Etruščani

[Leper Messiah]

Bili su prastanovnici Apeninskog poluotoka, podrijetlo im nije odgonetnuto. Jedna od teorija je da su doselili iz Male Azije, no nije sa sigurnošću utvrđeno. Imali su razvijen osjećaj za glazbu i umjetnost. Pismo im je odgonetnuto, ali je jezik zaboravljen. Oko 88. pr.kr. su nestali i/ili asimilirani s Rimljanima?

Meni su najzanimljiviji narod, vjerojatno jer se malo zna o njima. Zanima me nešto više o Lanenoj knjizi, kako je etruščansko pismo završilo na mumiji? I tko bi bili nihovi potomci danas?

Evo pišite sve što znate o njima.

[Nazaret]

Etruščani (tal. i lat. Etrusci, Tusci; grč. Τυρσηνοί, Τυρρηνοί) su drevni narod koji je u starom vijeku živio na dijelu Apeninskog poluotoka.

Negdje između 900. i 800 p.n.e. na Apeninskom poluotoku naselio se tajanstveni narod nazvan Etruščani, a prema arheolozima, oni su se ovdje naselili možda iz Male Azije, odnosno istočnog Mediterana. Najnovije biogenetske analize muške i ženske DNK te njihove stoke (DNK), većinom potvrđuju tu povezanost prastanovnika Toskane s prednjom Azijom, iako su detalji (vrijeme i točna pradomovina) zasad još nejasni.

Područje njihovog naseljavanja (Etrurija) nalazilo se u modernoj Toskani i dijelu Umbrije. Domorodni Latini zvali su ovaj narod Etrusci ili Tusci, dok su ih Grci zvali Tyrrhenoi (Tirenci). Sami sebe oni su pak nazivali Rasenna. Naselivši se uz Tirensko more, njihova se civilizacija raširila od rijeke Arno pa prema jugu do Tibera. Na Tiberu se nalazilo maleno latinsko selo koje će kasnije postati veliki Rim. Tokom uspona etrurske civilizacije ovi Latini bili su u bliskom kontaktu s Etruščanima, njihovim jezikom, idejama, njihovom religijom i civilizacijom. Etruščani su igrali najvažniju ulogu kod uspona rimske civilizacije, a dijelom su iako manje, utjecali i na istodobne Liburne na Jadranu.

[Nazaret]

Etruščani su razmjerno tajanstven narod, najvjerojatnije su oni onaj isti narod koje poznajemo iz grčkih izvora kao Tirence, navodne skitnice koji su pošli u potragu za novom domovinom. Postoje 3 teorije o njihovom porijeklu:

* mnogi smatraju da je Herodot u pravu kada kaže da su Etruščani u Italiju migrirali iz Lidije negdje u 12 stoljeću p.n.e. (danas biogenetika govori u prilog tome)
* prema nekim školama, oni su domorodni narod Italije
* po posljednjoj teoriji, Etruščani su došli sa sjevera u Italiju, prešavši Alpe (ovo je najmanje vjerojatno).

Etruščanska kultura razvija se tijekom 8. stoljeća p.n.e., u 7. stoljeću razvoj je u punom zamahu da bi se u 6 st. p.n.e. našao na vrhuncu. Kako to već biva svuda u svijetu, i Etruriju pogađa sudbina drugih naroda, nakon što su došli do vrhunca razvoja, polako počinje njezin pad tokom 5. i 4. stoljeća p.n.e.

Etrurija nije imala središnje vlasti, prije bi se reklo da im je društveno uređenje bilo nalik starim Grcima. Bila je to labava konfederacija gradova-država. Njihovi najznačajniji centri bili su Clusium (danas Chiusi), Tarquinii (danas Tarquinia), Caere (danas Cerveteri), Veii (danas Veio), Volterra, Vetulonia, Perusia (danas Perugia), i Volsinii (Orvieto).

