Trogodišnjaci i stariji - topic podrške roditeljima

[dear]

Ipiz kaže:

Pozdrav
Riječ je o ispadima bijesa djevojčice (dobi od oko 4god), rekao bih da se ne radi samo o tantrumu nego da je muči nešto što možda ne može izraziti. Također, sve emocije su joj povećane u zadnje vrijeme te ponekad ima noćne strahove, kada se smiri tek kad prijeđe u naš krevet i uz višesatno umirivanje. Priznajem, imao sam problema s tim da joj kažem "ne" kad nešto želi pa sam je malo razmazio. Sada na bilo koju zabranu reagira plačem i bijesom. To je često predmet rasprave mene i supruge. Također, supruga i ja smo nedavno imali veću svađu oko bitne teme (mjesta stanovanja) i u afektu sam joj prigovorio u vezi njenog neiskustva u tom pitanju (poveća je razlika godina između nas). Sutradan u negodovanju oko jela koje joj je supruga pripremila djevojčica je ponovila moje riječi (u stilu "što ti znaš, mlada si pusti me..."). I još nešto, imamo i još jednu kćer slične dobi pa se njih dvije često igraju na način da kopiraju roditelje ti. nas. Uvijek jedna preuzima moju ulogu, a druga supruginu i igraju se svih situacija kroz koje smo prolazili taj dan. Ne znam je li to zdravo. Napominjem da je to jedina svađa koju smo imali u zadnje 3 godine braka tako da inače djevojčice žive u mirnom okruženju

Igre oponasanja su dobre, karakteristicne djeci. Ponasanje koje opisujes zvuci kao faza negativizma. Procitaj malo o tome.
Bitno je djeci postaviti jasne granice, biti dosljedan i na koncu birati bitke. Sitne nepodopstine se toleriraju cak i u predskolskim ustanovama.
Bitno je razmisliti prije nego nesto kazes, ali ako si rekao ne tada treba "izgurati" do kraja. Inace rusis sebi autoritet. Sjedite supruga i ti i dogovorite se koja ponasanja mozete tolerirati, koja ne i budite dosljedni. Tako ce dijete prihvatiti pravila. Ako je nesto "ne" treba biti odlucan, po modernoj pedagogiji nema kazni vec samo "time out" koji traje minut, dva, tri dok dijete razmisli. Ako na bilo koju zabranu reagira placem znaci da nemate granica, i trebate raditi na tome. Nece biti lako u pocetku, bit ce placa no s vremenom ce shvatiti da ne znaci ne pa ce lakse prihvatiti.

[mart28]

Ipiz kaže:

Pozdrav

Riječ je o ispadima bijesa djevojčice (dobi od oko 4god)

Ja imam klince od 4 godine.....blizance.
Normalno je da djeca oponašaju roditelje i odrasle koji s njima žive.
Ako se vi burno svađate ili općenito reagirate na nešto što vam se ne sviđa će i djeca to činiti.
Općenito je važno s njima puno razgovarati i sve im unaprijed najavljivati tipa "sad ćemo se obući, pa npr što želiš obući, pa kad se obućemo idemo papati. Pa kad se napapamo ćemo zubiće oprati itd.
Dobro je reći npr "ljuta sam treba mi pauza" i maknut se, sjesti negdje. Pa kad je i dijete ljuto rekneš "jesi ti to ljuta?" "Trebaš malu pauzicu" itd. I sjedneš je negdje kraj sebe dok se ne smiri.
Moji klinci sami kažu da trebaju pauzicu.
Što se noćnih mora tiče isto treba pitati čega se boji, dobro je demonstrativno pretražiti sobu da se negdje ne krije koje čudovište i reći da ga nisi našao. Općenito hrabriti da rekne čega se boji.
I dobro je "igrati se" crtamo kako se osjećamo pri čemu je naglasak na korištenju boja.

[hurmašica]

Curica 5 godina, jedinica, dijete kojem je od rodjenja posveceno mnogo paznje.
Ide u vrtic, sport, redovno izlazimo u park.
U zadnje vrijeme cca mjeswx dana trazi paznju sve vise od supruga i mene, tako da smo mi vise iscrpljeni. Postala je jako nestasna, cesto bez razloga place, ljuti se i svadja, od nedavno prijeti da ce otici zivjeti kod babe i dede.
Nista se u nasoj svakodnevnici nije promijenilo , tako da ne shvatamo da li je samo jos jedna faza ili nesto negativno prozivljava. Da li treba da se brinemo?

[Magic-Witch]

Nostalgic kaže:

Evo mojih primjera..pisem ih da sama ne popizdim
- svijetlo, vrata gdje god da jesmo mora otvoriti ona
Tusirat se mora "sama"(a mi moramo kraj nje stajati)
Nece prat zube
Nece ici spavati
Nece jesti
Nece se obuci
Nece kapu
Ne smijem sjesti lijevo nego desno
Ne smijem skrenuti desno nego lijevo autom
Mora izac sama iz autosjedalice
???
Ima tko da me utjesi da to eksli prodje ...

Vidim da je stari post ali je li roditelji "postuju" ova pravila ili ih "ignoriraju"?

