Ljudi bez prijatelja

[lund]

Zdrava samoća...ima makar i nejasnu ideju o...roku svog trajanja

[colour]

Enchantress kaže:

... samo pisana reč je nedovoljna i za komunikaciju i za druženje. Samo inspiriše maštu i stvara iluziju da se sa one strane ekrana nalaze zanimljiviji ljudi od one dosadne susetke koja stalno ponavlja jedno te isto. A to najčešće nije istina.

... pa se onda zapitam je li iluzija sama po sebi loša?
Zašto onda kvarit (eventualno?) ono što je dobro

(nisam baš sigurna jesam li napisala ono što sam mislila)

[Paramanand]

Enchantress kaže:

Samoća je najveći od svih izazova, napisah već, kome su retki dorasli.

„Osamljivanje je neka vrsta raskida sa naviknutim i svakodnevnim odnosima, kako bi se uspostavio novi način osjećanja, mišljenja i življenja: tihi boravak u samom sebi.

Veliki čovjek mora biti sam. Samoća je njegova sudbina i njegova veličina.
Samoća je, za one koji imaju bogatu dušu, nagrada a ne kazna. U samoći se čovjek sprema za ono što je dobro, stvara unutrašnju ljepotu, miri se sa svima onima koji nijesu kraj njega. Jedino u samoći živimo sa sebi ravnima: s onima što su našli veličanstvene misli koje nam nadoknađuju sva napuštena dobra. Da bismo mogli voljeti ljude potrebno je da ih s vremena na vrijeme napuštamo“.

[colour]

Citiraš, kad stavljaš navodnike, ili? Samo pitam.

[Enchantress]

colour kaže:

... pa se onda zapitam je li iluzija sama po sebi loša?
Zašto onda kvarit (eventualno?) ono što je dobro

(nisam baš sigurna jesam li napisala ono što sam mislila)

Zato što je iluzija ipak samo iluzija, a stvarnost je stvarnost?

[desetipedeset]

999 kaže:

„Osamljivanje je neka vrsta raskida sa naviknutim i svakodnevnim odnosima, kako bi se uspostavio novi način osjećanja, mišljenja i življenja: tihi boravak u samom sebi.

Veliki čovjek mora biti sam. Samoća je njegova sudbina i njegova veličina.
Samoća je, za one koji imaju bogatu dušu, nagrada a ne kazna. U samoći se čovjek sprema za ono što je dobro, stvara unutrašnju ljepotu, miri se sa svima onima koji nijesu kraj njega. Jedino u samoći živimo sa sebi ravnima: s onima što su našli veličanstvene misli koje nam nadoknađuju sva napuštena dobra. Da bismo mogli voljeti ljude potrebno je da ih s vremena na vrijeme napuštamo“.

pjesnički rečeno.malo i patetično.
zapravo,nakon podosta godina kad odživiš shvatiš da si zapravo uvijek bio sam, a ponekad u društvu, i društvom si smatrao osobe koje su ti bliske, koje te razumiju i koje ti razumiješ.
dobijam dojam da samoću gledaš kao na slobodu, kao da tek kad si sam shvatiš tko si,kaj si i kaj te karakterizira. a ja baš nekak mislim si obrnuto, da tek u interakciji sa drugima, u točnoj situaciji gdje se od mene traži neka reakcija,da sam to tek ja. jesam li to racionalna ja, ili potpuno iracionalna i povedena strastima, konkretno nije bitno, jer realnost je to ponašanje,kako i zbog čega ja manje bitno.
i onda uviđaš zapravo kakav si i razumjevaš sebe i rasteš povremeno. i "blagoslov" su ti drugi ljudi koji su te potaknuli da se "otkriješ" u punini, i otkriješ svoj razum i otkriješ svoje nagone.
najugodnije vlastitom egu je sjedat sam u naslonjaču i maštat o svojoj veličini, o svojoj sudbini i o svemu kak bi reagiral da ti se dogodi nekakav slijed događaja i iz takvog aspekta gledanja samoća stvarno zvuči sanjarski i obećavajuće. no u realnosti se najćešće ponašaš u velikoj udaljenosti naspram onog kaj si sanjao solo.
i tak...
mislim da se nećeš upoznati promišljanjem u samoći, misli su samo konstrukcije,bile one na realnim događajima,ili maštao o vuku i tri praščića,izbor je na tebi, al u suštini se ne mjenjaš.
ono kak se ponašaš prema ljudima i kak se ljudi ponašaju prema tebi, to je tvoj život,to si ti i tvoja veličina
djela uvijek govore istinu!

