Terminalna faza karcinoma voljene osobe

[Stik]

velikimacak kaže:

Pozdrav svima

Nalazim se u teskoj zivotnoj situaciji i otvaram temu djelomicno da istresem dusu, a djelomicno za ostale forumase koji se nalaze slicnoj situaciji. Moja draga mama ima karcinom pluca u sad vec terminalnoj fazi i brzina kojom joj se zdravlje narusava me jako zalosti. Inace zivim na drugom kraju svijeta i radi njezine situacije sam dosla u hrvatsku kako bih bila s njom, brinula i pomogla tati u teskim trenutcima. Posto vec dulje vrijeme ne zivim u hr, nemam puno prijatelja jer sam izgubila kontakt. Takoreci preko noci sam ostavila svoj dosadasnji zivot i nasla se u vitlogu tuge, razmisljanja u skoroj smrti i opcenito gubitku nade u izljecenje.

Inace sam osoba koja ne moze dugo tugovati i cijela ova situacija me paralizira. Najteze mi je gledati mamu kako pati a ja joj ne mogu pomoci. Psihicki me isto situacija iscrpljuje jer osim tugovanja za zdravljem svoje mame, tugujem i za svojim prijasnjim zivotom. Sokira me i navigiranje nasim zdravstvenim sustavom kad su u pitanju tako teske bolesti i nedostatak suosjecanja od medicinskog osoblja (razumijem da imaju puno posla i da su nedovoljno placeni za posao koji rade..)

Sad sam zbrda zdola svasta napisala i istresla, ali valjda me samo zanima kako se drugi u slicnoj situaciji nose sa terminalnom fazom bolesti najmilijih? Pricate li s njima o skorom gubitku? Ja s mamom o tome ne mogu pricati jer mislim da bi ju to psihicki dotuklo.. Kako se organizirati i biti dobar caregiver, a izbjeci burn-out? Kako ostati normalan u ovakvim situacijama?

Zao mi je i znam kako ti je.Ovo sve sta opisujes sam i sam prolazio.
Otac mi je umro od karcinoma pluca, a 13 mj.nakon njega i majka
Bio sam ocajan
Tada sam otvorio temu "Kako prezivjeti smrt voljene osobe"
Nisam ni slutio da ce se to razviti u ozbiljnu temu koja i danas nakon 11g jos uvijek postoji i na kojoj ljudi pisu i djele svoje emocije
Mozda sam okrutan ispao jer tvoja majka je ziva ali mozda ces djelomicno shvatiti neke stvari citajuci tu tematiku i ono sta divni ljudi pisu na njoj
Nazalost, svi cemo to jednog dana dozivjeti ili smo dozivjeli
Podrska je jako bitna
Zelim ti snage i mudrosti.

Poslano sa mog SM-G350 koristeći Tapatalk

[Mme]

Možeš pronaći biljke koje prociscavaju prostor (ružmarin, bosiljak, kučna paprat, ljiljan) i tako unjeti malo prirode u prostor jer mama ne može izlaziti i ako želi pustiti joj audio knjige- (Preporuka Lujza Hej-kako izlječiti svoj život). Ne mora naš svijet stati kad ne možemo van iz 4 zida. Pobrini se i za sebe, nemoj očajavati, pronjadji svoj mir u molitvi ili onoj da na kraju krajeva sve dolazi od Boga i postoje stvari na koje ne možemo uticati ali postoje i one na koje možemo. Nemoj ispustiti svoj život u ovom teškom periodu. Budi hrabra.

[Splićankaa]

Znaj da iako se osjecas usamljeno u tome sto prolazis, nisi sama. Tesko je kad ti roditelj propada ispred ociju, kad neznas kad ce i hoce li doci taj trenutak.

Ja bih savjetovala da prihvatis svoje emocije, mozda da u teku zapisivas "Danas se osjecam..."
Nemoj skupljati u sebi.

Takodjer tebi je psiholoska pomoc potrebna, ne trebas ovo sve prolaziti sama, znaj da je i tvoje mentalno zdravlje VAZNO, ovo sto prolazis tesko je, ali imaj neku aktivnost kao odmak od svega.
Ima li neka aktivnost kojom si se bavila dok nisi zivjela s njima, a da si prestala ?

Ne smijes sebe zapostaviti. Ne moras skakat od srece, jer znam da ti sad nije do toga, ali vazno je da ne smanjis nivo aktivnosti na minimum, jer obolit ces od depresije, shvati da i tebi treba psiholoska pomoc i podrska.

