Jugoslavija: umjetna tvorevina ili prirodna teznja naroda?

[Revenger20]

WarrenYoung kaže:

Srpska vojska je krajem 1918 godine u Split, Sarajevo, Zagreb, Rijeku i Ljubljanu ušla isključivo izlazeći u susret očajničkim vapajima iz tih gradova da ih se zaštiti, jer samozvano Narodno Vijeće u Zagrebu nije bilo u stanju mobilisati ljude i vojsku da brane teritoriju i spreče anarhiju i javašluk koji su zavladali.
I nigde nisu dočekani kao okupatori, već kao spasioci sa oduševljenjem narodne mase, o čemu svedoče i zapisi i fotografije.

A vi ovde pričate o nekakvoj ljutoj gerili koja bi se okomila na srpsku i italijansku vojsku samo da su se drznuli okupirati hrvatske krajeve.

Pa gde je ta ljuta gerila bila u Rijeci ili Zadru, koji su ostali pod italijanskom okupacijom?

U tom 100% hrvatskom Metkoviću, lokalni brodovlasnici su srpskoj vojsci stavili na raspolaganje svoje brodove, samo da bi se što pre prebacila u Split, jer to nisu hteli uraditi Francuzi koji su u to vreme podržavali italijanske aspiracije na istočnu obalu Jadranskog mora.

Ja kad ovo pišem, uopšte ne mislim da podjebavam, već dapače i sam mislim da je to bilo pogrešno nastupanje srpske vojne komande. Pokušavam čitajući dokučiti, šta je u to vreme motivisalo srpsku vojsku nakon 4 godine katastrofalno iscrpljujućeg rata, da ide u Split, Rijeku i Ljubljanu braniti Hrvate i Slovence od dojučerašnjih saveznika Italijana, koji su imali milionsku vojsku, veliku flotu i plus ogromne zaplenjene resurse od Austro Ugarske.

Meni je krivo što se Srbi tad nisu uspeli odbraniti od želje Hrvata, Slovenaca i drugih za ujedinjavanjem.
Nije baš trebalo svima izaći u susret.

Narodno vijeće nije niti pokušalo ništa, iako je bilo prijedloga.
Mene samo zanima od koga ste vi to oslobodili Zagreb ili Ljubljanu?

Za Dalmaciju mogu još prijeći, jer je srbofilija bila uvjetovana strahom od fašista, iako je Italija morala na silu ulaziti u Rijeku i dobila je tek Zadar i par otoka.

Mađarska je tada u građanskom ratu i ne da ne bi zadržali Hrvatsku, uostalom Međimurje smo sami vratili, već nije bila u stanju zadržati niti Erdelj, a iz Košica su ih izbacili slovački dobrovoljci.

Austrija nije zadržala niti 100% njemački Tirol, a iz Maribor je u sastav Jugoslavije vratio Meister.

Ta talijanska milijunska vojska nije bila u stanju Etiopiju osvojiti, a kamoli da bi držali milijune Hrvata, Slovenaca, pa i Srba po Dalmaciji i Lici u trajnoj okupaciji.

[Nosonja_]

Kako sam već pisa, ideja stvaranja jugoslavenske države u svojoj biti se ne razlikuje od stvaranja nacionalne talijanske države. Razlike su bile u provedbi te u biti plemenite ideje koja nije provođena na plemeniti način, kao i velike kulturne- religijske razlike.

[Wikiceha]

Nosonja_ kaže:

Kako sam već pisa, ideja stvaranja jugoslavenske države u svojoj biti se ne razlikuje od stvaranja nacionalne talijanske države. Razlike su bile u provedbi te u biti plemenite ideje koja nije provođena na plemeniti način, kao i velike kulturne- religijske razlike.

Kao hrvatska ideja, da.
Kao ono što je radio Aco, ne...

@Revenger

[WarrenYoung]

Revenger20 kaže:

Narodno vijeće nije niti pokušalo ništa, iako je bilo prijedloga.
Mene samo zanima od koga ste vi to oslobodili Zagreb ili Ljubljanu?

