Moje škrabotine

[LufatMufat]

Kutak za moje škrabotine i arhiva uradaka s pdf Zadaćnice. Na neke priče sam ponosan, neke bih htio zaboraviti, ali kad je bal, nek je maskenbal, jel. Valjda ću ih uspjeti iskopati sve, sad je taj pdf već u poznoj dobi i ispisan kao par komada Biblije

[LufatMufat]

Čovjek s okusom baljezgarije

(19.8.2021, 41. krug zadaćnica)

Ah, čuli ste za njih, čuli ste za njih! Gradići x i y (od)jednom su se – bez suvislog i zanimljivog objašnjenja - nasadili redom na brdima X i Y, x na X i y na Y i od tog trenutka veza gradskih temelja i blatnjave zemlje postala je neraskidiva. Umove raznih znanstvenika zaokupljala je nevjerojatna sličnost brda koja su se sudbinskom, božanskom, evolucijom i/ili svakom inom silom i moći, tako identična, našla jedno uz drugo, rame uz rame, odvojena samo rijekom koja je tekla između njih preslikavajući svojim koritom matematički znak jednakosti. Zadimljene gradske kavane desetljećima su kokodakale o ko-ko-ko-kongruentnosti dvaju nepravilnih geometrijskih tijela, analitički dokazivali dotad neviđenu sukladnost dok su filozofi redove teorema i dokaza pretakali u niz logičkih struktura oplemenjenih pokojom pjesničkom sličicom. Ta su dva brda kao par dojki na tijelu Majčice Prirodice. S vremenom je brđanski fenomen postao predmetom izučavanja sociologije, psihologije, žnj-logije i svih društveno(korisnih) znanosti koje su se osjetile pozvanima na švedsko-prigorski stol koji je nudio mužnju kravice korisno-beskorisnog znanja i mudrosti u neograničenim količinama - koliko srce, a poglavito gladni umovi crème de la crème to priželjkuju. Svima rastu zazubice, slina suptilno prelazi donju usnicu, zaboravlja se na pristojnost i svi počinju grabiti znanje kako znaju i umiju – cilj ne poznaje sredstvo, a svaki visoko intelektualni cilj opravdava i motiku i mesarsku nožinu ako je Materija još žilava.

