Nemruthovo svratište

[Noemi]

Otkrice....

[Nemruth Dagi]

Rano jutro pola šest, svakog dana putuje...

Moja

Milena navuće dublje vunenu kapu na glavu i izdahne pred malenim zrcalom. Skoro će pola šest. Trebala bi krenuti na posao. Rukom ugura čuperak kose ispod vunene kape. Još se jednom pogleda u zrcalo te glavom sama sebi da znak da je posve spremna na odlazak.


Miriše na jabuke, živi ko podstanar...

Moja

Milena uzme dvije jabuke iz zdjelae sa stola i stavi ih u torbu. Torbu stavi na rame i osvrne se još jednom po zbijenom prostoru. Ugasi svjetlo u malenoj iznamljenoj sobici. Tiho zatvori vrata za sobom i okrene ključ u bravi. Grad je još mirno snivao. Tek pokoji usamljeni prolaznik hodajući njegovim ulicama razdire njegov san i najavljuje skoro buđenje jednog grada.


Oči su joj pune sna, kako li se preziva...

Moja

Milena se odmakne od starih vrata bez oznake njenog imena i još sporim, skoro pa pospanim koracima krene svojim svakodnevnim putem prema svojem poslu. Mrak koji je zajedno sa studeni vladao napolju samo ju je podsjećao na
gubitak topline njene postelje i na tminu malene sobice. Ulična rasvjeta razroko je žmirkala otkrivajući s time sve svoje ugasle žarulje na njenom putu. Nije se trebala bojati mraka. Poznavala je svaki pedalj svoje gradske četvrti.


Ruke ne pokazuje, kaže da dobro je...

Moja

Milena gurne svoje ruke duboko u samo dno džepova starog kaputa. Uvuće zbog zime svoja ramena još dublje u kaput i tako nastavi svoj hod putem prema obližnjem parku. Zima je štipala njene obraze oholo se smijući jedinoj putnici u to jutro koja se sporo probijala kroz ogoljelo drveće parka. Vjetar je pojačavao osjećaj hladnoće.


Milena generacijo moja da smo se ranije sreli


Prođe pored reda kestena i zađe dublje u mračniji dio parka. Svjetlo rasvjete je slabašno treperilo, pokazivajući put. Poznavala je tu stazu dobro. Već duže vrijeme njome je skraćivala put do svojeg posla. Ako bi išla drugim okolnim putem pomoću gradskog prijevoza, ranije bi se morala ustati i izgubila bi tako još pola sata sna. Usto, morala bi platiti i voznu kartu.


Milena generacijo moja toliko toga nas dijeli


Dok je hodala dubinom tog tihog polumračnog gradskog parka, učini joj se odjednom kao da čuje korake po šljunčanoj stazi iza sebe. Okrene se naokolo
ali ne ugleda nikoga. Produži svoj korak. Bila je uvjerena da joj se samo pričinilo. Opet se okrene. Nikog nije bilo.


Milena generacijo moja tko nam je ukrao dušu


Nastavi hodati ali ubrza korak. Jutro je jedva davao naznake da će promoliti svoju svjetlost iza tamnog vela noći. Park je odisao hladnim jutrom bez magle. Koračala je ostavljajući iza sebe škripu svojih koraka na stazi. Zvukovi koji su se širili iza nje, odavali su da nije sama. Odlučila je da je neće zahvatiti sudbina napadnutih žena. Isprva lagano a onda sve brže trčala je parkom dok ju je pratio zvuk nečijeg koraka, stvarajući u njenoj glavi misao kao opomenu na moguću opasnost. Skrene sa glavne staze.


Milena generacijo moja jesmo li previše htjeli


Škripa koraka iza nje stvarala je svojim šumom neželjeni zvuk u njenim ušima koji se pretvarao u grozomornu melodiju straha. To je paralo njenu hrabrost po šavovima. Srce je započelo u trenu divljati u njoj kao znak da ga je načeo strah. Taj strah se odmah cementirao svugdje po njenom tijelu. Tijelo joj se grčilo, usta osušila, oči izbečile, koža naježila. Noge su same hitale, nekontrolirano prema rubu gradskog parka, prema izlazu. Bježala je na pazeći na grane i drveće, grmlje i visoko šiblje. Kapljice hladnog znoja provirivale su ispod njene vunene kape. Činilo joj se da koraci iza nje, koji su je pratili, sve bliže. Od straha se više nije okretala, bojeći se istine.
Odjednom netko joj skine kapu sa njene glave.
Njeno srce prolupa brzinom kolibrićevih krila...



~nastavlja se ~

[Nemruth Dagi]

Milena i ja sjedile smo zajedno u petoj poslijednjoj klupi, srednjeg reda jedne gradske gimnazije. Lena kako smo je zvali bila je moja vršnjakinja sa velikim bademastim očima i vječnim osmijehom na licu. Zajedno smo se prilagođavale na život odraslih postepeno i bezbrižno odrastajući u smijehu i šali...i dale zavjet jedna drugoj da se nikad nećemo promijeniti.
No naši nekad bliski svjetovi kasnije su stvorilii male zasebne univezume. Malo pomalo izgubili smo vezu. Naš zavjet je negdje ostao...kao zaboravljeni neraspoznatljivi dio naše duše.
Život nam je udijelio različite kolosijeke, usputne stanice i kolodvore. Meni je dao silne kolokvije, tone knjiga i ispitne rokove, njoj traženje posla i rani neuspješni brak.

Pronašli su je jednog jutra u gradskom parku.
Mrtvu, ukočenu sa stisnutom torbicom u kojoj je bio novčanik i dvije jabuke. Njeno lice zgrčilo se u strahu na još uvijek ljepuškastom licu, licu koje je još imalo otvorene oči.
Takvu su je dovezni na patologiju, na moj odjel.
Prepoznala sam je nakon toliko godina. Njene širom otvorene oči nisu mogle lagati. Bila je to moja Lena. Još uvijek su to bile one bademaste oči koje sam poznavala, a čiji pogled mi se uselio negdje u neki prostor u meni gdje držim sretna sjećanja i neispunjene zavjete nekih prošlih vremena. U očima nije bila više smijeha odrastanja, već razvaline ozbiljnosti života. Kosa joj se jedva prošarala pokojom sijedom vlasi, a dublje bore usjekle su svoj trag na njenom licu.
Policija ja napravila očevid i tražila rezultate obdukcije.
Od njih sam saznala da je živjela sama kao podstanar i da se nije družila sa susjedima. Nikoga nije imala. Radila je u tvornici kao pomoćna radnica a njene grube poplavljene ruke posvjedočile su to.
Zatajenje srca uslijed urođene srčane mane bila je konačna dijagnoza smrti.
Moj kolega je to obavio. Nisam imala hrabrosti, niti nakon tolikih mrtvih tijela na odjelu patologije koje su prošli kroz moje ruke, potegnut skalpelom po njoj, po mojoj Leni. Previše sretne uspomene sudarale bi se negdje u mojoj duši sa mirisom hladnog rastvorenog tijela leša. Možda bi ponekad u tišini noći isplivale van...
Bilo bi to previše za mene.

Nikakve ozljede nisu pronađene. Strah je vjerovatan uzrok smrti. Policija je zatvorila slušaj. Odmahnuli su glavom. To je bila jedna obična smrt u nizu svakodnevnih smrti velegrada. Objasnili kako se to dogodilo. Nečeg se preplašila a jedna niska grana se podvukla u njenom bijegu kroz njenu vunenu kapu i podigla je. To je još više iniciralo njen strah i njeno srce nije izdržalo. Kapa je ostala zataknuta na grani. Njena duša je netragom nestala...

Moja Milena,
moja Lena umrla je jednog zimskog jutra poslije pola šest, na putu...ostavivši tamo praznu ljusku svojeg tijela...dvije jabuke u svojoj torbi u stisku grča svojih grubih ruku kao i vunenu kapu na grani. Iza nje ostala je mala prazna podstanarska soba, bez njezinog prezimena na trošnim vratima i puno pitanja...koja su nastajala u meni.

Generacijo moja...ostao je njen smijeh u mojim ušima i sjećanje na naš zavjet da ćemo uvijek biti isti ma kako svijet oko nas bude drugačiji...i otrežnjenje u spoznaji da više nismo isti kao onda u petoj klupi srednjeg reda jedne gimanzije.
Što li se dogodilo u našim osobnim svjetovima da smo se razdvojili mi nekad nerazdvojni...jesmo li se samo dobro prilagodili i tako odrasli dok nas je dosegnuta zrelost posve odvojila...jesmo li se predali?

Milena generacijo moja, jesmo li od života previše htjeli?
Moja Mileno...generacijo moja.

[Nemruth Dagi]

Dugo sam se dvoumio da li da ovo ikome ispričam.
Nekako tih dana kad se sve to događalo u mojem srcu zatomio sam dio sebe, taj dio niti danas ne osjećam.
Srce mi je ostalo okovano saznanjem i dio mojih osjećaja naglo se istrošilo kao telefonska kartica u razgovoru sa dalekim dijelom svijeta.

Znao sam da je u tom času najbolje sve ostavili na poček i ne odati se ionako suvišnom razmišljanju. Nikad nikome nisam rekao, nisam imao potrebu za tim. Možda sam i bježao od tog saznanja, a kad bi me nešto prisjetilo na to odmah bi nekim čudnim mehanizmom brisao sjećanja.
Ušlo mi je to u naviku.
Srodio sam se sa navikom, kako to čine ljudi kad im navika postane pravilo.

...da skoro sam zaboravio...
Zovite me Davor a ovo što ću vam ispričati istiniti je događaj.

Zbilo se to u proljeće 1979 godine.
Kao mlad građevinac vodio sam samostalni obrt. Posla je bilo na pretek.
No, ja sam birao poslove jer sam se posve specijalizirao za adaptacije starih zgrada. Poštivajući tehnologiju i normative stare gradnje, njihov stil i doseg sanirao sam najveći problem takvih zgrada, vlagu. Radio sam za državu no najveći izazovi dolazili su iz suprotnog tabora.
Crkva je tih godina preživljavala u nametnutoj joj tišini ali je sanirala i popravljala svoje objekte. Plaćala je odmah i to gotovinom, prema dogovoru, što mi je odgovaralo. Mene su izabirali za izvođača zbog kvalitete rada ili i zbog toga je je moja obitelj uglavnom bila vjernička. Djeca su mi pohađala vjeronauk a niti ja nisam bio rijedak gost u crkvi.
To je bila važna i nevidljiva preporuka za poslove sa crkvom.