Za Dalmaciju mogu još prijeći, jer je srbofilija bila uvjetovana strahom od fašista, iako je Italija morala na silu ulaziti u Rijeku i dobila je tek Zadar i par otoka.

Mađarska je tada u građanskom ratu i ne da ne bi zadržali Hrvatsku, uostalom Međimurje smo sami vratili, već nije bila u stanju zadržati niti Erdelj, a iz Košica su ih izbacili slovački dobrovoljci.

Austrija nije zadržala niti 100% njemački Tirol, a iz Maribor je u sastav Jugoslavije vratio Meister.

Ta talijanska milijunska vojska nije bila u stanju Etiopiju osvojiti, a kamoli da bi držali milijune Hrvata, Slovenaca, pa i Srba po Dalmaciji i Lici u trajnoj okupaciji.

Narodno vijeće je u dva navrata naredilo opću mobilizaciju i upućivalo proglase u kojima je obećalo plaću od 5 kruna na dan vojnicima, a oficirima od 15 kruna.
Medjutim većina oficira, odgajanih u austrofilskom duhu nije prihvatilo novo stranje i povukli su se u Austriju i Madjarsku, a vojnicima je očigledno bilo dosta ratovanja, većina se razbežala kućama, a znamo i za ove što su se odmetnuli u hajduke, poput Zelenog kadra.

U Sloveniji je već druga priča bila. Slovenci su uspeli koliko-toliko organizovati i od raspuštenih slovenačkih vojnika iz austrougarske vojske i oslobodjenih srpskih zarobljenika formirati nekoliko pukova i vojsku od 8000 ljudi.
Sa odredima srpske vojske zaustavljeno je napredovanje jedne italijanske divizije od Trsta prema Ljubljani kod Vrhnike. Nije tu bilo direktnog sukoba, već je italijanski komandant samo primio notu da se srpske trupe već nalaze u Ljubljani i da italijanska divizija ne sme prelaziti utvrdjenu demarkacionu liniju na Soči i Savi, jer će doći do sukoba, a krivica za prolivanje savezničke krvi će pasti na Italijane.

Tako da nije tu bilo nikakvog srpskog oslobadjanja Zagreba i Ljubljane, već se izašlo u susret molbama Narodnog vijeća, jer je prisustvo srpske vojske davalo saveznički legitimitet tim teritorijama.

Daleko od toga da se srpska vojska, razvučena od Soluna do Soče mogla suprostaviti italijanskoj, sukobi su izbegavani u koordinaciji sa saveznicima i tako je opstruiran napredak italijanske vojske. A time je dato vremena diplomatiji, na čijoj su se sceni preko njoći pojavili Jugosloveni protiv Italijana.

Te tvoje priče "ma šta će smešni Italijani" ne zavredjuju neki poseban komentar. Kakav su otpor Italijani mogli očekivati, dovoljno govori podatak da kad je dAnunzio sa svojom vojskom ušao u Rijeku, sa njim je bio i Ivica Frank sa svojim sledbenicima.
To su prethodnici istih onih koji će 1941 godine i Rijeku i celu Dalmaciju servirati na tacni Italijanima.
Takvih je medju hrvatskim političarima bilo i 1918 godine.

Uopšte. hrvatski političari iz tog doba su se mogli podeliti u dve grupe. Na one koji bi pristali odmah na nezavisnu Hrvatsku, pa makar bez Dalmacije. I na one koji su Jugolsaviju videli kao prečicu i nužno zlo do stvaranja velike Hrvatske.
Možda uz par izuzetaka.
To je taj kolebljivi elemenat kod Hrvata i njihovom odnosu prema Jugoslaviji, koji jeste bio prepoznat od strane Srba, ali isuviše potcenjen.

Greška...velika greška.

[Revenger20]

Normalno da im je bilo dosta ratovanja, suprotno tome što vi mislite i tvrdite, većina Hrvata nije voljela AU. Dio se borio iz prisile, moj pradjed je prisilno mobiliziran za Galiciju, već nakon Brusilove ofenzive je počela dezertacija. Je li ti misliš da je nas netko pitao tada nešto? AU je tada bila opći kaos od države, počela je glad, španjolska gripa i meni je savršeno jasno da se ta država nije više mogla održavati.

