Dede/bake/roditelji/unuci...

[avelina]

ericsson kaže:

Hm. Što li znači ova formulacija?

Znaci da ako ne izlazis i ne druzis se, neces naci ni curu. Osim ako ti stvarno ne padne s neba u krevet.

[ericsson]

avelina kaže:

Znaci da ako ne izlazis i ne druzis se, neces naci ni curu. Osim ako ti stvarno ne padne s neba u krevet.

A čuj, možda dečka zanimaju druge stvari, a ne izlaženja i cure.

Takav je recimo bio Tesla. Nije izlazio, nije imao cure, ali je zato još i dan danas jedan od najslavnijih celebrityja.

[Liba]

Moja kći kaže ( nadam se ) u šali da sam najskuplja i najgora dadilja.
Naime često mi šalje aviokarte ( jer je u mogućnosti) da ih obilazim.
Unuka ima tetu čuvalicu a ja kad doputujem "pokvarim" njihovu rutinu i red.
Naime unuka i ja se obožavamo: pjevamo, plešemo, glumimo, izmišljamo priče, glupiramo se. Potajno jedemo slatkiše .... i slušamo prijekore. Ja ponovno otkrivam svijet njenim očima i u drußtvu s njom potpuno podjetinjim.
Vjerujem da je ovakvo druženje potrebno svim bakama, djedovima i unucima ali na žalost najviše zbog besparice a često i zbog nedostatka vremena to nije moguće.

[saurus]

Liba kaže:

---
Naime unuka i ja se obožavamo: pjevamo, plešemo, glumimo, izmišljamo priče, glupiramo se. Potajno jedemo slatkiše .... i slušamo prijekore. Ja ponovno otkrivam svijet njenim očima i u drußtvu s njom potpuno podjetinjim.
---

Nemam takvo iskustvo (moja kći je kao avelinin sin! ), ali vjerujem da je sasvim moguće. Podjetinjiti zajedno s unukom! Ne kaže se bez veze da su starci kao mala djeca.

[hašismotko]

Starci i djeca u druženju imaju svoju magičnost, jedan poseban odnos. Sjećam se, kako je moja mama sasvim živnula sa svojim unucima (mojom djecom), stvorili su odnos zavjere i posebnih tajni, nalazili vilince i patuljke po šumarcima i vrebali na djeda mraza. Konačno je bila dočekala djecu bez tereta odgajanja.

[Špranja]

Liba kaže:

...Naime unuka i ja se obožavamo: pjevamo, plešemo, glumimo, izmišljamo priče, glupiramo se. Potajno jedemo slatkiše .... i slušamo prijekore. Ja ponovno otkrivam svijet njenim očima i u drußtvu s njom potpuno podjetinjim.
Vjerujem da je ovakvo druženje potrebno svim bakama, djedovima i unucima ali na žalost najviše zbog besparice a često i zbog nedostatka vremena to nije moguće.

hašismotko kaže:

Starci i djeca u druženju imaju svoju magičnost, jedan poseban odnos. Sjećam se, kako je moja mama sasvim živnula sa svojim unucima (mojom djecom), stvorili su odnos zavjere i posebnih tajni, nalazili vilince i patuljke po šumarcima i vrebali na djeda mraza. Konačno je bila dočekala djecu bez tereta odgajanja.

Kako lijepo i nježno iskustvo! Nekim bakama i djedovima je ovo vjerojatno "dar s neba", jer možda s vlastitom djecom nisu bili u mogućnosti prepustiti se na ovakav način čistom uživanju...

[hašismotko]

Negdje je pisalo, prvo je dijete zadnja igračka, a prvo unuče prvo dijete.

[Liba]

hašismotko kaže:

Starci i djeca u druženju imaju svoju magičnost, jedan poseban odnos. Sjećam se, kako je moja mama sasvim živnula sa svojim unucima (mojom djecom), stvorili su odnos zavjere i posebnih tajni, nalazili vilince i patuljke po šumarcima i vrebali na djeda mraza. Konačno je bila dočekala djecu bez tereta odgajanja.