[Snow Fairy]

Ovisi o cemu se radi. Uvijek sam birala bitke

[gawran]

Ovako, imamo sina, sad ce 4. Počeo se inatiti do boli. Prosle godine u 8. mj smo se preselili, dobio je brata i krenuo je u vrtic. To je bila faza Boze sacuvaj. I ja i zena smo ga pripremali na to, mjesecima prije, i kad je brat dosao nismo ga zanemarili, ali on je sve gori i gori. Neće slušati. Nema što nismo probali, od grli ljubi, do znam sine, do ljubi sine, do kazni, do stajanja u kutu, do kuhačom, nema Boga da posluša. Ali danas mi je napravio takav ispad da sam mislio da cu ga rastrgati. Radi ih često u zadnje vrijeme, nije mu po volji i počne lupat nogama od pod jer zna da nam smeta i neće prestat. Danas ga vozim u vrtić, parkiram ispred, on iza ima mač koji mu je baba kupila, ja tvrdim da su ga mama i baba razmazile ali na koncu ja ispadam lud. Ja mu kazem da ne moze sa mačom u vrtić on tu već počne negodovat, uzmem mu mač, izvadim iz auta, on me gleda u oči vrišti i lupa od pod. Ja reko smiri se, smiri se. Ne i ne. Prestane plakat ali vidim taj bijes i inat, udjemo u vrtic, kazem mu da se presvuče jer tako već mjesecima, sam se mora skinut i preizut, što mu i ide i nije se inatio. Ne, nema dragog Boga da se on presvuče, sjedi na klupici u vrtiću i gleda me. Govorim mu, molim ga, ne! Reko nećeš danas ići kod Marka (najbolji prijatelj) na rođendan. Tu on počne negodovat. Reko hožeš ić na rođendan: da. Hoćeš se presvuć: gleda me u oči i ne odgovara. Ja sam poludio. Na kraju sam ga ja presvuko, rekao da neće ići na rođendan i otišao iz vrtića, on je ostao vrištat. Dakle jesam li ja lud jbt?! Nisu sva djeca ista, ja mislim da te metode cici mici, ja te razumijem, tebi je tesko, ti ne znas iskazat emocije su za mene teški cirkus. Ja ozbiljno mislim da će nas to koštat, ako nastavimo sa time. To po meni pogoršava to njegovo ponašanje, iako smo pokušali. Ja sam odustao, ja ignoriram njegovo ponašanje i zaprijetim mu se i onda stane. Žena i dalje uzaludno, ponavlja i ponavlja i čita mu priče i šta ja znam. Molim bez osude ali ja mislim da ga treba dobro ispendrečat po guzici jer ja ne vidim drugi način, probali smo sve! Sve....

[QuercusRobur]

Očito nisi koristio metodu "cici-mici", i kažeš, tvoja funkcionira ? (Sorry, ne vidim da baš stane.)



Bitna je dosljednost, bitno je da ono kaj kažeš i napravit, a nije niti za bacit promislit o vlastitom ponašanju. Želiš li da te dijete sluša zato što te se boji? Misliš li da će u tom slučaju dijete doć za tobom kad će imati neki problem?


I na kraju, to i je dob, kad djeca isprobavaju granice, Žirko je isto bio nemoguć. Težak je bio i ostao, ali je nebo i zemlja njegovo ponašanje prije godinu-dvije i sad.

Jesam ga mogla nalemat pa da šuti čim ga pogledam? Jesam. Kaj bih dobila tim? Vjerojatno dijete koje tu svoju agresiju ispoljuje negdje drugdje (npr. na drugoj djeci) i dijete koje nema povjerenja u mene.

Da, zahtijevalo je puno volje i energije s moje strane, ali može se kad znaš zašto radiš to što radiš i kad te zanima i dijete, a ne samo tvoja (ne mislim na tebe, pišem općenito) ugoda.



A ove fore "mama i baka su ga razmazile" neću ni komentirat .

[gawran]

QuercusRobur kaže:

Očito nisi koristio metodu "cici-mici", i kažeš, tvoja funkcionira ? (Sorry, ne vidim da baš stane.)



Bitna je dosljednost, bitno je da ono kaj kažeš i napravit, a nije niti za bacit promislit o vlastitom ponašanju. Želiš li da te dijete sluša zato što te se boji? Misliš li da će u tom slučaju dijete doć za tobom kad će imati neki problem?


I na kraju, to i je dob, kad djeca isprobavaju granice, Žirko je isto bio nemoguć. Težak je bio i ostao, ali je nebo i zemlja njegovo ponašanje prije godinu-dvije i sad.

Jesam ga mogla nalemat pa da šuti čim ga pogledam? Jesam. Kaj bih dobila tim? Vjerojatno dijete koje tu svoju agresiju ispoljuje negdje drugdje (npr. na drugoj djeci) i dijete koje nema povjerenja u mene.

Da, zahtijevalo je puno volje i energije s moje strane, ali može se kad znaš zašto radiš to što radiš i kad te zanima i dijete, a ne samo tvoja (ne mislim na tebe, pišem općenito) ugoda.



A ove fore "mama i baka su ga razmazile" neću ni komentirat .

Moja je metoda funkcionirala, kad sam rekao stani, on je stao. Zena koja koristi svoje cici mici metode je na rubu zivaca jer cim ja odem on je divlji Međutim ja sam omekšao, a on se i meni počeo penjati po glavi. Ne znam. Što ako sa godinama bude gori? Onda ce biti kasno. Tebi je tvoj mali prestao, to ne znači da će moj biti takav.

Hoce li meni doci kad ima problem? Vjerojatno ne, to je na žalost i poanta, ja i on nismo prijatelji, ja neke stvari moram raditi jer sam mu otac, ne jer ja to volim. Zeni nek priča o svojim problemima, tako sam i ja i eto.

Dakle tvoj savijet je da pričamo sa njim i ponavljamo mu i ponavljamo i mozda mu nekad udje u glavu? Unatoč njegovom lupanju po podu, unatoč vikanju, unatoč scenama koje po dućanima radi kad nije po njegovom?