Prihvatio sam posao sanacije jednom samostana u Slavoniji. Samostan koji je nekad bio važan i značajan, sada je životario vlažan na rubu žitnih polja.
U njemu su boravile opatice i poneki svećenik gurnut na sami rub malene zajednice vjernika a koji bi obnašao ulogu njihovog duhovnog pastira. Samostan je sačinjavala sama crkva i župni dvor sa popratnim zgradama i samostalni odvojen dio gdje su boravile časne sestre. Crkva je više puta bila sanirana ali je sama zgrada samostana bila u veoma lošem stanju.
Samostan sam sa svojom ekipom obnavljao dio po dio, da bi sačuvao koliki toliki mir. Naporan posao sanacija se produžio do početka ljeta. Bio sam zadovoljan, radovi su dobro napredovali i za mene je to bilo znak da će se preporuka širiti dalje.
Stanovnici samostana su nam pripomagali a mi smo nastojali što manje ih izlagati nepotrebnim pojavama kao što je buka, prašina ili bilo što drugo što bi remetio njihov mir na koji su bili naučeni. Kopali smo do temelja, izolirali i mijenjali sve instalacije na koje smo nailazili. Moja ekipa je napredovala u uobičajnom ritmu. Računao sam da bi za tjedan dva mogli krenuti u završne radove.
Često sam izbivao sa gradilišta, trošeći vrijeme u nabavi građevinskog materijala. Do njega se teško dolazilo jer je zemlja građevinski procvala mirisom povoljnih kredita. Svatko se se trudio da nešto gradi, a zbog nestašice materijala morali smo hvatati korak u pronalaženju veza i poznanstva, svih mogućih podmazivanja da bi kamion cementa sutra bio na gradilištu.
Shvatio sam odmah značanje riječi "podmaži i vozi" pa nisam bio škrt.

Kamion se upravo istovariovao kad me je u stranu pozvao predradnik.
Doslovno me je izvukao iz automobila i kazao tihim glasaom da me hitnom treba. Po njegovom izrazu lica vidio sam da se nešto dogodilo, ali da ne želi uznemiravati ostale radnike. Poveo me strmim stepenicama u podzemlje zgrade. Upitao sam ga što se dogodilo. Brinući se da nisu pronašli novu žilu vode koja bi nas zaustavila na par dana i zadala dodatni posao a ujedno i novi iznos troškova van plana. Predradnik je samo šutio i brzim koracima me odveo do mjesta koje mi je želio pokazati. Kad smo ušli u pokranjsku podrumsku sobu usmjeri jarku žarulju u kut prostorije.
Svjetlost obasja daske na podu. Predradnik ih makne, uzme lopatu i pomakne napukli kameni blok. Tihim glasom bez emocija ukaže mi na iskopano mjesto ispod bloka u samom dnu poda.

U dubini zabijele se kosti razasute po tamnoj podlozi. Prostor u kojem je bio taj sadržaj nije odavao prisustvo vlage.

Grob...ili grobovi? Pitao sam se ali ionako mi nije bitan odgovor. Znao sam da moram prijaviti tadašnjoj miliciji, i da će nas to zaustaviti u radovima.
Pozvao sam nadstojnicu samostana i svećenika.

Kad su vidjeli što smo iskopali samo su problijedljeli. Nadstojnica je pokrila rukom svoja usta i nijemo kriknula. Imao sam osjećaj da se njen krik nečujnom jekom proširio zgradom. Svećenik se počeo u hladnom podrumu znojiti i nervozno je cupkao oko jame. Svi su se pitali isto pitanje.

Tko su oni ili tko je on čiji kosturi leže na suhom mjestu u inače vlažnom podrumu?

Pozvana je milicija. Odmah su ogradili mjesto i nisu nikog puštali tamo.
Sa njima na teren su izašli i kriminalistički tehničari. Došla je i ekipa arheologa. No, pri njihovom odlasku čuo sam kako su rekli da to nije njihova nadležnost.
Napustili su prostor samostana vidljivo razočarani. Milicija je čuvala grob.

Radovi su stali. Osjećaja se nalagoda koja se s tim događajem prenosila neprirodnim šutnjom. Nadstojnica samostana zatvorila se u svoje odaje i komunicirala samo sa vlastima. Svećenik je cijelo vrijeme bio pod pritiskom. Milicija je konačno izvadila te kosti, posnimala prostoriju, uzela naše iskaze i napravila zapisnik. Iskaze smo morali potpisati za koji dan u milicijskoj stanici.

Danas se dosta piše o nepočudnim knjigama, filmovima, i spisima koja smetaju crkvu. U njima se pronalaze ideje i djelovanje koje se mogu protumačiti kao napad na svetost i nepogrešivost te organizacije. Onda u ta vremena nije svega toga bilo. Crkva je imala samo jednog velikog neprijatelja a to je bila narodna vlast i organi te vlasti.


Nakon par dana smirila se situacija i svi smo nastavili svoj posao. ispratio sam novi kamion sa materijalom za samostan i otišao sam potpisati zapisnik u milicijsku stanicu. Pomno sam pročitao svoj iskaz i potpisao.
Ljubazan milicioner je bio razgovorljiv. Bio je rodom iz susjednog mjesta moje rodne grude u Hercegovini. Naravno, bio je pravoslavac.

Upitao sam što su to pronašli. Zapravo ništa rekao mi je lakonski. Kosturi su stari i teško se identificiraju, skoro da je to i nemoguće. Krim laboratorij će samo otkriti starost. No bit će to ionako procjena.

Iznenadio sam se, kosturi...mislio sam da sam vidio samo jedan kostur.
Odmahnuo je rukom.
Bilo ih je više, bili su porazbacani jedan na drugoga. Bilo je više naslaga. Moja procjena dubine jame me prevarila. Zanimalo me tko bi to mogao biti zakopan na takvom mjestu.

Nikad se neće otkriti identitet žrtava, niti zločinca, strogo će milicioner šiljeći svoje brkove. No, to se može samo nagađati.
Pozdravili smo se i rukovali. Na izlazu mi poželi skoro okončanje radova bez problema i zastoja.

Neka imate barem vi sreću sa tom zgradom, kad već nisu imali oni zakopani nesretnici...ta djeca nisu bila te sreća...ispod glasa mi nabaci organ vlasti.
Djeca, koja djeca...upitao sam ga u nevjerici.
Pa, to su bili dječji kosturi, malena djeca...bebe..niste primjetili da su kosti male sitne...upitao me organ i opet zašiljio svoj crni brk.


Izašao sam van i udahnuo svježi zrak.
U glavi mi je bubnjalo. Sjeo sam tupo u svoj auto i pokušao razmišljati o tome događaju. Nekako nije mi se vraćalo na gradilište.
Pepeljara u auto se punila velikom brzinom.


Prošlo je mnogo godina od tada. Život je krenuo svojim tijekom.
Ipak u meni se slomila jedna zelena grana. Bolje rečeno prije osušila u spoznaji da takvo nešto postoji i da je to uopće moguće.
Nastojao sam to sebi protumačiti na neki logični način. No logike nije bilo. Trudio sam to opravdati, no alibi za to nisam pronašao.
Onda sam se prepustio vremenu i mehanizmu navike da o tome ne razmišljam.

Ne idem više u crkvu. Svojima nisam nikad branio da idu ako ih volja, nisam im niti ispričao o tim dječjim kosturima u samostanu.
Pronašao sam neki svoj put do Boga i kakvu god da on skriva opasnost za moju dušu, trudim se ustrajati svojom savješću na njemu. Čini mi se to poštenije i ljudskije nego da hinim sreću i radost zajedničkog puta.
Na kraju, svi smo mi ljudi, svi mi griješimo.

Možda sam i sada pogriješio...što sam vam ispričao ovo o spoznaji koja tvori moj kod. Kod do kojeg je nadošao jedan obični čovjek kao što sam ja.
Kod kojeg možemo nazvati mojim imenom, Davorov kod.

[Nemruth Dagi]

Dobro je moja mama rekla, poznavajući me kao svoju kćerku jedinicu da ako se što prije ne udam da ću ostati stara frustrirana frajla sa sedam mačaka.
Imala je posve pravo jer sam bila na najboljem putu da to i postanem. Ženika nije bilo na vidiku a mačke lutalice sam ionako sakupljala po cesti.

I nije da sam bila sama...
Imala sam svoj babinjak jednom tjedno gdje smo mi neudane žene u najboljim i malo kasnijim godinama uz dobru hranu i piće čavrljale o "nečijem stanju u nečijem životu". Svoj trenutni status svaka za sebe nismo spominjale.
nije bilo potreba sve smo bile potrebine u nekim stvarima...
Čak se nismo niti vani sastajale. Nas pet samosvjesnih baba dostatne smo same sebi, i ne treba nam nikakvo društvo. Usto nismo se baš rastragavale u potrazi za muževima jer smo znale da za nas adekvatnih niti nema, ali ipak sve smo očekivale da će mo se udati prije četrdesete.
I kako moj omiljeni pisac kaže "Četrdeset mi je godina, čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje......".
Nama je dana velika prepreka da to ostvarimo, ostala je u nas samo želja.
A ona se nekako zaglavila jer smo učile na tuđim greškama. Kako smo sve bile odlični đaci naučili smo lekciju da brak nije šala.

Tog sam puta nevoljko otišla na babinje sijelo, vjerovatno previše umorna od posla i preumorna od iščekivanja uvijek istog modela druženja. Kupila sam dvije boce odličnog crnog vina T'ga za jug i krenula putem svojeg odredišta. Kod Mirele sakupilo nas se samo troje. Vlasta je ostala duže u bolnici zbog svoje mame koja se njoj za inat prejela čokolade koju njena žuč ne može podnjeti...a Branka je završavala projekt kojeg je morala predati još prije nekoliko dana. Naša mala ženska posada jedrenjaka plovila je sigurnim putem prema hrani koje je bilo kao i obično u izobilju. I tako smo vrtile tuđe filmove i scene iz tuđih bračnih života, kad je došlo vrijeme da se riba zalije vinom.

Bocu vina kojeg sam donjela nismo mogle otvoriti. Čep se kao da je sam vrag u njemu toliko ušarafio u bocu da je pukao metalni vadičep. Vino se i dalje šepurilo svojom božanstvenom bojom po stijenkama boce i presijavalo nama u inat tako neotvoreno a mi smo baš odlučili da ga otvorimo milom ili silom.
No, trebalo je imati alata i umješnosti da se otvori boca. Drugu bocu nismo imali čime otvoriti, jer nismo imali rezervni vadičep. Onda sam se dosjetila da u toj Mirelinoj zgradi vjerovatno ima neko sposobno muško koje bi damama u nevolji pomoglo i svojim ručetinama otvorilo željeno blago. Tako bi spasio situaciju i učinio dobro djelo da se na našem malom jedrenjaku bez kormilara na usadi nekakva pobuna. A svakoj pobuni predhodi očaj...

Mirela je uzviknula kad je čula moj prijedlog....HEUREKA, to je to...Adrian slikar...tri vrata dalje na istome katu. To je bilo jedino muško dostupno u ovo vrijeme i skoro da je uzela bocu vina sa željenim sadežajem i šiljkom koji je stršio kao batrljak iz njegovog čepa...zaustavim je u toj namjeri i kažem joj da pozove tog svojeg susjeda ovdje, k nama.
Hrane ionako ima dosta i previše...a mi ne grizemo. Barem ne još.

I tako sam upoznala Adriana. On je sa lakoćom odvio puknuti šiljak klještima, stavio svoj vadičep i otvorio obje boce T'ga za jug. U međuvremenu smo se svi dobro zabavljali a ja sam shvatila da je Adrian dobra duša sa fenomenalnim smislom za humor. Odmah mi je postao drag.