Baš to!

[amary]

avelina kaže:

Znaci da ako ne izlazis i ne druzis se, neces naci ni curu. Osim ako ti stvarno ne padne s neba u krevet.

Nije tvoj sin jedini...
Moj izlazi,druži se,kraće ili nešto dulje veze i kategorički odbija brak i djecu.
Iskreno,samo sam mu jednom ukazala na usamljenost u starosti i neću nikada više.Shvatila sam da se nemam pravo miješati.
I kako vrijeme teče,promatrajući kako prolaze rođaci i poznanici,koji imaju unučad,uopće me ne puca želja za njima.
Uostalom u desetljećima mog radnog vijeka,vezanog uz homo sapiens svih uzrasta,želim da ostatak života imam mir i vrijeme za sebe.

[Lee Champa]

amary kaže:

........,želim da ostatak života imam mir i vrijeme za sebe.

Ima nas više takvih! Uz dvoje unučadi nekad moram čuvati i forumašicu Afro!

[choupette]

hašismotko kaže:

Starci i djeca u druženju imaju svoju magičnost, jedan poseban odnos. Sjećam se, kako je moja mama sasvim živnula sa svojim unucima (mojom djecom), stvorili su odnos zavjere i posebnih tajni, nalazili vilince i patuljke po šumarcima i vrebali na djeda mraza. Konačno je bila dočekala djecu bez tereta odgajanja.

Meni je ovo krasno.

Imam šestogodišnjaka koji nema nikakav poseban odnos sa svojim bakama/djedovima, van toga što ih vidi nekoliko puta na godinu.
Nikada mi nitko od njih nije čuvao dijete.
Tog dijela mi nije žao. Moje je dijete na meni i ne smatram da ga netko drugi mora čuvati da bi mi život bio lakši.
Ali me čudi taj nivo njihovog neinteresa prema svom unuku.
Znači ne očekujem da ga kupaju, hrane ili čuvaju kao obvezu, ali da sami od sebe ne požele uzeti to svoje unuče za ruku i odvesti ga u šetnju ili se poigrati s njim više od par minuta kroz ono malo susreta koje ostvare s njim mi je baš grozno s te neke emotivne strane.
Tim više što sam imala jako prisutne bake i djedove kroz djetinjstvo s kojima sam imala prekrasan odnos i milijun lijepih uspomena.
Baš mi je žao što moje dijete taj vid odnosa neće nikad iskusiti.
Iskreno ne znam do čega je.
Moj sin je umiljato i jednostavno dijete.
Mnogo “lakše” nego što sam ja bila.
Nije ni do lošeg modela s obzirom da smo i muž i ja imali izrazito brižne bake i djedove.
Možda je do nekog modernog načina života u kojem su ljudi više orijentirani ka sebi i nekim čisto osobnim zadovoljstvima.
Ne znam.
Ali da mi je žao što je tako, je.

[saurus]

To je bilo tužno pročitati.

Ne znam kakvi su sadašnji odnosi među vama i vašim roditeljima, ali jesi li razgovarala o tome barem sa svojima (pretpostavljam da sa muževljevim ne možeš samo tako)? Možda bi shvatili, možda nisu ni svjesni problema jer su zauzeti poslom ili nekim drugim stvarima u svom životu, a misle da dijete ima sve i da mu ništa nije uskraćeno...?

Obično se to događa tamo gdje su odnosi između roditelja i njihove odrasle djece na neki način poremećeni. Ali ako to kod vas nije slučaj, vrijedilo bi razgovarati. Ne zbog sebe, već zbog dječaka, kao što si i sama rekla.

EDIT:

Samo još osvrt na ovaj dio:

Možda je do nekog modernog načina života u kojem su ljudi više orijentirani ka sebi i nekim čisto osobnim zadovoljstvima.