[maestranza]

gawran kaže:

Ovako, imamo sina, sad ce 4. Počeo se inatiti do boli. Prosle godine u 8. mj smo se preselili, dobio je brata i krenuo je u vrtic. To je bila faza Boze sacuvaj. I ja i zena smo ga pripremali na to, mjesecima prije, i kad je brat dosao nismo ga zanemarili, ali on je sve gori i gori. Neće slušati. Nema što nismo probali, od grli ljubi, do znam sine, do ljubi sine, do kazni, do stajanja u kutu, do kuhačom, nema Boga da posluša. Ali danas mi je napravio takav ispad da sam mislio da cu ga rastrgati. Radi ih često u zadnje vrijeme, nije mu po volji i počne lupat nogama od pod jer zna da nam smeta i neće prestat. Danas ga vozim u vrtić, parkiram ispred, on iza ima mač koji mu je baba kupila, ja tvrdim da su ga mama i baba razmazile ali na koncu ja ispadam lud. Ja mu kazem da ne moze sa mačom u vrtić on tu već počne negodovat, uzmem mu mač, izvadim iz auta, on me gleda u oči vrišti i lupa od pod. Ja reko smiri se, smiri se. Ne i ne. Prestane plakat ali vidim taj bijes i inat, udjemo u vrtic, kazem mu da se presvuče jer tako već mjesecima, sam se mora skinut i preizut, što mu i ide i nije se inatio. Ne, nema dragog Boga da se on presvuče, sjedi na klupici u vrtiću i gleda me. Govorim mu, molim ga, ne! Reko nećeš danas ići kod Marka (najbolji prijatelj) na rođendan. Tu on počne negodovat. Reko hožeš ić na rođendan: da. Hoćeš se presvuć: gleda me u oči i ne odgovara. Ja sam poludio. Na kraju sam ga ja presvuko, rekao da neće ići na rođendan i otišao iz vrtića, on je ostao vrištat. Dakle jesam li ja lud jbt?! Nisu sva djeca ista, ja mislim da te metode cici mici, ja te razumijem, tebi je tesko, ti ne znas iskazat emocije su za mene teški cirkus. Ja ozbiljno mislim da će nas to koštat, ako nastavimo sa time. To po meni pogoršava to njegovo ponašanje, iako smo pokušali. Ja sam odustao, ja ignoriram njegovo ponašanje i zaprijetim mu se i onda stane. Žena i dalje uzaludno, ponavlja i ponavlja i čita mu priče i šta ja znam. Molim bez osude ali ja mislim da ga treba dobro ispendrečat po guzici jer ja ne vidim drugi način, probali smo sve! Sve....

Kad već pitaš - pa, da, jesi, ti si lud. Ok, ne možda lud, ali nerealističan i okrutan prema vlastitom djetetu (što misliš kakav je osjećaj kad te osoba koja se brine za tebe, osoba o kojoj ovisiš, ostavi samog da vrištiš ili te ignorira i prijeti ti se?). I razumijem da to dolazi iz osjećaja nemoći, i znam koliko izluđujuće mogu biti te razne situacije navlačenja, ali problem je obično u nama i našim očekivanjima i tome kako se mi postavimo, jer smo kao odrasle osobe mi ti koji su odgovorni za odnos s djetetom, nisu djeca ta koja to mogu fino posložiti.

Jesi svjestan koji je bijes u tebi pobudilo to što ne možeš napraviti to što želiš (a to je recimo bilo ostaviti dijete u vrtiću bez puno muke)? A što misliš kako je njemu kad ne može napraviti što želi (uzeti mač u vrtić)? A djeca imaju još hrpu takvih situacija svaki dan u kojima stalno očekujemo od njih da naprave nešto što MI želimo i trebamo od njih, i nemaju previše kontrole i izbora u vlastitom životu. I ti kao odrasla osoba imaš razvijen prefrontalni korteks u mozgu i puno puno veću kontrolu impulsa od djece, pa svejedno te razbjesni.

Jel bi tebi pomoglo da ti sad na ovu tvoju priču ja kažem "smiri se, daj se samo smiri"? Većinu nas to apsolutno ikad ne smiri - zašto očekuješ da bi to tvom 4-godišnjem djetetu trebalo išta pomoći?

Ne vrijedi ništa govoriti kao po traci "znam, sine" i "razumijem, sine" kad u podlozi si misliš da to ništa nema smisla, da mama i baba rade gluposti, i da ga treba kazniti i fizički napasti (jer to je ono što "ispendrečat po guzici" zapravo znači, fizički napasti vlastito dijete).

Djeca to osjete, kuže oni dobro kad ih se netko zaista trudi razumjeti i podržati. I to ne znači da im je sve dozvoljeno i da se digne ruke od bilo kakvih očekivanja, uopće ne. Ali to znači da treba uložiti truda u stvarni odnos s djetetom, u povezivanje s njim takav kakav je, u vjeru da je ono zasebno biće koje zaslužuje poštovanje (a nikog koga poštujemo ne bismo izlemali po guzici, to ne ide zajedno). To znači da treba raditi na osvještavanju vlastitih osjećaja, vlastitih reakcija. Je li tebe itko nekad zaista podržao kad ti je bilo teško? Ili stvarno smatraš da je to glupost, da bismo svi trebali ići svijetom potiskujući osjećaje dok ne eksplodiraju negdje, ne radeći stvari isključivo u strahu od kazne?

Nema dijete problem sa slušanjem, jer poprilično sam uvjerena da si mu rekao da nosi mač u vrtić ili ponudio da ga odvedeš na sladoled da bi te sasvim dobro čuo. A to što dijete ne želi uvijek bespogovorno slijediti vaše zahtjeve, to je drugi par rukava. Dijelom je to stvarno razvojna faza, to je ono čime dijete shvaća na koji je način različito od vas, shvaća svoje granice, otkriva svoju autonomiju. I svi bi mi da dijete bude sposobno odgovorno donositi vlastite odluke kad je odraslo, da bude samostalno i svjesno sebe (a ne recimo da poklekne pritiscima lošeg društva) - e pa to znači da u ovim fazama treba imati razumijevanja za njih i truditi se naći načine da dobijemo što želimo (jer normalno da i mi kao roditelji imamo pravo na želje i potrebe i funkcioniranje u svakodnevici, da ne bi ispalo da se zalažem za neku kompletnu anarhiju i podređivanje svega djetetu), ali bez da uništimo osjećaj želje i autonomije u djetetu.

