Sadašnjost, budućnost, prošlost - tri ''dimenzije'' vremena?

[shamantrixx]

a što ako vrijeme ne postoi uopće? Pa lijepo si rekao da smo ga izmislili za potrebe mjerenja.

Što je mjerenje zapravo... je li možda mjerenje usporedba? Usporedba "metra" na traci sa duljinom drvene grede... recimo. I sada izmisliš ti to vrijeme da bi njime mogao mjeriti, i mjerenjem pokušavaš opisati ono što mjeriš uspoređujući to s nečime što zapravo ne postoji. Sve što tako pokušaš opisati biti će opis tvog izuma kojim si omogućio mjerenje i neće ti reći ništa o onome što mjeriš. Stoga se i kaže da "onaj koi opisuje jest opis".

btw: 3D geometrija nie pretjerano zahvalna za opis prirode, jer je priroda fraktalna u naravi. 3D objekt ima svoj centar gravitacije, a u fraktalu je svaka točka "svoj mirni centar"... svaka točka je singularnost za sebe oko koje sve ostalo dobija spin. Di god staneš, u centru si svega... svaki fragment je centar fraktala i bilo kakva promjena u svakom fragmentu trenutno se odražava na sve druge fragmente fraktala. Prevedeno u 3D geometriju fizičari to zovu kvantna sprega, ali ih usporedba izuma vremena s izumom prostora do te mjere buni da ne vide očito.

[moonfool]

shamantrixx kaže:

a što ako vrijeme ne postoji uopće?

hehe, šamantriše, a što ja znam, valjda ovisi koju su red/blue pill uzeo... :D

Ja si to objasnim ovako: vrijeme = postojanje. Ako nešto postoji znači = trajanje u vremenu. Znači da nešto ima nekakvu formu dovoljno 'dugo' da ga se može percipirati. I to je to.

A mjerenje vremena znači da ljudi mjere udaljenost od točke A do točke B, i to se ne izražava u metrima već vremenu potrebnom da se to kretanje izvrši. 'Nešto je udaljeno tri sata odavde' recimo, ili tri nanosekunde... Prostorna udaljenost je ljudsko mjerilo, ali postojanje nečega, trajanje/starenje/bivanje, je 'recimo objektivno' - lakonično, ako nešto jest onda traje u vremenu, dakle - jest, i mjeri se prikladno u vremenskim jedinicama. I to je to.

A 3D, ma to je samo figjur ov spič.

[Volver]

Zadubljeni u neku misao; mišljenje.... možda tek kasnije zamijetite kako tada niste ni bili svjesni vremena i da vrijeme tada - dok ste bili uronjeni u misli, za vas i nije postojalo ali da ste toga mogli biti svjesni tek kasnije, kada se opet uspostavio odnos izvan one usredotočujuće funkcije u kojoj ste do tada bili prisutni, odn. kada ste opet uspostavili odnos koji podrazumijeva svijest o vremenu.

Razmišljajući o ovome, možda bih tu relaciju: misao – vrijeme odn. dimenziju jednog i drugog, mogla opisati kao misao koja apsorbira vrijeme kao dimenziju našeg postojanja u svijesti pa tako i nemamo osjećaj protjecanja vremena dok smo «dimenzija misli» jer protok vremena i nije ništa drugo do jedan od oblika našeg prisustva. A prisutnost je isto što i sadašnjost ( presentia ).

Ono što mene interesira odnosi se na sljedeće pitanje i par navoda iz ovog teksta:

- Da li je fizikalno vrijeme istovjetno vremenu u našoj svijesti i ako nije – u čemu je razlika?
- Ideja o protoku vremena očituje se u pojmovima prošlosti i budućnosti koja pak ovise o odrednici poznatoj pod nazivom sadašnjost.
- Subjektivno vrijeme ima neka obilježja koja izostaju u «izvanjskome» svijetu i koja presudno utječu na naše poimanje stvarnosti – jedna od njih je svakako i svijest o prolasku vremena.
- Na razini kvantnog mikrosvijeta otkriveni su česti akauzalni odnosi koji nadilaze vrijeme i dovode u pitanje samu ideju redanja događaja u vremenu.

[nitko drugi]

volver kaže:

- Da li je fizikalno vrijeme istovjetno vremenu u našoj svijesti i ako nije – u čemu je razlika?

