Ispovijed.. da li vjerujete?

[bambi11]

Osobno smatram institut ispovjedi nepotrebnim, to naravno ne znači da ne griješim!! Već imam savijest i ak smatram da sam napravila neki zajeb trudim se da ga više ne napravim. Uopće crkvu i svećenike ne podnosim, al razumijem ljude da moraju imat nešto u što vjeruju- smisao života, iako mi nije jasno zašto posrednika-svećenika. Danas pogotovo, kad se zna da svećenici rade svakakva sranja -pedofilija, .., da nisu uopće u tijeku s potrebama suvremenog čovjeka - kritika uporabe kontracepcije.. tko su oni da meni daju razrješenje grijeha??

[~B.Davies~]

Dexter_ml kaže:

Ispovijed je živo vrelo Božjeg milosrđa.Isus se sakrio svećenikom.Ti se ne ispovijedaš svećeniku nego Isusu.Isus stoji nad tvojim tijelom i oprašta ti.To je čin priznanja svojeg grijeha i stoga automatskog oproštenja.Apsolutno svaki grijeh je oprostiv ukoliko se pokajemo za njega i ispovijedimo ga jer kad Isus nebi htio nešto oprostiti onda on nebi bio beskrajno milosrdan Bog.Zar nije dobrovoljna žrtva na križu upravo dokaz njegove neizmjerne ljubavi prema tebi i da te pod svaku cijenu želi u Raju?
Isus kaže da ga najviše boli kad sumnjamo u njegovu dobrotu,više nego sami grijesi,stoga poziva da pristupamo ispovijedi sa potpunim povjerenjem.
Vjeruj jer to je zbilja tako.Kad se ispovijedaš moraš sve reći što taj momenat znaš,jer ako svijesno zatajiš neki težak grijeh onda ti je to još gora tj.svetogrdna ispovijed.Znaći moramo sve reći kad se ispovijedamo,a ukoliko slučajno zaboravimo moramo reći prilikom sljedeće ispovijedi.
Ispovijed je živo vrelo milosrđa i vjeruj u tu milost koju ti Krist nudi jer on ima veću moć praštanja nego što svijet ima moć griješiti.

Sviđa mi se tvoj tekst, iako moram priznati da dugo nisam išla na ispovjed iz nekih privatnih unutarnjih sumnji o svemu tome. Iskreno, valjda nisam shvaćala jakost ispovjedi u vezi između čovjeka i Boga, i između čovjeka i njegove savjesti...

Kao i svatko, napravila sam neke greške u životu zbog kojih mi je sad jako žao, iako nisu bile učinjene iz zlobe (kao krađa ili slična glupost)..., već iz neznanja i neshvaćanja, što je vrlo često u današnje vrijeme kad je u pitanju vjera - Bog - mladi. Prije ćeš se povest za društvom nego za Kristovom riječi, jer o ovom drugom i ne znaš koliko bi trebao znati, jer si neupućen, jer se nitko ne trudi previše uputiti te...

Zato je meni, a možda i mnogim drugima, žao jer prije nisam znala neke stvari koje sad znam, a napravila sam neke stvari koje Crkva osuđuje (kažem Crkva, ne Bog - ipak je Crkva ljudskih ruku djelo i u stanju je pogriješiti i često i griješi u interpretaciji, po mom mišljenju)... Al dobro, to je za neku drugu temu...
Ono šta sam htjela reći je da dugo nisam bila na ispovjedi, a i kad sam otišla (ono..Uskrs, Božić) nikad nisam priznala da sam prekršila šestu zapovijed. Jednostavno sam to prešutila, jer to nisam smatrala grijehom. Šta imaš ispovjedit nekaj kaj za tebe nije grijeh? To bi više izgledalo kao polaganje računa svećeniku nego ispovjedanje grijeha Bogu, a svećenik i ja si ipak nismo baš tak dobri.