U toj dobi je najčešće najlakše dobiti ih da rade što želimo kroz igru, pa si tako u nekom alternativnom scenariju možda mogao izmisliti igru u kojoj te on svojim mačem proglasi vitezom i ti taj mač onda nosiš sa sobom na posebnom mjestu u autu da ga ne uzmu ljuti neprijatelji iz susjednog carstva; ili napraviti igru od presvlačenja, tko može brže, tko može tiše, može li se brzo presvući i sakriti od tih istih neprijatelja u svojoj vrtićkoj sobi Nemamo uvijek ni volje ni energije za smišljanje igara, ali često je lakše naći i volju i energiju kad znamo da nam je to najbolji način za dobiti što želimo, a da istovremeno sačuvamo i gradimo odnos sa svojom djecom. Jer u suprotnom, bez tog odnosa, jednom kad postanu preveliki za prijetnje i kazne i batine, nemamo ništa, nemamo nikakvu mogućnost utjecanja na njih, a oni imaju pred sobom još puno puno godina u kojima im zapravo treba naše vodstvo i pomoć.

[QuercusRobur]

gawran kaže:

Moja je metoda funkcionirala, kad sam rekao stani, on je stao. Zena koja koristi svoje cici mici metode je na rubu zivaca jer cim ja odem on je divlji Međutim ja sam omekšao, a on se i meni počeo penjati po glavi. Ne znam. Što ako sa godinama bude gori? Onda ce biti kasno. Tebi je tvoj mali prestao, to ne znači da će moj biti takav.

Hoce li meni doci kad ima problem? Vjerojatno ne, to je na žalost i poanta, ja i on nismo prijatelji, ja neke stvari moram raditi jer sam mu otac, ne jer ja to volim. Zeni nek priča o svojim problemima, tako sam i ja i eto.

Dakle tvoj savijet je da pričamo sa njim i ponavljamo mu i ponavljamo i mozda mu nekad udje u glavu? Unatoč njegovom lupanju po podu, unatoč vikanju, unatoč scenama koje po dućanima radi kad nije po njegovom?

Nisam niti ja svojem djetetu prijatelj, mama sam mu. Ali mama kojoj djetetu nije bed doć niti s jednim pitanjem niti problemom.

Vidi, sve ovisi kaj zapravo hoćeš. Kaj hoćeš naučit svoje dijete, kaj smatraš da je važno u životu, i na kraju i kakav odnos želiš imat s njim.

Ja se sa svojim djetetom dogovaram. I dogovorim kaj će se desit ako ne bude tak kako smo se dogovorili. I onda se tak desi. Naravno da neki put poživčanim i u afektu lupim neku glupu kaznu, ali se je i onda u pravilu držim (ili se ispričam i kažem da sam pretjerala).

Što se deranja tiče, da, u ovim godinama je to sve sasvim razumljivo. Da se tak dere s 10, bio bi problem. Sad je samo iritantno, ali tu postavljaš temelje, i učiš ga. I prihvatit svoje emocije, i izrazit ih na neki prihvatljiviji način. I prvenstveno, učiš ga primjerom. Kak se ti ponašaš (ne mislim prema njemu samo), kad si ljut, nešto ti ne paše, nervozan si?


Problem je kaj ljudi zamijenjuju dosljednost s nekakvom grubošću, a po meni i to kaj očekuju slijepu poslušnost od djece. Zašto bi dijete radilo to kaj ti hoćeš? Zašto ono nema pravo izrazit svoje negodovanje? Jesi ti sretan i ljupko se nasmiješiš kad te netko tjera da radiš ono kaj ne želiš?



Što se prestajanja tiče, puno je vjerojatnije da će prestat, i to stvarno prestat, bez da svoju agresiju pomiče na vršnjake i druge, ako ćeš se prema njemu ponašat neagresivno i s poštovanjem, nego ako ćeš na njemu vježbat "ko je jači, taj kvači".




Maestranza, odlično napisano, sve si rekla .

[gawran]

Hvala puno jednoj i drugoj, ako ste zene, pretpostavljam da jeste jer ne znam tako smirene muškarce.
Summa summarum - što ja želim, nije meni bitno da on mene posluša, da mu ja kazem da skoci, on skoči.
Ono čega je mene strah da to ne bude imalo granicu, da će kasnije biti još i gori, znam ljude kojima je dijete izbačeno iz freaking vrtića jer je bio nemoguć, a njegova mama je puno knjigal čitala i koristila svakojake metode itd itd, nikad ga nije istukla. Tog je mene strah, što me netko čudno gleda jer on vrišti me boli q. Poanta je da mora znati granicu, a ja postavljam tu granicu, kako se on osjeca je ono, kuzim, ali ono...on je dijete.

Ja ipak smatram da nije svako dijete isto i da tvoja metoda nece utjecati isto na moje dijete i vice versa. No dobro, smirio sam se, pročitao vaše postove i odlučio sam opet pokušat nekom civiliziranijom metodom, valjda će mu ući u glavu nekad. Hvala

[gawran]

Iako mi je skroz interesantno. U gostima smo, idemo doma, on nece doma. Cirkus radi. I moja zena mu ajde dragi, obucemo se, dodjemo doma i idemo se kupati, igrati u kadi, i još čuda - bez efekta. Što bi vi napravili? jednostavno ne kuzim te metode gdje on nas kamenjem, mi njega ljubavlju, jer jednostavno na njega to nema utjecaja.

[QuercusRobur]

gawran kaže:

Hvala puno jednoj i drugoj, ako ste zene, pretpostavljam da jeste jer ne znam tako smirene muškarce.
Summa summarum - što ja želim, nije meni bitno da on mene posluša, da mu ja kazem da skoci, on skoči.
Ono čega je mene strah da to ne bude imalo granicu, da će kasnije biti još i gori, znam ljude kojima je dijete izbačeno iz freaking vrtića jer je bio nemoguć, a njegova mama je puno knjigal čitala i koristila svakojake metode itd itd, nikad ga nije istukla. Tog je mene strah, što me netko čudno gleda jer on vrišti me boli q. Poanta je da mora znati granicu, a ja postavljam tu granicu, kako se on osjeca je ono, kuzim, ali ono...on je dijete.