Danas Adrian i ja planiramo provesti produženi vikend na moru.
Već smo godinu dana zajedno i dobro sa slažemo. Moje cure su pomalo ljubomorne i stalno se snebivaju zbog naše veze. Jedino se Mirela drži po strani. Adriana poznaje dugi niz godina a ujedno su išli zajedno u osnovnu školu.
Adrian se preselio kod mene. Moj stan je veći, prostraniji nego njegova novogradnja. Usto, on ima kod mene veliku sobu koju smo pretvorili u slikarski atelje. Moja mama bi da nije trajno smještena na Mirogoju bila sretna. Dobro mi je sa njim. Adrian slika u velikoj sobi slike velikog formata a oko njega skaču mačke. Kad naslika sliku, uzme jednu od mačaka u svoje krilo i gleda zamišljeno svoje djelo iz svih kuteva. Mačka prede a Adrian promatra svoj rad.
Za večeru otvara ponekad bocu crnog vina. T'ga za jug se pretvara u T'ga za dva. Ono nas razgali i onda planiramo...za naredni vikend išli bi na jug.
T'ga za jug...T'ga za dvoje...samo da ne bude kiše ili bure jer je Adrian osjetljiv. U invalidskim kolicima brzo se čovjek prehladi. Usto, ja nisam baš još vična mojem novom prostranijem automobilu, kojeg sam kupila za njega i njegova kolica. No i to ću ubrzo savladati kao što sam savladala i sve arhitektonske prepreke i prilagodila moj stan. Adrian ima paralizu kao posljedicu teške bolesti. Pokretne su mu ruke ali ne i noge i donji dio kičme.

Moja pokojna mama nije bila posve u pravu...ja se ipak nisam još udala a što se tiče mačaka sad ih zaista imamo sedam. Adrian obožava mačke, a kako mi se čini i one njega.
I to mi je sasvim dovoljno.

[Self-portrait]

Imas sposobnost na najjednostavniji moguci nacin ispricati slozenu pricu . Ili, kad malo razmislim, mozda stvari i jesu u svojoj biti takve - jednostavne . Ko bi ga znao !

[Nemruth Dagi]

Romana usmjeri svoj pogled prema dolje. Odmah osjeti kako je prožima neka neobjašnjiva ljepota. Duboko uzdahne i onda oćuti u sebi dolazak zadovoljstva dok se ispod nje svojim malim padobrančićima titrale na vjetru prozirne glavice dozrelih bijelih maslačaka. Učini joj se da na zelenom livadnom sagu koje je vjetar njihao u ritmu valova, te malene točkice pomiču svoje glavice pozdravljajući nju, pridošlicu.
Nasmije se sama sebi i to ju odobrovolji. Ipak, nije mogla a da ne pomisli kako se takve stvari samo njoj događaju. Do prije par trenutaka nije joj bilo do smijeha. Dapače, suze su joj same poiskakale iza vela tamnih naočala. Sad joj se u tišini osunčane livade i zibanje trave učini kao melodija. Uho joj samo prizove zvuk poznate joj pjesme.
U njenim ušnim kanalima pjevao je poznati glas...strawberry's fields forever...

Melodija iz njenog uha i slika uzgibanog maskačkovog polja za kojeg se doslovno pogledom zalijepila, stopile su se u cjelinu. Usred te scene, kao na filmskoj projekciji, poželi kockicu čokolade. Bila bi zadovoljna i sa malenim ogriskom. Uvijek kad je nervozna poželi slatko. Danas, eto...baš nema sreće. Nema čokolade, ali ima ton i sliku. Odluči u trenu pa zanemari težnju za okusom onoga čega nema i usredoči se na ono što joj je dostupno.
Glas je i dalje pjevao poznati refren, a more zelene mase ljuljao je bjelkaste prozirne glavice kao meduze. Maslačkovo polje uživalo je u običnom proljetnom danu. Romana je bez obzira na sve, počela uživati u običnom maslačkovom polju.
Vjetar je na mahove pojačavao svoju snagu. Ona naslonjena na pogled prema zelenom moru livade sa melodijom u svojim ušima, sama sklupčana u svojim mislima na obične bijele paperjaste točkice...oni tako sitni i mekani nudili su svoju jednostavnost i ljepotu u isti tren. Ona im ništa drugo nije mogla ponuditi osim svoje pažnje.
Upitala se kako prije nije primjetila nešto toliko obično a zapravo tako lijepo. Tražila je u sebi odgovor koji bi je zadovoljio. Nadošla je na misao da je to zato jer ne vidimo što mali, jednistavni, obični ljudi a i stvari, do nas nude. Vidimo samo velike, važne stvari i ljude, a promiču nam sitnice. Velike stvari brzo potrošimo, one vremenom postaju isto tako male, jednostavne, obične...dok male stvari svojom sudbinom nikad neće biti velike ali će označiti nama bitne situacije, ako im to dozvolimo. Tu leži njihova važnost...
Zato su te male livadne vataste loptice, za koje se nitko ne okreče, posebne jer stvaraju a kasnije obnavljaju sjećanje na bitno baš svojom beznačajnošću.
Dok neki imaju okus posebnih kolačića urezano u sjećanje, neki će se sjećati pogleda na polje maslačaka i melodiju koja je primjerena situaciji pojavila iz njih samih u pravi trenutak.

Da bi je skinuli sa tridesetmetarskog dalekovoda gdje je svojim padobranom zapela, predhodno su "ugasili" tu 400 kilovoltnu grdosiju. Malo ugruvana, ali sretna Romana, učenica padobranske škole, potražila je komadičak čokolade od svoji spasilaca. Od njih je saznala da je imala vrašku sreću. Njen treći skok u životu dobro je završio jer se platno padobrana nije raširilo po vodu spajajući ga, već je u nemaru vjetar iznenadnim naletom zakačio padobran samo na jednu stranu dalekovoda. Izbjegla je dodir žica i stvaranje iskre. Zbog trenutnog hira prevrtljivog vjetra ostala je bespomoćno visjeti a sam pogled joj je bio usmjeren na okolnu livadu.
Dok se kockica čokolade topila u njenim ustima Romana se sretna vraćala kući. Odlučila je da nikome od svojih neće reći za ovaj događaj. Ostati će to mala tajna...padobranska tajna koja je nastala iznad zelenog mora livade, malih glavica čiji će se zreli padobrani nošeni vjetrom rasipati poljem šireći svoju jednostavnost kao ljepotu. Više od zavjeta šutnje ostati će Romani urezano u sjećanje iskustvo kako male stvari u nekim posebnim trenucima dobivaju novi smisao. Bez obzira na sve, taj smisao što nastaje u nama iznad obične livade, ostaje zapisano u nama zauvijek...kao samo naše, posebno a za druge tako obično polje maslačaka.

[seamless]

Nemruth Dagi kaže:

Ipak, nije mogla a da ne pomisli kako se takve stvari samo njoj događaju.

Dok se kockica čokolade topila u njenim ustima Romana se sretna vraćala kući. Odlučila je da nikome od svojih neće reći za ovaj događaj. Ostati će to mala tajna...padobranska tajna koja je nastala iznad zelenog mora livade, malih glavica čiji će se zreli padobrani nošeni vjetrom rasipati poljem šireći svoju jednostavnost kao ljepotu. Više od zavjeta šutnje ostati će Romani urezano u sjećanje iskustvo kako male stvari u nekim posebnim trenucima dobivaju novi smisao. Bez obzira na sve, taj smisao što nastaje u nama iznad obične livade, ostaje zapisano u nama zauvijek...kao samo naše, posebno a za druge tako obično polje maslačaka.

Jako lijepo. Mala priča o velikim stvarima. Mala slikica. Čitajući, pala mi je na pamet Mona Liza. Gledajući ju u likovnim enciklopedijama, vidimo ju na jedan način, analiziramo, raspravljamo o detaljima, a kad stanemo pred nju, prvo što nam padne na pamet je - kako je mala. Tek tada u tom malom formatu vidimo sve ono poznato od prije.

Velika je stvar znati i moći vidjeti ljepotu u malim stvarima.

Velika je stvar od polja maslačaka vidjeti događaj (a umijeće je sročiti priču o tome).

I izdvojila sam prvu rečenicu jer je mi je posebna. Takve stvari se samo njoj događaju. I velika je stvar kad polje maslačaka, kao i sve druge veće ili manje sitnice, osjetimo kao nešto što se samo nama događa. Ili ih bar primijetimo.

Još jednom, lijepa priča.

[Nemruth Dagi]

Triptih o smrti sastoji se od tri različite kratke priče, koje govore o materiji, umjetnosti i ljubavi.

Dio prvi; Zelene masline penzikusa Martina



Obrisao je svoje izborano čelo sa platnenom maramicom. Pupak mlade dame ispod njene prekratke majice micao se amo-tamo prateći ritam njenog kretanja. Njena mala ali čvrsta stražnjica snažno je brazdila morem gradskog trga ostavljajući svoj vizuelan trag i uzdahe na licima promatrača. Njena ramena gracilno su se njihala dajući njenoj figuri izgled kao karavela koja nježno zadire vodu svojim pramcem, nasuprot stabilnoj krmi koaj održava balans. Duga plava kosa kao jedra vijorila su na podnevnom suncu dok su sve to nosile vitke noge kao jarboli.

" Te žene..."
Na glas je to govorio brišući svoje znojno čelo, penzikus Martin umirovljeni profesor brodogradnje. Slika mlade dame što je prošla pored njega a da ga nije pogledala na jednom gradskom trgu nije jenjavala u njegovim mislima. U njegovim nozdrvama još je ostalo tragova njenog parfema a Martin bi se moglao kladiti da je tu prisutan i miris njene netom oprane duge plave kose. Toliko dugo nije ih dotakao nježnu žensku kosu, toliko dugo nije niti sa ženama razgovarao a kamoli što drugo.
Njegovi doticaji sa njima sveli su se na susjedsko pozdravljanje ili na obični razgovor na kiosku ili u trgovini. Žena mu je davno otišla od njega, sin je negdje u Americ,i a on sam u svojem samačkom stanu, koji se ne diči urednošću, sanja o mekim baršunastim dodirima koji mu tako nedostaju.
U mirovini sam, bez drugih prihoda ne može si priuštiti neki luksuz. Niti spremačicu više nema, a sam se teško miri sa kućanskim poslovima.

" Žene...vragovi i anđeli..."

Govori ispod glasa sam sebi dok mu u mislima i dalje gospodari njena figura kako lagano odmiče on njega, taj savršeni brzi brod sa svojim plavim jedrima.
A njemu poznavaocu mora i svih vrsta konstrukcija brodova treba vjerovati kad govori o brigantu, o škuni, o karaveli, o leutu, o braceri....o tankerima koje je godinama konstruirao.
Danas je sve drugačije, misli penzikus Martin. Što je nekad bilo skriveno i tajno, danas je javno. Nema srama i zato ljudi polugoli hodaju naokolo.
Sram je nestao kao prva žrtva na oltaru boga prebrzog doba. Zapravo, nema više ničega čega je nekad bilo, ako se to i nađe nekim slučajem, onda dobiva novi smisao. Nekad su gradskim ulicama prolazile snažne konstrukcije bracera,
gripova i clippera, danas je željena konstrukcija lagana i brza. Sve se promijenilo, on je ostario a žene su danas posve drugačije ali isto tako te vabe, nutkaju se same svojim izgledom, pozivaju te, mama žedne i gladne njihovih konstrukcija...manje se danas ljudi raspituju za pogon, za nutrinu broda, više je na cijeni sam izgled...nego mogućnost perfomanse i snage.

