Obožavam Bridget Jones, oba dijela. I mislim da je Helen Fielding neka vrsta satiričkog genija. Međutim, svrstavanje nje u
chick lit mi je otprilike isto kao svrstavanje Azre u (hrvatski) novi val. Kao što je Štulić bio pogonsko gorivo novog vala u Hrvatskoj, ali mu glazba (niti išta drugo) nije imala blage veze s time - tako je i Helen Fielding pokrenula trend
chick lita u (pretežno britanskoj) književnosti, ali de facto ne spada u taj "žanr". Vidjele cure na njenom primjeru da može biti zabavno pisati (i čitati) o "ženskim" opsesijama hranom, težinom, muškarcima, self-help literaturom itsl., pa umislile da je dovoljno pokupiti taj sadržajni kostur ne bi li emulirale Bridget Jones.
Pretpostavljam da je rijetko koja takva sljedbenica (a bogami i rijetko koja čitateljica) primijetila svojevrsnu satiričnu citatnost BJ, iako su hintovi prije bili "šaka u oko" nego
hintovi. Recimo, Bridget radi u
Pemberly Pressu, muškarac oko kojeg se sve vrti zove se
Mr. Darcy, glavni je zaplet satkan od Bridgetinih
predrasuda prema dotičnome, izgrađenim na zlobnome traču njegova nekadašnjeg prijatelja i pokvarenog zavodnika, momak je pre
ponosan da bi se sam od sebe branio od tračeva, ukočen je i ljubav joj izjavljuje kao da drži završnu riječ pred porotom... Čak imamo i legendarnu rečenicu:
It is a truth, universally acknowledged... that a moment one area of one's life starts going well, the other one turns to shit. Mislim, helou? Jane Austen, anyone? Jel' i to šund/chick lit? Ili je šund bilo kakva satirična ekstrapolacija (znam, znam, bljuje vam se od mojeg pseudointelektualiziranja ovakvim izrazima
) klasičnog djela. Da nije onda šund i, ne znam - Coppolina
Apokalipsa?
No, dobro, na stranu to. Da i nema sve te analize, metacitatnosti (
) i ostaloga, ostaje početna izjava -
ja obožavam Bridget Jones i ne bih je svrstavala u neki poseban žanr.
Al bože moj, ukusi se razlikuju i skroz je legitimno da se nekomu ne sviđa ni BJ ni Helen Fielding indženeral. Pa sad, kao što ja imam pravo braniti svoje o duševljenje objema nekakvim intelektualnim argumentima o "citatnosti", "genijalnoj satirisčnosti" i blablabla, a iza toga stoji samo to da mi je sve to jednostavno
dobro sjelo, tako i netko drugi ima pravo čitavu priču o BJ i posljedičnom trendu odbaciti i popljuvati raznoraznim ultrapametnim razmatranjima The Književnosti (
Yes, but IS IT ART? ), iako u pozadini svega toga jednostavno stoji to da tim, drugim osobama -
nije sjelo.
Što se pak žanra
chick lit tiče, većina knjiga s toga područja mi je tak - niš posebno. Ima jedna irska spisateljica koja je u njemu majstorica jednako kao što su, recimo, James Ellroy i Raymond Chandler, majstori jednog drugog
žanra.
Žena se zove
Marian Keyes i napisala je nekoliko odličnih
chick lit knjiga, od kojih je meni najbolja
Rachel's Holiday, priča o Irkinji koja svoj partijanerski život u New Yorku jednog dana, nakon "incidenta" s prevelikom količinom kokaina/pilula za spavanje, zamijeni za život u irskom centru za odvikavanje od droga pod nazivom
Cloisters. Bolji opis ovisnosti u današnje doba i u krugovima "dobrih građanskih cura" (dakle, ne pričamo o očaju Gropiusstadta i teškom heroinskom paklu opisanom u knjizi "Mi djeca s kolodvora ZOO") - nisam pročitala
nigdje. Karakterizacija likova savršena, situacije takve da ih momentalno "vidiš", međusobni odnosi likova stvarni i fenomenalno ilustrativni, stil pisanja pitak, duhovit i pametan. Povrh svega, nikada i nigdje nisam pročitala bolji opis narkomanskog poricanja stvarnosti i vlastite ovisnosti nego ondje, a bog zna da sam čitala sve one "narkomanske" knjige s popisa obavezne lektire svakog The Intelektualca na ovome svijetu.
Pročitala sam i još neke knjige Ms. Keyes - nisu toliko dobre kao
Rachel, no i dalje se tu vidi stil, inteligencija, talent. Žena je šampionka
chick lita, tu nema nikakve dvojbe, al nemojte mi u to miješati Helen Fielding. To je nekaj "čist desetega".
Usput, ne bih se složila da samo žene pišu chick lit. Izvjesni
Mike Gayle stekao je (po mom mišljenju nezasluženu, ali hu em aj tu džadž
) popularnost pisanjem
upravo takvih knjiga. Jedina razlika između njega i
chick literica je to što su mu protagonisti muškarci - po svemu ostalom je žanrist po čistoj, najčišćoj špranci. Tu bi i negdje i bila granica između žanra kao legitimnog dijela književnosti i žanra kao šunda, no ne bih teoretizirala, nisam profesor književnosti niti išta slično.
Tek par offtopičnih napomena:
-
stopostotno se slažem s DK-om i kratkom crticom o Goranu Bregoviću; mnogo volem Bijelo dugme, ali
upravo zbog toga ne bih otišla na taj koncert sve da oni meni plate kartu.
- mnogo volem i ovdje spomenutog Nicka Cavea, ali mi je i njegovo spominjanje takvog kakav je sada u kontekstu The Umjetnosti urnebesno - tip je postao šlagerist Oliverove provenijencije i više ne svira koncerte, nego organizira
svečane akademije, jednako povezane s tom The Umjetnošću kao što je to bilo učeničko zborsko pjevanje "Konjuh planine" o važnijih državnih praznika. Zato mi je smiješno izdvajanje dotičnog gospodina kao suprotnosti Luki Nižetiću. Nekad bilo, sad se spominjalo.
Sve to rečeno, ipak volem Nicka (a Luku ne). Isto kao što volim i neke izdanke
chick lit (a neke ne). No, na legendarno pitanje:
Yes, but is it art? bez pol kompleksa ću odgovoriti:
Malo morgen. Vrijedi za obje instance - i onu izvan i onu unutar zagrade.