Contra punkt

[Volver]

Ti si meni genijalna. A nisi ni svjesna, mislim, kakvu poeziju pišeš!
Jaka je, moćna, živa. Prodorna. Dodiruje. Ima 'ono nešto' zbog čega kažem da pišeš genijalno.
Čitala sam ovaj put postove bez naznačenih datuma. Sve ovo što ti rekoh, vrijedi i za njih, uz i one datirane.
Znaš, volim tvoju poeziju. Uživam čitati kad je nešto ovako dobro, umjetnički vrijedno i vjerodostojno, nepatvoreno, što se osjeti, vjerujem, ne samo po mom vlastitom sudu i feelingu za poeziju.

contra rationem kaže:

Jednom, prijeći ćemo opet ovo zaleđeno jezero, zajedno, kao one davne zime.
Sjećam se tih zajedničkih zima... Nismo uspjeli. Žao mi je.

Ovo gornje izdvajam, jer me dirnulo posebno....

A u dodiru s tvojom poezijom, dolazi mi u sjećanje jedna pjesma Susanne Jorn, pa ti je i posvećujem ovom prilikom:

Pjesništvo

Skida me.
Odjevena sam.

Jede me.
Sita sam.

Voli.
Sopran sam.

[contra rationem]

volver kaže:

Ti si meni genijalna. A nisi ni svjesna, mislim, kakvu poeziju pišeš!
Jaka je, moćna, živa. Prodorna. Dodiruje. Ima 'ono nešto' zbog čega kažem da pišeš genijalno.
Čitala sam ovaj put postove bez naznačenih datuma. Sve ovo što ti rekoh, vrijedi i za njih, uz i one datirane.
Znaš, volim tvoju poeziju. Uživam čitati kad je nešto ovako dobro, umjetnički vrijedno i vjerodostojno, nepatvoreno, što se osjeti, vjerujem, ne samo po mom vlastitom sudu i feelingu za poeziju.



Ovo gornje izdvajam, jer me dirnulo posebno....

A u dodiru s tvojom poezijom, dolazi mi u sjećanje jedna pjesma Susanne Jorn, pa ti je i posvećujem ovom prilikom:

Pjesništvo

Skida me.
Odjevena sam.

Jede me.
Sita sam.

Voli.
Sopran sam.

Hvala na pohvalama i poticaju! Puno mi to znači, jer s ovim novim tekstovima nisam nimalo zadovoljna i zapravo sam očekivala pokudu... Lijepo je čut pohvalu, čak i onda, kad je u nju teško povjerovati! Možda ponovo uspijem zaviriti u duhovni svijet i iz njega crpiti... Do tada, ovako pod blokadom, koliko mogu... Hvala još jednom na posvećenoj mi pažnji! Srdačan pozdrav!

[contra rationem]

jauče kuhinja prazna
i soba bez zida na krevetu kao pladnju
gleda me bezbožni ostatak orobljene noći
i dani bez pijavica prstenasti kolobari i oklopi
ravnice tri grada i ni jednog puta
ostavštine odbačena sreća i vagoni
nemilosrdnih prijanjanja apoteka
bolesti vanjski krug unutarnji
hrpt koromač tetrijeb lađe
o strune i kreveti
da kreveti
kretnja
kretanja
korov

[contra rationem]

17. Januar 2015

Jednakih jednadžbi sjećanja. Jednako pojedeni ko jedan. A dva sa tri. Ustajalo isti. Nevoljko otpušteni povorci.... Onih dokoračalih: iznova lijeno liječeći kišu koja je tek trebala stići. Sivi aspirini čuvani u podrumskim prostorijama uz usnule pse što ih hrane gologlavi golubovi sa sazviježđa okovanog Oriona. Nekad. I dok smo pušili istu onu lulu povratka. Lovci su se već pretvorili u lovinu i lovostaj je oduvijek bio predmet vremena kojeg se ne preispituje. Izvan opcije. Mrmljanje kao majka hrabrosti. Dobrovoljna nula.

[contra rationem]

Možda i nisam trebala sići. S oblaka. Vlakovi prolaze, a ja ih više ne primjećujem. Daleko je onaj tobogan u parku. Ne prepoznaju me više moji psi. Mrtvi su poznanici. Mirišem na krizanteme.

Danas sjedim u Kinoteki. Ali to više nije ona naša Kinoteka, gdje sam ulazila da bih u zahodu natočila tople vode za kapućino iz vrećice, a ti bi govorio: "Užicaj jednu cigaretu i za mene!"