Narodno vijeće SHS je zakasnilo sa svime, Italija je ostala u ratu i tu je bio priči kraj. Mali broj je smatrao da je možda bolje sa Talijanima nego s vama, ali oni su bili debela manjina.

A tko kaže da ste se vi trebali boriti za nas? Srpska vojska se borila prvenstveno za sebe, što je normalna stvar.
Većina časnika je shvatila da je AU gotova, ali su bili voljni podržati boriti se za hrvatsku republiku. Sarkotić i Borojević su slali i molbe narodnom vijeću, ali je prevladala opcija Jugoslavije pod svaku cijenu i tu je bio kraj.

Smiješni Talijani su u 2SR bili baš to. Talijanski vojnici su postali predmet opće sprdnje, kako kod Saveznika tako i kod Nijemaca. Iako su imali brojčano ogromnu vojsku i to poprilično suvremeno opremljenu.

Ti što su servirali na tacni Dalmaciju su nestali 1945. I od većine su smatrani izdajnicima za osobnu korist.

Pitam opet, u kojem ste drugom slučaju mogli okupiti sve Srbe osim u Jugoslaviji? Tako da je po raspršenosti stanovništva vama ona itekako trebala. Bilo kakva samostalna Hrvatska podrazumijeva i Liku i Kordun i Slavoniju i Dalmaciju.

[Zoran Oštrić]

Spustite svi malo loptu na zemlju i smirite strasti! Malo je smiješno upustiti se u spekulacije ŠBBDJB (Što Bi Bilo Da je Bilo), pa se onda svađati i ljutiti. Meni se čini da i WarrenYoung u #599 i Wikiceha u #600 i Revenger u #605 idr. imaju pravo, u nekim aspektima, a nešto je i sporno, neću sad u detalje, ali razgovarajte smireno. Vrlo je različito tada bilo u Zagrebu i u Dalmaciji, različito početkom prosinca 1918. i par mjeseci kasnije idr..

[WarrenYoung]

Revenger20 kaže:

Normalno da im je bilo dosta ratovanja, suprotno tome što vi mislite i tvrdite, većina Hrvata nije voljela AU. Dio se borio iz prisile, moj pradjed je prisilno mobiliziran za Galiciju, već nakon Brusilove ofenzive je počela dezertacija. Je li ti misliš da je nas netko pitao tada nešto? AU je tada bila opći kaos od države, počela je glad, španjolska gripa i meni je savršeno jasno da se ta država nije više mogla održavati.

Narodno vijeće SHS je zakasnilo sa svime, Italija je ostala u ratu i tu je bio priči kraj. Mali broj je smatrao da je možda bolje sa Talijanima nego s vama, ali oni su bili debela manjina.

A tko kaže da ste se vi trebali boriti za nas? Srpska vojska se borila prvenstveno za sebe, što je normalna stvar.
Većina časnika je shvatila da je AU gotova, ali su bili voljni podržati boriti se za hrvatsku republiku. Sarkotić i Borojević su slali i molbe narodnom vijeću, ali je prevladala opcija Jugoslavije pod svaku cijenu i tu je bio kraj.

Smiješni Talijani su u 2SR bili baš to. Talijanski vojnici su postali predmet opće sprdnje, kako kod Saveznika tako i kod Nijemaca. Iako su imali brojčano ogromnu vojsku i to poprilično suvremeno opremljenu.

Ti što su servirali na tacni Dalmaciju su nestali 1945. I od većine su smatrani izdajnicima za osobnu korist.

Pitam opet, u kojem ste drugom slučaju mogli okupiti sve Srbe osim u Jugoslaviji? Tako da je po raspršenosti stanovništva vama ona itekako trebala. Bilo kakva samostalna Hrvatska podrazumijeva i Liku i Kordun i Slavoniju i Dalmaciju.