Mislim da se ne radi o tome, jer u srazu između suvremenog stila života i emocija, potonje uvijek prevladaju. Ako ih ima.

Osim ako... Nisi napisala koje godište su vaši roditelji... Ali, bez veze lupam, sigurno nisu toliko mladi da pripadaju novim generacijama za koje se mnogi slažu (među njima su i sociolozi i pedagozi) da u usporedbi sa starijim generacijama iskazuju znatno manje emocija. Zato mislim da će taj problem imati tek današnji mališani kada oni postanu roditelji. Ili neće...? Jer se tada više nitko neće sjećati kako je nekada bilo.

[choupette]

saurus kaže:

To je bilo tužno pročitati.

Ne znam kakvi su sadašnji odnosi među vama i vašim roditeljima, ali jesi li razgovarala o tome barem sa svojima (pretpostavljam da sa muževljevim ne možeš samo tako)? Možda bi shvatili, možda nisu ni svjesni problema jer su zauzeti poslom ili nekim drugim stvarima u svom životu, a misle da dijete ima sve i da mu ništa nije uskraćeno...?

Jesam sa svojima.
Što je najbolje nisam ni inicirala taj razgovor.
Oni sami su jednom rekli da nisu baš neki po tom pitanju, ali da su oni svoju djecu podigli i sad žele biti slobodni. Kad sam potvrdila da bi mogli malo više entuzijazma uložiti u svog unuka jako brzo je ispalo prema njihovim komentarima kao da pripremam teren da nešto od njih tražim (u smislu usluga čuvanja), te su odmah ušli u defenzivu iako sam naglasila da ne želim od njih nikakav rad oko djeteta.
Nakon toga su se malo potrudili. Izveli su dijete bez mene nekoliko puta.
Ali vidjelo se iz aviona da je to sve bilo iznuđeno mojim riječima.
Bilo je to par trzajeva prije vraćanja na tvorničke postavke.
Samo jednom sam baš pitala majku da mi pričuva maloga kao uslugu. Odbila me (iako je tada provjereno bila slobodna) i ponudila mi novac da platim dadilju.
Što je najbolje ja kod svojih i muževih uvijek dolazim u paru s djetetom i odrađujem logistički dio priče oko njega, nadajući se da će oni pokazati neki konkretniji emotivni interes prema mom djetetu (u smislu igranja, šetnji, razgovora). Da sad ne ispadne, ne ignoriraju oni mog sina potpuno. Upute mu koju riječ, poljube ga kad dođemo, ali to traje koju minutu nakon čega nema nikakve daljnje želje za produbljivanjem odnosa. Jednostavno nastavljaju s kućanskim poslovima/otvaraju novine/gledaju TV/razgovaraju s nama ili drugim prisutnim odraslim osobama, dok se dijete kraj njih samo zabavlja.
Mislim da su daljnje priče na tu temu s njima jalova rabota, kad vidim da nema tog osnovnog poriva koji bi trebao egzistirati sam od sebe.
Jednostavno se osjeti na kilometre taj bazni nedostatak volje.

Obično se to događa tamo gdje su odnosi između roditelja i njihove odrasle djece na neki način poremećeni. Ali ako to kod vas nije slučaj, vrijedilo bi razgovarati. Ne zbog sebe, već zbog dječaka, kao što si i sama rekla.

Ne znam statistiku po tom pitanju.
Moji odnosi s majkom nisu savršeni, ali nisu ni poremećeni.
Ostali odnosi su dobri (s muževom obitelji se dobro slažemo).
Moja majka, usput rečeno, nije imala posebno dobar odnos sa svojim roditeljima, pa su svejedno oni od kada pamtim za sebe debelo sudjelovali u mom životu.
Sa svekrvom je bila u duboko poremećenim odnosima (nisu uopće razgovarale), pa su nas baka i djed s očeve strane jednom tjedno vodili kod sebe doma na cijeli dan.
Baka s majčine strane mi je nakuhavala, vodila me na svoj posao, razgovarala samnom o svemu i svačemu, vodila me na kave kod svojih prijateljica. Djed je bio jako šutljiv i tradicionalan tip, ali me svugdje vodio sa sobom. Vozio me na svom Tomosu kroz selo, vodio me u polje, spavao samnom nakon ručka na kauču (Dalmatinska siesta). Imam prekrasne uspomene s njima.