Njihova politička dominacija dolazi 500 p.n.e. konsolidacijom umbrijskih gradova i okupacijom velikog dijela Lacija. U to vrijeme Etruščani postaju velika pomorska sila i osnivaju kolonije na obali Korzike, Elbe, Sardinije, na Balearima, te na obali Španjolske, a možda i na gornjem Jadranu. U kasnom 6. stoljeću p.n.e. Etrurija i Kartaga postaju saveznici, razlog je bila trgovina. U kasnom 5. stoljeću p.n.e. ipak dolazi do kraja pomorskoj trgovini Etruščana. Etruščani bijahu zauzeli Rim negdje [[616. pr. Kr.]., pa je čak i Tarkvinije, rimski car, bio Etruščanin, ali su 510 p.n.e. bili otjerani od Rimljana.

U 4. stoljeću kuca im na vrata nova nevolja – Gali. Etrurija i Etruščani slabe napadima Gala, pa to koriste Rimljani. Oni napadaju grad za gradom. Prvi pada grad Veii 396. p.n.e., zatim ostali. Dolazi i do građanskog rata. U 3. stoljeću p.n.e. dolazi do ratova u kojima je Rim potukao njihove bivše saveznike Kartažane. Dolazi do kulturnog kraja jednog naroda, njihovi posljednji etnički ostaci izgubili su se 88. godine p.n.e. (iako biogenetika danas pokazuje da fizički nisu nestali, nego su asimilirani).


Snaga i bogatstvo Etruščana počiva na njihovom poznavanju željeza i eksploatacije njegovih depozita kojima je Etrurija bila bogata. Njihova umjetnost koja se većma sastoji od skulptura u glini i metalu, grobnim freskama i lončariji ima svoj uzor ili izvornost u grčkoj i istočnoj umjetnosti. Etruščani su voljeli ples, glazbu i utrke, a u Rim su uveli i bojna kola. Bili su mnogobošci duboko religiozni. Svoje mrtve pokapali su u dekorirane grobnice nalik kućama za stanovanje.

Umjetnost Etruščana bila je pod utjecajem Grka i Istoka. Mnogi njihovi motivi istočnjačkog su porijekla. Oni su svakako imali s Orjentom živih trgovačkih veza. Moguće da je ovo potvrda Herodotove tvrdnje da su oni porijeklom iz Lidije, to jest drevni Tirenci.

Najpoznatiji gradovi etruščanske umjetnosti bili su Caere (Cerveteri), Tarquinii, Vulci i Veii (Veio). Zahvaljujući rudnom bogatstvu i svojoj stručnosti u obradi bronce i zlata u Etruriji su bile uobičajene brončane skulpture, ističe se portret Brutusa, sada u 'Palazzo dei Conservatori’ u Rimu i Orator u ‘Museo Archeologico’ u Firenci. Radovi u zlatu spadaju u najljepše u starom svijetu. Mnoge etruščanske skulpture izvedene su i u glini. Etruščani su gajili kult mrtvih i stvorili visoko-razvijenu sepulkralnu umjetnost. Glineni sarkofazi i urne modelirane su s velikom vještinom. Poklopci sarkofaga često predstavljaju jednu figuru ili par položen na ležaljki. Etruščani su napose bili poznati po svojoj crnoj ‘bucchero’-lončariji, i bijahu eksperti na lončarskom kolu. Na njihovim grobnim freskama učestalo se prikazuju scene iz dnevnog života kao bankete i festivale. One su striktno dvodimenzionalne (kao u Egiptu), i ukrašene motivima lišća i cvijeća

[Nazaret]

Etruščanski jezik je poznat po nekih 10,000 epigrafskih zapisa koji datiraju od 7. stoljeća p.n.e. do 1. stoljeća.

Jedan od najznačajnijih spomenika etruščanskog je i "lanena knjiga" koja se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Vjeruje se da Etruščani nisu govorili indoeuropskim jezikom, zapravo, njihov jezik nije klasificiran ni u jednu poznatu jezičnu porodicu. Može se tek povezati s jedinim natpisom pronađenim na Lemnosu. Iako su primjeri etruščanskog pisma sačuvani na novčićima i pločicama za pisanje, njihov jezik je ostao tajna. Znanstvenicima je jedino poznato da je posljednji od jezika kojima se govorilo prije pojave indoeuropskog jezika (od kojeg počinju svi europski jezici). Prvih šest brojeva bili su mach, zal, thu, huth, ci, sa, no nitko ne može biti siguran koji od njih odgovara brojevima 1, 2, 3, 4, 5, 6. Postoje brojne teorije o njegovom zagonetnom porijeklu. Neki teze traže izvore još u paleolitiku, naravno, prije nicanja indoeuropskih sela na području Italije, a povezuje se i sa još tri izolirana izumrla govora pronađenim u Alpama, na maloazijskom otoku Lemnosu i području sjevernozapadne Italije.