Ja ipak smatram da nije svako dijete isto i da tvoja metoda nece utjecati isto na moje dijete i vice versa. No dobro, smirio sam se, pročitao vaše postove i odlučio sam opet pokušat nekom civiliziranijom metodom, valjda će mu ući u glavu nekad. Hvala

Naravno da nisu sva djeca ista, ali ljudima općenito (ne samo djeci) nije svojstveno da im se sviđa kad ih netko gazi ili tretira bez poštovanja .

Granice će imat, ako ga naučiš da poštuje tvoje granice i ti njegove. S tim da moraš bit svjestan da si ti odrasli, a on dijete, i da neće uvijek reagirat na tvoje granice s oduševljenjem. Ali naučit će.

I moje je mišljenje da će puno vjerojatnije bit problematično i izbačeno iz vrtića (ne mislim si to niti ovak, ali kad smo već kod ekstrema), ako ćeš se ponašat prema njemu bez poštovanja nego obrnuto.

Da ti još jednom dam svoj primjer, za Žirka nikad nisam dobila niti jednu niti najmanju pritužbu u vrtiću ili školi, upravo obrnuto, jer zna on vrlo dobro kak se treba ponašat. Ali dijete kao dijete, tamo gdje se osjeća sigurno, tj. sa mnom, ispušta sve svoje frustracije i negativnu energiju (kao što rekoh, sve manje i manje, polako uči bolje načine).


Ja prema svojem djetetu nisam agresivna, ali bome nisam niti popustljiva. Npr. navečer može gledat crtiće/filmiće 20 minuta. I hrpu puta se desilo da je htio još, počeo se bacakat i slično. Ja bih ga zagrlila, rekla da mi je žao i da kužim, i da sam ja isto htjela gledat crtiće do u beskonačnost kad sam bila mala, ali da to nije dobro i ne može i gledat će ih sutra. I ne popuštam. I ispadi su sve rjeđi i sve kraći.

Ili se meni ne da igrat s njim lovice i slično. Evenutalno mu kažem može jednu rundu, ali to se igraj s drugom djecom inače jer je meni to dosadno. To je moja granica. I može se žalit kolko hoće, žao mi je, neću (s tim da se trudim da pokušamo možda nać neku drugu igru koju želimo oboje, a ponekad mu samo kažem nek se dosađuje, dosada je super ).


Uz sve to...djeca su svoji ljudi, na neke se da utjecat manje ili više, mi se možemo trudit radit najbolje što možemo, ali to je njihov život i njihovi izbori, i mi ipak nismo odgovorni za njih (u tom smislu). Kao što moji roditelji nisu odgovorni za moje greške niti zaslužni za moje uspjehe (iako su mogli imat nekog utjecaja i imali na sve skupa).
Mislim da je to nekad teško ljudima shvatit i prihvatit.

gawran kaže:

Iako mi je skroz interesantno. U gostima smo, idemo doma, on nece doma. Cirkus radi. I moja zena mu ajde dragi, obucemo se, dodjemo doma i idemo se kupati, igrati u kadi, i još čuda - bez efekta. Što bi vi napravili? jednostavno ne kuzim te metode gdje on nas kamenjem, mi njega ljubavlju, jer jednostavno na njega to nema utjecaja.

Dogovorila bih pravila za slijedeći put prije nego idemo u goste, kao prvo.

Kao drugo, djeca ti često pikaju najviše tamo gdje vide da te smeta. Ako si smiren, u pravilu će se i oni smirit puno prije.

Shvati da je odnos roditelj-dijete duboko asimetričan, to dijete ne može otić od tebe, ovisno je o tebi, a ti si odgovoran za njega (u smislu brige i razvoja). Zato je važno s ljubavlju, da bi to dijete na kraju u sebi razvilo ljubav, naučilo prihvaćat sebe i druge. I opet, to ne znači da ćeš reć "super mi je kak se ponašaš, samo tako dalje", nego "vidim da ti jučer baš nije sjelo ovo, kaj je bilo? Želim da se dogovorimo na nekim pravilima...."

Uče prvenstveno od nas dok su tak mali, mene zna zabezeknut kad vidim neko svoje ponašanje kak se zrcali u njemu, i često skužim kak sam zapravo blesava, a pravim se tu nešto pametna...



E: Inače, spomenula je Maestranza, nije loše pokušat okrenut na igru ili šalu, to isto zna upalit u sekundi.

[tiluriumm]

gawran kaže:

Moja je metoda funkcionirala, kad sam rekao stani, on je stao. Zena koja koristi svoje cici mici metode je na rubu zivaca jer cim ja odem on je divlji Međutim ja sam omekšao, a on se i meni počeo penjati po glavi. Ne znam. Što ako sa godinama bude gori? Onda ce biti kasno. Tebi je tvoj mali prestao, to ne znači da će moj biti takav.

Hoce li meni doci kad ima problem? Vjerojatno ne, to je na žalost i poanta, ja i on nismo prijatelji, ja neke stvari moram raditi jer sam mu otac, ne jer ja to volim. Zeni nek priča o svojim problemima, tako sam i ja i eto.

Dakle tvoj savijet je da pričamo sa njim i ponavljamo mu i ponavljamo i mozda mu nekad udje u glavu? Unatoč njegovom lupanju po podu, unatoč vikanju, unatoč scenama koje po dućanima radi kad nije po njegovom?

Metoda ne "funkcionira", nego je samo flaster na otvorenu ranu. Dijete stane jer se prestraši, jer je šokirano, jer ne zna što ga očekuje. Kako ste i sami shvatili, čim vas nema vraća se na tvorničke postavke i nastavlja ispoljavati tu istu tugu, frustraciju, bijes, nemoć, strah...
Tuđa nervoza, borba i neshvaćanje nas izbacuju iz cipela onda kad i sami nismo u zenu, borimo se s predrasudama, umorni smo, želimo da nas druga strana čuje. Oni se zapravo ponašaju isto na drugačiji način. Sve mi mame se borimo same sa sobom i od dječjeg grintanja, plača i divljanja zapravo nas puno više brine i grize ono unutra - jesam li stvarno ja možda kriva, jesam li ga razmazila, hoće li uvijek ovako plakat za sve, hoće li se u divljanju ozlijedit, čuju li nas vani, ljute li se susjedi, sigurno misle da odgajam divljaka (jer djeca su inače programirani roboti).