EDIT:

Samo još osvrt na ovaj dio:



Mislim da se ne radi o tome, jer u srazu između suvremenog stila života i emocija, potonje uvijek prevladaju. Ako ih ima.

Da bi se emocije razvile potrebno im je dati šansu, odnosno vrijeme.
Veliki je mit da je ljubav eto tek tako tu, jer postoji krvna veza.
Emocije se produbljuju kroz kontakt s drugim ljudskim bićem.
Istraživanja su pokazala da gro majki, bez obzira na hormone, ne osjeća automatsku navalu pozitivnih emocija prema svom djetetu odmah nakon poroda, nego se u biti ljubav i povezanost razvijaju i produbljuju s vremenom.
Ako je tako s puno majki, koje na kraju brzo završe voleći duboko to dijete koje su donijele na svijet, definitivno ne očekujem da moji ili muževi roditelji osjećaju duboku emotivnu povezanost prema mom djetetu automatizmom.
Ali da nemaju taj neki bazni poriv i želju da daju od svog vremena da prodube odnos sa svojim unukom, to nikad neću moći shvatiti.
Neko vrijeme sam bila uvjerena da će se stvari promijeniti s njihove strane s vremenom. Pa sam ih pravdala s činjenicom da dijete ne zna još pričati ili im nije interesantno dok je premaleno, ali već dugo nije tako, pa opet nema pomaka.
Tako da za sada držim tezu modernog načina života kao glavnu odgovornu.
Jednostavno se ne žele baviti sa svojim unukom jer su usmjereni primarno ka sebi, svojim željama i interesima, koji nisu kompatibilni s bavljenjem s djecom.

Osim ako... Nisi napisala koje godište su vaši roditelji... Ali, bez veze lupam, sigurno nisu toliko mladi da pripadaju novim generacijama za koje se mnogi slažu (među njima su i sociolozi i pedagozi) da u usporedbi sa starijim generacijama iskazuju znatno manje emocija. Zato mislim da će taj problem imati tek današnji mališani kada oni postanu roditelji. Ili neće...? Jer se tada više nitko neće sjećati kako je nekada bilo.

Meni iskustvo priča neku drugu priču. I to ne samo moje iskustvo.

Oboje roditelja su mi visokoobrazovani.
Majka mi je defektolog i pedagog po struci
I nije starica. 58 godište.
Otac je nešto stariji, ali oboje su zdravi i pokretni.
Roditelji mog muža su nešto sitno mlađi. Svekrva je visokoobrazovana.
Vremena imaju napretek. Oba djeda ne rade. Moja majka je privatnik, ali posao joj je na nivou hobija (moji su imućni, pa već dugo nemaju potrebe trčati za poslom). Svekrva radi, ali povremeno.

Ako gledam svoje bake i djedove ne mogu se naći u tvom objašnjenju.
Oni su bili daleko neobrazovaniji (baka i djed s majčine strane nisu ni OŠ završili), a opet su emotivno bili daleko angažiraniji oko mene nego što su to danas moji roditelji oko svog unuka.
Istina, kao stara garda mi nisu često govorili doslovce da me vole, ali ljubav se ne iskazuje samo riječima. Ja sam se kroz brigu mojih baka i djedova i način na koji su se samnom bavili oduvijek osjećala voljeno. Daleko voljenije nego što se osjeća moje dijete kojem npr. djed prilikom svakog susreta verbalno iskaže da ga voli, ali mu s druge strane nije spreman posvetiti ni sat vremena svog života u komadu.