"Dajte Povijesti taj nož! Ona će odstraniti neukusnu kožicu pod kojom se skriva naš obrok, pa će nam svima biti lakše probaviti Materiju. U slast"
"Evo, ovako" započne Povijest "Grad x i Grad y stoljećima su živjeli u bratskoj simbiozi. Da nisu živjeli na dva odvojena brda u dva odvojena grada, neki laik bi mogao zaključiti da se radi o istoj sorti ljudi. Međutim, ja kao mjerodavna za donošenje istinitih sudova mogu reći da se x-ani i y-ani razlikuju. Gospodarstvo Grada x usmjereno je na proizvodnju spremnika za nalivpera, a Grad y proizvodi tintu. Mislim da ne moram objašnjavati na koji način grad x i grad y jedan drugome miju ruke."
"Mislim da Povijest gazi u područja koja je se ne tiču. Što vi, gospođo draga, znate o jedinstvu i o psihološko–emocionalnoj komponenti koja je neophodna da dva elementa ili skupa kliknu! Taj klik je složeno kemijsko–moždani proces", reče Psihologija.
"Ako nastavite u revijalnom tonu, bojim se da Vi i ja nećemo klik-kliknuti!"
"Bojim se da ste Vi i tako odavno izgubili kompas s kime ćete kliknuti, pa me Vaš stav o našem mogućem (ne)prijateljstvu ne dira! Zapravo, Vama za to ne treba kompas. Ček, bankovni račun, moć – to Vam je dosta, pa onda klikćete i grakćete s kim, o kome i što je najbitnije, kako Vam drago! I Vašem vlasniku!"
"Što ova bezobraznica želi reći? Da se prodajem za Judine škude!?" Povijest se uvrijedi.
"Ne zamjerite, gospođo! Takvi su Vam mladi!" reče Teologija.
"Puno ona žganaca mora pojesti da uopće prismrdi mojoj razini! Ona će meni o moralu i trgovini, a rodila se jučer! Pf!"
"Sada, kada smo načeli Materiju, možemo nastaviti raspravljati! Nema ljepšeg pojma od sukoba grupe ili skupine! Rat! Ratuju godinama jer su se gradonačelnici častili uvredama i tvrdili kako mogu preživjeti jedni bez drugih", Sociologija primi masni nož i uživi se u predavanja,
"A svi znamo kako spremnik bez tinte i tinta bez spremnika nisu nalivpero" doda Logika.
"Prodaja je stala, profita nema. A kako bi ga i bilo kada nema onog najbitnijeg - proizvoda!" reče Ekonomija.
"Ne mogu ni pisati! Gradonačelnicima je zabranjen pristup suprotnom gradu, pa ne mogu ni osobno, pa ni pismeno sklopiti mir!"
"Kružna petlja!" reče Informatika.
"Zapetljana petlja!"
"Prokleto – začarana zapetljana petlja!" u razgovor se upetlja i Književnost.
"Ako nemaju nalivpera, neka prodaju maglu" Povijest se, vidno smirenija, pridruži okupljenima koji su se davili od smijeha.
"Lakše malo s Materijom! Ovdje samo ja znam Heimlichov zahvat, a vas je više od deset!" Biologija zakoluta očima.
"Ne gušimo se od hrane, već od smijeha! Gospođo Povijest, nismo znali da imate smisla za humor! Trebali biste češće razbijati monotoniju svojim pošalicama"
"Pazite što želite! Kad ja nekoga pljusnem ironijom, požali što se rodio!"
"Jeste li našli rješenje za onaj problemčić?" Konobar ulazi u dvoranu "Taj rat mi pije živce! Daj Bože da završi, pa da nam se vrate nalivpera! Pamtiti narudžbe je naporno!"
"Imate li Vi problema s pamćenjem?" upita Psihologija.
"Mi ne tražimo rješenje, mi tražimo problem, pa ga povijesno–psihološki–sociološki–logistički–logički –filozofski–žnjski rješavamo, znate. Pa kad to napravimo, još jednom analiziramo, važemo Materiju, bacamo kilograme i kilograme truleži i viška i tek onda naše znanje ostane vječno zapisano za buduće generacije," Sociologija se posprdno nasmije, rugajući se smjelosti tog Konobarčića koji se odvažio propitkivati inteligentnije od sebe, dokazujući pritom zakon o proporcionalnosti gluposti i hrabrosti.
"A kad smo kod Filozofije, gdje je ona?" upita Psihologija.
"Ta dekadentna drolja se vjerojatno opija s Matematikom i Fizikom. Mi joj nismo dovoljno dobri," odgovori Povijest.
"Zalihost! Zalihost!" odjednom grakne Lingvistika "Drolja i dekadentna drolja praktički su ista stvar! Postoji li nedekadentna drolja? Da postoji, onda se ne bi zvala droljom niti nekim sinonimom te pogrdne imenice!"
"Da više čitate, znali biste da postoji," odbrusi Književnost, "I ne biste bili tako uskogrudni"
"Kriza srednjih godina. Želi se ponovo približiti vlastitoj djeci i iskusiti drugi pubertet s njima. Međutim, u tome uočavam i elemente Edipovog kompleksa. Jako kompleks-komplicirano. I gnjusno," doda Psihologija.
"Moje natalne karte kažu da se nikome ne piše dobro, ni x, ni y, pa ni nama!," reče Astrologija.
"Samo zato što Filozofija nije ovdje ne znači da njeno mjesto možemo i smijemo prepustiti jednoj raspuštenici!" Povijesti se osjeti dužnom prozvati tu pseudo-intelektualnu nakazu.
"Kome!?"
"R–a–s–p–u– š – t – e – n – i - c – i! Kopile jedno! Nisi legitimna znanost!" Povijest se unese u lice Astrologiji, a ova ju počupa za kosu i baci na pod. Uvertira u intelektualno - akademsku raspravu koja je odmah potom uslijedila: Povijest šamara povijesnim ruglom astroloških otkrića, a Astrologija pljuje kletvama.
"Revizionizam nije fair – play! A selekcionizam je biološki pojam, a ne povijesni alat!" Astrologija je vrištala čupajući gustu, sijedu kosu svoje protivnice. Okupljeni su cijeli taj incident u početku zgroženo promatrali, čudeći se kako se intelektualna gromada Povijest zapetljala u fizički sukob s tričavom Astrologijom, a potom su nastavili međusobno razglabati o analizi problema u koji su zapala dva grada.
"Ima li ovdje itko kome se rješava taj vražji Problem?" Konobar se obrati znanostima.
"Problem se muze, a rješenje morate uzgajati. A to je za seljake!"
"Kome se rješava Problem!? Kome!? Meni ne! Meni je i ovako lijepo! Vidite ovaj batak!" Književnost je Materiju proždirala prstima, mljackala na sav glas, zubi i prsti joj se cakle od žućkaste masti, usta su joj puna roskaste mesine: mljac, mljac, mljac "Ovo ima okus po patnji! Lijepo pečeno, toplo, otapa se u ustima kao srca dvaju nesretnih ljubavnika! Milina! Milina! A ova mast, mast, mast, kao suze neke dobrice-paćenice! Za mene ovaj problem ima beskonačnu energetsku vrijednost! Do kraja života me mogu musti samo zbog Materije."
"Kad si se nažderala kao krava," Biologija se hihotala buljeći u Povijest koja se približavala stolu, onako raščupana nakon svađe s Astrologijom koje više nije bilo na večeri. Povijest zgrabi nož i krene parati ostatke Materije: Nove činjenice! Čin-čin, dragi gosti! Nazdravimo novim činjenicama! Činčinamo činjenicama!
"Upravo zbog takvih tmurnih tema ni ne čitam! Nitko ne zna napisati nešto... Netmurno," reče Konobar.
"Zato i jeste Konobar! Konobarčić!"
"Čovjek koji misli da je pametniji od svih jer prezire znanost! Sebičnjak koji misli da smije uzeti stvar u svoje ruke jer se smatra sposobnijim od svih u svojoj malograđanskoj pompoznosti!" Književnost je teatralno mahala rukama u svim smjerovima "Vi mislite da ste Raskoljnikov! Judita! A ljudske slabosti i glupost, slabost i glupost čopora kojem i Vi sami pripadate pripisujete nama!"
"Pozor! Pozor! Imam nove povijesne istinenjice" reče Povijest.
"Fina tvorenica!" klikne Lingvistika.
"Više mi vuče na besmislenicu"
"Grad x i grad y više ne postoje! Jedni druge su uništili nakon dugog ratovanja! Bomba ondje, bomba tamo i više ničega nema!"

Trenutak tišine.

"Sada kada smo analizirali Problem i kada ga više praktički nema, možemo preći na Posljedicu! Konobar, donesite desert"
Rastu zazubice, slina teče u redu veličine hektolitra, buka u makro-mega-giga-decibelima: Donesi, donesi! Prhka krema ljudske patnje bit će savršena za rashlađivanje u ovoj vrućoj dvorani! Posljedica, kao šećer na kraju! Mljac! Mljac! Oh, kako sam gladna! I umru gladni nakon što ih je Konobar sve redom iskasapio onim istim masnim nožem kojim se revno secirala Materija cijelu večer. Krv se štrkljala na sve strane, Književnost je buncala nešto u šekspirijansko - naturalističkom kraju, Konobara vukla za rukav i govorila da je drznik porazio civilizaciju, a da je njega porazila vlastita ljudskost, raskomadana se Biologija pokušala ponovo sastaviti, Logika joj se, s rupom u trbuhu, rugala da se ne može složiti jer nikad nije slagala (niti znala slagati!) puzzle, a Teologija se bacala u naručje nekom bogu…
"Sada više nikome ne trebate," Konobar je legao u lokvu krvi i bacio nož u stranu…

[LufatMufat]

Grobarska norma

(29.4.2020., 4. krug zadaćnica)

1. Kombi

Tvrtko Bilić, poznatiji pod kvartovskim nadimkom Lešinar, prevozio je još jedno mrtvo tijelo u svom crnom kombiju na obližnji gradski grob. Bio je zaposlenik n – tog gradskog poduzeća, a njegove ambicije su prelazile obični prosjek koji je uključivao beskrajne godišnje odmore, bolovanja i poneki štrajk. Sebe je vidio u nečem višem od pukog prevoženja mrtvaca, u fotelji kakvog šefa odsjeka, s lulom u desnoj ruci i očima uprtim u dekolte zgodne tajnice koja mu je upravo nonšalantno tumačila neka trivijalna financijska izvješća. Cijela je ta situacija bila u suprotnosti sa surovom stvarnošću koju je upravo proživljavao – sjedeći u neudobnom sjedalu, rukama pridržavajući volan i slušajući kojekakve lovačke priče svog krezubog kolege Martina.