Upitno je ukoliko je ''fizikalno vrijeme'' jedinstven pojam. Kao što navodi Zerzen, barem je jedan nobelovac, naime Prigogine, smatrao da nije. Mogli bismo načelno razlikovati tri područja fizike u kojima se vrijeme možda shvaća na različit način (odnosno, u najmanju ruku su sporni odnosi između shvaćanja vremena u ta tri područja).

Prvo je najklasičnije fizikalno shvaćanje vremena, kakvo nalazimo u klasičnoj mehanici, elektrodinamici, i u teoriji relativnosti: vrijeme nije bitno različito od prostora. Ono je naprosto četvrta dimenzija, uz tri postojeće. Razlika između tih triju prostornih i četvrte vremenske dimenzije je puka iluzija ljudskog uma. Kao što kaže Einstein, po Zerzenovom navodu: ''Ljudi poput nas, koji vjeruju u fiziku, svjesni su da je razlikovanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo snažan i ustrajan privid.'' To ujedno znači i potpuni determinizam - jer se, zapravo, sve oduvijek već dogodilo, ako je prostor isto što i vrijeme. Kao što u prostornoj dimenziji možemo ići naprijed i natrag, tako i u vremenu: vrijeme bitno nema smjer, tijek vremena je iluzija.

Od tog jednoglasja odstupa tek Drugi zakon termodinamike - on razlikuje reverzibilne i ireverzibilne događaje. Dakle, vrijeme ima smjer, on je neobrativ. Vrijeme je, utoliko, nešto bitno drugačije od prostora. Budući da je taj smjer vremena određen rastom jedne funkcije koja je vezana za pojam vjerojatnosti, ostaje problem je li vjerojatnost neko ''objektivno'' svojstvo prirode, ili je tek stvar našeg ne-poznavanja stvarnog stanja stvari (zbog suviše velikog broja faktora koji sudjeluju u termodinamičkim procesima).

Slično tome, u kvantnoj mehanici je moguće razlikovati jasno i nepovratno prošlost od budućnosti. Naime, one su oštro razdvojene u trenutku mjerenja, kad se zbiva čudnovati ''kolaps valne funkcije'', i od mnoštva vjerojatnih mogućnosti ozbiljuje se samo jedna. Opet se i tu pojavljuje onaj problem, naime je li vjerojatnost neka ''objektivno postojeća'' fizikalna veličina, ili je stvar ne-poznavanja stvarnog stanja stvari (zbog nemogućnosti mjerenja bez da pri tom utječemo na sustav kojega mjerimo).

Ukoliko netko prihvati da vjerojatnost ulazi u igru samo kao puko nepoznavanje točnoga stanja, tad se fizikalni pojam vremena svodi na onaj prvi. U suprotnom, fizikalni pojam vremena uključuje razlikovanje prošlosti od budućnosti koje nije nevezano za čovjeka koji mjeri stvarnost, ali nije ni puka subjektivna iluzija.

[L1E3J1L1A]

nitko i ništa kaže:

Uobičajeno poimanje vremena je vrijeme kao linearni kontinuum. Dakle, vrijeme kao jednodimenzionalno.
Tako smo to navikli prikazivati u fizici. Kad crtamo neki graf ovisnosti neke veličine o vremenu, jednostavno povučemo crtu i kažemo: ''ovo je os t, to je vrijeme''. Dakle, vrijeme poistovjećujemo s linearnim kontinuumom, naime sa crtom. Time vrijeme poistovjećujemo s prostorom. U specijalnoj teoriji relativnosti to osobito dolazi do izražaja, jer tamo vrijeme postaje ''zapravo četvrta prostorna dimenzija''.

Na taj način prošlost nije drugo nego ''ono što je nekad bilo sada, no više nije''. A budućnost je ''ono što će nekad biti sada, no još nije''.
Odnosno, ''prošlost više nije'', dakle nije, nema je, ne postoji; ''budućnost još nije'', dakle, nije, nema je, ne postoji. Samo ''sada jest''.
Vrijeme je crta, sada je točka.

Jasno je da takvo sagledavanje vremena za posljedicu ima neizbježno uvjerenje o determinizmu – gdje bi tu mogla biti sloboda? Prošlo potpuno određuje sadašnje, sadašnje buduće.