I nisam jedini takav “slučaj”.
Poznajem nekoliko obitelji sa sličnim obrascem.
Moja jako dobra prijateljica je u istoj situaciji.
Npr. svekići s kojima je u dobrim odnosima, koji žive u njenoj blizini, oboje pedagoške struke, pokazuju skoro pa nikakav interes prema svojoj unuci.

Po meni moderni način života i nakupljanje znanja kroz obrazovanje ne dovodi nužno do kvalitetnijih odnosa s bližnjima.
U biti u današnjem društvu se događa nešto prilično paradoksalno po tom pitanju.
Iako su zbog obrazovanja i kolanja informacija “svi” svjesni važnosti emotivnih obiteljskih spona, one su u praksi slabije nego što su bile kroz prošlost.
Kad gledaš, prije su ljudi češće živjeli u obiteljskim zajednicama, a ako nisu češće su se družili i nekako kroz praksu inzistirali na obiteljskim vezama.
Samo kad gledam svoju bake i djedove. Pa to se feštalo i družilo čoporativno svakom prilikom. Moji roditelji valjda nikada nisu skupili svoju braću i sestre na nekom grupnom druženju. A nismo ni mi posebno bolji po tom pitanju.
Možda ću i ja biti loša baka jednog dana.

[hašismotko]

@choupette,

ne ostane drugo, nego da sama preuzmeš iniciativu, pa organiziraš druženja koja će biti za sve zanimljiva, odlazak nekamo, priroda, izleti...itd, čim češće, da im pređe u naviku

ja sam imala djeda tipa starih manira i distaciranosti, nikad se nije bavio sa mnom, osim ako za stolom nisam bila najmirnija, čovjek od dostojanstva mene kao klinku to nije smetalo, u stilu "koga nema, bez njega se može", danas imam nešto kao lijepu uspomenu na naše "druženje". Mislim, da djecu (unuke) te stvari manje tangiraju, nego njihove roditelje.

[saurus]

choupette kaže:

Jesam sa svojima.
Što je najbolje nisam ni inicirala taj razgovor.
---
Oni sami su jednom rekli da nisu baš neki po tom pitanju, ali da su oni svoju djecu podigli i sad žele biti slobodni.
---

Moji odnosi s majkom nisu savršeni, ali nisu ni poremećeni.
Ostali odnosi su dobri (s muževom obitelji se dobro slažemo).
Moja majka, usput rečeno, nije imala posebno dobar odnos sa svojim roditeljima, pa su svejedno oni od kada pamtim za sebe debelo sudjelovali u mom životu.
Sa svekrvom je bila u duboko poremećenim odnosima (nisu uopće razgovarale), pa su nas baka i djed s očeve strane jednom tjedno vodili kod sebe doma na cijeli dan....................
Imam prekrasne uspomene s njima.

Tvoja majka je moja generacija i mislim da je toliko dobro poznam da mogu tvrditi kako nije "zaražena" virusom modernog doba. Bar ne u mjeri kao kasnije generacije.

Zato bih se usudila reći da je njezin odnos prema unuku samo nastavak njezinih odnosa unutar kruga obitelji koji, po onome što si napisala, nikada nisu bili potpuno skladni i topli. A otac se vrlo vjerojatno priklonio majčinom stavu, jer muškarci se u obiteljskim stvarima često prepuštaju ženinom vođenju.

Nisam psiholog, to je samo moja laička pretpostavka.

Da bi se emocije razvile potrebno im je dati šansu, odnosno vrijeme.
Veliki je mit da je ljubav eto tek tako tu, jer postoji krvna veza.
---
Ali da nemaju taj neki bazni poriv i želju da daju od svog vremena da prodube odnos sa svojim unukom, to nikad neću moći shvatiti.
---

Kada sam spomenula emocije u prethodnom upisu, ni ja nisam mislila na neki genetski automatizam, već upravo na to o čemu pišeš, na poriv za dubljim upoznavanjem i približavanjem. Iz kojega se onda, ako su naravi koliko-toliko kompatibilne, rađa privrženost i ljubav.