[Taroth]

sve povijesne osobe su imale svoje faze samoce. Bilo svojevoljno, bilo prisilno.

samoca moze biti ugodna, kada smo sa svojim idejama, planovima..
no i teska, kada smo sa svojim strahovima, slabostima... a kada pocinjemo samocu, prvo srecemo upravo svoje slabosti, svoje zle duhove...

to je jedan od razloga zasto su samice tako teske. drugi je razlog sto medjuljudska interakcija godi, a time i stvara ovisnost.

no, ako raskinemo sa ovisnoscu, ako pobijedimo svoje duhove, pobijedili smo svoje slabosti... kroz samocu...
tada ona (samoca) i ima svoj smisao...

no, opet... takva samoca, takav ishod je rijedak. cesca je ona prisilna, koja uzrokuje depresiju, dusevnu destrukciju...
potrebna je samoca, ali opet...

covjek covjeku lijek

[TincH]

Iskreno, ne znam niti jednu takvu osobu.
Prijateljstvo je stvar trenutka, a ne nekakvog načela.
Recimo, ja sam nedavno saslušala svog kolegu, čovjek mi se otvorio iskreno, tražeći podršku, pristala sam pokloniti mu svoje vrijeme i uši ne tražeći pritom ništa. Što je u tom trenutku bilo prijateljskije od toga?
Jesmo li mi sad "prijatelji"?
Iskreno, ne znam.
Jel moj potez bio prijateljski? Jest.

Možda onda mogu reći da ne postoji prijateljstvo, ali postoji prijateljsko

Mislim da i najosamljeniji i najsamotniji čovjek doživi prijateljske trenutke. E sad, to što je nekome dovoljan takav odnos, a netko drugi hoće prijateljstva na stalnijoj i redovitijoj bazi - ne znači da taj potonji bolje zna što je "prijateljsko".

Ja sam osobno poprilično krvava ispod kože i ponekad vrlo sebična i zahtjevna, pa ne mogu biti tu uvijek kada to druga strana priželjkuje. Također, nekada naprosto hoću biti sama. S druge strane, silno hoću vidjeti te ljude i biti s njima Bezobrazno? Ne bih rekla, već vrlo istinito i iskreno

Više sam od prijateljskih trenutaka, a ne stalnih prijateljstava, i oni dragi ljudi koji su mi slični ili to mogu razumjeti su mi prijatelji godinama. Pa i oduvijek.

Oni koji mi nisu slični ili to ne mogu razumjeti mi prestaju biti prijatelji. Ili mi to nikad nisu niti postali/bili.

[TincH]

Enchantress kaže:

Off topic.
Pišemo o svemu i svačemu umesto da se zgražavamo nad ljudima koji nisu sposobni da ostvare kvalitetno prijateljstvo (što je tema topica).

Ajde, Enči, reci onda što je to kvalitetno prijateljstvo?
Ako sam propustila, ispričavam se

[TincH]

Enchantress kaže:

Samoća je najveći od svih izazova, napisah već, kome su retki dorasli.

Točno.
Naravno, radi se o onoj suštinskoj, pravoj samoći

[bionic_man]

desetipedeset kaže:

dobijam dojam da samoću gledaš kao na slobodu, kao da tek kad si sam shvatiš tko si,kaj si i kaj te karakterizira. a ja baš nekak mislim si obrnuto, da tek u interakciji sa drugima, u točnoj situaciji gdje se od mene traži neka reakcija,da sam to tek ja. jesam li to racionalna ja, ili potpuno iracionalna i povedena strastima, konkretno nije bitno, jer realnost je to ponašanje,kako i zbog čega ja manje bitno.
i onda uviđaš zapravo kakav si i razumjevaš sebe i rasteš povremeno. i "blagoslov" su ti drugi ljudi koji su te potaknuli da se "otkriješ" u punini, i otkriješ svoj razum i otkriješ svoje nagone.
najugodnije vlastitom egu je sjedat sam u naslonjaču i maštat o svojoj veličini, o svojoj sudbini i o svemu kak bi reagiral da ti se dogodi nekakav slijed događaja i iz takvog aspekta gledanja samoća stvarno zvuči sanjarski i obećavajuće. no u realnosti se najćešće ponašaš u velikoj udaljenosti naspram onog kaj si sanjao solo.
i tak...
mislim da se nećeš upoznati promišljanjem u samoći, misli su samo konstrukcije,bile one na realnim događajima,ili maštao o vuku i tri praščića,izbor je na tebi, al u suštini se ne mjenjaš.
ono kak se ponašaš prema ljudima i kak se ljudi ponašaju prema tebi, to je tvoj život,to si ti i tvoja veličina
djela uvijek govore istinu!