No, ipak u svojim životima vrijeme ne poimamo tako linerano. Ne govorimo na isti način o budućnosti i o prošlosti.

Nekolicina mislioca su pokušali vrijeme shvatiti ''trodimenzionalno'': jasno razlikovati prošlost, sadašnjost, i budućnost. Naravno, te ''dimenzije'' više ne treba shvaćati prostorno, u obliku npr. triju crta ili slično tome.

Osobito je o tome pisao Schelling, a kasnije Heidegger (a to, naravno, podrazumijeva da je o tome pisao i Sartre ). O tome nešto kasnije, za sad Marijan Cipra.

Njegova shema je otprilike ovakva:

Prošlost jest, i to jest kao nužna. (Nitko više – niti Bog, kako su to govorili teolozi – ne može učiniti da nije bilo ono što jest bilo.)
Utoliko, svako insistiranje na nužnostima/determinizmima i sličnome zadržava se u okvirima prošlosti.
Budućnost jest, i to kao moguća ostvarenost. (U budućnosti nije moguće baš bilo što – postoje mogućnosti koje mogu biti ozbiljene ili ne).
Sadašnjost jest, kao stalni odabir između ponavljanja prošlosti ili otvaranja za moguću budućnost.

Ne znam sta sa ovim hoces postici ili cisto iznosis svoje razmisljanje i analiziranje. Za mene vrijeme ima proslost, sadsnjost i buducnost. Ustvari moze se zvati kako hocete. Znaci nesto si uradio, radis i radit ces, stim sto mozda neces raditi. Znaci buducnost je relativna. Meni je ovo normala a bas me interesuje sta je tebi tu upitno.
pozz svima

[Volver]

nitko drugi kaže:

Prvo je najklasičnije fizikalno shvaćanje vremena, kakvo nalazimo u klasičnoj mehanici, elektrodinamici, i u teoriji relativnosti: vrijeme nije bitno različito od prostora. Ono je naprosto četvrta dimenzija, uz tri postojeće. Razlika između tih triju prostornih i četvrte vremenske dimenzije je puka iluzija ljudskog uma. Kao što kaže Einstein, po Zerzenovom navodu: ''Ljudi poput nas, koji vjeruju u fiziku, svjesni su da je razlikovanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo snažan i ustrajan privid.'' To ujedno znači i potpuni determinizam - jer se, zapravo, sve oduvijek već dogodilo, ako je prostor isto što i vrijeme. Kao što u prostornoj dimenziji možemo ići naprijed i natrag, tako i u vremenu: vrijeme bitno nema smjer, tijek vremena je iluzija.

Odn. da sve već postoji.

Kad kažeš: «vrijeme nije bitno različito od prostora», to me neodoljivo upućuje na Biće kao «prostor» koji ono zaprema. Odn. da bića – različita bića – kao prostor za sebe, žive i različito «prostor – vrijeme» onako kako je to svojstveno upravo tim bićima i njihovom postojanju.

nitko drugi kaže:

u kvantnoj mehanici je moguće razlikovati jasno i nepovratno prošlost od budućnosti. Naime, one su oštro razdvojene u trenutku mjerenja, kad se zbiva čudnovati ''kolaps valne funkcije'', i od mnoštva vjerojatnih mogućnosti ozbiljuje se samo jedna. Opet se i tu pojavljuje onaj problem, naime je li vjerojatnost neka ''objektivno postojeća'' fizikalna veličina, ili je stvar ne-poznavanja stvarnog stanja stvari (zbog nemogućnosti mjerenja bez da pri tom utječemo na sustav kojega mjerimo).

Koliko razumijem, valna funkcija predstavlja samo naše znanje, pa su i prošlost i budućnost samo utoliko oštro i razdvojene; razdvojene stupnjem otkrivenosti onog što nam je do tad bilo skriveno, odn. skriveno našem znanju. Valni kolaps znači samo promjenu našeg znanja, s tim da nam ostaje skriveno da li je stvarno stanje stvari uistinu i ta i takva realnost kakvu mi opažamo ili nam je to nemoguće znati zbog nemogućnosti mjerenja a da pri tom i sami ne utječemo na sustav, kao što kažeš.

nitko drugi kaže:

Ukoliko netko prihvati da vjerojatnost ulazi u igru samo kao puko nepoznavanje točnoga stanja, tad se fizikalni pojam vremena svodi na onaj prvi. U suprotnom, fizikalni pojam vremena uključuje razlikovanje prošlosti od budućnosti koje nije nevezano za čovjeka koji mjeri stvarnost, ali nije ni puka subjektivna iluzija.