Meni iskustvo priča neku drugu priču. I to ne samo moje iskustvo.

Oboje roditelja su mi visokoobrazovani.
---
Ako gledam svoje bake i djedove ne mogu se naći u tvom objašnjenju.
Oni su bili daleko neobrazovaniji (baka i djed s majčine strane nisu ni OŠ završili), a opet su emotivno bili daleko angažiraniji oko mene nego što su to danas moji roditelji oko svog unuka.
---
I nisam jedini takav “slučaj”.
Poznajem nekoliko obitelji sa sličnim obrascem.
---
Po meni moderni način života i nakupljanje znanja kroz obrazovanje ne dovodi nužno do kvalitetnijih odnosa s bližnjima.
U biti u današnjem društvu se događa nešto prilično paradoksalno po tom pitanju.
Iako su zbog obrazovanja i kolanja informacija “svi” svjesni važnosti emotivnih obiteljskih spona, one su u praksi slabije nego što su bile kroz prošlost.
Kad gledaš, prije su ljudi češće živjeli u obiteljskim zajednicama, a ako nisu češće su se družili i nekako kroz praksu inzistirali na obiteljskim vezama.
Samo kad gledam svoju bake i djedove. Pa to se feštalo i družilo čoporativno svakom prilikom. Moji roditelji valjda nikada nisu skupili svoju braću i sestre na nekom grupnom druženju. A nismo ni mi posebno bolji po tom pitanju.

Slažem se.

Ovaj dio priče (otuđenost) je zahvatio i moju generaciju. Iako ne u jednakoj mjeri sve, jer dosta ovisi iz kakve društvene sredine je netko došao. Prema mojem zapaženju oni koji su potekli iz manjih, osobito ruralnih sredina su redovito obiteljski povezaniji od onih iz urbanih sredina. No, čak i tamo gdje je ta povezanost slaba ili je čak i nema, nisam zapazila da se to odnosi i na uspravnu liniju (lozu) krvnog srodstva. Taj dio je u našoj (mojoj) generaciji za sada ostao očuvan.

To je, bar, moje osobno iskustvo. I ako nešto zapinje u tim odnosima, redovito je do samog pojedinca. Hoću reći, prije psihološki, nego sociološki problem.

Možda ću i ja biti loša baka jednog dana.

Mislim da nećeš! Čim si osvijestila problem i čezneš za bliskošću koju su tebi dali tvoje bake i djedovi, bit ćeš ti odlična baka!

[saurus]

hašismotko kaže:

---
Mislim, da djecu (unuke) te stvari manje tangiraju, nego njihove roditelje.

Da, kada su sasvim mali. U kasnijoj dobi se već počinju pitati što je sa njihovim bakama i djedovima za koje znaju da postoje, ali ih nikada ili vrlo rijetko viđaju...

Sve je dobro ako funkcioniraju bar baka i djed sa jedne strane (očeve ili majčine), ali ako nema ni jednih, osjetljivije dijete se može osjećati nevoljeno. Naravno, dijete ima roditelje koji ga vole i to mu je najvažnije, ali ponekada ako u tim odnosima nešto zapne podrška se može dobiti i od djeda i bake.

Što više bliskih ljudi, to veća sigurnost! Jednako vrijedi za djecu, kao i za nas odrasle!

Što sam starija, sve sam svjesnija iznimne važnosti obitelji.