Dakle zavaravate se s tim da vam išta funkcionira, samo kratkoročno dobijete što hoćete.
Što ako godinama bude gori? Kojim to godinama? Narednih 5 dok je još malo dijete koje pokušava istražiti i razumjeti svijet oko sebe u koji se mora uklopiti? Što ako bude još gori, tražio još više pažnje, ljubavi, suosjećanja? Zašto ste ga željeli i napravili i dobili? Da mu to i pružite ili samo da dobijete nekog tko će na papiru nastaviti lozu još jednu generaciju?
Narednih 10g bit će sigurno još gori, puno gori, jer je to dob kad nas kao rasu svijet ljuti, sve nas ljuti, želimo biti odrasli, želimo sami upravljati svojim životom, želimo biti dio svijeta i prihvaćeni, a ne želimo prihvatiti pravila koje nam to nameće, bilo škola, bilo roditelji, očekivanja... Želimo biti odrasli, a zapravo smo unutra još samo nezrela djeca. Svi smo prošli pubertet. Koliko će teško i loše biti ovisi upravo o tome hoće li s 15 imati debelo usađen osjećaj da ga nitko, pa ni vlastiti roditelji ne shvaća, ne voli, mrzi pa se onda ode u utjehu poroka, beznađa, problema u školi, društvu, svuda. Ili će ipak biti usađen osjećaj da čak i kad nam je najteže, kad smo najlošiji, kad sami sebe ne razumijemo i ne volimo, ipak postoje ljudi koji će nas voljeti uvijek i bez obzira na sve. U tom slučaju prođemo sve bure hormona i preispitivanja, pronalaženja samih sebe na čvrstim nogama i do 30ih postanemo relativno zrele i razumne osobe bez potrebe za antidepresivima isl.

Ovaj vjerojatno ne, to je i poanta" me strašno rastužio, a nemam veze s vama. Da moj muž tako razmišlja vrlo je vjerojatno da nikad ne bismo bili ni u vezi kamo li imali dva djeteta i to sina. Ovo je vjerojatno i utjecaj vašeg odgoja, odrastanja i obiteljskih odnosa na koje ste navikli.
Sjednite malo i razmislite o tome dublje. Jeste li se stvarno odrekli vašeg očinstva prije nego ste uopće ocem i postali? Vidite li se stvarno u životu vašeg djeteta kao novčanik koji mora trajati i biti tu dok ne postane samostalan i krene sam zarađivati, a onda druže moj snalazi se. Sjetit ću te se tamo u 70ima ako me još bude pa bude trebalo davat inzulin, mijenjat mi pelene itd. Ako ostanete na svojim tvorničkim postavkama onda već sad krenite odvajati za dom tako da i tad zaboravite da imate dijete i ne zamarate ga, jer kao što ste rekli vi ste mu otac, on vama sin. Niste vi nikakvi prijatelji i radite samo ono što morate.
Ujedno budite iskreni prema ženi, raziđite se i dajte joj priliku da nađe čovjeka koji će je razumjeti, koji je neće kriviti da je razmazila malo dijete od 4g (što je ništa, u životu majke to su 4 dana - iz iskustva, imam 4godišnjaka i 2 godišnjaka i kad se nekad zamislim doslovno kao da sam ih rodila prije 2 i 4 dana, a ne godine), koji je neće prozivati nesposobnom i popustljivom majkom, koji će i njoj i djetetu pružiti potrebnu pažnju, ljubav i pomoć, a ne svoje vlastite frustracije, nesposobnost roditeljstva i osude.

"mozda mu nekad udje u glavu? Unatoč njegovom lupanju po podu, unatoč vikanju, unatoč scenama koje po dućanima radi kad nije po njegovom?"

Da, možda, jer hrpa odraslih kad je ljuto, frustrirano, razočarano, bijesno... lupa šakom od stol, o zid, o druge ljude, razbija, psuje, udara, iskaljuje se na životinjama, djeci, ženama, gleda nasilne filmove ili sportove da mozak otpusti adrenalin itd. Hrpa odraslih kad je nervozno napravi tantrum blagajnici, teti na salamama, psuje jer neka cijena nije dobra ili jer nema proizvoda koji hoće itd. Djeca nisu ništa posebno niti enedemska vrsta, samo mali ljudi s velikim emocijama koje ne znaju imenovati, a ne znaju ni što bi s njima. Tantrumi koji krenu s godinu kad nam oči pošteno progledaju ne završavaju nikad u životu, samo ih mijenjamo. S dvije ili 5 godina nemamo druge nego lupati nogom o pod, glavom o zid, baciti igračku da se razbije, s 20 se dobro ispsujemo i razbijemo čaše od pod, s 40 se neki zapiju u kafiću pa razbijaju, neki kupe bijesno auto pa se pokazuju, neki... sa 70+ opet mozak polako degradira, vraća se na tvorničke postavke i postajemo nerazumni dvogodišnjaci mentalno i fizički, stari smo, nemoćni, nitko nas ne razumije, a svakoga trebamo. To je taj "tužni" ciklus ljudskog života koji je prvo potrebno prihvatiti i s njim se pomiriti da bismo mogli odgajati nove ljude. I prihvatiti da dijete od 4 g ne zna što i osoba od 40, ništa nije doživjelo ni vidjelo ni okusilo osim sigurnosti i želje za svojim roditeljima.