Kako god, nevezano od čovjeka nikada ne može biti. Bilo da spoznaje stvarnost kakvu jest ( a to ne može znati – da li je ona i uistinu takva kakvu je on spoznaje ) ili ako utječe na nju onako kako nas na to upućuje kvantna mehanika. Bilo kako, i kada se čovjek zapita – da li bi on ikada išta mogao spoznati kao objektinu stvarnost, dakle, nešto što je «izvan» njega i neovisno o njemu? – on se neminovno opet vraća načinu na koji može spoznavati svijet, i izvan tih svojih mogućnosti ne može se odmaknuti.
Inače, sklona sam pomisliti kako je ta objektivna realnost neorganizirano i kaotično kretanje što se organizira tek kroz bića, i kroz bića – filtrirana – postoji kao stvarnost; svijet kakav ga bića percipiraju.

[nitko drugi]

U vezi druga Hegela (nešto čitam o njemu). Trebalo bi naći odgovarajuće navode i sl. ali ne da mi se i nemam vremena pa evo samo misao, onako kako mi je pala na pamet...

On možda bolje od ikoga vidi kako prošlost nije naprosto ono što više nije, nego je u sadašnjost uključena kao prevladana. Ali, kako se meni čini (a ima me tko ispraviti ako sam u krivu), budućnost je njemu naprosto ono što još nije, nema neku ontološku važnost.

Utoliko za Hegela mudrost (a ne samo philo-sophia kao nastojanje za mudrošću) jest moguća, i to kao dostizanje sadašnjeg Zeitgeista (iz istog razloga je nemoguće da čovjek nadiđe sadašnji Zeitgeist).

Isto tako, sloboda je spoznata nužnost, dakle svijest o tome kako je iz prošlosti došlo do sadašnjosti.

Isto tako, nema mjesta za intuicije (kao kod Schellinga), poetsko dosezanje istine (kao kod Hölderlina), nego je mudrost=racionalnost.

Isto tako, da se osvrnem na najaktualnije filosofske probleme, sustav klasičnog njemačkog idealizma (odnosno filosofija) dovršeni su sa Hegelom.

Dakle, to sve ide skupa sa shvaćanjem vremena kao prošlost -> sadašnjost -> budućnost. Ne znam kako je točno kod Hegela, ali kod nekih hegelovaca novost se tu javlja kao sadašnja emergencija iz prošloga, nema neki drugi izvor.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Drukčije je kod onih koji vrijeme shvaćaju kao prošlost -> sadašnjost <- budućnost (ili tako nekako). Ako je sadašnjost oblikovana ne samo onim što slijedi iz prošloga, nego i nadolaskom mogućnosti iz budućega, onda:

- mudrost nikad nije dosegnuta, nego je vječni izvor novoga kojemu samo možemo težiti

- sloboda nije tek spoznata nužnost nego je čin odabira između mogućnosti što nadolaze iz budućnosti (jedna od mogućnosti je zatvaranje u vječno vraćanje istog (prošlog) odnosno nihilizam)

- "percepcija" budućih mogućnosti nije tek racionalna (što bi vodilo u gorespomenuti nihilizam), nego (recimo) intuitivna

- sustav njemačkog idealizma nastavio se razvijati nakon Hegela barem sa kasnim Schellingom, a potom možda i dalje.

Eto. Kao što rekoh, u ove druge bi valjda spadali barem Hegelovi cimeri Hölderlin, Schelling, potom Heidegger i Marijan Cipra.

[addx]

Ja bi rekao da se mudrost "konano dosegne" u nirvani.

"Tocke" na kojima se pojavljuje izbor, na kojima nas mozak nudi izbor, su tocke iz proslosti koje smo prepoznali kao ili drzimo da su bile prekretnice. Sto vise tocaka ima, sto su bolje osvjestene, to smo vise "slobodni" tj. nudi nam se vise opcija, puteva da ne ponavljamo iste obrasce.

Negdje sam na ovim temama napisao da sloboda odlucivanja (promjene ponavljajuceg obrasca) potjece iz mogucnosti pamcenja (pamcenje proslog obrasca omogucuje promjenu kad iduci put dodje ista situacija na red).