[choupette]

hašismotko kaže:

@choupette,

ne ostane drugo, nego da sama preuzmeš iniciativu, pa organiziraš druženja koja će biti za sve zanimljiva, odlazak nekamo, priroda, izleti...itd, čim češće, da im pređe u naviku

To je definitivno dobra ideja.
Koja bi možda mogla funkcionirati da druga strana ima makar malu želju za suradnjom.
Recimo ja moje roditelje pozovem da dođu kod mene i provedu nekoliko dana s nama, ali NEMA ŠANSE.
Isključivo smo mi ti koji ih posjećuju i onda nam jasno daju do znanja da ne žele sudjelovati u onome što ih ne zanima.
Recimo kad im kažem da dođu nemaju baš nikakav problem da mi kažu da ne žele. Majka još i elaborira u smislu da joj je kod nas dosadno.

ja sam imala djeda tipa starih manira i distaciranosti, nikad se nije bavio sa mnom, osim ako za stolom nisam bila najmirnija, čovjek od dostojanstva mene kao klinku to nije smetalo, u stilu "koga nema, bez njega se može", danas imam nešto kao lijepu uspomenu na naše druženje". Mislim, da djecu (unuke) te stvari manje tangiraju, nego njihove roditelje.

Ma ne tangiraju ni mene toliko.
Nije da mi zlostavljaju dijete.
I za sada maleni ne pati vidno zbog njihovog ponašanja.
Nije da on trči za njima i traži od njih nešto.
Onako, ponaša se kao ogledalo prema njima svima; na njihov manjak interesa reagira s podjednakim manjkom vlastitog interesa prema njima.
Tako da nije da me to nešto smrtno boli.
Ali da primjećujem, primjećujem.
I da mi je u odnosu na to kakvo sam iskustvo imala sa svojim bakama/djedovima žao što moje dijete neće tako nešto iskusiti, žao mi je.

saurus kaže:

Tvoja majka je moja generacija i mislim da je toliko dobro poznam da mogu tvrditi kako nije "zaražena" virusom modernog doba. Bar ne u mjeri kao kasnije generacije.

Moja majka je poseban slučaj.
Nikada nije bila tipična predstavnica Hrvatice svoje generacije.
Iako porijeklom dolazi iz tradicionalne obitelji i malog sela u “ono” doba se već kao cura udala i brzinski rastavila od prvog muža (izazvavši tada pravi mali skandal). Završila je dva fakulteta i bez obzira na protivljenje svojih roditelja se odselila u inozemstvo (u jednu finu Europsku progresivnu državu) gdje živi već preko 30 godina.
Tako da je moja majka po svojim izborima i po načinu razmišljanja odavno mentalitetno više strankinja nego što je Hrvatica.
Otac mi je stranac, dakle pravi moderni progresivni čovac.

Zato bih se usudila reći da je njezin odnos prema unuku samo nastavak njezinih odnosa unutar kruga obitelji koji, po onome što si napisala, nikada nisu bili potpuno skladni i topli. A otac se vrlo vjerojatno priklonio majčinom stavu, jer muškarci se u obiteljskim stvarima često prepuštaju ženinom vođenju.

Tu si u biti donekle u pravu, što se moje majke tiče.
Otac mi se nije posebno priklonio majci jer i inače nije neki izraženo obiteljski tip. Sa vlastitim roditeljima je imao relativno labav odnos (iako nikad s njima nije bio u nikakvom konfliktu), odselio se s 18-19 god od kuće (što je u državi iz koje je normalna stvar) i nakon toga ih je rijetko posjećivao (puno rijeđe od nas djece).

Slažem se.

Ovaj dio priče (otuđenost) je zahvatio i moju generaciju. Iako ne u jednakoj mjeri sve, jer dosta ovisi iz kakve društvene sredine je netko došao. Prema mojem zapaženju oni koji su potekli iz manjih, osobito ruralnih sredina su redovito obiteljski povezaniji od onih iz urbanih sredina. No, čak i tamo gdje je ta povezanost slaba ili je čak i nema, nisam zapazila da se to odnosi i na uspravnu liniju (lozu) krvnog srodstva. Taj dio je u našoj (mojoj) generaciji za sada ostao očuvan.

To je, bar, moje osobno iskustvo. I ako nešto zapinje u tim odnosima, redovito je do samog pojedinca. Hoću reći, prije psihološki, nego sociološki problem.