Kad čitam ovo, zvuči jako blizu istini, ali mislim da je u biti napola istinito. Događaji i "djela" koji se odigraju u društvenoj situaciji daju ti štofa, daju ti povod za razmišljanje, ali onda ti je tek potrebna samoća da s distance ocijeniš svoje postupke. Nasamo odvagneš dobre i loše strane, koji je odnos između reakcije koju si zamišljao i one koja se odigrala, i tek nasamo tražiš put za osobni razvoj. Tako da je samo kombinacija druženja i samoće optimum, a omjer između ta dva elementa je individualna stvar.

[colour]

Enchantress kaže:

Zato što je iluzija ipak samo iluzija, a stvarnost je stvarnost?

Onda ne znam je li iluzija ispravan izraz
A zašto imaš potrebu da otvaraš kutiju i razbiješ sve? Najčešće, kako kažeš...

desetipedeset kaže:

ono kak se ponašaš prema ljudima i kak se ljudi ponašaju prema tebi, to je tvoj život,to si ti i tvoja veličina
djela uvijek govore istinu!

Slažem se, no mislim da je povremena samoća dobro došla.

Ponekad, kad i kad, svakodnevno.... osjećati potrebu i težiti samoći... to nije usamljenost.
Ako promatramo samoću kao vlastiti izbor.

Imam potrebu za samoćom, trenucima koji su samo moji i kad ništa drugo oko mene ne postoji.
Fenomenalno se osjećam ...
Svakodnevno... no ništa planirano... jednostavno pustim da se dogodi.
(je istina, ponekad se moram "dogovorit" s tokom zbivanja...)

Sve stane.... ničeg nema ..... samo taj osjećaj opuštenosti, mira...
ne znam kako bih opisala što se onda događa... što radim.
Imam sebe?

Naravno da je teško biti sam sa svojim užasima.

[Enchantress]

colour kaže:

Onda ne znam je li iluzija ispravan izraz
A zašto imaš potrebu da otvaraš kutiju i razbiješ sve? Najčešće, kako kažeš...

Zato što se u svakoj desetoj kutiji nađe dragulj. A nekad i češće. A jedan stvarni dragulj vredi više od deset umišljenih dragulja, pa i po cenu toga da moraš da se odrekneš ovih umišljenih. Tako ja to nekako vidim.

[colour]

Imaš ti pravi odgovor na sve? .........

[desetipedeset]

bionic_man kaže:

Kad čitam ovo, zvuči jako blizu istini, ali mislim da je u biti napola istinito. Događaji i "djela" koji se odigraju u društvenoj situaciji daju ti štofa, daju ti povod za razmišljanje, ali onda ti je tek potrebna samoća da s distance ocijeniš svoje postupke. Nasamo odvagneš dobre i loše strane, koji je odnos između reakcije koju si zamišljao i one koja se odigrala, i tek nasamo tražiš put za osobni razvoj. Tako da je samo kombinacija druženja i samoće optimum, a omjer između ta dva elementa je individualna stvar.

tru. na početku sam naglasila da si zapravo uvijek sam. sam se rodiš,sam umireš.
i naravno, za zdrav život je uvijek potreban optimum.
neg sam oću navest da ljudi koji su samotnjaci nisu toliko duboki koliko ih možda drugi interpretiraju da jesu.

[Paramanand]

desetipedeset kaže:

pjesnički rečeno.malo i patetično.
zapravo,nakon podosta godina kad odživiš shvatiš da si zapravo uvijek bio sam, a ponekad u društvu, i društvom si smatrao osobe koje su ti bliske, koje te razumiju i koje ti razumiješ.
dobijam dojam da samoću gledaš kao na slobodu, kao da tek kad si sam shvatiš tko si,kaj si i kaj te karakterizira. a ja baš nekak mislim si obrnuto, da tek u interakciji sa drugima, u točnoj situaciji gdje se od mene traži neka reakcija,da sam to tek ja. jesam li to racionalna ja, ili potpuno iracionalna i povedena strastima, konkretno nije bitno, jer realnost je to ponašanje,kako i zbog čega ja manje bitno.
i onda uviđaš zapravo kakav si i razumjevaš sebe i rasteš povremeno. i "blagoslov" su ti drugi ljudi koji su te potaknuli da se "otkriješ" u punini, i otkriješ svoj razum i otkriješ svoje nagone.
najugodnije vlastitom egu je sjedat sam u naslonjaču i maštat o svojoj veličini, o svojoj sudbini i o svemu kak bi reagiral da ti se dogodi nekakav slijed događaja i iz takvog aspekta gledanja samoća stvarno zvuči sanjarski i obećavajuće. no u realnosti se najćešće ponašaš u velikoj udaljenosti naspram onog kaj si sanjao solo.
i tak...
mislim da se nećeš upoznati promišljanjem u samoći, misli su samo konstrukcije,bile one na realnim događajima,ili maštao o vuku i tri praščića,izbor je na tebi, al u suštini se ne mjenjaš.
ono kak se ponašaš prema ljudima i kak se ljudi ponašaju prema tebi, to je tvoj život,to si ti i tvoja veličina
djela uvijek govore istinu!

"Samoća zahtijeva snagu, oslonac na samog sebe, jer ne postoji niko drugi i ništa drugo. Nije svaka samoća plodna: samoća je vrijedna tek kad dođe do svijesti o sebi - samoća ispunjena pitanjima. Usamljenost koja sebe drži izabranom, nasuprot duhovima umornim od navike. Mudrac je posve sam sa svojim mislima - usamljenost je njegovo utočište. Samoća je njegov zavičaj, u koji se uvijek vraća, kad se umori od ljudi. Zatvara se u svoj svijet misli i vjere, kao nekrunisani vladar u carstvu snova: sada u pustinji gori vatra njegovog duha. Svakog dana nagnut nad dubinama u sebi, sam sebe doziva ćuteći: samo on zna kako se smrzava ili grije na tom vrhu svoje svijesti i usamljen kao orao (orlovi nikada ne lete u društvu) gleda u ponore (u sebi) u koje će se survati. U prostranoj tišini, đe se čini da se ni biće ni duh ne miču, čezne za zavičajem u koji tek treba stići: jer mora da postoji zavičaj dostojan da u njemu čovjek proživi svoj vijek i ostvari svoje snove. Mudrac više neće da živi tuđi život, on hoće da bude svoj. Da bi bio ličnost, mora se ograditi, i uticaje iz društva smanjiti na najmanju mjeru. Kad otkrije sebe, povlači jasnu granicu između sebe i drugih i ističe ono po čemu se od njih razlikuje. Nadrasta prošlog sebe, a to znači: udaljava se od društva. Valja približiti onoga ko se od sebe udaljio: on dolazi sebi tek sa sviješću o svome ja koje je bilo utopljeno u grupu i koje se sada rađa sa pobunom. Jer čovjek ne može sebe sresti u grupi"

[Laa Laa]

desetipedeset kaže:

zapravo,nakon podosta godina kad odživiš shvatiš da si zapravo uvijek bio sam, a ponekad u društvu, i društvom si smatrao osobe koje su ti bliske, koje te razumiju i koje ti razumiješ.

Istina, desetipedeset, ali do tog stupnja neki ne dođu nikada.
Nemaju svi iste kapacitete niti granice do kojih se razvijaju.

Kao što si i sama rekla -KADA ODŽIVIŠ - e, pa, mislim da je kvaka u tome što puuuno ljudi nikada ne odžive neke stvari.

desetipedeset kaže:

a ja baš nekak mislim si obrnuto, da tek u interakciji sa drugima, u točnoj situaciji gdje se od mene traži neka reakcija,da sam to tek ja.

Naravno, jer sve je drugo puka teorija. Ako ne znamo u RL, dakle u DRUŠTVU, primijeniti ono što smo uočili/naučili introspekcijom, uzalud nam sva "konstruktivna" samoća ovog svijeta.

Jako se to dobro vidi na netu, po forumima, Iskricama, Smokvama... gdje ljudi žude za time da ih netko prihvati takvima kakvi jesu (preskočimo sada one koji se predstavljaju u lažnom svijetlu i žele izgledati BOLJI nego što jesu), da ih takve razumije i voli. Jer nisu u stanu u RL izgraditi zdrave i zrele veze.