- Još malo i preći ćeš stotku, Lešinaru – reče Martin, ispod oka promatrajući Tvrtka koji se fokusirao na vožnju.
- Kakvu stotku? – reče Tvrtko – Pa vozim sedamdeset na sat!
- Ne mislim na to – Martin se kiselo nasmije – Mislim na normu. Ovo ti je devedeset i prvi mrtvac kojeg prevoziš ovaj mjesec. Pređeš stotku i blizu si promaknuću. Blago tebi.
- Ah, to… – Tvrtko odmahne rukom, dajući do znanja da ga za nikakve brojke ni promaknuća nije briga.

A bilo ga je itekako briga. Otkad se broj zaposlenih u već spomenutom gradskom poduzeću povećao, šefovi su muku mučili sa tim probisvijetima koji su željeli isključivo visok položaj uz minimum rada. A tako više nije išlo. Šefovi su otada uveli norme u svaku sferu njihove djelatnosti. Norma očišćene površine, norma prikupljenog smeća… I norma preveženih mrtvaca. Kada ispunite određenu normu, dolazite u obzir za viši položaj. Tvrtku je u ovom trenutku nedostajalo točno dvadeset i devet mrtvaca kako bi ispunio kriterije za potencijalnog koordinatora odsjeka.

Opet je sanjario o vlastitom prostranom i klimatiziranom uredu, luli, naočitoj tajnici… Iz idiličnog promišljanja o potencijalnoj budućnosti trznuo da je gromoglasan prasak. Odjednom mu se pred očima stvorio telefonski stup i oblak bijelog dima. Prestravljeno se osvrne oko sebe i ugleda onesviještenog Martina na suvozačkom mjestu.

- Martine, jesi li živ !? – Tvrtko je dozivao Martina koji je već polako dolazio k sebi.
- Sve je u redu… - reče Martin primajući se za glavu – Samo mi tutnji u glavi… Ako ništa drugo, barem sam živ…
- O koju mi je to, nesrećo – Tvrtko promrmlja – Da si odapeo, mogao sam te usput odvesti na groblje, pa mi to bilo dvoje novih mrtvaca u tekici…

Tvrtko tada brzo izađe iz oštećenog kombija, a pogled mu se zaustavi na polomljenom lijesu koji je nakon nesreće izletio iz vozila na cestu. Iz lijesa je izvirila glava jedne starije, mrtve žene.

- Vidi mama, ovoj teti viri glava – petogodišnja curica je prstom upirala u glavu pokojnice. Zaprepaštena majka joj prekrije oči i zajedno s djetetom otrči što dalje je mogla.

Tvrtka je prizor užasnuo. Toliko da se skamenio se nasred ceste. Razmišljao je o vlastitoj nemoći da nešto poduzme, o otkazu koji mu je visio nad glavom, o nezaposlenosti i o propalim željama koje su do prije par minuta bile itekako ispunjive. Sad su se činile tako dalekima i nemogućima… U tom trenutku očaja i bezizlaznosti sinula mu je ideja. Euforično je dozvao Martina, koji se na jedvite jade oteturao do Tvrtka.
- Požuri, trute – zadere se Tvrtko – Moramo pokojnicu odvesti na groblje.
- Pa čime, čovječe? – Martin se nasmije – Kombi nije u voznom stanju. Više.
- Ići ćemo tramvajem – reče Tvrtko – Imamo još petnaest minuta do sprovoda, taman da ju dovezemo i pripremimo. A sad ju moramo polako izvući iz lijesa… Eh, šteta lijesa, baš je bio fin.

Martin kimne glavom, svjestan činjenice da je i njemu ostanak na poslu upitan te zajedno s Tvrtkom brže – bolje izvadi pokojnicu, a nakon toga joj okače ruke oko svojih vratova i otrče u pun tramvaj.

2. Tramvaj

U tramvaju su Tvrtko i Martin jedva našli slobodno mjesto na koje su posjeli mrtvu staricu.
- I samo da znaš – Tvrtko se obrati Martinu koji se nervozno osvrtao oko sebe – Ona ide meni u bilježnicu, a ne tebi. Moja ideja, moja brojka u tekici…
- Ide ona tebi na dušu, bezobračniče – Martin škrgutne zubima – Bakica je moja, a ne tvoja.
- Lijepo je vidjeti kad se dva vitalna mladića kako se bore za ljubav žene – u razgovor se uključi neki stariji čovjek, koji je cijelo vrijeme osluškivao što ova dvojica govore – Ali ova žena bi vam majka mogla biti. Bože mi prosti, izgleda kao neko mrtvo puhalo. Sramite se!
- Mrtvo – Tvrtko se nasmije – Kaj je tako očito?

Starac ljutito zamahne rukom, uputi čudan pogled dvojcu i ode na drugi kraj tramvaja, glasno komentirajući kako je psihičko stanje pojedinih putnika u tramvaju upitno. Tramvaj se u tom trenutku zaustavi na stanici i u njega uđe žena ozbiljnog, poslovnog izgleda, sa sunčanim naočalama na očima. Sjedne sjedalo iza pokojnice i ispod oka ju promotri.