[Gluskab]

Leper Messiah kaže:

Bili su prastanovnici Apeninskog poluotoka, podrijetlo im nije odgonetnuto. Jedna od teorija je da su doselili iz Male Azije, no nije sa sigurnošću utvrđeno. Imali su razvijen osjećaj za glazbu i umjetnost. Pismo im je odgonetnuto, ali je jezik zaboravljen. Oko 88. pr.kr. su nestali i/ili asimilirani s Rimljanima?

Meni su najzanimljiviji narod, vjerojatno jer se malo zna o njima. I tko bi bili nihovi potomci danas?

Etruščani su velikim dijelom danas izumrli jer je njihovu domovinu u Toskani,za vrijeme rimskog carstva pogodila epidemija kuge(u prva dva stoljeća nove ere) i dvije trećine njihovih genetskih linija su izumrle zbog te epidemije. Ono malo što je preživilo epidemiju,ima danas nešto potomaka u Toskani. Tako kažu genetska istraživanja na njihovim kostima i usporedba s današnjim stanovništvom tog kraja,koje s njima dijeli tek 3 od prvotnih 9 mtDNK linija.

[Liburn]

Etruščani su u dolini rijeke Po imali istu prostornu organizaciju (unija polisa) kao i Liburni u sjevernoj Dalmaciji (Liburniji), koja je prisutna i kod nekih maloazijskih naroda. Smatra se da su i Etruščani i Liburni etnogenetički nastali kao simbioza domorodačkih pra-Indouropljana i pridošlica malo-azijskih Indo-Europljana. Prema tvrdnji talijanskog lingviste Massima Pallotina naša riječ "šutnja" dolazi od etrušćanskog "asutina" - vječni spokoj/mir, medijacijom liburnskog jezika.

[Daniel.N]

O Etruščanima se dosta zanimljivoga može pročitati ovdje: http://ancientstudies.fas.nyu.edu/page/etruscan

Prema tvrdnji talijanskog lingviste Massima Pallotina naša riječ "šutnja" dolazi od etrušćanskog "asutina" - vječni spokoj/mir, medijacijom liburnskog jezika

Što se tiče "šutnja", to je svakako od korijena šut- (šutim, šutjeti, šutnja) a po http://hjp.srce.hr je varijanta od čutim, ćutim ~ osjećam. Malo je nejasno, ali svakako treba uspoređivati tek šut- i etruščansko asutina. Nisam baš siguran da bi se u i i tako očuvali.

Znanstvenicima je jedino poznato da je posljednji od jezika kojima se govorilo prije pojave indoeuropskog jezika (od kojeg počinju svi europski jezici)

Ovo je ipak samo pojednostavljenje, nije se "indoeuropski" pojavio u Europi tek tako, to su već bili diferencirani, pojedini jezici. Cijela stvar je pitanje koliko su se dugo govorili indoeuropski jezici u Europi, što nitko ne zna. Osim toga, baskijski se i dalje govori, a nije indoeuropski. Na sjeveru se govore finski, estonski i sl., također ne-indoeuropski...

[Liburn]

Daniel.N kaže:

Što se tiče "šutnja", to je svakako od korijena šut- (šutim, šutjeti, šutnja) a po http://hjp.srce.hr je varijanta od čutim, ćutim ~ osjećam. Malo je nejasno, ali svakako treba uspoređivati tek šut- i etruščansko asutina. Nisam baš siguran da bi se u i i tako očuvali.