[Sigmund]

nitko drugi kaže:

sadašnjost -> budućnost[/B]. Ne znam kako je točno kod Hegela, ali kod nekih hegelovaca novost se tu javlja kao sadašnja emergencija iz prošloga, nema neki drugi izvor.

Mislim da je to Husserl mnogo bolje razradio: ljudsko vrijeme nikad nije čista sadašnjost nego je ta sadašnjost "razmazana" na kronološkom pravcu - jednim dijelom (obično većim) obuhvaća prošlost, a jednim dijelom (obično manjim) obuhvaća budućnost. Zapravo, ta "razmazanost" često varira, ovisno o kontekstu. Neki put se ta ljudska sadašnjost sastoji čak većim dijelom od budućnosti.

[Ljubo]

Zar ne primećujete da vi, govoreći o vremenu, uopšte i ne govorite o vremenu, već o materijalnom postojanju koje kao fizički proces, u vidu raznih promenljivih događaja (prošlih. sadašnjih i budućih) teče?

Hade, pokušajte da zamislite da u beskonačnom prostoru kao praznini nikakvog materijanog postojanja nema, tj. da je sve beskrajna praznina - Ništa - i uverite se da bi u uslovima takvog NIŠTA i vreme bilo isto što i NIŠTA. Prošlost bi bila NIŠTA, sadašnjost bi bila NIŠTA i budućnost bi bila NIŠTA.

Kada dans govorimo o vremnenu uvek pominjemo nekakve sekunde, minute, sate, dane, nedelje, godine itd. Zar ne primećujete da sve to nije nikakvo vreme, već su sve to materijalni fizički procesi koji u vidu digađaja teku. Skeund je jedan mali pomak male skazaljke na satu. Minut je mali pomak velike skazaljke na satu. Sat je pomeranje velike skazaljke na sati za ceo krug. Dan je jedno okretanje Zemlje oko svoje ose. Mesec je tridest okretanja Zemlje oko svoje ose. Godina je jedno okretanje Zemlje oko Sunca itd. I sada se upitajmo šta bi tu bilo "vreme" da svega toga nije? Bilo bi isto što i NIŠTA. Čista je besmislica tvrditi da vreme postoji, pogotovo ga zamišljati kao nekakvu dimenziju, i to prostornu, čak četvrtu. Ne razumem kako ljudi ne isčaše mozak sa takvim načinom razmišljanja o vremenu? Pogotovo klad nije reč o maloj deci predškolskog uzrasta, već o odraslim i zrelim ljudim, čak i "poznatim" naučnim "autoritetima"?

Nikakvog "vremena" NEMA, niti je bilo, niti će da bude. Ono čega ima je samo naš UM i njegova sposobnost da pamti događaje (prošle, sadašnje i buduće) onim redosledom kako se oni događaju i to je sve.

Čak je upitno da li i događaja bilo kakvih ima? Ili se to možda samo naš Um događa u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?

[Rijndael]

Ljubo kaže:

Zar ne primećujete da vi, govoreći o vremenu, uopšte i ne govorite o vremenu, već o materijalnom postojanju koje kao fizički proces, u vidu raznih promenljivih događaja (prošlih. sadašnjih i budućih) teče?

Hade, pokušajte da zamislite da u beskonačnom prostoru kao praznini nikakvog materijanog postojanja nema, tj. da je sve beskrajna praznina - Ništa - i uverite se da bi u uslovima takvog NIŠTA i vreme bilo isto što i NIŠTA. Prošlost bi bila NIŠTA, sadašnjost bi bila NIŠTA i budućnost bi bila NIŠTA.

Kada dans govorimo o vremnenu uvek pominjemo nekakve sekunde, minute, sate, dane, nedelje, godine itd. Zar ne primećujete da sve to nije nikakvo vreme, već su sve to materijalni fizički procesi koji u vidu digađaja teku. Skeund je jedan mali pomak male skazaljke na satu. Minut je mali pomak velike skazaljke na satu. Sat je pomeranje velike skazaljke na sati za ceo krug. Dan je jedno okretanje Zemlje oko svoje ose. Mesec je tridest okretanja Zemlje oko svoje ose. Godina je jedno okretanje Zemlje oko Sunca itd. I sada se upitajmo šta bi tu bilo "vreme" da svega toga nije? Bilo bi isto što i NIŠTA. Čista je besmislica tvrditi da vreme postoji, pogotovo ga zamišljati kao nekakvu dimenziju, i to prostornu, čak četvrtu. Ne razumem kako ljudi ne isčaše mozak sa takvim načinom razmišljanja o vremenu? Pogotovo klad nije reč o maloj deci predškolskog uzrasta, već o odraslim i zrelim ljudim, čak i "poznatim" naučnim "autoritetima"?