- Bože dragi – žena promrmlja s gađenjem u licu – Ova baba smrdi ko neka lešina! Po prvi put nakon ne znam koliko godina kročim u tramvaj i onda zateknem ovakvu smrdulju! Gospođo, kako Vas nije sram?
- Neće joj sveti Petar zamjeriti, mala… - reče Martin, odmjeravajući onu ženu od glave do pete.
- Mater ti je mala, kretenu – žena se zadere – Ko te učio ophođenju s damama, kamiondžijo !?

Odjednom tramvaj naglo zakoči, a pokojnica, na iznenađenje svih prisutnih, izleti sa sjedala na pod. Neki mladići su odmah priskočili u pomoć i vratili staricu u njen prvotni položaj.
- Hladna je kao led. – primjeti jedan od onih mladića, opipavajući njenu ruku.
- Mora da je slaba cirkulacija. – Martin zakoluta očima – Opasno je to.
- Mene više zabrinjava ovaj pad – reče mladić – Vidite, žena uopće ne reagira! Da nije jako udarila glavom? Možda bi smo hitnu trebali zvati. Vi ste joj neki rod, pretpostavljam?
- Ma da, mi smo joj … Unuci. Spava baka, spava. – nadoveže se Tvrtko – Toj su četrdeset i pete u partizanima Nijemci bacali granate na glavu, a ona ni da trepne.
- Iskreno, tako i izgleda. – kroz mladića je prošla neobjašnjiva jeza.
- Pa ta onda spava ko top… Tko normalan ne bi osjetio takav pad – reče ona poslovna žena koja je sa zaprepaštenjem promatrala cijelu situaciju.
- Svoja posla ti gledaj, svoja posla! – Tvrtko se opet obrati onoj ženi, ovog puta bez ikakve ljubaznosti. Tramvaj je tada stao na stanici tik pored groblja…

3. Groblje

Tvrtko i Martin su, noseći pokojnicu, neopaženo ušli u jednu od prostorija groblja. Polako su ju položili na stol i izvukli jedan jeftini drveni lijes iz komode, položili staricu u nj i zatvorili gornji poklopac.

- Trebali bismo otići po lopate – primijeti Martin. Obojica se zapute u susjednu prostoriju, uzmu svatko sebi jednu lopatu te se vrate u sobu s lijesom, gdje ih je zateklo neugodno iznenađenje – pet istih onakvih zatvorenih lijesova bilo je položeno na stolu.
- Što ćemo sad? Koji je naš lijes !? Moramo biti na groblju za minutu! – zavapi Martin u očaju – Za sve ovo si ti kriv!
- Ma nemamo vremena sad da čeprkamo koji je koji lijes – nervozno će Tvrtko – Uzet ćemo prvi i idemo na to groblje, baš je bitno hoće li ju pokopati tamo ili pet grobnih mjesta ispod. I tako ide pod zemlju, pa joj je svejedno hoće li poslijepodne biti pod hladovinom ili pod Suncem… Idemo!

Martin nerado uzme lijes te ga zajedno s Tvrtkom iznese pod stablo lipe, pod kojim su svećenik i uplakana obitelj započinjali s obredom.

- Požuri se, već su krenuli cmoljiti! – promumlja Tvrtko.

- Pomolimo se… - svećenik je započeo molitvu, dok su članovi obitelji komentirali neugledan lijes.

- Vidi ti to – jedna starija žena obrati se dečku koji je stajao pored nje – Beg je cicija. Mama joj umrla, ostavila nasljedstvo, a ona ju pokapa ko nekog prosjaka, Bože mi prosti. Taj lijes je nabavila ko ni sebi ni svom. A da ti kažem, ni tim suzama ne vjerujem, ne, ne!

Vanessa, pokojničina kćer, nije mogla suspregnuti suze za vrijeme pokapanja. Njena djeca jedva su ju tješila dok su Martin i Tvrtko zatrpavali grob. Odjednom, Tvrtko položi veliki grumen zemlje na lijes, a on se istog trena raspadne po gornjoj strani. Iz njega je izvirila glava nekog starca.

- Ulazi tamo, jebem ti! – Tvrtko je očajno pokušavao zemljom prekriti glavu starca kako bi izbjegao katastrofu.

- Pa to nije moja majka! – Vanessa zavapi i zamalo se onesvijesti.

- Sram te bilo, dronfuljo! Dobila si nasljedstvo, pa si rođenu majku zatajila ko Petar Isusa! – reče ona ista žena, a zatim pogleda u rupu i zaprepasti se viđenim – Tko je sad pak ovaj !?

Cijela situacija završila je skandalom, prozivkama i punjenjem stupaca u crnoj kronici, a o zamjeni mrtvaca još se dugo pričalo. Gradsko poduzeće se ogradilo od cijele situacije, kriveći loše vrijeme, lošu vidljivost na cestama i nesretni grumen zemlje koji je uništio lijes. Samo je još falilo i da pokojnicu okrive za cijelu situaciju, jer je eto, baš morala umrijeti tog tjedna…

[LufatMufat]

Cesta, starac i raskrižje

(3.6.2020., 9. krug zadaćnica)

Nisam dovoljno maštovit da napišem dosjetljivu i primamljivu prvu rečenicu kratke priče, pa neću ni pokušavati. Osim toga, osoba o kojoj ću pisati ima tako snažnu osobnost da bi ju bilo besmisleno pokušati sažeti u jednoj rečenici od koje bi vam trebala pasti vilica na pod. Ali moramo početi od nečega, zar ne?

Antiša M. polaganim korakom kročio je po cesti koja nije imala ni početka, a ni kraja. Oko njega je vladalo pusto ništavilo i nije mogao ništa suvislo razabrati zbog gustog sloja magle. Hodao je, a nije znao gdje mu je odredište. Jednostavno nije mogao stati.