Zna Martin da sa svojih sedamdeset na grbači nema što više čekati.
Vrijeme ide, a on je željan i gladan dodira te savršene konstrukcije. Sa svakim ugaslim danom gasi mu se i moć. Što je stariji to je sve nemoćniji i blesaviji...tako za sebe sam kaže. Drugima to ne govori. Ima veoma malo prijatelja, ono što ima ostalo je u drugom gradu na moru a i njihov broj svake godine je manji.
Ipak, penzikus Martin ima 18.460,45 razloga za veselje. Tolika je razlika duga njegove mirovine koju mu vraća država, ako želi uzeti odmah, ne čekati da mu to isplate u neko dogledno vrijeme. Ima planove, sve je točno razradio i smislio. Novac, mada je to daleko manja svota od onoga što mu pripada, uzima odmah i isti čas to troši. Jedan kasino u gradu ima noćne dame. Unajmiti će jednu damu na par dana. Uzet će najmlađu i najvitkiju koja će ponovo staviti u pogon potpalublje njegovog broda. A za to treba vremena, jer stare i dugo neupotrebljavane kotlove treba zagrijat da bi moglei kao nekad prošarati punom parom debelim more, na radost kapetana.
Živi za taj dan kad će pronaći ponovo izgubljeni raj u zagrljaju žene.

Stigao je kući i odmah se uputio sa osmijehom na licu u kuhinju. Do nekog ozbiljnijeg obroka glad je morao nečim laganim zavarati. Frižider nije nudio ništa, a niti je išta mogao. Njega je trebalo puniti hranom.
U smočnici na najvišoj polici spazio je konzervu voćne salate.

Dr. prof. Martin L., nesuđeni član akademije (ne svojom krivnjom), stručnjak brodogradnje i konstruktor tankera, prof. emeritus i trenutni penzikus povukao je vrhom svojeg prsta konzervu, a sa njome i staklenku zelenih maslina.
Lijepa crnka na njenoj etiketi, zanosih oblina sa pozadinom na kojoj je usidren jedrenjak, završiti će na njegovom kranijalnom dijelu glave trenutno izazvajući krvarenje tog dijela mozga.

Četri mjeseci poslije i dalje nitko neće podignut sumu od 18.460,45 kuna na ime Martina L. Njegovo polumumificirano tijelo bit će i dalje skvrčeno na podu smočnice uz staklo i razasute smežurane zelene masline, dok će se lice vitke ljepotice sa etikete staklenke, zavodljivo i dalje smješkati u tami.

[Nemruth Dagi]

Ležeći na udobnom kanapeu unutar najveće sobe ogromne vile svojeg oca Danijel pl. Globinsky-Sarr tražio bi inspiraciju švrljejući okom po zidu u šarene boje i oblike slavnih majstora. Dim njegovih cigareta ispunjavao bi veliki prostor nagrizajući sve te originale povješane na zidu. No, Danijela je baš bilo briga za to. Ionako su debelo osigurane. Tražio je impuls koji bi ga potaknuo njegovu zamrlu inspiraciju. Njegove mladalačke ruke bi u tim trenucima često posezale za zelenom tekućinom. Sekundu prije bi stavio kocku šećera u svoja usta i nalio apsinta u njih. Šećer bi smekšao gorku tekućinu i napravio žar u njegovom tijelu. Baš kao i svi poklonici "zelene vile" apsinta, Danijel je tražio u njenim svojstvima začetke svoje umjetnosti. Kao mladom umjetniku, a on je o sebi razmišljao kao o umjetniku, gadila su mu se prazna platna i bijeli listovi skica...tražio je nešto po čemu će on, potomak starog plemstva i korisnik očevog novca zarađenog na obranama mafijaša pred zakonom, biti zapažen i poseban. Danijel je znao da je baš slikarstvo dovoljno dobar izričaj za njega.
Imao je bogato životno iskustvo. Sve je već isporobao što se dalo isprobati.
Sa petnaestak godina ništa mu nije bilo strano.
Od dvadesete je apstinirao, umoran od svega...od svega osim od umjetnosti.
Otac bi kao i obično za sinom povukao vodu i isprao sve njegova sranja, kad bi stvari krenule pogrešnim tijekom. Punoljetnost mu je donjela samo dosadu i zamor života, dok je nastavio živjeti sa totalnim otklonom od vlastite odgovornosti.
Škola mu i nije išla ali i to je tata sredio. Novac odvjetnika pl. Globinsky-Sarr otvarala je i najkompliciranije brave sustava. I dok je njegova sestra, nešto mlađa od njega, gazila englesku travu švicarskog internata za posrnule djevojke, on je u slikarstvu tražio sebe.
Otac mu je sa dvadesetijednom godinom života, organizirao kao rođendanski poklon prvu samostalnu izložbu njegovi crtarija. Usto je potplatio kritičare...on je to sve mogao jer su se sa zidova njegove vile cerili svi osigurani potpisi originala Račića, Karasa, i Čikeša....do Jordana, Murtića...Popovića i drugih velikana kista.

Danijelova povijest bolesti sadržavala je samo jednu rečenicu.
Posvemašnju dosadu života htio je zamijeniti i nadoknaditi talentom kojeg nije imao.
U biti imao je kao i njegova sestra i mačeha samo jedan talent, a to je trošenje tuđeg novca. Bila je to obiteljska tradicija koje su plemeniti Globinsky-Sarr ispoljavali u svakoj generaciji. Snaga očeve retorike, pronalaženje rupa u zakonu te moćna klijentela stvarali su profit i veći nego što se trošilo.
U velikoj obiteljskoj vili na obroncima sjevernog dijela grada, sin se dosađivao želeći u sebi pronaći tragove umjetnosti, mačuha se podizala i spuštala kiruški mijenjaći svoj izgled kao Mjesec u svojim mijenjama, dok je otac cijele dane bio u uredu. Kći je udaljena na pristojnu udaljenost iz raznih razloga, i maknuta iz njihovih života na sigurnom.
Danijelov slab karakter, nije sam sebi mogao priznati da nije talentiran za slikara. Od toga je bila jača valuta njegovog oca i apsint kojega je redovno uzimao. Negdje u najdubljem kutku svojeg srca znao je da novac ne kupuje umjetnost. Novac se nasljeđuje ili stvara, on kupuje samo ono što visi po zidovima bogatih kuća...ali od bogatih ne stvara talente u umjetnosti.
Tekućina "zelene vile", apsinta bila je vječna pratilja gladnog slikara željnog inspiracije...a njegov život običnog bogatog potomka, pretvarala je čarobnim štapićem u mogućnost bavljenja slikarstvom.

Jedne noći u žaru traženja, dok je zelena vila apsinta izobličavala likove majstora obješenih po zidovima, Danijelu pl. Globinskom-Sarru, inspiracija je konačno odškrinula vrata velike sobe i potiho ušla u nju.
Pohodila ga je i zatekla spremnog da je ugosti. Uz zelenu vilu koja stanuje u boci apsinta, inspiraciju je podizala i vatra iz otvorenog kamina. Dok su neki umjetnici kista bježali na svjetlo dana, stapajući sa njime svoje boje, Danijel pl.Globinsky-Sarr bježao je sa kistom u tinjajuće svjetlo običnog kamina. Traljao je od zadovoljstva svoju kozju bradicu dok su u tom polumraku nastajala njegtova platna. Kako je stvarao tako je i uništavao ono što je smatrao da nije dovoljno dobro...ono za što je mislio da je izmaknulo kontroli njegovog kista. Ljutito bi se okomio na svoja loša platna, trgao i razbacivao ih po sobi. Utapajući kocke šećera u sebi u zelenoj vilinskoj tekućini obuzeo ga je moćna sila stvaranja. Imao je prokleti osjećaj da ono što radi da radi dobro. Trajalo je to noćima. Danju bi spavao. Praktički nije izlazio iz sobe. Soba je odisala duhanskim dimom, mirisom otapala boje, i oporim vonjem koji je izlazio iz kamina koji se nije gasio.
Materijal za njegovu drugu samostalnu izložba se rađao.
Kvaliteta je nastajala iz daha i Danijel je znao da sad otac i njegov novac neće imati posla sa njegovom karijerom slikara.
Neće mu kupiti izložbu niti kritičare. Za to neće više biti potreba.
Vatra iz kamina pročišćavala je mladog umjetnika, stvarao je i u tome je bio zadovoljan. Njegova kozja bradica bila je slijepljena od šećera i likera a oči krvave u tom mahnitom radu, prilagodile su se smanjenom svjetlu ognjišta vatre.

Konačno sve je bilo gotovo.
U otvoreni plamen pobacao je sve neuspjele radove. Na nekima se nije niti boja osušila. Gledao je kako vatra guta njegov neuspijeh, dok su pred njime stajala djela koja će ga konačno potvrditi...kao umjetnika.

Umoran ali sretan, legao je na kanape. Posegao je za čašom i nasmijao se djelima velikih majstora na zidu. Pomislio je kako će ih sustići...kvalitetom.
Smalaksao od rada i pića, pao je u polusan gdje je sa smiješkom na svojem licu vrtio svoju budućnost priznatog mladog slikara. Dok je tako snivao...plamen i jezici vatre izbacivali su iskre na sve strane izvan kamina. Okviri slika izrađeni su od jelovog drveta koje pucketa i izbacuje zapaljive plamičke.

Vatra se brzo proširila. Kad se prenio iz drijemeža već je bio okružen dimom koji je nastao paljenjem neosušenih boja. U sobi prepunoj otapala i papira, vatra je sve gutala pred sobom.

Za Danijela, Pl. Globinskog-Sarr vatrogasci su došli prekasno. Dezorijentiranog, pod vlašću zelene vile topli zrak spržio mu je pluća.
Slike na zidu su pocrnile od dima, neke je plamen polizao ostavivši na njima svoj trag. Stari okviri su se savinuli od topline a boja napuhala.
Osiguranje nije priznalo nastalu štetu. Zelena vila je bila dovoljno dobar znak za odustajanje od svake isplate.
Danijel pl. Globinsky-Sarr imao je tragičnu smrt, veliki sprovod i početak post-mortem karijere. Sva njegova prijašnja djela sumnjive kvalitete su se odlično prodavala. Postao je hit...slikar čije djelo svaki ljubitelj slikarstva koji drži do svoje zbirke umjetnina mora imati. A količina tih djela je bila ograničena.
Danijel je postao jedna od malobrojnih mladih proznatih umjetnika, prava smrt ga je spasila do umjetničke "smrti" i ismijavanja nepotkupljivih kritičara...usto malo se slikara u povijesti moglo pohvaliti da je u svojem kratkom i nadahnutom životu uništilo jednu od najvrednijih zbirki starih i modernih majstora kista.
Što je na sve skupa rekao stari odvjetnik pl. Globinsky-Sarr nije poznato....

[seamless]

Ček, ček, ček, nisam baš najbolje shvatila. jel se rodila isnpiracija ili uz inspiraciju i talent?

bilo kako bilo, okrutno si postupila. skroz. ajd što si slike zapalila, al što si umjetnika spalila?

iako, možda to i nije loše. za priču, mislim, naravno.

zanimljiv pristup.