To što je tebi danas jasno da se AU više nije mogla održati, očigledno nije bilo jasno ondašnjim hrvatskim političkim prvacima, jer su Hrvati poslednji raskinuli odnose sa Bečom...čak i posle Madjara.

Kad je car Karlo dao odobrenje da se kopnena vojska, domobranstvo i pomorske snage stave na raspolaganje Narodnom vijeću, neki članovi vijeća poput Stjepana Radića su samouvereno insistirali da se oko banske Hrvatske okupe sva područja kojima Narodno Vijeće treba upravljati i da nijedna vojska, ni prijateljska "srpska, francuska, engleska, američka" ni neprijateljska ne sme ući u to područje.

Eto, bilo je i takvih opcija, pa je pomalo nepravedno hrvatske političare iz Narodnog Vijeća "optuživati" da su srljali po svaku cenu u Jugoslaviju. Pre će biti da je Jugoslavija bila poslednja opcija. Bar onakva na kakvu su pristali.
I to dovoljno govori o lošem položaju.
Ali realnost na terenu je diktirala odluke. A realnost je bila da se vojska rasula i dezertirala, a pomorsku flotu su zarobili Italijani.

Te priče o ponudama Borojevića i Sarkotica, za koje se u Zagrebu nije imalo sluha su više neka legendarna predanja u Hrvata, nego što ima veze sa realnošću i istinom.
Baš bi saveznici dozvolili da visoki austrougarski komandanti, nakon kapitulacije, opet okupljaju neku vojsku.

Što se tiče načina da se svi Srbi ujedine u jednu državu...pa to i nije bilo toliko komplikovano. BiH bi se narodnim referendumom ako treba priključila Srbiji (što se i odvijalo), a područja u Hrvatskoj gde većinom žive Srbi ionako se naslanjaju na BiH, pa bi i njima bilo dato pravo na samoopredeljenje.
Isto bi pitali i Dubrovčane i Splićane. Hoće li sa nama ili Italijanima?
Kao što se pitali i Slovenci u Koruškoj.

[Wikiceha]

WarrenYoung kaže:

...
Baš bi saveznici dozvolili da visoki austrougarski komandanti, nakon kapitulacije, opet okupljaju neku vojsku.
...

Misliš kao Atatürk u Turskoj?

Što se tiče rubnih područja HR, ovo ti je etnička slika 1910;
https://s5.postimg.org/wykfn3gqv/AED5_1.gif
Srbi su po nekim selima i enklavama. Iz čega bi ti radio pripajanje?

Realno, mogli ste uzeti veći komad Srijema (na istoku ste ionako većina).
Slavonija je već problem, kao što bi bila i podjela Dalmacije s Talijanima.
Hercegbosna je tu isto više nego upitna.

Pa pogle, da ste uzeli Split, s čime bi ga držali?
Istočno od VKK ti je pola Hrvata.
Takva Srbija bi trajala par godina i onda bi od nje ostao "beogradski Sandžak".
Misliš da bi Francuska ratovala za vas?

[Zagorski Križar]

Nosonja_ kaže:

Kako sam već pisa, ideja stvaranja jugoslavenske države u svojoj biti se ne razlikuje od stvaranja nacionalne talijanske države. Razlike su bile u provedbi te u biti plemenite ideje koja nije provođena na plemeniti način, kao i velike kulturne- religijske razlike.

Itekako se razlikuje od stvaranja nacionalne talijanske ili njemacke nacionalne drzave.Hrvati, Srbi, Slovenci, Crnogorci, Muslimani i Makedonci ne spadaju u istu etnicku skupinu kao Talijani ili Nijemci, niti su barem blize etnicki povezani kao npr. danasnji juzni i sjeverni Talijani.Etnicka veza je bitna.A s tim da postoji bezbroj razlika, od vjerskih, kulturoloskih, itd.Juznoslavenska nacija/narod jest samo mit i mokar san u glavama nekolicine zabludjelih.Mit placen velikom kolicinom krvi.

