svi ljudi ne bi bili jednaki, budući da se nitko ne rađa pametan. A ni identični blizanci, koji dijele istu DNK nemaju jednake osobine ličnosti. A pitanje je koliko smisla ima težiti idealu koji je čak i u teoriji neostvariv.

Izjednačavanje je već dugo prisutno. Imaš aminocentezu, umjetne udove, kao i razne načine na koje se invalidi mogu lakše uklopiti u društvo. Što se ljepote tiče, tu pak ima svega, od šminke, do plastične kirurgije. IQ je nepromjenjiv, ali zapravo nije neki bitan faktor za društveni položaj.

Ono što je u cijeloj priči najbitnije nije izjednačavanje ljudi po osobinama i sposobnostima nego uvažavanje različitosti i davanje prilike ljudima da najbolje iskoriste svoje sposobnosti, koje svi imaju. Netko je nadareniji za matematiku, netko za jezike, netko je lijep, netko nema nikakav poseban dar ali je ugodna osoba i ljudi se dobro osjećaju u njegovom društvu. Za svakog postoji prikladan položaj - ne mogu svi biti nuklearni fizičari, netko treba i uzgajati piliće.

imanuel kant 1 kaže:

Poenta je da nema nekih aposlutnih teorijskih načela kojima bi u potpunosti mogli da trljamo na nos, onima koji iako su u prosjeku ili ispod prosjeku što žele , pa čak i nasilu laktanjem da se probiju na veću poziciju.Šta ćeš mu reći:Ti si znaš glup po rodjenju, odrastao si u disfunckjonalnoj pordici, neuurotičan si, nemoj pokušavati se probiti na neku dobru funckiju, donijećeš drugima loše.
Pusti mene, kome su dodjeljene bolje karte.

Reći tako nešto bi bilo ispod svake civilizirane razine. No, valjda je jasno da su za određene funkcije potrebne određene sposobnosti. Rješenje nije u izjednačavanju ljudskih sposobnosti, nego u izjednačavanju načina na koje percipiramo i nagrađujemo obavljanje određenih funkcija. Nema ama baš nikakvog razloga da se, npr., posao medicinske sestre smatra manje vrijednim od posla saborskog zastupnika.

Nekakvo nasilno laktarenje neopravdano je iz drugih razloga - svatko ima pravo na to da osjeća zavist i sve ostalo, ali ne i da čini štetu drugima zato što se ne može nositi sa svojim emocijama.

[radical change]

imanuel kant 1 kaže:

Da li je želja za jednakošću zapravo samo pritajena zavist?

Ljudi nisu jednaki, niti će ikad biti?
Ja sam bijel, ti si crn, nismo jednaki..
Ja sam završio fakultet ti nisi, nismo jednaki
Ja trčim maraton ti ne možeš 100 metara, nismo jednaki
Ja sam krćanin a ti si musliman, nismo jednaki
Ja imam para ti nemaš, nismo jednaki
Ja te volim, ti me baš i ne voliš, nismo jednaki

Ljudi nisu jednaki. Jednakost je izmišljotina, glupi ideal u težnji da se pomire međusobne razlike, što je dobro, ali je loše ako se pokušava na druge gledati kao da su jednako samnom jer nisu. Nema veće laži od one da su svi ljudi jednaki. Jest da smo krvavi ispod kože, slično izgledamo, osjećamo ali svi smo potpuno različiti, ja , ti on, svi..

Jednakost može postojati samo u interaciji. Evo nas 5 u sobi na sastanku i jednaki smo u mogućnosti da iznesemo vlastite argumente u težnji donošenja neke odluke. Dakle imamo kredibilitet, poštovanje, i po njemu smo jednaki. Ukoliko je u sobi osim nas 5 jedna uvažena ličnost koja ima moć i manipulaciju pred drugima jednakost nestaje jer je donošenje odluke isforsirano moći pojedinca. Nismo više jednaki.

Vidiš kako se jednakost brzo izgubi..

Jednakost je potreba svakog bića da izrazi vlastite potrebe. Djete želi biti jednako s roditeljem, slabije države sa bogatijima, manjine sa dominantnim stanovništvom. Ljudi su se izborili kroz stoljeća da izgrade sistem koji bi uvažavao svakog čovjeka na približno jednak način. Zašto, zato jer to osigurava preživljavanje slabijima i funkcioniranje društva u korist onim snažnijima. Sistem šljaka na vlastitim iluzijama i to je naša demokracija (jednakost) i šljakat će dok u nju vjerujemo, dakle dok vjerujemo da imamo pravo biti jednaki iako jednakost ne vidimo u stvarnosti, već vidimo interesne skupine i individualce koji se bore za svoja prava, prava da sa jednakošću dobiju ono što do tada nisu imali, opet na račun nečije tuđe nejednakosti jer sustav nije u stanju osigurati svakome priliku da izrazi sve svoje potrebe..
Želim jednakost jer tada imam priliku jednako izraziti svoje potrebe u odnosu na tebe...zavidim ti, želim biti jednak tebi... da...

[Leteća]

radical change kaže:

Želim jednakost jer tada imam priliku jednako izraziti svoje potrebe u odnosu na tebe...zavidim ti, želim biti jednak tebi... da...

Želiš li baš to? Hipotetski primjer - recimo da sam ja ta šesta, ugledna osoba koja ulazi u sobu i samom svojom prisutnošću omete idiličnu interakciju vas pet. U tom trenutku:

a) Želiš biti jednak meni - odnosno postati ugledna, šarmantna, inteligentna i apsolutno prelijepa žena
b) Želiš moju moć - odnosno, biti u položaju da si ti taj šesti koji diktira uvjete
c) Želiš da ja izgubim moć, odnosno u tom se smislu izjednačim s vama
d) Želiš da se izgubim i pustim vas da na miru sastančite
e) Želiš pivo.

(Pitanje nije samo za tebe, nego za sve.)