Hm pa kad vidiš npr. spisak arhaizama u ćakavici, prva stvar koja se desi je šok s obzirom kako vjerno su se neke riječi prenijele kroz par tisuća godina u naše vrijeme ili vrijeme nama poznato. Npr. akadizam -takati- iliti taknuti. U ćakavici je takati, ne taknuti. Ima toga dosta. Šutnja čak i nije sašuvana u istom obliku ako je riječ o asutini, odnosno sutini nakon latinizacije. Moguće je da je u pitanju riječ koja je postajala u nekoliko susjednih jezika, možda donekle i srodnih ili u direktnom kontaktu (etrušćanski - liburnski), a čije porijeklo dolazi iz starijih I-E jezika iz Male Azije. Tako raširena riječ bi dislocirana lako prešla u korijen -ćut- u govoru, a bliže Liburniji bi ostalo -sut- odnosno -šut-.

[Michael Collins]

Zanima me njihov kraj, avodno su stradali nakon Katiline urote,iako mi se to čini pretjeranim...

Kada su točno asimilirani?

[Gilles de Rais.]

Michael Collins kaže:

Kada su točno asimilirani?

Asimilacija jednog naroda nije dogadjaj vec proces. Ne mozemo odrediti tacan datum kada se to dogodilo, ali mozemo pretpostaviti da je trebalo dosta vremena za asimilaciju naroda sa razvijenom kulturom poput Etruraca.

Prva rimska kolonija na etrurskoj teritoriji osnovana je 273 godine p.n.e. Vjerovatno je bilo potrebno barem dva-tri vijeka naseljavanja da bi doslo do barem djelimicne asimilacije lokalnog stanovnistva.

avodno su stradali nakon Katiline urote,iako mi se to čini pretjeranim...

Etrurija je tokom gradjanskih ratova u I vijeku p.n.e. bila jedan od regiona koji su vidjeli najvise sukoba. Pored toga, mnogi etrurski gradovi su imali nesrecu da se nadju na pogresnoj, gubitnickoj strani, poput Populonie ili Volterre.
Nije nemoguce da je znacajan postotak domaceg stanovnistva stradao u tim ratovima, a da su njihova mjesta zauzeli doseljenici iz drugih krajeva.

[Liburn]

Asimilacija Etruraca počinje puno ranije, u 4. st. pr. Kr.

Iz izvora Liburnia militaris:

Malo nakon godine 400. pr. n. e. Kelti su provalili u Italiju. Oni su izmijenili etničku i političku situaciju na većem dijelu Apeninskog polu-otoka, te zauzeli i sam Rim...

A glavna faca je Dioniz Stariji Sirakuški, dakle Grk koji baca oko na Italski poluotok, što završava lomom etrurskog saveza:

...Činjenica je da je povijest italskog poluotoka u prvim desetljećima 4. st. pr. n, e. u znaku Dionizija Starijeg, sirakuškog tiranina (406—307). Gotovo pola stoljeća traje praktički imperijalna moć toga vladara, utemeljena na golemoj, za ono vrijeme neviđenoj floti od 300 tetrera i pentera. Nakon što je ograničio vlast Kartažana i umanjio njihovu konkurenciju na Siciliji, Dionizije se okrenuo protiv Etruščana, svojih glavnih protivnika u Italiji. Iskoristio je keltsku invaziju, u kojoj su neke skupine Kelta stigle sve do Sicilije i čak stupile u njegovu službu. Štoviše, Kelti su mu, nakon što su osvojili Rim, uputili poslanstvo zbog sklapanja saveza protiv zajedničkih neprijatelja Etruščana. To se zbilo između jeseni 386. i proljeća 385. godinepr. n. e. Nešto nakon toga, Sirakužani napadaju Čaere, odnosnogradsku luku Pyrgi. Taj savez postaje odlučujući činilac Dionizijeve tirenske i jadranske politike...