Mislim da nema tezeg iskustva od tog, ja sam se bila u to vrijeme povukla u sebe, tesko mi je bilo, ljudi oko tebe ne shvacaju sta prolazis, dobro ti Poriluk savjetuje otidi u neku udrug bas za maligna oboljenja, potrazi besplatne grupe podrske, tvoji prijatelji ako nesto slicno nisu dozivjeli u obitelji, nemoj im zamjeriti, ali oni te nece moc razumjet, mozda i neku krivu rijec podrske izgovore, pravi filing suosjecanja ces dobiti bas od ljudi koji su prosli slicno ili jos prolaze, zasluzujes da se i za tebe netko pobrine i da te saslusa i zagrli uzivo.

[velikimacak]

Hvala svima na odgovorima i podrsci, stvarno sam iznenadjena vasim toplim rjecima... Mi zustro koracamo prema neizbjeznom i mama se polako pocinje gubiti (jel danas subota? Pita u ponedjeljak. Ili jel sad jutro? Pita navecer. Ili tako nekakve najbanalnije stvari iako je vecinu vremena suvisla ali tupog pogleda u prazno.)

bela-12, zao mi je za gubitak bake i za bolest tate...karcinom gusterace isto nije laka dijagnoza. Zelim vam puno srece na tom putu. Vjerujem po tome sto pises da je tvoj tata daleko od moje mame jos, tako da optimizam i elan svakako mu itekako pomazu u situaciji i drzim fige da tako ostane. Procitala sam knjigu final gifts od maggie callahan koja je bila sestra u hospiciju i bas pise kako neki ljudi namjerno izbjegnu umrijeti dok su njihovi najmiliji prisutni da ih na neki nacin zastite. Ne znam vjerujem li u sve to, ali svakako sam otvorena saznati vise. Toplo preporucam knjigu!

Stik, procitala sam dosta toga s te teme! Nisam znala da si ti autor jer sam temu nasla preko googla pa sam napreskokce u pokusaju da probavim situaciju googlala takve tematike zao mi je za oca i majku, to je stvarno ruzan nacin za izgubiti roditelja, a pogotovo oba u tako brzom roku....nadam se da s vremenom se covjek nauci nositi s boli od gubitka. Ja trenutno ne mogu si predociti ni zamisliti da ostatak zivota (meni je 29) moram provesti bez svoje najdraze mame. Nikako mi to nejde u glavu.

Mme, hvala ti na korisnim savjetima. Donijela sam mami kaktus koji je taman procvjetao i kojeg ona vec godinama uzgaja jer ja obozavam kaktuse. Stavila sam blizu nje i buket cvijeca od tate. Vesele ju cini se takve male stvari i ljepota koju daju. Iako je mama veliki vjernik i ja sam tako odgajana, ja sam se u toku ove njezine bolesti jos vise udaljila od religije. Vjerujem da bi mi bilo lakse da iz vjere crpim snagu, ali jednostavno ne mogu. Pokusavam se pomiriti s cinjenicom da je smrt neizbjezna i da neki ljudi odu prije a neki kasnije.

Splicankaa, nalazim se u tvojim rijecima, iz tvoga pisanja tocno se vidi da si prosla kroz tu bol. Vjerujem to sto kazes jer ogromna utjeha mi dolazi od ovog foruma i ljudi kao ti i ostali koji ste to dozivjeli, iako imam prekrasnog partnera koji mi pomaze na druge nacine. Pokusavam zivjeti koliko-toliko normalno, kao i pripremati se za bozic iako su i ovi blagdani nekako bittersweet - zadnji s mamom i prvi ikad da smo mama, tata, ostatak familije i decko i ja skupa. Drzim se podalje od depresije , zasad, inace me krize pogadjaju jako i intenzivno, ali onda se vratim u normalu, a sada vidjet cemo kako ce biti kad se neminovno dogodi jer ipak smrt majke je kriza nad krizama.

[velikimacak]

Pozdrav ponovno svima,

Evo nas nakon mjesec dana. Stvari polako idu (jos vise) nagore i zbilja je tesko gledati mamu kako se muci. U pitanju su ne samo neizdrzivi bolovi koji nam predstavljaju veliki problem, nego i druge stvari karakteristicne za njezin karcinom.

Ja, s druge strane, pomalo posrcem od cijele situacije. Zbilja dajem sve od sebe da joj pomognem, ali polako i ja padam u ocaj od bezizlaznosti situacije. U zadnje vrijeme osjecam ljutnju, ma sto ljutnju, bijes, na cijelu situaciju i sto su se ovako stvari dogodile. Ne mogu izbiti iz glave misao da je sve ovo moglo biti sprijeceno da moja draga mama nije tamanila cigarete jos u trudnoci samnom, a onda i tokom cijelog mog zivota. Uvijek sam preklinjala i nju i starog, vikala tko pusi svoje dijete gusi, oni su u jednosobnom stanu pusili meni iznad glave gdje spavam. I onda fast forward - rak pluca. Mama nece docekati ni da se udam, ni da imam djecu jednog dana, ni ostale bitne trenutke u zivotu. Uvijek je govorila ma nece njoj nista biti od cigareta. A sad me ostavlja s mojih 29.