[Zagorski Križar]

Michael Collins kaže:

Zapravo si u pravu, evo da se jednom i složim s tobom. Ćorava koka, zrno i te spike

Nisu to nikakve corave kokosi, samo treba citati:

As the War drew to a close, the Austro-Hungarian Empire began to disintegrate. The Croatian Sabor or Parliament met in Zagreb on October 29, 1918, to declare "the Kingdom of Croatia, Slavonia and Dalmatia" to be a free and independent state. The Habsburg Crown recognized Croatia and transferred the fleet to the Croatian government on October 31st. The Croatian government in Zagreb was fully formed before the fall of Austria, Germany, or Hungary. The Yugoslav National Council of Slovenes, Croats and Serbs was organized in Zagreb on October 15, 1918. This twenty-eight member Council was self-appointed, not elected. Although its president was a Slovene, the Council was dominated by Svetozar Pribisevic, a Serb. On November 24th this self appointed group called for a common state with Serbia. This is the body so often cited as having "asked" to join Yugoslavia.

The mythology overlooks another Congress held just blocks away on the very next day. This was the Congress of Stjepan Radic's Croatian Peasant Party attended by almost three thousand elected delegates from every part of Croatia. The Peasant Party was the largest and most popular party in Croatia at that time and would remain so during the period between the Wars. It won absolute majorities in every subsequent election. This Congress assailed the National Council as arbitrary and unconstitutional and unanimously adopted a resolution calling for a "Neutral and Peasant Republic of Croatia." Following this Congress, there were huge demonstrations in the streets of Zagreb supporting independence.

Zagreb's brief jubilation quickly changed to the sober realization that Croatia would again be ruled from a foreign capital as Italian, French and French African forces invaded from the west and Serbian troops invaded from the east. On December 1, 1918, Serbian Prince Alexander announced the formation of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes, with a Serbian King ruling from the Serbian capital of Belgrade. Despite the neutral sounding name, the country was called Yugoslavia by the diplomatic community almost from the beginning. Ironically, at the Paris Peace Conference the Yugoslav delegation openly insisted that it be known as the "Serbian Delegation."

The Paris Peace Conference

At the Peace Conference itself, the Croatians submitted a petition to President Wilson calling for an independent Croatia. With over 150,000 signatures and the notation that another 450,000 signatures had been seized by the Serbian Army, the document specifically asked:

That Mr. Wilson and the representatives of the great Powers should recognize the independence of the Croatian people;
That an international Commission should be sent to Croatia to inquire;
That a Constituent Assembly should be formed that the Croatian people be free to decide their fate;
That Army be withdrawn;
That the Sabor, should be respected as being alone authorized to the making of laws in Croatia; to-day, they are being dictated by Serbia and executed in the most brutal manner by the military.

The petition was submitted to the Paris Peace Conference on May 4th, 1919, but the objections of the Croatian people were noted and then ignored by the United States and other so-called "Great Powers." President Wilson's famed Fourteen Points for which America had fought a World War were undergoing a metamorphosis at the Conference. Point X originally called for "...the freest opportunity of autonomous development" for the nations of Austria-Hungary and Point XI stipulated that "relations of the several Balkan states to one another be determined by friendly counsel along historically established lines of allegiance and nationality; and for international guarantees of the political and economic independence and territorial integrity of the several Balkan states."

The American delegation's commentary on the revision of Wilson's famous Fourteen Points noted that "An internal problem arises out of the refusal of the Croats to accept the domination of the Serbs of the Serbian Kingdom." In a classic example of diplomatic double-speak the delegation wrote:

The United States is clearly committed to the programme of national unity and independence. It must stipulate, however, for the protection of national minorities...it supports a programme aiming at a Confederation of Southeastern Europe.

Thus, in the eyes of the victorious Allies, in order to protect the Croatian nation, it was necessary to destroy it. There was no vote of the Croatian people about their future. By decree, Prince Alexander dissolved the Croatian National Council, convened a Parliament composed primarily of members of the Serbian Skupstina or Parliament and declared that all laws of the Serbian Constitution of 1903 were in effect throughout the land.