[Nemruth Dagi]

Ljubav je...kad nestane... nastaje od nje prinuda a kad traje božanska je ponuda života koju moramo iskoristiti...tako je mislila Vesna G. u sebi kad je ugledala svojeg bivšega supruga kako zanosno spava otvorenih ustiju na WC školjki. Spuštenih hlača nije joj mogao išta vrijedno ponuditi, ali je Vesnu G. prinudio naslonjen na zid mrtav pijan na svojem tronu zahodske školjke.
Prinuda se sastojala od lokve neidentificirane izbljuvane mase na podu kupaone iz koje se širio nesnosan smrad alkohola i poluprovarene hrane. Maligani su otupjeli svaki senzor cara na njegovom prijestolju i on je hrkao udubno zavaljen na školjci bez gaća, dok mu je tijelo hvatalo duboki san.

Nakon što je očistila bljuvotinu, niti prvu u svojem životu a bojala se niti zadnju, zatvorenica jednog propalog braka povukla je vodu na WC školjki ali to nije probudilo usnulog cara. Jedva ga je dovukla u njegovu sobu. Malo se meškoljio ali je bio prepijan da bi pružao otpor. Posložio se kao klada na razbacani krevet dok mu se gola stražnjica sama nudila po sobi njihovog još zajedničkog ali interesnog podijeljenog stana. Iza njega je ostajao vonj užegle masnoće i alkoholnih para kao opomena Vesni G. da je potrebno hitno rješenje njenog problema.
Pitala se ima li uopće rješenja za nju i malog, njihovog sina, koji će sad imati već sedamnaest godina a da oca skoro tijeznog nikad nije niti vidio. Koliko će patiti u tom stanu kojeg još nisu otkupili a iz kojeg se ne želi iseliti njen rastavljeni muž. Plaća je slaba, nema za podstanarstvo a još daje za otkup stana od te ionako male plaće...gdje leži rješenje njenih nevolja?

On, car svoje sobe koji uzurpira sve prateće prostorije koje zajedno dijele kao što je kuhinja, hodnik i kupaona...sagradio je rešetke nevidljivog zatvora i kao dobrovoljni zatvorski čuvar pomno prati svaki korak svoje zatvorenice.
Svoju službu obavlja revno i redovito...prošli mjesec je ostavio vrata na frižideru otvorena. Ljeto je, petnaestogodišnji frižider nije to izdržao...otkazao je poslušnost kao i perilica za pranje rublja u koju je natrpao svega i svačega i koja je skoro kolabirala. A o loncima i plinu da ne govorimo...

Sve to zna Vesna G. ali ruke su joj vezane. Vezane bivšim brakom i sadašnjim mučiteljem. Svakim danom sve je tanjih živaca, sve joj je oklop tanji a oružje nemoćnije. Stari a nikako da joj se dokine kazna što se vuće još iz njene mladosti, kad je cara spuštenih gaća voljela.
Njen život kreiraju drugi, njen bivši i zatvor u zelenog zgradi sa nevidljivim rešetkama. Misli Vesna G. kako su i rešetke zelene boje, baš kao što je i ta zgrada. Dok otvara vrata lifta, u njenom trbuhu nastaje oluja. Nikad ne zna u kakvom stanju će naći svoj stan. Što će sve pokvariti, uništiti, onesposobiti njen bivši...i da li će uopće naći svoj stan, jer plin je u njemu.

Kad vješa rublje koje pere ručno, razmišlja Vesna G. kao dokinuti taj zatvor, kako skinuti svoj teret sa svoja pedesetgodišnja pleća. Na pedesetak metara od zelene zgrade u kojem je njeN zatvor, prometuju vlakovi svAki dan redovito.
Željezničke pruge račvaju se i spajaju. Sjeti se samo vremena kad je godina strepila hoće li njen car doći čitav kući u komadu ili bez ruke ili noge, ili će se zimi smrznuti pored pruge.
Godinama je proklinjala prugu da ga ne odnese takvog pijanoga, brzi iz Beča ili teretni za Split. Sad priželjkuje drugačiji svršetak, dokinuće svojeg nevidljivog zatvora. Njen car sve jureće kompozicija vlakova je sretno prešao, izbjegnuo je i brze i spore i redovne i neredove i one koji prometuju na vrijeme i one koje kasne, i sa vagonima za spavanjem i svakakve...jer, pijane neka čudna sila čuva.
Ionako to što misli je grijeh...priželjkivati tuđu smrt je neoprostivo, čak i zatvorenicama tipa Vesne G. No snovi još nikog nisu ubili, razmišlja Vesna G. dok stavlja kvačice na oprano rublje a u daljini tutnji sirena čelične grdosije po pruzi. Možda jedna truba ukine sve njene nevolje...

Ona je ustvari sve očajnija i očajnija. Treba joj poticaja, snage da se bori. Pronalazi to u svojem sinu.
Zajedno su jači od svih brava i lokota svojeg zatvore. Zato je i kupila boje, četke i kistove. Obojiti će svoj dio stana. Osvježiti zidove koje godinama nisu imali čistu, svjetlu boju na svojem licu. Ako je već stan kao zatvor, neka barem bude lijep. Mali i ona će prebojati će svoje zidove i svoja vrata.
Car im se kao i obično ruga. Kakvu si to boju jeftinu kupila, to ništa ne vrijedi...

Supijan i on je jednog dana donio boju i četke. Posprdno se nasmijao dok su mali i ona vrijedno bojali...on smatra da je još gazda u tuđoj kući.
Tri dana je njegova boja stajala u hodniku. Vesna G. se tisuću puta popiknula na nju. Četvrti dan došao je kući koliko toliko trijezan, uzeo je boju i počeo bojati svoja vrata.
Ljeto je boja se brzo suši, pomaže joj propuh...miris boje i otapala caruje u stanu. Svatko za sebe boji svoj dio stana.
Zatvor Vesne G. dobiva novu formu.

Car se zatvara u svoje odaje i boji. U svojem inatljivm bijesu psuje i razbacuje stvari. Nesnosni smrad boja se širi. On boji i pije, pije i boji...

Te noći vesna G. je spavala pored široko otvrenog prozora, dok je mali spavao na balkonu. Zaspala je umorna i sanjala lokomotivu koja juri velikom brzinom prema njenoj zgradi. Ispred zgrade sjedio je njen car, njen bivši na svojem tronu, odjeven u uniformu zatvorskog čuvara...nije se stigla niti snaći već ga je jureći vlak pokupio i odbacio...
Ujutro, mali i ona pokupili su se brzo iz smrdljivog stana. Krenula je kao i svaki dan na posao a mali svojim putem.

Tog dana se car nije pojavio na poslu pa su ga drugi dan kući zvali.
Našli su cara tek sljedeće jutro licem presvučenog u iskeženi cerek. Oči su mu bile otvorene, sa staklenim pogledom uperenim u nešto.
Boca do njega je bila prazna, pepeljara puna, a kanta sa bojom otvorena.
Na svojim rukama je imao boje, a usput ju je prolio i po sobi.
Mrtvozornik je pozvao policiju. Oni su Vesnu G. su ispitivali odakle je nesretniku ta boja s kojom je bojao vrata. Ona nije znala. Svoju je kupila u trgovini. Kasnije je saznala da je neki poznanik sa željeznice caru jeftino prodao boju koju je ukrao iz skladišta svoje firme. Sa tom bojom se premazuju natpisi na vlakovima i željeznici. Boja je prepuna olova i nesmije se sa njome raditi na zatvorenome prostoru. On je lagano udisao pare cijelo vrijeme i tvrdo zaspao umoran od alkohola.
Akutno trovanje olovom i višegodišnji alkoholizam razbio je kao od šale sve zelene rešetke nevidljivog Vesninog zatvora.

Sad svaki puta dok vješa rublje koje još pere ručno, neko metalno čudovište prođe i trubi iz sveg glasa po svojoj pruzi. Vesna G. se onda sjeti svojeg sna u kojem njenog cara odnosi vlak. Nesvjesno prizove misao k sebi da bivši zatvorenici iza nevidljivih rešetak svojih zatvore cijene slobodu više od ikog na svijetu...jer kad ljubav nestane ostane prinuda, a kad nestane prinuda mir u kući može biti još jedna božanska ponuda...koju ne treba odbaciti.

[seamless]

uh. mučna priča, iako moguća. bilo ih je. čula, čitala, vidjela. nema ih više, valjda. nadam se.

već mi je jasno što si htjela reći - ništa nije kako izgleda, i nešto tako, kao što je smrt, može bit jedina dobra stvar u cijeloj priči. tako je u prošloj, smrt tvom umjetniku napravila više no što bi on uspio za čitavog života, da je ostao živ, napravila je umjetnika od njega, isto je i sa ovom smrti.

inače, zanimljiv mi je odabir riječi, zatvor, pa i zeleni je predvidljiva, ali car, pa i car bez gaća, mi je genijalno.

da, mučna priča. no, tko kaže da sve priče moraju biti lijepe? tko kaže da sve priče jesu lijepe?

[Self-portrait]

Izvrsna prica ! Nemam rijeci .

[Nemruth Dagi]

Kao i obično iz gradske luke je dolazilo mnoštvo različitih glasova. Škripa debelih tijela ukotvljenih jedrenjaka, stapala se sa povicima pijanih mornara i teških koraka što ih čine po drvenim pristaništima lučki radnici koji prazne ili pune unutrašnjost trgovačkih brodova.
U nedelju bi svi ti zvukovi utišali. Jedrenjaci bi dolazili i prolazili ali zvukovi u luci nisu imali onu živost kao svaki dan.
Malena ulica u kojoj je stanovao Kapetan Fritz nije se ničim razlikovala od spleta svih lučkih ulica. Čak je i luka dio svojih mirisa preselila ovdje a oni su se stapali sa mirisom pečenih riba i pite od krompira, koja se pekla nedeljom.
Svojim izgledom te prizemne kućice u nizu bile su sve jednake, a ono što bi ih izvdajalo je bio sadržaj koji je stavljen na prozorske daske. Iza malenih prozora tih kućica virile su razne porculanske figurice, koje su razbijala monotoniju ulice i davale svakoj kući svoj poseban pečat. Kuće su bile stanovi časnika i pomorca trgovačke mornarice u kojima bi njihove obitelji živjela u iščekivanju svojih pomoraca.
Ciglasta boja fasada tih malih kuća na dnevnom svjetlu dobivale su samo sebi svojstvenu crvenkastu nijansu a ta nježna nijansa boje je odavala da u njoj žive žene koje čekaju, žene koje se nadaju i žene koje su nadu u povratak svojih pomoraca muževa, odavno ostavile iza sebe.
Da su žene pomoraca najnesretnije žene na svijetu znao je to i Kapetan Fritz. Osjetio je to i na svojoj koži. I on bi sa njima ne neki način prolazio njihovu patnju iščekivanja i nadanja u skori povratak sa mora.
Ako bi imao sreće, nedeljom bi gledao kroz prozor na malenu uličicu. Do njega bi se šepurila porculanska figurica cirkuskog psića sa loptom u ustima.
Kapetan Fritz je mrzio samo dvije stvari u životu; konje sa kočijom koje je izbjegavao što je više mogao jer je u svojoj mladosti imao nesretni susret sa njima čije posljedice i danas osjeća i tog prokletog porculanskog psića koji se ceri sa loptom u gubici kao da je veselo nudi pogledu svakog promatrača.