Tako se prisjećao svih dogodovština koje su se zadesile za njegovog turbulentnog života, a suze su mu mamile scene iz Drugog svjetskog rata, u kojem je i sam imao čast sudjelovati. Doduše, on rat nije proveo na bojištu kao i njegovi vršnjaci, već se dostojanstveno i pacifistički borio skrivajući se u podrumu svoje tetke Goge. Dok su mladići iz svih krajeva Hrvatske prolijevali krv, jedina tekućina koju je on prolio bilo je vino koje je non - stop pijuckao u podrumu, a jedini problem koji ga je zadesio u ratu bilo je to što su mu zalihe Dionizijevog opijata nestajale. Pretpostavlja se da je u tih pet godina ispio skoro pa kanistar vina, no to mu ne možemo zamjeriti jer je svojim hedonističkim doprinosom hrvatskoj privredi spriječio propast domaćih vinarija.

U međuvremenu je Antiša pronašao i djedovo prastaro oružje iz vremena Austro - Ugarske, pa se u njemu budi poduzetnički duh koji će se posebno isprofilirati za jedno četrdeset godina kasnije, kada će biti potrebno kupiti određene nekretnine i poduzeća. Tako je Antiša odluči partizanima prodavati oružje, a nedugo zatim naprasno prestaje jer, prema njegovim riječima, "te šumske barabe nisu imale ni prebijene pare u džepu, pa nek' se onda izvole braniti drvljem i kamenjem, a možda im i neki medvjed iz šikare pripomogne". Antiša je tada potajno prodao oružje imućnijem lokalnom ustaškom štabu, jer zna se da cilj ne bira sredstvo. Na kraju se ispostavilo da je armatura bila disfunkcionalna te su prilikom jedne bitke ustaše, umjesto da raznesu jednu grupaciju partizana, raznijeli sami sebe. Za pretpostaviti je da su se kupci osjećali izdano, no budući da je cijela jedna trupa otišla Bogu na sud u komadima, nismo ih ni imali prilike pitati.

Vijest o tragičnoj pogibelji ustaških vojnika proširila se od Zagreba do Banja Luke, ustaško vodstvo tražilo je nepoznatog trgovca koji se drznuo udariti u temelje države, a partizani su slavili anonimnog heroja iz podruma.
Kad je rat završio, Antiši je drug Tito osobno uručio orden hrabrosti zbog smjele „diverzantske“ akcije, a ovaj ju je u suzama primio. Ta činjenica o životu ove ličnosti manje je poznata iz nekog nepoznatog razloga. Je li do Tite, suza ili možda i jednog i drugog, nikad nećemo saznati.

Vratimo se mi na onu cestu, ili bolje rečeno, obični seoski puteljak po kojem je Antiša sad već satima tumarao. U daljini se polako počinjalo nazirati nekakvo raskrižje, a što mu se više približavao, to je bolje vidio figuru starca koji je sjedio na bijeloj klupi s debelom bilježnicom u rukama.

- Bogdaj, stari. – reče Antiša piljeći u bilježnicu koja mu je plijenila pažnju – Kojim putem do…

- Sjedni, dijete – starac ga prekine i rukom pokaže na klupu.

- A nisam ja više dijete – nasmije se Antiša – Ovako odokativno bih rekao da smo tu negdje, skoro pa generacija!

Starac ga par puta odmjeri i kaže: - Pa da si se rodio jedno dvadeset stoljeća prije, možda bismo si i bili tu negdje… Nego, da vidimo… Ti si mi… Antiša M…

- A oklen znaš moje ime? – Antišu je ispunio osjećaj nemira i uznemirenosti. Isto tako mu nije prijala činjenica da neki starkelja od dvije tisuće i kusur godina fizički izgleda bolje od njega.

- Sve ja znam, dragi moj Antiša – reče starac i lupi se po čelu – Skoro sam se zaboravio predstaviti, ja sam sveti Petar. Oprosti, danas mi je malo više duša došlo na lager nego uobičajeno, radim prekovremeno, pa sam skroz smetnuo s uma.

- Rekao bih da mi je drago, ali… - Antiša se na brzinu osvrne oko sebe – S obzirom na okolnosti u kojima smo se upoznali, volio bih da se naš susret odgodio na neodređeno… Dakle, crkao sam?

- Glavom, bradom i dušom. – sveti Petar pljesne rukama – A da ne duljim, sada nam slijedi jedna procedurica, neće dugo trajati, ali je presudna za odlučivanje gdje ćemo te smjestiti.

- A dobro, onda krenite – reče Antiša – Ali nema se tu što previše dvoumiti, ja sam svaku nedjelju išao u crkvu, po snijegu, žegi, s gripom, a jedne godine i s koronom… I još nešto, župnik ne bi kupio novog Mercedesa da nije bilo moje velikodušne donacije…

Starac u taj čas vadi dva snopa papira, jedan debeo, a drugi tanak.

- Ovo je popis tvojih dobrih i loših djela – reče sveti Petar – Ovaj deblji su… Ona lošija, a ovaj tanji ona malo bolja…

- Ma to mora da je greška, vaša preuzvišenosti – Antiša je bio u nevjerici – Mora da je do vrste papira, sigurno su moja dobra djela tamo gore u referadi popisali na onom tankom, prozirnom papiru, pa se snop čini manjim!

- Bojim se da nije nikakva greška posrijedi. – reče sveti Petar – Sve je bilo transparentno i odluka je jasna kao dan. Lijepo te molim da produžiš korak na lijevu stranu.

- Lijevu stranu !? Pa nisam ti ja komunjara!

- Ja te lijepo molim da učiniš kako sam ti naložio, Antiša – sveti Petar ponovo prstom pokaže na lijevu stranu raskrižja.

- Kao da bi ti bio problem da me propustiš u raj, pa dajte budite obzirni… - Antiša se koprcao slabašnom argumentacijom – Što nije tebi Isus dao ključeve raja!? Ne bi bio grijeh da ih otključaš i pustiš jednu hrvatsku ovčicu unutra…

- Ovčicu? – sveti Petar se nasmije – Bio si ti vjerna hrvatska ovčica, to stoji, ali ne Isusova, nego zna se čija.

Antiša je tada popustio i pomirio se sa zlokobnom sudbinom. Nije imalo smisla opirati se višoj sili. Šutke se zaputi na lijevu stranu raskrižja.