Despite the fact that the purpose of the new Yugoslavia was supposed to be the unification of all South Slavs into one state, Serbia, making good on a secret pact with Italy made in 1915, handed over a large part of the land and population of Croatian Dalmatia to Italy, including the strategic cities of Rijeka and Zadar. For the first time in thirteen centuries the ancient Croatian institutions of Ban or Viceroy and Sabor or Parliament were abolished by the Serbian King. The long process of "Serbianization" had begun.

http://www.studiacroatica.org/libros/mythe/myug01.htm

I npr. "Prosinacke zrtve."

[Bynw]

Sama ideja zajednicke drzave u periodu nakon I. sv. rata nije bila losa, ali u praksi nije bila toliko uspjesna. Dakako mislim na Drzavu SHS, druga dva pokusaja zajednicke drzave ne treba niti komentirati i obje su osnovane nakon proljevanja hrvatske krvi i bez potpune suglasnosti hrvatskog elementa. Tako npr. Hrvatski sabor nikada nije potvrdio ulazak Drzave SHS u Kraljevinu, niti su nakon II. sv. rata svi hrvatski komunisti bili zadovoljni politikom zajednicke drzave, poput A. Hebranga. Prema tome da, umjetne su bile.

[lavore]

Skandinavci ( Danci, Norvežani, Šveđani ) ne mogu imati zajedničku državu a ovdje na Balkanu kao mogli bi

Jugoslavija je bila moguća jedino kao socijalistička a bez socijalizma - ništa.

[Bynw]

lavore kaže:

Skandinavci ( Danci, Norvežani, Šveđani ) ne mogu imati zajedničku državu a ovdje na Balkanu kao mogli bi

Zato jer je preuzet dobar dio elemenata panslavizma. Koji je imao jedino smisla tijekom 19. st. kao odgovor na germanizaciju. I slazem se, graditi nekakvu zajednicku drzavu naroda koji pripadaju samo istoj jezicnoj skupini je poprilicno nemoguce.

[rustaveli]

Mislim da Srbi nemaju razloga žaliti za nekim propuštenim historijskim šansama 1918. Jest, Pašić i Aleksandar su odabrali Jugoslaviju umjesto Velike Srbije ali su jasno dali do znanja da će Jugoslavija biti stvorena pod njihovim vlastitim uvjetima. Uostalom zato je i torpedirana Ženevska deklaracija koja je predviđala ujedinjenje na federalnim osnovama. Ovako je u osnovi nastala Velika Srbija s nadgradnjom Jugoslavije. Ja kao Hrvat bi se čak i pomirio s centralizmom i unitarizmom kad bi mi takva država pružila mogućnosti čija bi vrijednost nadmašivala gubitak hrvatske autonomije, ali se ni to nikad nije dogodilo (što je fenomenalno obradio Rudolf Bićanić u Ekonomskoj podlozi hrvatskog pitanja).

[Stuteley]

Jugoslavija je mogla opstati uz više svesti o potrebi zajedništva, ali toga nije bilo. Ako se vuče istovremeno na više strana onda nema napretka.

[Dubrovčanin]

Svaka država je umjetna. Države su umjetne apstrakcije, ne postoje u prirodi, ljudi su ih izmislili.

Međutim, ako je nešto umjetno ili apstraktno ili zamišljeno ne znači da nije stvarno. I svaka općina je umjetna i svaka županija i svaki grad i svako selo i svako naselje. Zemlja se prirodno ne dijeli ni na kakve manje cjeline, sve podjele su umjetne, svaka granica je imaginarna crta. Ni vrijeme se prirodno ne dijeli na manje odlomke, ni prostor. Ljudi su izmislili sat, minutu, sekundu, tjedan, metar, kilogram, litru. Sve je to umjetno, proizvod ljudskog uma. Vrijednost novca je umjetna apstrakcija, ali je ona itekako stvarna. Iako je novac ljudska izmišljotina, njegova moć je realna. Zamišljena vrijednost je stvarna, to je tekovina uljudbe. Brak je imaginarna zajednica, vjenčanje izmišljeni igrokaz kojim se stupa u nju, ali supružnici ju osjećaju stvarnom.