Kapetan Fritz nije mogao ništa napraviti. Nakon što se razbila prva porculanska figurica jer ju je nehotice gurnuo, odustao je od svega. Mjesecima je spavao u ostavi za metle a kad bi se samo približio prozoru i posve identičnoj porculanskoj figurici koja se smjestila na staro mjesto, uhvatio ga je strah.
Znao je da on, stari lučki mačak imenom Kapetan Fritz, ne može po tome pitanju ništa napraviti. Kad je njegov gazda, pomorac časnik trgovačke mornarice na putu, gazda u kući je njegova žena. Zato se i dalje na prozoru šepuri odvaratna figurica zauzimajući mu mjesto za osmatranje ulice.
Kapetan Fritz zna da nije baš dobrodošao u ovoj kući i da je u nemilosti svoje gazdarice. Nikad nije shvatio zašto ga nije prihvatila kao što ga je prihvatio i zavolio njegov gazda pomorac koji na njegovu žalost često ne boravi u svojoj kući. Možda zato što je svojom nepažnjom srušio onu prvu porculansku figuricu, ili što za sobom ostavlja nered, dlake ili što mijajuče kad je gladan.
Žena je navikla na red u kući i za razliku od njega i njegovog gazde koje red previše niti ne zanima.
Iza malenih prozora tik do tih porculanskih figurica, sjedile bi žene časnika i u čekanju dana povratka svojih muževa bi plele.
Iza jednog prozora na njegovoj dasci pored mrske mu figurice stisnuo bi se i stari šepavi mačak koji je dobio ime po nekom Kapetanu Fritzu i preo. To bi trajalo sve dok ga ne bi žena pomorca otjerala sa prozora. Zato se Kapetan Fritz veselio povratku svojeg gazde. Časnik bi ga onda znao stavili u svoje krilo i satima maziti. Gladio bi ga tako ne mareći na to da će ostati njegove dlake na kućnom haljetku. U dimu pomorčeve lule svaki bi sam za sebe razmišljao, ali te misli čovjek i mačak ne bi dijelili.
To se naravno njegovoj ženi ne bi dopalo. Nije voljela da ispušta dlake, radi nered, da odlazi i dolazi kući kad poželi. Ona ga nije voljela.
Kad bi pomorac bio kod kuće a stari prodavač ribe svojim škripavim kolicima prolazio malenom ulicom dozivajući svoje kupce svojim hrapavim glasom, Kapetan Fritz je znao što slijedi. Pomorac bi kupio svježu ribu a najslađi komdići haringe našli bi se u njegovim ustima. Za uzvrat preo bi najjačim tonom što je mogao u zahvalnosti i zbog tako divnog doživljaja ispunjenog mačjeg trbuha.
Ipak, Kapetan Fritz većinu svojeg vremena je iščekivao svojeg dobročinitelja i micao se od oka njegove žene koja ga nije trpila. On bi čekao, iščekivao, baš kao i sve ostale žene koje su živjele u nizu malenih kućica i strpljivo čekale povratak svojih muževa. Samo one duše čije muževe je odnjelo more zauvijek, nisu se više nikad nadale. Ostale su učiti i živjeti sa time da se oni koje su čekali nikad neće vratiti. One ipak nisu ostavile svoje ručne radove i igle, već im je to služilo za preživljavanje.
Žena pomorca Kapetana Fritza, ipak je imala manje ručnih radova od ostalih žena u malenoj uličici bez imena. Nije to bila posljedica njene nespretosti sa iglom, niti lijenosti, već samo činjenica da je prikraćivala svoje vrijeme iščekivanja svojeg supruga i na drugi način.
To nije bila rijetkost. Život u sjeni mora gdje jedni svoj život provode u stalnosti iščekivanja ima uvijek svoja nepisana pravila. Svaka kućica u kojoj bi stanovale žene pomoraca i časnika u nizu imala bi svoje male tajne.
Jednu tajnu skrivale bi i vesele porculanske figurice koje bi se stavljale kao prozorski ukrasi. Ako bi glava figurice bila okrenuta prema vani, prema ulici, to je bio znak da je glava kuće prisutan, ako bi glava figurice bila ukošena ili posve okrenuta svojim lice prema unutrašnjosti sobe, bio je znak da gazda kuće izbiva uz nje.

Otkrio je to pravilo i Kapetan Fritz. Kada bi njemu odvratan psić sa loptom u ustima gledao prema unutra onda bi se nakon nekog vremena pojavio na ulaznim vratima visoki muškarac kojega nije trpio. Znao bi njega, Kapetana Fritza, grubo nogom odgurnuti ili čak potegnuti za njegov nikad oporavljeni rep koji je nastradao pod kotačima kočije dok je bio malo mače. Usto bi se gromada od čovjeka slasno smijala njegovom bolnom kriku dok ga je držao za njegov bolni rep. Kad bi psić sa loptom gledao prema ulici njegov gazda bi bio doma i dao mu je da slobodno pored to njemu neomiljenog porculanskog lika prede.
To su bili njegovi najljepši dani. Sjedio bi zaštičen u muškarčevom krilu, jeo svježu ribu a sjedenje na prozorskoj dasci bilo je za Kapetana Fritza omiljeno mjesto i niko ga nije tjerao odatle. Tako se život jednom lučkom mačku okretao kako se okretala glava mrskog mu psećjeg lika.
Dok nije bilo njegovog zaštitnika, dane bi provodio u ostavi za metle i tu snivao dane dok se njegov izbavitelj ne pojavi.

Već je bilo vrijeme da pomorac otputuje. Nešto je osjetio Kapetan Fritz da stoji u zraku. Bio je to zov mora i dužnosti. Figurica u prozoru samo što se nije rukom njegove žene pomakla u stranu, licem prema velikom njegovom naslonjaču, dok su utovarivali zadnje kilograme tereta u šupljinu njegovog broda. Za koji sat bi pomorac trebao biti na brodu koji će ubrzo parati debelo more. No, ostao je kod kuće. Pismo koje je primio obavjestilo ga je da mu predstoji nova dužnost.
Kapetan Fritz je ostao zbunjen. Osjetio je da je pomorcu vrijeme da krene na pučinu, brod je već otišao, ali opet on nije na njegovoj palubi. Već se sam spremio da se ukotvi u ostavu za metle. Dojadio mu je taj tamni prostor za metle, dernjava žene zbog njegovi ispuštenih dlaka, loši dijelovi ribe koje bi morao iznuditi od čangrizave žene upornim mijaukanjem, ogromnog muškarca koji ga je potezao za njegov rep. Skoro se prepuštao svojoj sudbini. Zadnji put se približio prozoru i skočio na njegovu dasku da se oprosti sa pogledom na ulicu jer i to mu je branila ta žena.

Gledao je u mrsku figuricu koja će okrenuti svoje lice i onda će sve opet biti po starome. Pomisli kako bi možda mogao, možda, ako joj se umili kao što se umiljava svojem gazdi, nešto napraviti a da se ne mora vratiti u tminu ostave za metle. Lagano nasloni zadnji dio tijela na figuricu i otare svoje krzno o nju. Radio je to nježno jer ju je prošli puta nespretno dotako pa je figurica pala na pod. Bio je zadovoljan dok je to činio. Pomislio je da kako mu prije nije palo na pamet da tare svoje krzno o njega. Možda bi mu bila simpatičnija ta figurica koja ga je iritirala. Ako ništa drugo dobro se zabavljao. Ono što nije primjetio je da je glava porculanske figurice mijenjala svoj položaj. Sve je više svojim licem gledala izkosa, dok posve nije izmjenila svoj prvobitni položaj.

Visoki muškarac je banuo na vrata bez kucanja. Ostao je iznenađen prizorom.
Žena pomorca je odmah kriknula, a pomorac je bacio svoju pomorsku vreću na pod. Kapetan Fritz pojurio je u ostavu za metle. Činilo mu se to najbolji izbor jer se iz male kuće čula vika, zvuk padanja stvari, krikovi i ženski plač.

More se pjenilo dok ga je veliki jedrenjak svojim oštrim pramcem sjekao u željenom pravcu. Nakon što se pošteno najeo Kapetan Fritz napusti brodsku kuhinju i zadovoljno krene prema palubi gdje ga je čekalo njegovo mjesto na suncu. Prvi časnik broda je odmah do kapetana, a pošto je njegov gazda postao prvi časnik na to je imao pravo. Usto ovdje ga niko nije smio potegnuti za njegov rep ili se smijati njegovom šepavom hodu. Čak ga nije nitko smio tjerati sa njegovog omiljenog mjestu za sunčanje. Kapetan Fritz i njegov vlasnik, prvi časnik broda zajedno su napustili četvrt malenih kućica iza čijih prozora iščekuju ženska srca svoje pomorce koji su na dugim plovidbima. Otišli su iz ulice u kojima porculanske figurice ponekad mijenjaju pravac svojih pogleda prema prilikama. Ostavili su svoj rodni grad i sad putuju na novom brodu odlazeći u daleke krajeve. Iza njih ostao je prozor na ciglasto-crvenoj fasadi kuće, prozor iza koje se nalazi figurica cirkuskog psića trajno okrenuta licem prema velikom naslonjaču.

Starom Kapetanu Fritzu koji je uživao u toplini sunca na palubi, punom trbuhu i okusu sirovih riba u svojim ustima, ta odvratna figurica nikako u njegovom životu nije nedostajala.

[Nemruth Dagi]

Priča "Osveta Kapetana Fritza" prva je priča iz Skandinavske trilogije.
Radnja se odigrava u Danskoj, Copenhagen, 1867 godine.

[Nemruth Dagi]

Tog ljeta 1950 godine nosile su se široke šarene suknje i bijele pripijene košulje, baš ono u čemu se dobro isticala Mirnina figura. Mirna bi marljivo sakupljala krojeve za šivanje i štedila novac za materijale. Sa svojom starom susjednom Zdenkom navečer bi nakon što se spusti mrak, sjela za staru Singericu.
Iz njihovog "modnog šivaćeg salona", u ritmu starog stroja izlazila bi najnoviji ženski modeli lepršavih odjevnih predmeta koje je Mirna odmah poželjela nositi.
Njeni roditelji bi to sprječavali pod svaku cijenu, i vikom i pritiskom. Govorili su da ne priliči mladom ženskom čeljadetu iz pristojne kuće odijevati se tako pa još izlaziti u javnost. Knjige baš i nisu bila mirnino životno veselje. Shvatila je da više stvarnosti obavija obični konac nego što se njome bave knjige, više je toga istinito u pokretima igle nego u svim pokretima na svijetu zajedno, više ima ljepote u krojevima nego što mogu pokazati svi nacrti u umjetničkim glavama. Ubrzo nakon završetka gimnazije, zatvorila je zauvijek knjige i zaposlila se u poduzeću kao niži referent. Posao joj je davao materijalnu sigurnost, neovisnost od roditelja i mogućnost da se barem navečer bavi s onime što najviše voli.
Dvadesetgodišnja Mirna je za druge ljude bila šašavica, skroz na svoju stranu, udarena a zapravo neprilagodljiva, pomalo drska i neprevidljiva djevojka koja zna što hoće. Dok je njena generacija grijala fakultetske klupe, ili vozala u kolicima svoju djecu kroz park, ona je živjela posve na svoj način.
Roditelji su zbog toga bili očajni jer eto njihova jedinica, ona u koju su polagali toliko nade ne studira a niti se ikakvi momak njoj približava jer ako se i približi shvati zašto je zli jezici nazivaju lucprdom.