Navlaš vadim još jednu maramicu, ovaj put bez inicijala. Inicijacijsko kupanje na kiši. Unatraške prebrojane stepenice.

"Uništi se!", rekao bi, "Zauvijek budi pas!"

[contra rationem]

Nove romanse. Kopanje po smetlištu uzavrelog grada. Vodena boja smrti. I još jedan pali anđeo za moju kolekciju posustalih. Palim svijeću i spuštam rolete, ne čuju se više vlakovi. Još jedan gutlja vina posvećen tebi, iz istog razloga što ne čujem više ni lutnje s krovova i prošlih vrtova. Neuspjela hrabrost karavane i ogrlica. Ne trebam tjeskobu. Tijesni kombinej iz mladosti moje bake za vrijeme onog rata. Znao si za san, nisi znao za budnost. Ekstaza je prošla, između nas je vječnost i dva mala okrugla svjetleća tijela, ne vidim ih više...

[contra rationem]

19. Januar 2015

Nisu noći žeđale smrću kao nevina jaganjčad na dječakovu ramenu. S balkona se prostirao zabranjen pogled. Ni svrsishodne osmice, omče olova neulovljenih. I ja. Koja sam razrezala poraz (prolaz) popola i dijelila ga zaaalogajčić po zalogajčić sinovima snova. Novo je vrijeme umrlo i mi smo opet bili nedonoščad, gladna. I opaka. Nevezano opalom. Nervozno opalom. Opalu!!!

[contra rationem]

ishodišna blagost
i noći na putu
stalno umiranje u tebi
rasporen kaput
nemoć na obruču gladi
razvratni prosci na žemljici htijenja
nijedna opaska
jutra ne stižu
već dugo napušteni vagoni
umiruća ogledala
na zabavnom parku krematorija lađe
neizostavne crne rukavice

opameti se
rekao si

[contra rationem]

Lagao si mi o pticama koje noćivaju na groblju i o lutnji koja se čuje s olujom iz daleka. Zaključao si sva moja vrata da više ne mogu van. Zagrcnula sam se u ogledalu. Prvi pjev negdašnje lađe na obalama drugih. Izvana ječi srebro mjeseca. Na rubnjaku poriva i ti kažeš: "Dosta!", boraveći s one strane. Nigdje lavljih spomenika, ni orlova. Jedan jedini prsten.

sagnjilo sjeme
opsada hrama
nedovoljno boje za nebeske plamenike
čavlići
do iskona
rekao si
astral nepremostivoga
i ispod popluna
mijene

lebe wohl

[contra rationem]

"Crucifix aleluja!", zaurlao si i popišao se na još jedna vrata crkve. Vani je padala kiša i ljepilo noći obojalo mi je kosu u zeleno. Još jedan peron, iz daljine, i čekanje. Pomaknut ćemo i ovu obalu, tako si htio. Ružmarinom drugih. I otkako nevoljko prodajem groblje na otužnoj splavi ptica, noćima ne gledam kroz raznobojno staklo umrlih. Čavlićima je prorezan ipsilon dasaka na svratištu pored prvog puta. Drugih ne bje. A bdjeli su drugdje. Možda u nezaključanoj čekaoni malog kolodvora, ispijajući još jednu dugu kavu iz kafe-aparata. Rekoh raka. Razumio si ti to dobro i porušio sve kontejnere za smeće u mojoj ulici. Idem van. Daleko od svog života. Adieu, mon ami!

[contra rationem]

1. Februar 2015

Nitko nije gledaoce tjeraju da plješću. U zborovima milijuna palih anđela, noćni čuvari odlazili su ne zapitkujući o trgovcima na uglu. I dok su tako sneno pjevali udaljujući se u zveketu srebrnjaka, mi nismo bili ništa bilže nama. Središte, zapelo u bezdanu, i mi - držeći se za paučinaste grive Vremena i smrzavajući se istom.

[Kapo O'makine]

interesantan topic, slučajno naletih na njega ali isplatilo se.
contra, gdje se mogu pogledati vaša sabrana djela?

[contra rationem]

Mali Kapo kaže:

interesantan topic, slučajno naletih na njega ali isplatilo se.
contra, gdje se mogu pogledati vaša sabrana djela?