Mislila sam da ću slušat jezikovu juhu od svećenika jer sam "sagriješila bludno", a to u mojem shvaćanju uopće ne predstavlja grijeh. Voliš nekog, spavate, mlad si, imaš nagone, treba istraživati.... bla bla bla, uglavnom nisam to smatrala grijehom već sam bila uvjerena da Crkva koliko god možda ima dobre namjere, ipak živi u prošlosti i da su stvari danas malo drugačije. Samo, nije sve tako crno i bijelo, u to sam se tek kasnije uvjerila...

S nekim stajalištima Crkve nikada se neću složiti, a tih stajališta je mnogo, jednostavno zato jer nisam ćorava i imam svoj mozak i razmišljam svojom glavom (a ne sumnjam da Bog to želi od nas) i neke stvari koje Crkva izvodi i koje je izvodila u prošlosti mi nikad neće bit jasne.
Neke druge, opet, nisu tako loše... Neke smjernice izrečene u Svetom Pismu, uglavnom oni dijelovi o tome kako se trebaš ponašati prema sebi i bližnjemu - ti sami temelji kršćanstva onakvog kakvog ga je Krist zamislio, kako se Isus ponaša prema čovječanstvu, oni dijelovi Biblije koje kad čitaš te baš ispune radošću a ne tjeraju ti strah u kosti od Boga (što mi je potpuno besmisleno)...

I sad nisam sigurna u tu ispovjed... Imam dečka kojeg volim i za kojeg ću se udati, spavala sam s njim, dala sam mu sebe samu na svim mogućim razinama i nikad mi neće biti žao zbog toga... Da sutra umrem, došla bih pred Boga čistog obraza iako po Bibliji nisam čista...Ali mi smo prvenstveno sami odgovorni za svoju savjest, a to što sam ja učinila s njim pada na moju savjest i to je bila moja odluka, i bila je prožeta ljubavlju i zato mislim da nisam neoprostivo sagriješila...
No problem je u tome što mi on nije prvi, prije njega bila sam dvije godine u vezi i spavala sam s tim dečkom, jer sam bila uvjerena da sam našla svoju pravu ljubav (danas kad uspoređujem te dvije veze, shvaćam da je to ustvari totalno neusporedivo uopće!..), bila sam mlada i naivna... E, zbog njega recimo, i zbog još par takvih sličnih gluposti, meni je užasno krivo.
Ja se zbog tih pogrešaka osjećam krivom pred Bogom, a zbog sadašnjeg dečka ne. Ne znam al samoj sebi to nemrem objasnit..

Nije svaki seks isti. Nije isto dal spavaš s nekim kome ni ime ne znaš, ili pokloniš samog sebe osobi koju voliš svim srcem. Zato nemrem na sve situacije jednako gledat, nije baš svaki seks grijeh. Iako ga Crkva takvim smatra!
Eto, zbog takvih mojih stavova ne znam dal uopće ima smisla ući u ispovjedaonicu i ispovjediti sve to svećeniku, koji me vrlo vjerojatno neće shvatiti, nego će reći da takvim stavovima samo pokušavam opravdati samu sebe i svoje želje, i da je svejedno jesam li spavala sam sadašnjim dečkom, sa bivšim ili s nekim trećim, u Božjim očima sve je to isto... A ja mislim da nije.

Ne znam, mislite li vi da se opravdavam? Da je svaki moj bivši dečko jednaki grijeh? Da ima smisla to ispovjediti ili da i dalje krijem sve to u sebi? Jer zadnje kaj želim je doć na ispovjed i reć da sam sagriješila bludno, a znajući da ću to opet napravit! To mi tek nema smisla i to je tek lažna ispovjed, znači kaješ se Bogu za grijeh koji ćeš ionako opet napravit i tog si svjestan. Ne želim uć u začarani krug "seks - ispovjed - seks - ispovjed...". To je besmisleno.

Al opet, bojim se što bi mi svećenik mogao reći. Da sam jako sagriješila jer sam spavala s nekim prije braka (i to ne s jednom osobom), pa na kraju ću se osjećat samo još gore, a ne lakše!