Iako je u novije vrijeme iznijeto mišljenje da je utjecaj Kelta u određenim razdobljima bio precijenjen, radi se ipak o profiliranom arheološkom materijalu, jer su Kelti, došavšina područje izrazitih domaćih kultura, preuzeli njihove oblike i unijelineke svoje osobine. To se očituje u prvom redu u oblicima oružja nađenog u njihovim grobovima, kako je raščlanio M. Zuffa. Naravno, Kelti nisu uništili svo domaće stanovništvo koje je tvorilo svojevrsnu koinèUmbra, Etruščana, Veneta, Picena, te dijelom Liburna i Grka. U dugotrajnom procesu, koji će se nastaviti i u slijedećim stoljećima, javljaju senove simbioze, etničke i kulturne. U prvoj fazi burnih keltskih provala nitko ne može osporiti važnost svih tih pomicanja, povlačenja i drugih nevolja što ih je starosjedilačko stanovništvo moralo podnositi od novodošlih, u osnovi pljačkaških skupina. Opseg toga procesa problem je koji talijanska arheologija u novije vrijeme izučava na temelju novih gledišta, kako ih je oblikovao i dokumentirao Zuffa...

[Gilles de Rais.]

Liburn kaže:

Asimilacija Etruraca počinje puno ranije, u 4. st. pr. Kr.

Iz izvora Liburnia militaris:

Malo nakon godine 400. pr. n. e. Kelti su provalili u Italiju. Oni su izmijenili etničku i političku situaciju na većem dijelu Apeninskog polu-otoka, te zauzeli i sam Rim...

A glavna faca je Dioniz Stariji Sirakuški, dakle Grk koji baca oko na Italski poluotok, što završava lomom etrurskog saveza:

...Činjenica je da je povijest italskog poluotoka u prvim desetljećima 4. st. pr. n, e. u znaku Dionizija Starijeg, sirakuškog tiranina (406—307). Gotovo pola stoljeća traje praktički imperijalna moć toga vladara, utemeljena na golemoj, za ono vrijeme neviđenoj floti od 300 tetrera i pentera. Nakon što je ograničio vlast Kartažana i umanjio njihovu konkurenciju na Siciliji, Dionizije se okrenuo protiv Etruščana, svojih glavnih protivnika u Italiji. Iskoristio je keltsku invaziju, u kojoj su neke skupine Kelta stigle sve do Sicilije i čak stupile u njegovu službu. Štoviše, Kelti su mu, nakon što su osvojili Rim, uputili poslanstvo zbog sklapanja saveza protiv zajedničkih neprijatelja Etruščana. To se zbilo između jeseni 386. i proljeća 385. godinepr. n. e. Nešto nakon toga, Sirakužani napadaju Čaere, odnosnogradsku luku Pyrgi. Taj savez postaje odlučujući činilac Dionizijeve tirenske i jadranske politike...

Iako je u novije vrijeme iznijeto mišljenje da je utjecaj Kelta u određenim razdobljima bio precijenjen, radi se ipak o profiliranom arheološkom materijalu, jer su Kelti, došavšina područje izrazitih domaćih kultura, preuzeli njihove oblike i unijelineke svoje osobine. To se očituje u prvom redu u oblicima oružja nađenog u njihovim grobovima, kako je raščlanio M. Zuffa. Naravno, Kelti nisu uništili svo domaće stanovništvo koje je tvorilo svojevrsnu koinèUmbra, Etruščana, Veneta, Picena, te dijelom Liburna i Grka. U dugotrajnom procesu, koji će se nastaviti i u slijedećim stoljećima, javljaju senove simbioze, etničke i kulturne. U prvoj fazi burnih keltskih provala nitko ne može osporiti važnost svih tih pomicanja, povlačenja i drugih nevolja što ih je starosjedilačko stanovništvo moralo podnositi od novodošlih, u osnovi pljačkaških skupina. Opseg toga procesa problem je koji talijanska arheologija u novije vrijeme izučava na temelju novih gledišta, kako ih je oblikovao i dokumentirao Zuffa...

Iako je keltska invazija pocetkom IV vijeka p.n.e. odgovorna za snacajno slabljenje etrurske moci, sto je omogucilo uspon Rima, ne vidim kako su Kelti mogli da asimiliraju jedan napredan narod poput Etruraca, uzevsi u obzir relativno nizak stepen njihove sopstvene kulture. Sve sto su Kelti ucinili je potiskivanje Etruraca iz Padske doline i preduzimanje povremenih pljackaskih pohoda na preostali etrurski teritorij.