- I ovu cestu ste mogli malo bolje napraviti – Antiša progunđa izvlačeći lijevu nogu iz blata u koje je slučajno nagazio – Vidio sam javne kuće do kojih su vodili puno kvalitetniji putevi.

- U to ne sumnjam – reče sveti Petar – A sada, hodaj, imaš još malo do konačnog odredišta.

- A mogu li barem znati gdje točno idem?

- Ondje gdje ti i takvi poput tebe pripadate: u poseban krug pakla, – sveti Petar se slavodobitno nasmiješi – U Hrvatski Sabor!

[LufatMufat]

Dvorište žute kuće

(20.4.2020, 2. krug zadaćnica)

Sunčana nedjelja. I moj red za čišćenje prozora – jednu od onih aktivnosti za koje nije potrebno puno filozofije niti umnog napora, osim iščekivanja da ćeš uskoro konačno završiti s tim monotonim poslom ili strepnje da te supruga, nezadovoljna s (ne)učinjenim, ne pošalje na dodatno glancanje. Tako sam barem mislio dok nisam slučajno kroz prozor u radnoj sobi pogledao ono prostrano dvorište susjedne nam žute kuće. Kada čistite prozore, obično u žurbi i nestrpljenju da skončate s poslom, uopće se ni ne obazirete na to što se zbiva iza tih stakala, osim ako ne želite provjeriti jesu li prozori dovoljno čisti. S već spomenutim prozorom u radnoj sobi to nije bio slučaj. Zagledam se u dvorište žute kuće, lagano spuštam krpu iz ruku i ubacujem ju u već mutnu vodu te se krenem prisjećati svega onoga što se u žutoj kući i u dvorištu izdogađalo netom prije nego li su mjere protiv pandemije došle na snagu.

Prva stvar koja mi pada na pamet su poslijepodnevne šetnje mene i moje supruge pored te kuće i njena opetovana zanovijetanja koja su uvijek započinjala s „Kad bih ja imala tako lijepo i veliko dvorište, onda bih…“ a završavala s beskrajnim nabrajanjima svega onoga što bi ona u tom dvorištu postavila, posadila i ugradila. Zatim bi se približila bujnom grmu crvenih ruža, koji je pomalo virio na nogostup (ograde nije bilo) i pomirisala par ruža uz snažno divljenje mirisu. Govorim joj da ja nikakav miris ne osjetim, osim mirisa roštilja susjeda s druge strane ulice. Ona nešto promrmlja i polagano se spusti na tlo u polučučanj i kreće se diviti nekom cvijeću kojemu iskreno nisam znao imena. Kolutam očima, bacim pogled na pustu ulicu i zatim pogledam suprugu koja je, na moje čuđenje, to isto cvijeće rukama čupala iz zemlje. Iznenađeno ju pitam što to dođavola izvodi, a ona mi odvrati s „Pa kaj nije očito? Čuvaj stražu da me netko ne vidi!“ te zatim izvadi cvijet s neopisivim oduševljenjem na licu. Kao da je u najmanju ruku porodila člana kraljevske obitelji ili nekog olimpskog boga. „Ovo će biti super u mom dvorištu, još ga mogu i presaditi“ objašnjavala mi je kako smo se približavali kući, ona sva u euforiji, a ja u strahu da nas netko nije vidio, pa da još i popijemo kaznu zbog neke travurine.

Jednog dana, to dvorište i ljudi u njemu zaokupili su mi pažnju dok sam sam se bavio svojim scenarijem za film u radnoj sobi. Tamo se upravo održavao nedjeljni roštilj. S par mlađahnih momaka i djevojaka. Prozor je bio otvoren, pa sam imao priliku i čuti dijelove razgovora. U oči mi upada visoki, crnokosi dečko koji se pred ostalim momcima hvalio svojim roštiljačkim sposobnostima poput pauna. „Nemoj da ti ja sad tamo dođem“ mislim si i pogledam stol u tom dvorištu za kojim su sjedile tri djevojke. Očigledno su komentirale su momke i rugale se njihovom frajerisanju. Pogled mi se zadržao na jednoj djevojci duge plave kose koja se s vremena na vrijeme osvrnula prema onom crnokosom momku. Katkad su im se pogledi i susreli, no ona bi tada hitro spustila glavu. Uskoro je jelo bilo gotovo i svi su se okupili za stolom. Ručak je bio popraćen glasnim razgovorom društva, a na rubu stola sjedili su onaj isti dečko i djevojka, svatko na suprotnim stranama. Nisu bili uključeni u razgovor svoje klape, niti su pričali jedno s drugim. Činilo mi se kao da je među njima atmosfera bila ukočena, plastična… Zamišljeno su rezuckali ono meso i katkad se pogledali, zatim brzo spustili pogled prema tanjuru ili nezainteresirano ogledavali bogato ukrašeno dvorište. Izgledali su kao da oklijevaju nečemu. Tada mi je sve mi postalo jasno. Kakav klišej, prolazi mi kroz glavu. U jednom trenutku, dečko otvara usta i obraća se djevojci uz očigledno puno manje samopouzdanja nego kad se onomad hvalio momcima svojim sposobnostima. Upire prstom na njen tanjur, ona sramežljivo kima glavom i nasmiješi se. Tim istim smiješkom klica razgovora zamire. Opet tišina. Nekoliko trenutaka kasnije, djevojka se obrati dečku. Razgovor je konačno živnuo. Sada je interakcija iz stidljivog i plahog pogledavanja prerasla u gromoglasan smijeh i živu priču. Ostatak poslijepodneva nisu se odvajali jedno od drugog. Činilo kao da se poznaju cijeli život, iako do prije par sati nisu mogli smoći snage obratiti se jedno drugome. Ona, sa smiješkom od uha do uha kad god je prepričavao svoje anegdote i on koji se nije ljutio kad god ga je prekinula u izlaganjima i nadovezala se na njegovu priču. Dapače, to mu je i laskalo. „Sad se pak ne gase“ pomislim, a čini mi se da je to isto pomislio i dio njihove ekipe koji je suptilno glavama mahao prema njima da ovi ne primijete i nešto šaptao…