Da, možda u RH.
U državi u kojoj je normalno valjda već zadnjih 50 godina da djeca odlaze iz kuće čim postanu punoljetna, u kojoj nije ništa čudno vidjeti homoseksualne parove u javnosti (koji odavno sklapaju civilne brakove), u kojoj je do trećeg razreda osnovne škole moj brat bio jedan od njih par kojima roditelji nisu bili rastavljeni s novom djecom iz drugog ili trećeg braka, u kojoj u pravilu nema tolike tradicionalne povezanosti s članovima izvan nuklearne obitelji (kao što ima u RH), vrijede odavno neka druga pravila.
Možda kod nas moderni način života nije uzeo toliko maha, ali u državi iz koje je moj otac i u kojoj moji roditelji žive je.

Mislim da nećeš! Čim si osvijestila problem i čezneš za bliskošću koju su tebi dali tvoje bake i djedovi, bit ćeš ti odlična baka!

Nadam se.

saurus kaže:

Da, kada su sasvim mali. U kasnijoj dobi se već počinju pitati što je sa njihovim bakama i djedovima za koje znaju da postoje, ali ih nikada ili vrlo rijetko viđaju...

Sve je dobro ako funkcioniraju bar baka i djed sa jedne strane (očeve ili majčine), ali ako nema ni jednih, osjetljivije dijete se može osjećati nevoljeno. Naravno, dijete ima roditelje koji ga vole i to mu je najvažnije, ali ponekada ako u tim odnosima nešto zapne podrška se može dobiti i od djeda i bake.

Što više bliskih ljudi, to veća sigurnost! Jednako vrijedi za djecu, kao i za nas odrasle!

Što sam starija, sve sam svjesnija iznimne važnosti obitelji.

Ma za dijete je najbitnija njegova nuklearna obitelj.
ALI, što više ljubavi i podrške može dobiti od drugih osoba u svom životu, to bolje po to dijete.
Zato i kažem da mi je žao što moje dijete neće doživjeti taj vid odnosa koji sam ja doživjela.

[saurus]

@choupette,

sada mi je jasan tvoj stav o uzroku ponašanja tvojih roditelja. Nisam znala da su gotovo cijeli život (majka) odnosno cijeli život (otac) proživjeli u inozemstvu. Pretpostavljala sam da su ovdje i moj odgovor se odnosio na situaciju u Hr.

Da, vrlo vjerojatno su ljudi u zapadnoj Europi korak ispred naših prilika, pa se tamo već sada događa (i osjeća) ono što će kod nas tek doći u sljedećoj generaciji. Iako te promjene imaju i svoje prednosti, mislim da kada se sve zbroji i oduzme, atomiziranje društva na mnoštvo nepovezanih i slabo povezanih pojedinaca neće donijeti sreću...

[Goluždrava]

Znam da je teško ponekad razdvojiti neke teme, jer se često nadovezuju, kako u životu, tako i na forumu. Nema u tome ništa lošeg, ali ako sve teme postanu chat teme, postane teško za pratiti i pronaći podatak koji nekoga može zanimati.

Svaka tema na neki način ipak određuje granice, ne iz razloga kako bi se vama onemogućavalo pisanje, nego zbog nekog logičkog slijeda iste. Odnosi baka, djed, unuci, djeca, su jedna tema i bilo bi za očekivati da je to primarna tema o kojoj se razgovara, izmjenjuju iskustva, traže ev. savjeti.

Na cijelom forumu ima veliki broj pdf-ova i tema i kad bi svi pisali ono što požele na pdf-u koji im se u tom trenutku sviđa, nastao bi priličan kaos.

Tema "Međugeneracijski odnosi" mi se čini kao dobra ideja. Ovo je "friški" pdf i naravno da će se širiti, možete predložiti temu ako je sami ne znate otvoriti. Pravila za otvaranje tema su na svim pdf-ovima ista.

[hašismotko]

Bake i dedeki za dušu, a "međugeneracijski odnosi" za :udrigablaže: