Jao, koliko su me neke priče nasmijale
Pa da ne budem sebična krava, evo jedne iz prebogatog iskustva šupendare i po.
Digli mi vozačku
Dopisujemo se nekih sat, dva, hoćemo li se naći ili ne. Ja sjedim u kvartovskoj birtiji, on je s frendom u Katranu. I stiže poruka: ''Uzeli su mi vozačku na 24h.''.
Pitam: ''A frend? Je li on pio?''.
Odgovara: ''Je.''.
Ja: ''Ok, oćeš da dođem tamo?''. On: ''Pa ak ti se da...''.
Doći ću. Naravno da ću doći. Kiša je, ne voze tramvaji dnevni, hodam, ubrzavam korak da me ne čeka dugo, stižem.
Odmah dajem policajcima na uvid vozačku, poučena s 2 slična iskustva, ne s njim.
Dotični, šarmantan kakav jest, predstavlja me kao svoju tajnicu, je, je, jedna na milijun, takve se rijetko nađu. Cvatem, sretna, presretna, pa gle, ipak ima i nešto dobro u meni, diiivnooo, nisam više neobrazovana, neugledna, bez karijere i sve već čuto.
Sjedam za vozačevo mjesto, frend je na suvozačkom. Policija ode tražiti nove prijestupnike.
Dotični: ''Ajde, miči se, nećeš ti voziti.''.
Ja: ''Hoću.''
Dotični: ''Prekini me nervirati i miči se van iz auta, nećeš ti voziti, ti ne znaš voziti. Ovo je moj auto i ja biram tko ga vozi.'' Ili nešto slično. Ton je urlanje.
Odbrusim da da, ali da se murija baš ne bi složila.
Urlanje.
Umiješa se frend: ''Zašto mu dopuštaš da se tako ponaša prema tebi?''.
Ja, shrvana vlastitom glupošću i njegovim urlanjem, poraženo odgovraram: ''Jer ga volim''. Jao, proljeva.
Izlazim iz auta, on ljutito da sjednem iza, ja još ljuća da neću, što je sad urlao da izađem pa sad uđi, neću, pješke ću.
''Nećeš mi sad po kiši hodati.''.
''Hoću, jebe mi se.''. Odlaze u noć.
Jbga, hladno je, kiša je, vidim policijski auto.
Upadnem im na stražni sic i umilno: ''Znam da ovo nije vaš posao, ali ako planirate u neku ophodnju, molim vas, biste li me odbacili kući ili bar dio puta?''.
Policajci se okreću: ''Čekajte, zar niste Vi trebali voziti gospodina kući?''. Joj.
Snađem se odmah, da, jesam, trebala sam. ''Pa gdje je sad gospodin? Nije valjda za volanom?''. Ne, nije, naravno da nije. Posvađali smo se i oni su uzeli taksi, ja sam bila preljuta i krenula pješke.
U tom trenu zove Dotični. Jbga, ako se ne javim, svejedno će proći tuda. Javljam se. Da di sam. Govorim mu, nemoj dolaziti po mene, štoš sad vrtiti taksistu okolo, pusti me u k***.
Dotični da ne serem, već da kažem di sam.
Poklapam slušalicu. Zahvalim policajcima, ali eto, ipak neće trebati prijevoz.
Jedan se okreće i pita: ''Pa nećete se valjda naći s njim?''. Ah, hoću. Znam, znam, ja ću: ''Glupo žensko.''. Ma nismo to rekli. Niste, prepristojni ste, ali čemu se lagati, znam i sama.
Izlazim, zovem Dotičnog, on urla da što sam poklopila, ja kratko objasnim, dohodam do točke gdje on može stati da ga ne vide i na putu do mene urlanje, plač i slično.
A sad kreće pravi šupendarski dio ...
Danima nakon prodike.
Ja sam ispala kriva što mu je došla kazna zbog privremene mjere oduzimanja vozačke. Ja. Jer da nisam policajcima dala vozačku na uvid, oni mu ne bi poslali kaznu i u novčanom obliku.
Naravno da se ispričavam, žao mi, jebiga, ja sam kriva, vreća, dvije pepela.
Šupendara i po razmišlja: pa možda i jesam, da, možda sam ja kriva što je dobio i novčanu kaznu. Ja. Ja sam opet sjebala.
Ne on s četiri pive u dupetu. Nikako on.