Iduće večeri, iskoristio sam kasne sate kako bih dovršio finese u scenariju, za koji sam jučer shvatio da je sasvim prosječan. A ja ne volim prosječnost i to me kopkalo. U radu me omela glazba koja se orila iz žute kuće. U tijeku je bila zabava. Pogledam kroz prozor i vidim onog dečka kako drži za ruku onu istu djevojku. Istrčali su u polumračno dvorište, glasno se smijući, očito samima sebi. Ubrzo se smijeh pretvorio u neobjašnjivu tišinu. Tišina u kojoj su njihove oči, usmjerene jedno prema drugome, vrištale Učini to! Krenuli se približavati jedno drugome, a svakim centimetrom kojim su se primakli jedno drugome, tišina između njih bila je sve glasnija. Ulična svjetiljka jedva je osvjetljavala njihova lica u mračnom dvorištu, ali činilo mi se kao da sam sve jasno vidio. Razumio sam. Svaki treptaj. Kako su si primicali tijela, tako sam se ja primicao prozoru, zaintrigiran viđenim. On je snažno obujmio njen tanki struk svojim rukama, a ona je bez oklijevanja privukla njegovo lice i usne svojima. Vrijeme je stalo, a strast ga je paralizirala. I tada su se poljubili, nježno, ali strastveno, u početku suptilno, a onda hrabrije. Nenasilno, a neobuzdano. On je svojim jezikom istraživao njen, ona njegov… U dušu su se već znali.

Povlačim zastor.

O paru nisam mogao prestati razmišljati. Osjećao sam se neizmjerno sretno zbog njih, ali početni entuzijazam ubrzo je splasnuo. Nešto mi je falilo. Falila mi je kušnja. Izazov. Sve se odvijalo tako brzo, velikim koracima koji su mi se u trenutcima činili i prevelikima. Sve to bilo je nekako površno. Mlako. Priželjkivao sam neki klimaks, neki test, nekakav dokaz da sve ovo skupa nije samo nešto obično… Zaintrigirali su me. Podvukli mi se pod kožu. Ali me nisu kupili.

Sutradan nisam mogao odoliti, a da opet ne pogledam kroz prozor u dvorište žute kuće. Ponovo sam vidio tu djevojku kako se u dvorištu nervozno vrpolji, radi krugove i zamišljeno hoda. Susjed Karlo, po struci producent ju je umirivao, no ona se doimala beskrajno ljutom. Onog momka nije bilo na vidiku cijeli dan. Zabrinuo sam se. Manjak informacija mi nije davao mira. Odlučujem se otvoriti prozor kako bih čuo o čemu dvojac raspravlja.

„Žao mi je, Mirjana“ reče Karlo onoj djevojci „Ali moja dužnost kao producenta je odgoditi snimanje. Pa glavni glumac je završio na hitnoj jutros, što da snimam, ženo Božja? Jedina dobra stvar je da smo sinoć snimili onu scenu prvog poljupca s vama, inače…“

„Pa zar vi niste meni to mogli javiti?“ djevojka je bila nervozna „Pa ja sam cijelo jutro provela na šminkanju, kako vas nije sram? Ode mi dan na ništa.“

„Gledaj, ne znam ja što si si ti umislila“ Karlo je polako gubio strpljenje „Nisi ni ti neka sad zvijezda da mi se tu možeš praviti važna i glumiti ne znam ni ja što… Čovjek je u bolnici, a ti se prenemažeš.“

„Ma neće mene nitko zajebavati! Nađite si onda neku poslušnu glupaču, jer ja dajem otkaz!“ ljutito reče djevojka i u suzama izleti iz dvorišta.

Karlo je htio nešto reći, ali se jedva suzdrži. U gnjevu se lupi po čelu i pogleda radnike, koji su cijelo to vrijeme postrojeni stajali u dvorištu. Svađa ih je zabavljala.

„Pokupite rekvizite i kamere!“ reče Karlo i prstom pokaže na kuću „Idemo odavde još danas!“

Radnici su se uputili u kuću i krenuli iz nje iznositi namještaj i kamere, a Karlo je ljutito tumarao po dvorištu. Vrag je odnio šalu. U jednom trenutku pogleda prozor moje radne sobe, iz koje sam šokirano promatrao sve što se dogodilo.

„Slobodno možeš zapaliti taj svoj scenarij ili ga duboko sakriti u neku ladicu,“ Karlo zavapi gledajući u mene „Zatvara se sve zbog korone, glavna je dala otkaz, a onaj mali je u bolnici. Film je propao!“

Tako je pala posljednja klapa.

[LufatMufat]

Nakon korone

(prvi krug zadaćnica, travanj 2020.)

1.

Tog divnog, sunčanog jutra u mjesecu ožujku 2050., Pepeljuga se probudila sa širokim osmjehom na licu. Maštala je o tome kako će večeras zasjati pred dotičnim J.K, sinom n - tog predsjednika Pododsjeka Odsjeka Zagrebačkog Holdinga za dizajn uplatnica. Nije mogla prestati razmišljati o mladiću neupitnih vrlina, o tom vrlom junaku kojeg krase debeli novčanik i još deblji dosje koji svakodnevno puni police državnoga odvjetništva.

Pepeljugino maštanje prekida kreštav glas njezine maćehe Izozilde. Koluta očima, na brzinu oblači radno odijelo i silazi u kuhinju, gdje su Izozilda i Pepeljugina polusestra Karmen već odavno sjedile za stolom i čavrljale o odjeći koju je doktrica Alemka nosila tijekom jučerašnjeg javljanja iz Stožera.

"Gdje si ti, prokleta Pepeljugo," Izozilda se zadere "Brže će proći ova korona nego ćeš ti napraviti jednu kavu. Brzo na posao!"

Pepeljuga bez pogovora brže - bolje kreće vaditi šalice iz kredenca dok Karmen i Izozilda u tišini gledaju dnevni prijenos s tiskovne konferencije Stožera.

"Pred nama su ključna tri tjedna, Hrvati i Hrvatice, zapamtite to!" ministar Beroš ponosno je tumačio novinarima "Čak štoviše, razmišljamo i o ponovnom popuštanju striktnih mjera u ovom kritičnom trenutku jer se to nameće kao jedino logično rješenje u ovom... Itekako kritičnom trenutku pred klimaks u obliku kritična tri tjedna."