[Bujko]

http://www.youtube.com/watch?v=pgKaTO63JW8

Etrurci su Albanci (jasno vidi na 2:58).

[-EXCALIBUR-]

Leper Messiah kaže:

Bili su prastanovnici Apeninskog poluotoka, podrijetlo im nije odgonetnuto. Jedna od teorija je da su doselili iz Male Azije, no nije sa sigurnošću utvrđeno. Imali su razvijen osjećaj za glazbu i umjetnost. Pismo im je odgonetnuto, ali je jezik zaboravljen. Oko 88. pr.kr. su nestali i/ili asimilirani s Rimljanima?

Meni su najzanimljiviji narod, vjerojatno jer se malo zna o njima. Zanima me nešto više o Lanenoj knjizi, kako je etruščansko pismo završilo na mumiji? I tko bi bili nihovi potomci danas?

Evo pišite sve što znate o njima.

Joj... Toliko sam puta pisao o ovome da ne znam da li opet da pišem hehe Reći cu samo najosnovnije, sam Herodot ih je smatrao da su podrijetla iz Male Azije, ili točnije rečeno pokrajine Lidije, tome u prilog ide i Arheoloski pronalazak Stele, sa profilom ratnika, na otoku Lemnosu kod Male Azije, i natpisom pisanim na Grčkom Alfabetu i slično etrurskom. Postoji velika debata o toj ploči, no ono što je sigurno, tim jezikom su govorili stanovnici Lemnosa prije Atenske invazije, tko su bili ti stanovnici, nitko nezna, pa je Herodot možda bio u pravu. S ovom teorijom o podrijetlu Etruščana se slaže većina danasnjih Arheologa.

S druge strane imamo Dionizija iz 1 stoljeća koji se suprostavlja Herodotovoj tezi, i tvrdi da su Etruščani autohtoni narod Apeninskog poluotoka, izniknuo na tradicijama Vilanovljanske kulture, koji su bili na istome geografskom položaju prije Etruščana, u prilog svemu tome je pisao o kulturnim razlikama izmedju Etruščana i naroda Male Azije. I danas ima dosta Arheologa koji Etruščane smatraju nositeljima Vilanovljanske kulture, podrijetla iz srednje Europe.

Iako Etrurski jezik nije odgonetnut, može se usporediti sa Recijskim jezikom, Recij - Danasnja Austrija. Jedan povijesni izvor donosi podatak kako su Rečani potomci Etruraca koji su prilikom Galske invazije bili potisnuti prema sjeveru

Recijski jezik je vrlo sličan Etrurskom i pripada Tirenskoj jezičnoj skupini, zajedno sa onim jezikom otoka Lemnosa sa pronađene Stele.

Toliko od mene

[Gregory House]

Znanstvenicima je jedino poznato da je posljednji od jezika kojima se govorilo prije pojave indoeuropskog jezika (od kojeg počinju svi europski jezici).

Ovaj mi navod nije jasan. Neindoeuropskih jezika ima je u Europi i kod stanovnika koji su tu od prije Indoeuropskih naroda (Baski), i kod onih koji su došli poslije (Mađari), a netočno bi bilo datirati etrurski prije pojave praindoeuropskog.

Što se podrijetla Etruraca tiče - po meni jakih strana, baš kao i slabih imaju obje teorije, ili još bolje rečeno skupine teorija, a opet - dok i ako ne isplivaju konkretnije stvari, većinom su to puka nagađanja (kao i općenito kad se ide u istraživanje tako dalekih korijena nečega). Jedino nisam stekao dojam da maloazijska teorija ima dominantno više pristalica od vilanovske, s obzirom na to da sam obje znao podjednako viđati i u školskim udžbenicima, i u stručnoj literaturi, a (igrom slučaja) oboje arheologa koji su mi predavali kolegije s ovog područja čak je bilo sklonije gledat vilanovsku kulturu kao izvorišnu za Etruriju.