Mislila sam, prije, da su samo u lošim vezama, ali moram priznati da me frapirala činjenica kada sam uvidjela koliko ih je bez prijatelja.

Sljedeći je korak da će možda 1% od njih smoći snage da prekine taj obrazac ponašanja, a većina će se vratiti na U SE, NA SE i PODA SE.

Kad razmišljam o tome, ne mogu se ne zapitati... Zar neki ljudi stvarno nemaju potrebu biti iskreni s nekim (ako već ne mogu s partenerom, onda barem s nekim prijateljem)?

O tome razmišljam posljednjih dana...

[Paramanand]

Laa Laa kaže:

Istina, desetipedeset, ali do tog stupnja neki ne dođu nikada.
Nemaju svi iste kapacitete niti granice do kojih se razvijaju.

Kao što si i sama rekla -KADA ODŽIVIŠ - e, pa, mislim da je kvaka u tome što puuuno ljudi nikada ne odžive neke stvari.



Naravno, jer sve je drugo puka teorija. Ako ne znamo u RL, dakle u DRUŠTVU, primijeniti ono što smo uočili/naučili introspekcijom, uzalud nam sva "konstruktivna" samoća ovog svijeta.

Jako se to dobro vidi na netu, po forumima, Iskricama, Smokvama... gdje ljudi žude za time da ih netko prihvati takvima kakvi jesu (preskočimo sada one koji se predstavljaju u lažnom svijetlu i žele izgledati BOLJI nego što jesu), da ih takve razumije i voli. Jer nisu u stanu u RL izgraditi zdrave i zrele veze.

Mislila sam, prije, da su samo u lošim vezama, ali moram priznati da me frapirala činjenica kada sam uvidjela koliko ih je bez prijatelja.

Sljedeći je korak da će možda 1% od njih smoći snage da prekine taj obrazac ponašanja, a većina će se vratiti na U SE, NA SE i PODA SE.

Kad razmišljam o tome, ne mogu se ne zapitati... Zar neki ljudi stvarno nemaju potrebu biti iskreni s nekim (ako već ne mogu s partenerom, onda barem s nekim prijateljem)?

O tome razmišljam posljednjih dana...

Nije li suština biti iskren prema samom sebi? Skinuti sve maske, ostati go pred samim sobom? A onda voljeti sebe, poštovati sebe, takvog kakav jesam. Čovjek koji nije iskren prema sebi, ne može to biti prema drugome. Ko ne voli sebe, ko nije prijatelj sebi, kako da voli nekog drugog? Ni jedan odnos nije onaj pravi, iskreni, dokle god ne raščistimo sa sobom, upoznamo sebe.

[vrckasta]

Laa Laa kaže:

Što mislite o odraslim ljudima koji nemaju prijatelje?

Da li je moguće biti zadovoljna i emocionalno zdrava osoba bez prijatelja?

Ako netko nije u stanju ostvariti kvalitetan prijateljski odnos kako bi uopće mogao partnerski?

Naime, promatram ljude oko sebe i njihove živote... I ne mogu se načuditi kad vidim koliko takvih ima...

Ne mozes tako gledat na stvari. NIkada neznas sto se ljudima dogodilo da su dosli u tu situaciju u kojoj jesu. Imam prijateljicu koja je bila jako drustvena osoba ali je zaglavila u vezi sa zlostavljacem i ostala bez ijednog prijatelja jer ga se bojala. Tako da nemozes osudivat ljude da nisu zdravi radi toga. Ona je itekako zdrava i normalna ali je strah od ludaka bio veci. Danas je hvala Bogu opet sve po starom. Svi ljudi imaju neku fazu u zivotu kada im se dogode stvari kojima se bas ne ponose.

[no na]

__DIZASTER__ kaže:

zavisi o osobi. ako si čvrsta individua, možeš i bez prijatelja

Ne bih se baš složila s ovom činjenicom. Mislim da je to samo pitanje da li si društven tip ili nisi. ja sam samostalna, čvrsta , otvorena i luda za druženjem. Imam obitelj, ali i suprug i ja imamo mjesta za prijatelje. znam ljude koji mrze ljude i oni ne mogu razumijeti da se neko može konstantno družiti , ali ja bih to ipak stavila među sebičnost. Tipa: ja sam sada loše i ja nekoga trebam, odnosno sada mi nitko ne treba jer mi je dobro Dok ima ljudi koji su zatvoreniji, nekomunikativniji i teško sklapaju prijateljstva-jednostavno ne zanima ih to.