Vrijeme je grabilo naprijed i tako se tog ljeta 1950 godine produžilo svoj korak u ranu jesen a Mirna je imala sve više modela u svojem ormaru, njeni roditelji su se osjećali sve starijim i nemoćnijim pred njenim načinom života, a nikakvog momka nije bilo u njenoj blizini. Plesnjak je u to doba bio idealna šansa da se upoznaju mladi parovi, usto i što je Mirni bilo draže, bio je modna revija. Njena suknja se lagano njihala oko njenog struka, a netom sašivena nova košulja odavala je vitkost njenog tijela. Stajao je u društvu sa ostalim momcima na drugoj strani plesne dvorane, jedna sitan i neugledan mladić i promatrao Mirnu.

Baš mu je od svih djevojaka zapela za oko, Mirna zvana "lucprda".
Sakupljao je hrabrost što ga je njegovo srce moglo proizvesti u tom sitnom tijelu i približio joj se...ona do sada nije vidjela tako sitnog momka, skoro nižeg on nje, posve zbunjenog koji ju je zapitao za ples.
U njoj proradi neki inat i spremno prihvati njegovu ruku.

Otplesali su evergreen u toj kombinaciji lucprde i malog momka i nastavili sa druženjem. Orkestar je spremao svoje instrumente, kad su lucprda i njen mali kavalir krenuli putem njene kuće. Ubrzo je shvatio značenje njenog nadimka. Ona bi u te sitne sate, odmorna kao da se sada probudila postavljala luckasta pitanja. Kad joj ne bi odgovorio ili bi se pokušao izmotavati ona bi odmah pokazala svoju narav. Krenula bi zvoniti ljudima u doba kad svi već spavaju ili bi obujmila rukama stup na cesti i ne bi se micala sve dok joj ne bi udovoljio.
Bez obzira što je i sam vidio da ima posla sa šašavicom ona je imala nešto u sebi što da sada nije kod nikog vidio, skoro dječju neposrednost, razigranost ali ne i naivnost. Znao je da ona iza svoje šašave maske koju tako rado nosi ima svoje drugo lice. Ionako sitan, skoro pa kržljav momak, suh kao osušena kost za kuhanje, imao je golemo strpljenje sakriveno iza svojeg malog tijela. Usto bio je simpatičan na svoj način i nimalo nadut kao svi momci, skoro pa skroman. Imao je i još jednu vrlinu, koju je lucprda cijenila. Razumio se u Singerice. Tako je lucprda dobila kavalira, a njen stroj koji je u zadnje vrijeme nešto štekao, svojeg mehaničara.

Roditelji su odustali. Prepustili su lucprdu nemirnim vodama života, nemoćno je gledajući. Ona se dobro snalazila sa svojom maskom šašavosti, šašavo je prolazila u životu, na šašavi se način izvlačila rješavajući svoj problem.
Po danu bi zbrajala brojke u poduzeću, a po noći navlačila konac na iglu i krojila. Prvo je otvorila malu ilegalnu krojačnicu u svojoj sobi i radila vikendom, prekrajajući susjedima odjeću. Krojačnica se zbog spretnosti male lucprde pretvarala u salon, a ona je dobivala sve smionije i luckastije ideje. Dala je otkaz i započela sa svojom Zdenkom i još starijom Sinegericom, sada dobro održavanom, voditi krojački salon. Salon se za neko vrijeme pretvorio u legalni modni salon, a jedan modni salon izrastao je u više modnih salona.


Danas moja lucprda, vitka je i okretna starica, koja i dalje u životu ne poznaje dosadu niti umor. Daje mi savjete i vječni je izbor novih ideja. Više ne vodi svoje salone, prepustila je to svojima, jer kako kaže sada traži nove izazove.
I dok se u mojim kćerkama blizankama, u njihovom učmalom desetgodišnjem životu, pojavila i trajno ostala dosada nastanjena između TV ekrana, PC-a, MP3-a, i mobitela sa kojeg cure poruke njihovih prijateljica koje zapravo niti ne vide, lucprdasta starica i daje kuje nove planove. Doduša ipak manje, ali uporno svoje ideje pretvara u stvarnost. Mali čovjek kojeg je upoznala te davne godine jednog kasnog ljeta na plesnjaku, održavao je sve strojeve u njenim radionicama, sve do svoje smrti.
Sad kad tate više nema, moja lucprda ne malo popustila ali se ne predaje. Svake nedelje je kod mene i često šiva mojim blizankama. One to ne cijene jer to nije svjetski poznati "brand". Dolazila bi njihova baka, lucprda, i češće ali kaže da nema vremena. Ima još toliko toga obaviti do svoje smrti, da je strast za životom ne popušta. Dosada je i dalje nemoćna pred naletima njenih ideja.
Samo bi na spomen mojeg tate, malog čovječuljka koji je spretno cijeli život održavao njene šivače strojeve, malo zastala...
a ja bi se onda sjetila priče o jednoj lucprdi i plesnjaku na kojem su se moji roditelji upoznali.

[Nemruth Dagi]

Finska, Helsinki
ljeto 2006


Alisi se činilo da sa svakom svojom predstavom potkrada svoj život. Uzimala bi nešto neprepoznatljivo od same sebe i opet davala sebi, nešto njoj bitno što se skrivalo u pljesku publike i smijehu djece. To je bilo jače od nje, mada je znala da je to čin osobne nagodbe kojeg svjesno čini. Nagodbu je pratio i poneki zvuk padanja novčića u stari šešir.
S tim čudnim i pomalo gorkim osjećajem u duši izvodila bi svakodnevno svoju malu predstavu. Njena pozornica tada bi postala glavna ulica u Helsinkiju, mjesto gdje pogled promatrača mora kad-tad završiti na zlatnim tornjevima pravoslavne crkve Uspenskij. Iz svoje male pozornice u moru ljudi, okružena vrevom bučnog grada ljeti i sama bi svoj pogled naslonila na tornjeve te crkve.
Ponekad, ali samo ponekad nedeljom, kad bi je tuga savladala, krenula bi prema tim tornjevima, da bi u unutrašnjosti crkve zapalila voštanu svijeću.
Trudila bi se da se prisjeti riječi neke molitve koje je davno zaboravila. Nakon toga osjetila bi u sebi kako tamna mreža njenog sjećanja postaje još gušća i tamnija. A opet taj odlazak u prošlost vraćao bi je u misli na njeno davno porezano korijenje.
Gledala bi tupo u svijeću dok bi joj sjećanje izbacivalo likove onih kojih više nema. Tada bi se Alisi u plamenu svijeće odražavala lica koja je nekad dobro poznavala, mali klaun Bobo, cirkuska artistica Sonja i dreser lavova, njen Nikolai. Od njih bi tražila odgovore na pitanja na koja sama nije znala.

S nemirom bi napustila crkvu, probudivši duhove prošlosti i krenula u svoj skromni stan. Nakon što bi se odvezla autobusom u predgrađe grada, ušla bi u stan u kojem je carevao miris mačaka. Maša stara "kotka" odmah bi se isplela oko njenih nogu, dok je njen ljubimac "kot" Miša kao i svaki pravi mačak jedva oko otvorio. Tog dana Alisu bi jela ogromna tuga koja se nastanila u njoj, dok je ona ispirala sve njene tragove vodkom domaće radinosti.
Nakon dobrog ispiranja njena tuga je i dalje bila prisutna u njoj iako posve omamljena. Tada bi Alisa mogla podnjeti svoju stvarnost ma kakva ona za njena šezdesetgodišnja pleća bila. Često u tom stanju na svoj red bi došle i poznate riječi njenog prijatelja, Bobo klauna, koji je kao i ona ispirući žestokim pićem svoju tugu znao reći da je "kemijsko čišćenje vodkom jedini način da ujutro njegova duša bude pristojno odjevena i nasmijana".
Njen dan bi završio klonućem na staroj fotelji u društvu sa mačkama.

Alisa je spoznala...istinu, sve slavenske duše mahom su tužne. Ako im to život sam ne priredi, vlasnici svojih duša sami se potrude. Ona je u tome posve uspjela. Nakon što je pala sa trapeza i slomila obje noge, njena karijera trapezistice u petrogradskom cirkusu je završio. Iz zraka se spustila prenaglo na tlo a zbog tog leta ostale su joj posljedice, savinuta noga i prekid karijere.
Da ne bude sve crno, već mnogo crnije, njen je Nikolai u bijegu stradao. Morala je i ona pobjeći, iako je bila samo neizravno u sve to uključena. Osim života nije ništa imala, a novac koji je Nikolai pronevjerio u cirkusu, nikad nije pronađen. Život cirkuskih artista ionako sadrži slavu koja stane u naramak ruke i vagon bijede što nose na svojim leđima. Da bi sačuvala ono malo života, nakon što je rasprodavala svoje dostojanstvo na razne načine, uzela je sve što je imala i otišla dalje od straih cirkuskih vagona. Lutala je od mjesta do mjesta, prestara da bi negdje radila, a premlada da bi umrla od gladi. Nadošli kapitalizam sa licem pohlepne zvijeri, odbacivao je takve, stare i istrošene šepave kotačiće, a uzimao one koje je mogao oblikovati i bjesomučno iskorištavati.

[Nemruth Dagi]

Slijed nesretnih događaja je konačno popustio svoj grčevit stisak a Alisu je sudbina nanjela kao emigranta u Finsku. Sonja, bivša artistica petrogradskog cirkusa, čije kosti sad počivaju u finskoj zemlji, a mladost i zdravlje ostali ugrađeni u svim pređenim kilometrima cirkuskih kola, prihvatila ju je kao sestru. Od nje je dobila njene mačke i pudlicu kao i znanje kako životinje dresirati. Od države je dobila mali Sonjin stan na korištenje, malu socijalnu potporu i dozvolu da ljeti izvodi svoje male cirkuske predstave sa životinajma koje su djeca voljela.
Alisa je bila sretna koliko je to njena tuga dozvoljavala i koliko je alkohol mogao isprati žuč njenog života. Njena melankolična duša osjećala je da ipak potkrada svoj život, da može bolje i više, a sve se svelo na to da prodaje svoj život u predstavama u bescjenje, na glavnoj ulici jednog glavnog grada. Činila je to bezobrazno, nasilno i samouvjereno jer život emigranta stvorio ju je hladnijom i oporijom ali iznutra je bila i dalje ona stara Alisa, trapezistica mekane duše. Svi koji su nešto značili otišli su na razne načine iz njenog života, ona se udaljila od svih ostalih. Njen život sabio se u starom socijalnom stanu iz kojeg bi zimi rijetko izlazila, osim u nabavku pića i hrane a ljeti bi održavala male predstave. Ponekad bi joj dolazili ljudi iz udruženja ruskih emigranata, ali nakon njihovih posjeta bilo je vidljivo da biljka bez korijenja vene. Okovana vodkom živjela je kako je znala. Kad bi konačno ispila tekuće ludilo do te mjere i odluke da skonča svoju patnju, oči njenih životinja govorile su joj ...ostani, Alisa...mi imamo samo tebe...
Živjela je tako umirući polako između iluzije cirkusa i iluzije života, između dvije predstave danju i dvije boce vodke noću, kemijski očišćena, nanovo isprane duše za novo jutro.