Nikakvog "vremena" NEMA, niti je bilo, niti će da bude. Ono čega ima je samo naš UM i njegova sposobnost da pamti događaje (prošle, sadašnje i buduće) onim redosledom kako se oni događaju i to je sve.

Čak je upitno da li i događaja bilo kakvih ima? Ili se to možda samo naš Um događa u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?

Upravo zato "vrijeme" objektivno i postoji ... kad nebi bilo tako ... "organizacija" vremena u mozgu nebi bila moguća.

[Ljubo]

RIJNDAEL:

Upravo zato "vrijeme" objektivno i postoji ... kad nebi bilo tako ... "organizacija" vremena u mozgu nebi bila moguća.

Upravo sam o tome i pričao - o organizaciji u mozgu. A li ne o organizaciji vremena u mozgu, već događaja. U mozgu organizujemo događaje onim redosledom kojim se oni događaju. Nikakvog vremena tu nema.

[Jednostavko]

Ljubo kaže:

Upravo sam o tome i pričao - o organizaciji u mozgu. A li ne o organizaciji vremena u mozgu, već događaja. U mozgu organizujemo događaje onim redosledom kojim se oni događaju. Nikakvog vremena tu nema.

U jednome si u pravu. Nikakvog vremena nema bez događaja.

[Nea--]

Ljubo kaže:

U mozgu organizujemo događaje onim redosledom kojim se oni događaju. Nikakvog vremena tu nema.

A šta je redosljed nego kronologija tj vrijeme....

Svašta

[Ljubo]

NEA ---

A šta je redosljed nego kronologija tj vrijeme....

Aklo "hronologiju događaja" nazovemo imenom "vreme", time nismo dobili ništa. Samo samo jednom i istom pojmu dali dva različita imena. Na taj način smo samo sebe doveli u zabunu, da bi neki mogli da pomisle da se iza ta dva imena kriju dva različita pojma, a ne jedan. Da bi onda neki mogli da se pitaju "šta je vreme"? Ili: "da li vreme postoji"? Ili: "da li je vreme četvrta dimenzija prostora"? Ili: da li materija. život i svemir nastaju sažimanjem prostora ii vremena? Ili: "da li je moguće putovati kroz vreme" - i slične nebuloze? A kada shvatimo da je vreme samo sposobnost našeg uma da hronološki pamti događaje, tada je jasno o čemu je reč i time pošteđujemo sebe da o "vremenu" postavljamo slična besmislena pitanja.

[Nea--]

Koješta

[Nea--]

Ljubo kaže:

NEA ---
Aklo "hronologiju događaja" nazovemo imenom "vreme", time nismo dobili ništa. Samo samo jednom i istom pojmu dali dva različita imena. Na taj način smo samo sebe doveli u zabunu, da bi neki mogli da pomisle da se iza ta dva imena kriju dva različita pojma, a ne jedan. Da bi onda neki mogli da se pitaju "šta je vreme"? Ili: "da li vreme postoji"? Ili: "da li je vreme četvrta dimenzija prostora"? Ili: da li materija. život i svemir nastaju sažimanjem prostora ii vremena? Ili: "da li je moguće putovati kroz vreme" - i slične nebuloze? A kada shvatimo da je vreme samo sposobnost našeg uma da hronološki pamti događaje, tada je jasno o čemu je reč i time pošteđujemo sebe da o "vremenu" postavljamo slična besmislena pitanja.