Na nama je da ako smo se već odlučili da budemo roditelji onda se i borimo sa svojim ranama, kompleksima, nedoraslostima, problemima. Neke ćemo svejedno preliti na svoju djecu jer su oni već samim svojim postojanjem pola nas, a dio jer ljudska rasa jednostavno uči kopiranjem onog što vidi. Ali ako budemo uporni, dosljedni, snažni, odgovorni, onda možda, samo možda uspijemo postići da naša djeca budu 20% bolje osobe od nas samih, slobodnije fizički, zdravije mentalno, pametnije i sigurnije u sebe, jednog dana, ne za 5g, nego za 50.


Roditeljstvo nije sprint, nego maraton i kad je teško treba se spustiti na razinu djeteta, razumjeti ga, shvatiti, ne vrištati mu smiri se, jer smirimo li se mi kad smo živčani i netko nam pametuje smiri se?, pričekati ga da se to i dogodi i onda nastaviti dalje. Zbog ritma života nekad to nije moguće, u gornjem slučaju smirile su ga sigurno tete i dalje se nastavilo, ne treba se gristi jer je ostao uplakan, ali mogli biste se malo gristi što vam je važnije što vas on eto nije poslušao i bio je nemoguć, nego što vi kao odrasla osoba niste sposobni i voljni pokopčati da je malo dijete bilo razočarano što ne može nositi svoju igračku, pa je onda bilo razočarano što mu osoba koja mu je sve na svijetu nanosi bol i nepravdu, pa je onda bilo razočarano samim sobom što nije dovoljan i dobar, pa je onda bio razočaran i tužan i uznemiren što ga osoba koja mu je sve na svijetu ostavlja samog. Vraća li se po njega? S 4g im još nije skroz jasno što je obitelj, tko su to mama i tata, a svakako nisu sigurni vraćaju li se po njih. Zato se i ne završavaju još faze ne želim u vrtić i separacijske krize se i dalje mogu pojavljivati kao kad su nešto manji.


Strah od odvajanja od poznatih osoba i stvari obično prestaje tek kroz osnovnu školu kad se naučimo samostalno kretati po ulici i upamtimo put i načine za doći doma sami. Tada znamo i ako nas ostave, ako se izgubimo da smo sigurni. Većina djece je stvarno dovoljno samostalna i sigurna i za ostati vani sami i za ostati doma oko 5. razreda, s 12 g, netko prije netko kasnije.
Prava samostalnost nastupa tek nakon puberteta kad postanemo svjesni da smo samodostatni, da možemo preživjeti i privređivati sami za sebe. Sve do tada djeca su samo djeca, svi smo mi bili, čak i ako smo zarađivali svoj džeparac već od početka srednje. Znali smo da smo ovisni o roditeljima i da ih trebamo. Što nas roditelji više udaljavaju od sebe to je strah veći. Što smo sigurniji i zaštićeniji to smo prije slobodni i neovisni jer znamo da uvijek imamo sigurnosnu mrežu negdje, čak i kad je ne vidimo.

Raspisala sam se, nenamjerno, planirala sam se samo u par rečenica osvrnuti, ali eto. Nadam se da će vas barem na minutu dok čitate natjerati da zastanete, da se preispitate, da promislite jeste li svom djetetu samo davaoc sperme i roditeljska osoba - novčanik do prvog zaposlenja, biološki otac ili ste mu TATA.

[gawran]

Wow baš si me krivo pročitala, no dobro. Meni je još uvijek čudan ovaj pogled gdje je on jako mali, "ništa" ne razumije, ali je dovoljno velik da kuzi da sam ga razocarao, ostavio, da mu nanosim nepravdu (ako ovo kuzi sa 4 godine oke ), itd. Sad ce 4, za dvije godine 6 kada krece u skolu, ako tako nastavi, u skoli ce imat problema, on, ne ja, tj. i ja naravno. Izopcit ce ga i dijagnosticirati adhd jer je to danas in. Da ga ne volim ne bi se tu javio da čujem koji dobar savijet. Ja ga volim najvise na svijetu ali granice mora znati.

Ja svoju zenu krivim? A meni moja voljena dolazi i govori mi da ne zna sta da radi da joj po glavi skače, pogotovo kad mene nema. Ako se netko trudi oko njega to je ona, kako to objasnjavate?

[tiluriumm]

Mali je jer ne može racionalizirati. Emocije su nam urođene, ne učimo ih, one su samo dio nas. Ono što učimo je prepoznavanje, imenovanje, nošenje s njima. Ja sam ta koja pretpostavlja pa može imenovati da se radi o razočaranosti, strahu, osjećaju nemoći jer ne može nešto što želi. Oni s 2-3-5 g još ne znaju racionalizirati i reći ljut sam na tebe jer me ostavljaš u vrtiću i ne znam hoćeš li se vratiti. Želim nositi tu igračku jer mi je baka poklonila i ulijeva mi sigurnost i ljubav. Želim te sad razljutiti pa ću biti zločest jer to znači da ću kupiti još malo vremena s tobom i tvoje pažnje makar vikao na mene. Oni to uglavnom ne mogu tako reći, bilo jer ne razumiju odakle izlazi njihov bijes i nemoć, bilo jer još nemaju toliko vokabulara, bilo zato što im nekad izbacivanje emocija ima prioritet i dok se bura događa nisu sposobni razgovarati, tek kad se moj smiri nekad satima poslije možemo razgovarati što mu je bilo, zašto se razljutio, zašto je bio tužan...

Meni je drago da sam pretjerala sa zaključcima, i razumijem da dobar dio teksta i upita proizlazi iz trenutne ljutnje, nemoći i straha od smjera u kojem će dijete odrasti, ali granice i strah nisu povezane i nisu jedno te isto. Granice i kuhačom po kičmi ne ide u istu rečenicu niti tekst, kao ni granice i batine. Granice nam postavljaju i naši šefovi pa kad uz te granice ide i vikanje ili omalovažavanje to smatramo maltretiranjem, kamo li da uz neprimjeren vokabular ide i neka vrsta fizičke kazne.