Tog kasnog nedeljnog jutra, pronašla je staru "kotku" Mašu, hladnu i ukućenu.
Još jučer dok je radila sa njom na glavnoj prestavi, životinja je bila zdrava.
Alisa nije slutila da je to njena zadnja cirkuska predstava. Zajecala je dok ju je umotavala u krpu. Suza se brzo nastanila u njeno oko i pala.
Osim bez prijatelja i društva, ostala je i bez svoje artistice. Načela je novu bocu vodke domaće djelatnosti i odlučila jednom zauvijek prekinuti niz svojih iluzija.
Otvorila je staru pećnicu i pustila plin. Prvo je htjela životinje stavili u maleni sobičak sa otvorenim prozorom. Tako bi preživjele.
Ipak se predomislila. Pitala se kakav bi im život bio bez iluzija koji im daje njen mali cirkus. Morala bi se ta iluzija pokrpati nekom drugom varkom, jer životinje na drugo nisu navikle.

Dok je mirno ispijala svoje piće i udisala plin, shvatila je da su sve njene iluzije u životu za koje se čvrsto držala, kup šarenih balona što ih drži klaun u svojoj ruci. Od šarenila njihovih boja nije vidjela boju neba, jel' li ono tamno ili vedro. Kad bi se poneki od njih raspršio, puknuo, odmah bi drugi došao na njegovo mjesto. Potrošiš li jednu iluziju, brzo se hvataš za drugu...i tako u krug sve dok ima balona.
Svakim njenim novim udisajem plina, nestajale su njene iluzije kao baloni na igli i odlazili negdje u nepovrat. Ona je u svojoj glavi čula ovacije, burni pljesak publike, izražen topot dječjeg oduševljenja u uzviku. Sve to se miješalo u velikoj cirkuskoj areni a bilo je posvećeno mladoj artistici na trapezu.
Alisina posljednja predstava završila je točno u predviđeno vrijeme.
Njen trapez se zaustavio, publika otišla kućama, a svjetla cirkuskog šatora pomalo su se gasila....

[Nemruth Dagi]

Petra je pobijesnila i mislila je da je posve zbog toga u pravu. Njena Lana opet je zaradila u školi, ne jedinicu nego uši. Sad je to prevršilo mjeru i zapalilo inače njen dugi fitilj. Nakon petog pojavljivanja ušiju ove školske godine, poslije čišćenja cijelog stana i pranja sa odvratnim šamponima, više nije niti brojala koliko je puta njena obitelj prolazila torturu unuštavanja tih malih nametnika. I sve bi bilo dobro da uši već nisu otporne na sve moguće kemikalije, baš kao i na prirodna sredstva.

Pokušali su se riješiti te gamadi na razne načine, ali bi se one pritajeno šćućurile i preživjele sve napadaje kemije. Nešto više uspjeha su imali sa posuđenim češljem na struju, koji je bio prava električna stolica za te male dosadnjakoviće. Uzalud je ipak sav njihov trud kad bi Lana za koji dan pokupila novu, svježu pošiljku uzgojenih ušiju i uredno servirala svojima kod kuće. Petra je bila na granici strpljenja, i bez putovnice njenji živci titrali su kao u neiskusnog krijmčara na graničnom prijelazu sa najmanje tri kile heroina.
Mora se jednom stari tom krugu na kraj, mislila je u sebi a bijes na samu pomisao na te životinje istjerala bi joj i pokoju suzu na oko.
Jedino se Baka smješila. Govorila im je ...idete u svemir, istražujete gene, parate mikrobe, bušite nemoguće i gledate u velike dubine mora a pobjeđuje vas obične domaće uši...
Dala im je i savjet kako da tim malim nametnicima doskoče, sa starim receptom još iz njenog doba. Trebalo je glavu zamotati a prije toga kratko ošišati kosu i namazati je sa petrolejem i maslinovim uljem. I ona sama za vrijeme rata kao dijete imala je posla sa nametnicima u kosi. Zamotane glave i smrdljiva kao petrolejska lampa hodala bi gradom. Pokazala im je i sliku iz tog svojeg perioda života. Namčorasta, okrugle glave kao lopte, stajala je pored svojeg bicikla.
Lana je odmah počela vrištati, sebe je zamišljala kako žrtvuje svoju dugu plavu kosu božici Higijeni na njen odar, i to joj se nije nimalo svidjelo.
Petri se učinilo da je taj nehumani postupak posve nepotreban. Treba pronaći uzrok a ne liječiti samo posljedicu. NO PASARAN rekle su Petra i njena Lana baki za njen prijedlog ubijanja nametnika sa petrolejem.
Svega toga ne bi bilo da su ostali živjeti u svojem starom kvartu. Ovako
odkad su se preselili imaju problema sa stvarima koje se nisu događale u boljem kvartu od ovoga. Škola u koju ide Lana je obična osnovna škola u koju dolaze djeca radnika, nižih činovnika, nezaposlenih, došljaka, izbjeglica. Nema tu djece poznatih osoba, političara, estradnih zvijezda i slično. Nekad su Petra i njena obitelj živjeli u četvrti sa vrtovima i daljnski upravljanim vratima, a sad su im ulazna vrata skoro pa tik do kreveta u skučenim stanovima novih naselja. Za sve to je kriv jedan loš poslovni potez njihove obiteljske firme i ubrzo su se našli u lošijem dijelu grada, sa manjim primanjima ali sa težnjom da barem u njima bude cijelo njihovo dostojanstvo. Dostojanstvo koje je uredno načimala i grizla pojava malih krvopija u kosi.

Sa mamom male Ade i mamom male Nade, Petra je oformila krizni štab razreda. Odbor kako su sebe nazvale, za borbu protiv ušiju i za njihov vječni izgon iz razreda osnovne škole u kojoj su išle njene kćeri, radio je punom parom. U njihovom razredu bilo je troje sumnjivih obitelji koji su možda bili rasadnici tih malih dosadnih spodoba koje su sisale krv njihovih kćeri. Bilo je vrijeme da se zada konačni udarac rastućoj nehigijeni. Mislila je Petra ako već Lani ne može priuštiti ono što je nekad bilo financijski na dohvat ruke, onda preostaje da se bori svim sredstvima protiv nečisti i da tako vrati sebi uzdrmano samopoštovanje. Ona će se osjećati bolje a Lana više neće imati uši.

Petrine uši čule su izvještaj bolje informiranih majki u odboru protiv gamadi. Mala Matilda koja je išla u isti razred sa Lanom, Adom i Nadom bila je problematično dijete. Imala je samo majku, živjele su u malenoj podrumskoj prostoriji u najvećoj zgradi u kvartu. Njena majka je bila psihički načeta i žene iz Odbora su vjerovale da je kao takva propuštala dio svojih roditeljskih obveza prema Matildi. Možda se baš sve uši kote u takvom okruženju. Ona je bila prva osumnjičena za višekratne, uzastopne napadaje odvatnih malih životinja. Drugi na popisu Odbora su bili čudnovata obitelj malog Tomice, skloni neobičnom ponašanju i raznim drugim stvarima na granici sa kriminalom.
Mali Tomica je živio u takvoj neadekvatnoj obitelji koja ne kontrola previše svoju djecu i mogući je izvori zaraze. Treća obitelji je mnogobrojna izbjeglička obitelj male Nasire, čija su djeca navodno danima bila sama, bez nadzora dok su im roditelji prodavali tričarije na tržnici i bavili se svakavim poslovima da bi preživjeli. Odbor je imao pune ruke posla. Pretresli su sve obiteljske prilike i detektirali gdje ima najviše šansi za pojavu ušiju. Njihovi najčvršći argumenti su bili nefunkcionalne obitelji, slabi obiteljski temelji odgoja, nedostatak kontrole djece i naravno najbitnije niski higijenski status stanovanja.

Mame iz Odbora su upoznala i razrednicu svojih kćeri sa svojim istraživanjem. Ona je bila oduševljena jer konačno dolazi neka inicijativa od samih roditelja, a usto postojala je nada da će konačno prestati prati kosu sa šamponom od koje joj se njena kosa prorijedila. Proćelava razrednica sa veseljem je odobrila
sve njihove postupke tijekom njihove operacije.

Ohrabljene učiteljicom svojih kćeri, žene iz Odbora prvo su posjetile majku male Marte u njihovom podrumskom domu. Njema majka je bila pomalo snena i pod utjecajem lijekova. Jedva je slušala što joj žene govore a da do kraja njihovog posjeta nije razumjela zašto su uopće došle. Mala marta pogostila ih je čajem kojeg je sama skuhala i servirala. Šalice su bile sve čiste ali rasparene a čajnik je bio otkrhnutih rubova. Bili su u kući koja više odiše siromaštvom nego nečistoćom, mada je bilo i toga ali tek kad bi se čovjek bolje zagledao. Nakon izlaska iz tog stana Odbor je u obližnjem kafiću pretresao situaciju. Poslije ispijene kave-dvije odmah su se bacile dalje u potragu za izvorom te nesnosne gamadi koja gmiže po glavama njihovih kćerki.

Roditelja malog Tomice nije bilo, a na vratima njihove kuće zaustavio ih je njegov najstariji brat krvavih očiju, raskuštran sa cigaretom u ustima. Petrine uši i oči su mogle primjetiti da je odjeća tog klinca zaudarala i da ima na sebi sve menije prošlih ručkova i večeri. Odbor je mogao samo procijeniti obitelj malog Tomice po hodniku kojeg su jedino uspjele vidjeti a u kojem je vladao neopisiv nered porazbacanih raznih kutija i dijelova automobila i getriba, do mirisa masti i svih ostalih koji caruju u automobilskim servisima. Odbor je na čaši piva kasnije ustvrdio da je mali Tomica potencionalni prenositelj nametnika.

Dom male Nasire i njene obitelji, nije bilo teško pronaći. Kad su na oronula vrata koje su odavno izgubila svoju prvobitnu boju, pokucala otvorilo im je dijete u prevelikoj potkošulji bez gaća. Nisu mogle niti slutiti što ih unutra sve čeka. Majka male Nasire nevoljko ih je primila u svojem salonu u kojem se kuhalo, jelo, gledalo TV, učilo, igralo, i spavalo. Televizor je radio mada ga nitko nije gledao, na štednjaku se nešto opora mirisa kuhalo, a djeca su se uz ciku i viku igrala po raspadajućem kauču. Sve su stvari oko njih bile stare kao da su pokupljene sa otpada. Osam pari dječjih očiju ih je razrogačeno gledalo kad su žene iz Odbora govorile o jajašcima, o gnjidama, larvama, čistoći i 250 jaja koje snese odrasla uš za vrijeme svojeg života. Kad su konačno izašle iz tog stana, žene su odahnule i krenule u prvu birtiju na jednu ljutu, koju su poslije i višekratno duplirale.

~nastavlja se odmah~