Nisu pitanja besmislena nego je besmislen pokušaj da se na sve njih odgovori rečenicom "Vrijeme je sposobnost našeg uma da kronološki pamti događaje". Time nismo sebe ničega poštedili - osim ako smo tupava bića lišena znatiželje koja se zadovoljavaju bilo kakvim odgovorom i ne zanima ih dalje istraživati - nego smo naprotiv otvorili još i još pitanja... tipa "Odakle umu ta sposobnost? Zbog čega baš kronološko pamćenje događaja ... ? Zašto um nema sposobnost prenijeti nas u nekom drugom pravcu?" -neću reći unazad jer bi to impliciralo postojanje vremena a u tvojoj teoriji-dogmi se svako pitanje vremena smatra suvišnim, a svako istraživanje i postavljanje pitanja - ono što je kod ljudskog bića najsmislenije i najljudskije - "besmislenim".

Ja ne znam tko bi prihvatio taj tvoj odgovor o vremenu kao "sposobnosti uma za organiziranje događaja" na sva ona složena pitanja što si ih odbacio lakoćom inkvizitora koji odbacuje ono što mu je ispred nosa (mnoštvo neodgovorenih pitanja... ) kako bi proturio neku svoju krnju tvrdnju kao jedino važeću ....
(Mene ti svaka dogmatična i tvrdoglava duša odmah asocira na inkviziciju)


Teorija koja ne ostavlja prostora daljim istraživanjima i različitim interpretacijama nego nudi gotove i tobože konačne odgovore najobičnija je dogma.

[wand_1]

Nea-- kaže:

Nisu pitanja besmislena nego je besmislen pokušaj da se na sve njih odgovori rečenicom "Vrijeme je sposobnost našeg uma da kronološki pamti događaje".

Ja ne znam tko bi prihvatio taj tvoj odgovor o vremenu kao "sposobnosti uma za organiziranje događaja"

Teorija koja ne ostavlja prostora daljim istraivanjima i različitim interpretacijama nego nudi gotove i tobože konačne odgovore najobičnija je dogma

Da. Zato se to ne zove teorija. Teorija je dobro definirana stvar i nikad ne obuhvaća 'sve'.

[addx]

Ljubo je zapravo manje vise u pravu. Ljudi intuitivno barataju vremenom u glavi, razmisljaju o proslosti, o mogucim buducnostima, kad naprave gresku razmisljaju o tome sta bi bilo kad bi bilo, o alternativnim vremenskim pravcima itd, ali to ne znaci da postoji "vremenska dimenzija" iako se ona cini vrlo mentalno opipiljivom. Nije moguce "kretati se" u vremenskoj dimenziji kao u ostalima pa to onda nije ni dimenzija. Vrijeme je najteze shvatljiv dio postojanja je mu se nalazi u samom korijenu, u korijenu vremenitog tubitka

U znanosti se vrijeme tretira na razlicite nacine, no uglavnom su sve definicije kruzne. Vrijeme "postaje" nekakvom dimenzijom tek unutar teorije relativnosti gdje "razlicitom brzinom tece" u razlicitim okvirima, no to zapravo ne znaci da postoji dimenzija nego je naprosto matematika koja funkcionira i pojmi se na taj nacin, kao da postoji vremenska dimenzija.

[wand_1]

addx kaže:

Ljubo je zapravo manje vise u pravu.

Yeah, vrijeme se napreže

Ljudi intuitivno barataju vremenom u glavi, razmisljaju o proslosti, o mogucim buducnostima, kad naprave gresku razmisljaju o tome sta bi bilo kad bi bilo, o alternativnim vremenskim pravcima itd, ali to ne znaci da postoji "vremenska dimenzija" iako se ona cini vrlo mentalno opipiljivom. Nije moguce "kretati se" u vremenskoj dimenziji kao u ostalima pa to onda nije ni dimenzija. Vrijeme je najteze shvatljiv dio postojanja je mu se nalazi u samom korijenu, u korijenu vremenitog tubitka

Ne razumijem te. A ne znam ni kako misliš 'ne možeš se kretati u vremenu'. Zar to ne činiš upravo sada ?

U znanosti se vrijeme tretira na razlicite nacine, no uglavnom su sve definicije kruzne. Vrijeme "postaje" nekakvom dimenzijom tek unutar teorije relativnosti gdje "razlicitom brzinom tece" u razlicitim okvirima, no to zapravo ne znaci da postoji dimenzija nego je naprosto matematika koja funkcionira i pojmi se na taj nacin, kao da postoji vremenska dimenzija.

Na vrlo skliskom si terenu Nemoj me izazivati, odužit će se...