"To govoriš već trideset godina!" Izozilda se zadere na Berošev prikaz na televiziji. Beroš je pomalo jenjavao iza Bandića, koji se sa štapom u rukama, gotovo šepajući, približavao govornici. Prije nekoliko dana Narodna skuština proglasila ga je doživotnim konzulom Zagreba i počasnim dekanom Građevinskog fakulteta zbog doprinosa gradu Zagrebu i njegovom urbanističkom planu u pola stoljeća vladavine.

"Ja velim da mi to moremo napravit, kaj ne bolan" reče Bandić "Općepoznata činjenica je da hercegovački geni u nama pravim purgerima, kaj ne, čine da smo otporni na sve i svašta. Nama sa zagrebačkog kamenjara... Hoću reći, pločnika... Urođen je instikt preživljavanja i mukotrpnog delanja do iznemoglosti."

"Kad smo već kod preživljavanja" Karmen se okrene prema majci i obrati joj se tišim glasom "Što nije danas godišnjica smrti Pepeljuginog tate Hektora?"

"Vidiš kako se sitnice poput toga zaboravljaju" Izozilda se lupi po čelu "E, da bio je to dobar, čak štoviše, predobar čovjek... Kao od stijene odvaljen i eto, umre u cvijetu mladosti."

"Pa mama, kaj nije da si mu ti ubacila motorno ulje u čaj, pa je zato umro?" Karmen se opet tiše obrati majci kako Pepeljuga ne bi čula.

"Ne, zlato moje pametno, nije do toga" reče Izozilda "Istina je da sam ju ja ubacila motorno ulje u čaj, i štošta drugo, ali službeno, njegova smrt se vodi pod koronu..."

2.

Izozilda i Karmen odlučile su iskoristiti novo popuštanje mjera kako bi otišle u kupovinu prijeko potrebnih potrepština poput haljina za zabavu dotičnog J.K - a. Kako se Pepeljuga ne bi kojim slučajem sama dosađivala, maćeha Izozilda, dobra kakva je, odlučila je Pepeljugi skratiti vrijeme tako što joj je naredila da cijelu kuću očisti kako spada.

"Kvragu i ovakav život" zavapi Pepeljuga glancajući luster u dnevnoj sobi "Trebala sam slušati majku kad bi je govorila da ću s Ekonomskim fakultetom moći samo čistiti urede bogatim Nijemcima... A ja, eto, ni to nisam uspjela - čistim lustere maćehi Bosanki koja se za tatu udala samo zbog hrvatskog državljanstva... Ah, kad bi mi barem neka dobra vila mogla pomoći!"

U taj čas u sobi se pojavi dobra vila Kroatina, starija gospođa u trobojnom kaputu, u oblaku crnog dima. Zapanjena Pepeljuga nije mogla doći k sebi od nadnaravnog prizora.

"O Bože" zadere se Pepeljuga i zamahne metlom "A lijepo sam rekla Izozildi da se kani bacanja čari na susjede... Iš, sotono!"

"Ne očajavaj, dobra djevo!" Kroatina se približi Pepeljugi "To sam ja, tvoja dobra vila Kroatina. Dođoh ovdje jer čuh tvoje vapaje u ovoj crnoj tmini. Kako ti mogu pomoći?"

"Dobra vila !? Zar zaista !?" Pepeljuga baci metlu na pod i zagrli vilu "Moraš mi pomoći da potajice odem na tu zabavu!"

"A ne, dušo, jedan metar od mene!" Kroatina se hitro oslodi čvrstog zagrljaja "Čitala sam na Indexu da korona može preći s čovjeka na čovjeka i nadnaravna bića i preko magičnih puteva. Socijalna distanca, molim!"

"A to se može i čarolijom prenijeti? Onako kao preko 5G mreže !?" Pepeljuga se očajno primi za čelo.

"Tako je. Vijeće čarobnica zabranio je svako čarobiranje zbog pandemije!" reče Kroatina "Iako je Vijeće čarobnica u međuvremenu proglašen paradržavnom institucijom, mi se te odluke itekako držimo, Papučaro!"

"Ali, kako ću ja na bal !?" Pepeljuga padne na pod i brizne u plač.

"Jebeš bal, stara" kaže Kroatina paleći cigaretu "Dopusti mi da budem malo neslužbena, vi seljanke najbolje razumijete kad vam se tako po seljački objasni, kaj ne. Dakle, bila buš gabor još neko vrijeme i kaj sad, nije smak svijeta... A bogatog jahača buš furt našla, samo malo prelistaj crnu kroniku. Što više ljudi zgazi, to je bogatiji... Makar ni to ti nije sad neko mjerilo, kad sve vode pod koronu. Čak i onog tipa koji se spanđao s nekom udatom ženskom, pa ga je njen muž motorkom prepolovio... Ali je bio pozitivan na koronu, pa se vodi pod smrt od virusa..."

Kroatina tada pogleda na svoj sat na ruci i značajno kimne glavom.

"I s time moje vrijeme ovdje je isteklo! Budi mi zdrava, Pepefufo!"

Vila u tom čašu iščezne u magli. Pepeljuga se gušila u suzama.

Tog istog dana, Stožer je odlučio ponovo zatvoriti sve ugostiteljske objekte, tako da je zabava dotičnog J.K-a bila otkazana do daljnjeg. Izozilda i Karmen toga se dana nisu vraćale kući, budući da ih je policija u Sesvetama ulovila bez odgovarajuće propusnice. Shodno tome, poslane su u prisilnu karantenu i otada im se gubi svaki trag.

A Pepeljuga? Ona je zbog korone zauvijek ostala Pepeljuga.

[Dreamless.]

Lufy
Piši još!

[LufatMufat]

Dreamless. kaže:

Lufy
Piši još!

Tek sad vidio komentar (nisam seenao!), hvalaaa ti Bit ce jos valjda kad se nade vremena, ali i inspiracije hehe