Čovjek se počeo vezivati za jedno mjesto, koristiti zemlju i prilagođavati ju sebi, pa je mjestima počeo davati imena dijeleći ju na manje cjeline. Država nije ništa manje stvarna nego imanje, parcela, selo, naselje, grad, općina, županija. Čovjek je podijelio zemlju, imajući potrebu kad nekamo ide reći kamo ide. Mjesto mora imati ime.

[kiseli1]

Narodi na teritoriju bivsih Jugoslavija, nisu nikada u svojoj povijesti zivjeli u jednoj drzavi, i njihov kulturni razvoj se odvijao pod uplivom razlicitih vecih sila, i razlicitih vjerskih dominacija.Hrvati i Slovenci pod vise manje evropskim uplivom, i beckim valcerima, nemaju nista zajednickog sa turskim mentaliteom , i obicajima ,kojima su bili podvrgnuti Srbi tokom nekoliko stoljeca.Germanizacija, madjarizacija, upliv Italije, i islamizacija, su bili razlog razvijanja ideje o nekoj medjusobnoj federaciji,bez obzira da li se to zvalo ilirska ideja, ili jugoslavenska ideja.Hrvati i Slovenci su svoje nacionalno pitanje htjeli rijesiti u okviru AU Monarhije, no nestankom te monarhije, izbor je bio vrlo skucen;teritorij novoproglasene Drzava SHS je bio obecan Italiji, velike sile nisu htjele novu drzavu, i ta drzava nije imala nikakvu oruzanu silu.Nezadovoljni hrvatski/slovenski vojnici koji su se vracali sa fronta su bili nezadovoljni, i mogli su postati oruzje komunisticke revolucije, pa izmedju Italije, komunizma, i Srbije, Srbija je bila najmanje zlo.Socijalisticka Jugoslavija nije nastala voljom niti jednog naroda, nego voljom jednog covijeka, koji je to mogao sprovesti.Nacionalno pitanje svih naroda je ostalo nerijeseno, ali je stavljeno u hladnjak, gdje se je nakon toliko vremena usmrdilo, i hladnjak se morao promjeniti

[manchild]

zanimljivo da su svi Slaveni nakon raspada jednog nestabilnog carstva ušli u nestabilne države - Čehoslovačka i Jugoslavija

meni je i dalje neshvatljivo - Srbi se toliko trudili dobiti svoju državu i onda budale ulaze u Jugoslaviju 1918

najidiotizam je Crna Gora - umjesto da proglase neutralnost, ne oni se išli bahatiti (skupa sa kraljem) i proglase rat AU

[Wikiceha]

manchild kaže:

zanimljivo da su svi Slaveni nakon raspada jednog nestabilnog carstva ušli u nestabilne države - Čehoslovačka i Jugoslavija

meni je i dalje neshvatljivo - Srbi se toliko trudili dobiti svoju državu i onda budale ulaze u Jugoslaviju 1918

najidiotizam je Crna Gora - umjesto da proglase neutralnost, ne oni se išli bahatiti (skupa sa kraljem) i proglase rat AU

A gle, vezali su ih savezi
Srbi su bili pohlepni.

Njima je obećana BiH, pola Dalmacije, komad Bačke, Srijem i možda Slavonija, ali za to su trebali dati ili se odreći barem pola Makedonije i Banata.
Banska Hrvatska je ekonomski puno razvijenije područje od ovoga, kao i Slovenija.
Sloveniju su kupili autonomijom, da su isto napravili u Hrvatskoj, odnosno jasno se razgraničili kao što je bio pokušaj s Banovinom Hrvatskom, problema ne bi bilo.

[Al dente]

kiseli1 kaže:

Narodi na teritoriju bivsih Jugoslavija, nisu nikada u svojoj povijesti zivjeli u jednoj drzavi (...)

Nije li barem u 16. stoljeću, u doba ostataka ostataka Hrvatske, većina Hrvata živjela s "one" strane granice, tj. u Otomanskom carstvu? To bi značilo da svi narodi koje spominješ, uz iznimku Slovenaca, zaista jesu u jednom razdoblju većinom živjeli "u jednoj državi" i prije Jugoslavije.