Što vi mislite? Gleda li Bog na sve to isto onako kako gleda i Crkva? Smijemo li tu i tamo prekrojiti zapovjed i ostati mirne duše, ili se baš svega treba držati od riječi do riječi,a ak to ne radiš počinio si grijeh? Znam da sam razvezala malo previše, al muči me to već dosta dugo i treba mi nečije iskreno mišljenje...

Fala.

[Jelena Ivanjicki]

lara35zg kaže:

Da li vjerujete da će zaista ispovjed/ispovjedanje i pokora riješiti sve vaše grijehe?
Da li je zaista od svih grijeha moguće dobiti otpust/oprost?

Da li ispovjed ima veze sa samom Bogom ili je to čista projekcija olakšavanja vlastite savjesti?

Ma ja ne vjerujem da bi Bog (šta god on bio) zamjerao ljudima išta. Napravljeni smo ograničeni, nemamo dovoljno znanja, rođeni smo sa ljudskom pogrešivošću, neznamo što je istina, neznamo tko smo, nemamo pojma gdje idemo, neznamo odakle smo došli, uvjetuju nas geni, roditelji i šira porodica nas odgajaju improvizirajući, društvo je u komi i vrši na nas uticaj, a osim toga rođeni smo takvi da smo skloni svim ljudskim osobinama šta uključuje i ljutnju, i mržnju i bijes i strasti i nagone - pa kako ne bi griješili. Bog je očigledno sve uredio da griješimo jer nas je napravio ograničenima i više manje budalastima. Bilo bi sadistički od njega da nam onda zamjera.

Mislim da bog ne zamjera pa je onda tražiti oprost besmisleno. Mislim da mi sami sebi moramo opraštati svoju pogrešivost i da čin ispovjedanja (iako nisam kršćanka, pa se nikad nisam ispovidila i zato nemam iskustvo) bi mogao biti sasvim zgodan način da se verbalizira ono što osobu tišti i na neki način pruža mogućnost da se izmiri sama sa sobom.

[danijel12]

~B.Davies~ kaže:

I sad nisam sigurna u tu ispovjed... Imam dečka kojeg volim i za kojeg ću se udati, spavala sam s njim, dala sam mu sebe samu na svim mogućim razinama i nikad mi neće biti žao zbog toga... Da sutra umrem, došla bih pred Boga čistog obraza iako po Bibliji nisam čista...Ali mi smo prvenstveno sami odgovorni za svoju savjest, a to što sam ja učinila s njim pada na moju savjest i to je bila moja odluka, i bila je prožeta ljubavlju i zato mislim da nisam neoprostivo sagriješila...
No problem je u tome što mi on nije prvi, prije njega bila sam dvije godine u vezi i spavala sam s tim dečkom, jer sam bila uvjerena da sam našla svoju pravu ljubav (danas kad uspoređujem te dvije veze, shvaćam da je to ustvari totalno neusporedivo uopće!..), bila sam mlada i naivna... E, zbog njega recimo, i zbog još par takvih sličnih gluposti, meni je užasno krivo.
Ja se zbog tih pogrešaka osjećam krivom pred Bogom, a zbog sadašnjeg dečka ne. Ne znam al samoj sebi to nemrem objasnit..

Nije svaki seks isti. Nije isto dal spavaš s nekim kome ni ime ne znaš, ili pokloniš samog sebe osobi koju voliš svim srcem. Zato nemrem na sve situacije jednako gledat, nije baš svaki seks grijeh. Iako ga Crkva takvim smatra!
Eto, zbog takvih mojih stavova ne znam dal uopće ima smisla ući u ispovjedaonicu i ispovjediti sve to svećeniku, koji me vrlo vjerojatno neće shvatiti, nego će reći da takvim stavovima samo pokušavam opravdati samu sebe i svoje želje, i da je svejedno jesam li spavala sam sadašnjim dečkom, sa bivšim ili s nekim trećim, u Božjim očima sve je to isto... A ja mislim da nije.