Hvala. Pa dalo bi ih se sabrati, pisane po Forumu pod raznim nickovima unazad deset i više godinica. Bojim se da kad nestane Foruma, s njim će nestati i sva moja djela... Pozz

[contra rationem]

Posipano iglicama. Igrali smo se potapanja brodova i dok je tako tonuo moj zadnji, gledala sam u križ iznad tvog ramena i nisam se više nadala novim bogovima. Nitko nije trgovao lutkama i plavetni mjesec protivio se lomu osame, preslabo svezane omče osmice. Čekam oslobođenje. Nijedno dijete nije plakalo tako glasno kao ti. Nisam ti pronašla grob. Žalim za onim trenutkom provedenim na stanici. Još jedna cigareta, još jedan srk kave... Nema me zapravo već dugo.

[contra rationem]

Neuračunljivo mrtvi, a prohtjelo nam se! Još jedan proboj kroz različke gradova i besmisleno opuštene ruke, klateći se nad bezdanom. Poveznice turobnih trubadura, opijenih bivšom slavom i razboja nad kapelom, unatoč gladnoj djeci mrskih puteva. Razapinjali su još jednog ogoljelog roba sputane slutnje. Nismo stigli do ponjave i istrulilo je grožđe. Još jednom te pitam: "Sjećaš li se onog nebodera s kojeg smo trebali zajedno skočiti?" Biljke su prekrile našu grobnicu i mi više nismo sami. "Stidi se", rekla bi mi majka i ponavljala patuljcima svu moju pjesmu. Najviše trebam jutarnja ogledala na obrazima i skrivam se od ustrašenih mudraca, pobjednicima s ćipkastih parfema utrobe i ni jedan obzor. Bedem.

[mimma7]

tranana
ljubim te.
ajde bok.

[contra rationem]

mimma7 kaže:

tranana
ljubim te.
ajde bok.

Hej, bok!

[contra rationem]

3. Februar 2016

Vrijeme, izlisno naslonjeno na rukohvate atmosfere, koja nas je drzala skupa, po zadnji put zvjerski je prijetilo izbjeglicama iz kampa ludih i poluludih, koji vise nikome nisu nista. Spalili bi ih, ne krijuci mrznju prema onima koji nisu. Ovdje.

[contra rationem]

4. Februar 2015

Uspavani ili budni. Gledajući ono što bi htjeli, ili ono što jest. Ogrizak jabuke, koštice pljuckamo po vrtu. Noć odnosi nove žrtve, na nezaustavljivom žrvnju. Davno smo počinili samoubojstvo. I još ne vjerujemo vlastitoj smrti.

[contra rationem]

Nismo dočekale ivicu prostora trolejbusa ponoći, kao katkad, ispod duge, puzeći crvenom. Zato je vonjalo na eukaliptus i ti bi mi maramom prekrivao lice, tražeći ugašene lampione ispod cerebralnog reza jednog od krivo skrojenih kaputa. Zlatom prekrivene koprive ponad slivnika u jaganjčevoj sobi. A priznala sam ti i one pruge, koje je trebalo izblijedjeti, zakonom jačega, iskupivši se na stupu srama, odavno pozaspale. A ni jednog zvonara u priči i zato smo blago prelazile jezičcima plamena preko tuge, kojom bi se pokrivale. Nisam bila sama, jedan mali crni patuljak rogoborio je stalno o robusnom hramu započetih, a nikad dovršenih igara. Jedan bljesak na prozoru i prizoru je kraj. Uhvaćene u mrežu samilosti, kojom nam vrše lobotomiju, ne bi li bile uljudne i lijepe. Crvljivo meso izmučeno u sanduku. Jednog drugog jutra i zaustavljenog protoka misli. Znao si me gađati i šlapom, no to nije ništa. Nevjerojatni ipsilon i raspojasana nemilost polumrtvih. U mnogočemu si bolji, bolji i od bolnice, jer mene nema, kanonskim godovima, jahača na igli, jednog isturenog bodeža, ocijeđene kapi krotke krvi i ništa... Možda drugi put... Malo više samilosti za nezaposlene hodače po žici, koji odavno gmižu tlom. Ubijte i njih. Pazite na građansku skromnost i red, između cjelova plafona, koji nas pritišće. Smijte se, život je prolazan. No trenutak traje vječno. "Kupi mi limunadu", umiljato sam te zamolila, znajući pritom da nemaš ni novčić i da odavno postojiš samo u našem prividu. Jaganjac je poludio, a magleni otisci prekinutog sna neumoljivo su ječali u paru, dualne praznjikavosti. "Nikad ništa iz tebe", kimao je kapicom patuljak.