[Passenger_57]

postoji i teorija da su Etruščani Srbi

[Gregory House]

postoji i teorija da su Etruščani Srbi

Pa dobro... posredno, svi su, zar ne?
Ako se dobro sjećam evanđelja, kaže tamo lijepo "U početku beše reč i par Srba oko Morave"

[Daniel.N]

Liburn kaže:

Npr. akadizam -takati- iliti taknuti. U ćakavici je takati, ne taknuti. Ima toga dosta. Šutnja čak i nije sašuvana u istom obliku ako je riječ o asutini, odnosno sutini nakon latinizacije. Moguće je da je u pitanju riječ koja je postajala u nekoliko susjednih jezika, možda donekle i srodnih ili u direktnom kontaktu (etrušćanski - liburnski), a čije porijeklo dolazi iz starijih I-E jezika iz Male Azije. Tako raširena riječ bi dislocirana lako prešla u korijen -ćut- u govoru, a bliže Liburniji bi ostalo -sut- odnosno -šut-.

Bit je u sljedećem: u slavenskim jezicima postoji i -nuti i -ati.

Recimo ovdje: http://bos.zrc-sazu.si/sskj.html možeš vidjeti da takati postoji i u slovenskom. Kao i mnoge druge čakavske riječi, riječ je samo o tome da su slovenski i čakavski očuvali starije stanje, a štokavski je neke stvari promijenio.

Slučajna podudarnost ne znači ništa, ako ostaje izoliran slučaj.

Sljedeći problem je da prije 2000 godina ono šutnja nije bilo šutnja, već se drugačije izgovaralo. Naime, nekadašnji glasovi u, ū i ou su se ovako razvili:

praslav. > staroslav. > sada

u > ъ > a
ū > y > i
ou > u > u

Više o tome npr. ovdje: http://en.wikipedia.org/wiki/Proto-Slavic

Dakle, to nekad nije bilo u, već ou ili što već drugo. Naravno, moguće je da je šutnja uzeta kasnije, da nije prošla ovaj razvoj.

Ali to ostavlja još veći problem. Ovo -nja je čisti slavenski sufiks, kao šetnja, smetnja, ljutnja itd. Te riječi nisu posuđene, već izvedene iz glagola šetati, smetati, ljutiti. Dakle, treba uspoređivati osnovu glagola: šut- i asutina. Sada djelomična podudarnost izgleda još manje uvjerljiva.

Za kraj, vrijedi pročitati ovo: http://www.zompist.com/chance.htm

[Daniel.N]

Passenger_57 kaže:

postoji i teorija da su Etruščani Srbi

Da, ima jedan gospodin koji je cijelu Lanenu knjigu objasnio srpskim. Rasenna = Rašani, to je njegova formula.

Sitnice u jeziku, kao npr. kompletno drugačija struktura jezika, udaljenost s druge strane mora itd. nisu nikakav problem ako se želi imati "ugledne" pretke.

[Liburn]

Asutina se valda prije latinizacije izgovaralo ašutina, a latinizacijom sutina.

Neki ranoantički rasenizmi u ćakavici prema ovom članku
http://www.wikinfo.org/index.php/%C4%8Cakavski_arhaizmi

armiš (brodska oprema: etrur. armu), beni (dobro-O.K.: etr. beni), ferša (mjera: etrur. fersu), kantur (pjevač: etr. kantvr), kužina (kuhinja: etr. hvšina), miljar (tisuća: etrur. milaras), nerat (roniti: etr. neri), pitar (tegla-vazna: etr. putere), rice (lokne-kovrče: etr. ric), riva (lučka obala: etr. riv), sić (hamper: etr. sitha), sika (greben: etr. sica), sopile (svirala-frula: etrur. suplu), spit (popiti: etr. spet), šudbina (kob-usud: etr. šuthina), teta (teta: etrur. teta), tir (potez: etr. tir), turan (kula: etr. turum), vrtal (povrtnjak: etr. vrtes), ziv (živ: etr. ziv), žvelti (brz-okretan: etrur. švalta) ...itd.

Tu je asutina zapisana kao šuthina koja postaje šudbina, prema našim autorima.