Ne znam, mislite li vi da se opravdavam? Da je svaki moj bivši dečko jednaki grijeh? Da ima smisla to ispovjediti ili da i dalje krijem sve to u sebi? Jer zadnje kaj želim je doć na ispovjed i reć da sam sagriješila bludno, a znajući da ću to opet napravit! To mi tek nema smisla i to je tek lažna ispovjed, znači kaješ se Bogu za grijeh koji ćeš ionako opet napravit i tog si svjestan. Ne želim uć u začarani krug "seks - ispovjed - seks - ispovjed...". To je besmisleno.

Al opet, bojim se što bi mi svećenik mogao reći. Da sam jako sagriješila jer sam spavala s nekim prije braka (i to ne s jednom osobom), pa na kraju ću se osjećat samo još gore, a ne lakše!

Što vi mislite? Gleda li Bog na sve to isto onako kako gleda i Crkva? Smijemo li tu i tamo prekrojiti zapovjed i ostati mirne duše, ili se baš svega treba držati od riječi do riječi,a ak to ne radiš počinio si grijeh? Znam da sam razvezala malo previše, al muči me to već dosta dugo i treba mi nečije iskreno mišljenje...

Fala.

Nije lako u pitanjima tuđih savjesti ispravno prosuditi. Ipak bih to prepustio ispovijedniku. Ono što ti mogu reći je nauk Crkve u tom pitanju. Spolni čin izvan braka je teški grijeh, odnosno materija smrtnog grijeha (ali ne nužno i smrtni grijeh). Da malo pojasnim. Da bi neki čin bio smrtni grijeh, trebaju biti zadovolja ova tri uvjeta:

1. teška stvar (teška povreda Božjeg zakona, tj. Božje i crkvene zapovijedi, Zapovijedi ljubavi...),

2. jasna, puna svijest o važnosti stvari (znanje da je neki čin grješan, da je zlo, da se protivi Božjem zakonu),

3. slobodna volja u odluci (dostatni stupanj slobode, potpuni pristanak, osobni izbor zla).

Dakle, teška stvar, znam i hoću (zajedno). Ako bar jedan uvjet nije ispunjen, tada grijeh nije smrtni, već može biti samo laki. Blud, tj. spolni odnos slobodnog muškarca i slobodne žene izvan braka se protivi 6. Božjoj zapovijedi, te time spada u tešku stvar. E sada, da bi to bio smrtni grijeh, trebaju biti ispunjena preostala dva uvjeta. Nitko ti ne može reći jesu li ta dva uvjeta ispunjena kod tebe ili nisu. O tome bi trebala prosuditi sama (ili uz pomoć ispovijednika) ispitujući svoju savjest. Na ispovijedi se je dužno reći sve smrtne grijehe kojih je čovjek svjestan.

Da se nalazim u tvojoj situaciji (ali sa svojom savješću), ja bih bio uvjeren da sam počinio smrtni grijeh.

Inače, kajati se može samo za počinjeni grijeh, a ne za onaj koji će se tek počiniti. U trenutku ispovijedi, uz kajanje i samu ispovijed grijeha, treba se donijeti čvrsta odluka da da će se učiniti sve što je moguće kako se grijeh ne bi ponovio. To nije sigurnost da se više neće griješiti, već stav srca koje osuđuje grijeh i ne želi više griješiti. Naravno, kako smo mi ljudi slabi, teško možemo izbjeći grijeh, ali bitna je odluka u trenutku ispovijedi da ćemo se ostaviti grijeha (bez toga ispovijed nije valjana).

Mislim da nije toliko strašno sagriješiti, koliko neko zlo proglasiti dobrim i ispravnim. Po meni, to je najveća opasnost modernog doba.

Nadam se da sam ti barem malo pomogao. Želim ti svako dobro i puno uspjeha u rješavanju ovog problema savjesti.

[Svitac]

Prema tome, ispovjedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da ozdravite!



Po tom savetu bi i svecenik verniku morao da ispovedi svoje grehe, samo se plasim da bi nakon te ispovesti vernik postao ateist.