Neće nitko izopćiti i dijagnosticirati adhd tako lako jer ljudi koji i imaju problema s time prolaze muku i testiranja i procese da bi došli do dijagnoza i papirologije i potpore za svoje dijete, kamo li kad je dijete samo nesuradljivo ili nemirno. A djeca sazrijevaju itekako i u 3 mjeseca kamo li 3 godine. Morate se osloboditi svojih strahova, predrasuda i projekcija da bi mogli njemu pomoći.

Morate razumjeti njegovu potrebu za pažnjom i nesuradnjom da bi mogli spustiti se na njegovu razinu i objasniti mu zašto je važno da sada bude drugačije i zašto je VAMA potrebno da se nešto dogodi pa da dalje možete nastaviti.

Isto tako posljedica nekog ponašanja i kazna ne moraju biti iste. Ako dijete napravi dramu u trgovini, izgubimo vrijeme na natezanje pa poslije kupnje ne stignemo u park to nije kazna, nego je posljedica odugovlačenja i neproduktivnosti.

Ako dijete ujutro ne želi iz auta pa se ne želi obuti (iako je skroz ok da im ponekad mi pomognemo, pogotovo ako znaju sami- jer njegovo ne želim sam kad znamo oboje da može znači želim da mi ti pomogneš - da mi se posvetiš) opet brz rastanak nije kazna nego posljedica odugovlačenja, a vrijeme ide, ne čeka nas. Oni to ne znaju. Isto tako moj mali je navikao od početka pošto je vrtić imao staklenu stijenu da mu mašem kad odlazim, ako bi zaboravila bio bi raspad. Tako i sada jako voli da se čvrsto zagrlimo i da mu mašem pri odlasku inače bude jako tužan. Oni se vežu za neke svoje male rituale koji im pomažu da se osjećaju sigurnima i nije strašno ako se potrudimo da pronađemo te rutine i sitnice koje su nama usput, a njima možda znače strašno puno.

Ako neposluh i nesuradnja onemogućuju tijek dana i odrađivanje dnevnog rasporeda kazna u vidu batina ili slanja u kut ne donosi ništa osim toga da se svi uključeni osjećaju frustrirano, tužno i povrijeđeno. Ali ako im polako i jasno objašnjavamo zašto je nešto potrebno, koji je cilj nekog procesa, koji je rezultat, a koje su moguće posljedice onda su oni to itekako sposobni s vremenom i rutinom poloviti i razumjeti. Ali treba dati vremena i sebi i njima, a i mašte.

[gawran]

Puno o tome gruntamo zena i ja i mislim da je mozda najveci problem sto je on jos uvijek mali, a mi mislimo da je veliki, pogotovo kad jos imamo malu bebu. Ali opet, dosta je pametan. On zna da ide u vrtic i da cemo doci po njega. Cesto kaze: tata ti me vodis u vrtic, a mama i braco dolaze po mene.

Imamo losih i dobrih dana, to valjda tako mora biti. Svaki put kad se u vrticu presvuče damo si pet, dobije pusu i ide ko ratnik u boj. Danas se preskinuo u 2 minute jer sam mu rekao da mora biti brži od svog prijatelja. Takve igre voli.

Hvala

[tiluriumm]

Lako je upasti u tu zamku, a ako je ističemo, onda je još i gore, moji su 23 mj razlike i nekako sam se od početka u glavi postavila kao da imam blizance, a nerijetko ljudi upadnu u zamku da očekuju da starije dijete odjednom bude zrelo, razumno kao da ima višestruko više godina. Kad je razlika još malo veća onda im je još teže jer misle da više nisu važni, da je sad samo beba glavna, da je samo beba zaštićena pa još više traže pažnju, žele biti centar svijeta, što i trebaju biti, ali ne možemo se mi poduplati, možemo se samo podijeliti koliko je moguće. S druge strane mrze kad im kažeš da su beba, čak i ovaj mali od 2g viče ja nisam beba, ja sam dječaaak. Al ipak mu je najdraže još uvijek zabit mi ruku u dekolte iako ne doji još od prošlog ljeta i stisnut se u nosiljci iako se 90% vremena ne želi uopće nositi. Tako i stariji mrzi da mu se kaže da je malen, on je veliki dječak, a s druge strane nekad mu je mrsko i čarapu skinuti, a kamo li se presvući ili sam jesti ili hodati i samo hoće biti mamina beba. Oni se sami unutar sebe bore i traže svoj identitet, svoje vrijeme, svoje želje, a mi lako sebi zabrijemo da imamo 14ogodišnjaka umjesto 4godišnjaka.

Kad rade te stvari da nešto izgovaraju to je upravo njihov način nošenja s nekim pokušajem shvaćanja rasporeda i tijeka. On to ne radi jer to zna, nego jer to očekuje i treba mu da mu to potvrdite i objasnite. Često ako ne bude tako kako su očekivali isto se jako razljute jer ih to izbacuje iz zone sigurnosti, npr. ako po mog ne dođem ja nego ga skupe tata ili baka, onda kad stigne prođemo sve zašto kako... Ili kad ga je tata prvi put vodio pa mu nije mahao isto je bio ljut i idući put nije htio pa smo polako došli zašto, aha mama nije tati rekla da mora mahnut kroz prozor Poslije sve ok.

A i sam taj proces braće/sestara, hrpa je tu emocija u njima. Moji se obožavaju, nerazdvojni su, plaču jedan za drugim, ako je jedan pod nekim napadom da netko viče na njega ili nešto ovaj drugi odmah grize, čupa osobu, plače, brani... Al s druge strane dosta je sekunda da se potuku međusobno, posvađaju oko igračke, gurnu, svađaju, vrište. Sve je to normalno, nije ništa drugo nego priroda. Kažem sebi da odgajam male tigriće i idem dalje. A isto bih nekad radije poludjela i razdvojila ih u odvojene sobe da se ne vide i ne čuju.

A igre svi vole, uz razliku što je nama to igra, a njima cijeli njihov svijet, oni se tada stvarno osjećaju moćno, uspješno, vedro i aktivno.

[Merion1]

Tiluriumm, divni postovi.