Na sve to, fali mi moj zivot koji sam izgradila u inozemstvu. Fali mi moj decko, moji prijatelji, moj posao i bezbrizan zivot. U nekoj drugoj situaciji gdje je mama zdrava, dala bih sve da provedem ovoliko vremena s njom i tatom. Ali sad pomalo posustajem. Moj zivot stoji, dapace ide nizbrdo, radi proklete cigarete koju sam je oduvijek preklinjala da ostavi.

Nakon ovakvih misli, pocne me izjedati krivnja, pogotovo kad vidim moju najdrazu mamu kako se muci. Mislila sam da sam joj oprostila, ali opet me to izjeda. Nekad mi dodju misli da bi bilo bolje da umre nego da se ovako pati a nitko od nas joj ne moze pomoci.

Eto istresla sam dusu. Nisam znala da ljutnja u ovakvoj situaciji moze biti tako intenzivna. Ne zelim postat jedan od onih ljudi koji jalni, nabruseni i povrijedjeni idu kroz zivot

[radical change]

Ja sam oca izubio prije nekoliko mjeseci. Terminalna faza karcinoma pluća. Krivio sam sve, i život, i njega koji nije brinuo o svom zdravlju, i sebe što ranije nisam primjetio simptome bolesti, i liječnike koji su se ponijeli krajnje neprofesionalno, kojima je trebalo 8 mjeseci da prepoznaju bolesnika u terminalnoj fazi bolesti i koji su ga jednostavno pustili da umre na kardiološkom odjelu bez da su htjeli prstom mrdnuti ili bar saopćiti obitelji težinu njegove situacije. Užasno je bilo prolaziti sve to u psihičkom smislu. Užasan je osjećaj gubiti osobu koju voliš znajući da ne postoji način da promjeniš situaciju. Teško je prihvatiti da svatko od nas mora jednog dana otići sa ovog svijeta i da to trebamo prihvatiti pod normalno. Užasna je ta bol i nemoć koju čovjek osjeća.

No unatoč svemu i u najtežim trenucima mi moramo biti jaki i stisnuti zube. Ne samo to, već mi ne smijemo zapostavljati naš život i našu budućnost dok se suočavamo sa gubitkom bliske osobe. Naš život nastavit će se i dalje i ne bismo trebali sebi dodatno otežavati poradi tuge i osjećaja krivnje.

Želim ti puno snage u tvojoj borbi, mnogo strpljenja i ponajviše blagosti prema sebi, kako bi bila u stanju prihvatiti, pustiti i oprostiti kako drugima tako i majci i samoj sebi.

[brzi gonzales]

velikimacak kaže:

Ja, s druge strane, pomalo posrcem od cijele situacije. Zbilja dajem sve od sebe da joj pomognem, ali polako i ja padam u ocaj od bezizlaznosti situacije. U zadnje vrijeme osjecam ljutnju, ma sto ljutnju, bijes, na cijelu situaciju i sto su se ovako stvari dogodile.

Nitko se ne može 24 sata dnevno nositi sa onime čime se ti nosiš. Treba ti ispušni ventil. Treba ti barem par sati dnevno pomisao da postoje i neki lijepi trenuci u životu, da ne misliš na smrt. Bit će ti lakše nositi se sa svime. Jel može tvoj dečko uzeti godišnji ili slobodno i biti s tobom? Ili netko od tvojih prijatelja? Da nisi sama.

Sve to što osjećaš je normalno, teško je, ali doći će i dani kada ćeš moći prihvatiti da je tvoja majka napravila svoj izbor i da je tako kako jest. Bez potrebe za okrivljavanjem.

[velikimacak]

Hvala vam na odgovorima, kasnim sa odgovaranjem jer su nam se neke stvari zakomplicirale...

Radical change, zao mi je zbog oca. U usporedbi s mojim postom od prije mjesec dana, mislim da preko ove faze bijesa polako prelazim u stanje prihvacanja situacije. Ne znam je li moguce uopce prihvatiti necju smrt dok ta osoba jos nije umrla, ali mislim da polako prihvacam. Ili sam otupila jer vise nemam snage za zalovanje. U svakom slucaju, slazem se s tobom da moram nastaviti zivot. Pokusavam naci pozitivne stvari (pozitivno je prejaka rijeci, mislim na zivotne lekcije) iz cijele ove situacije, u smislu cijenjenja vlastitog zivota i spoznaje da smo mi sami krojaci svoje sudbine i da je zivot zapravo lijep.  (Ovo kazem svjesna rizika da zvucim kao idiot, s obzirom na situaciju

Brzi gonzalesu, u skladu s tim sto sam napisala radical changeu, pocela sam trcati i baviti se sportom kad je tata doma s mamom, da se makar malo izvucem iz atmosfere patnje i smrti. Pomaze. Decko je vec bio 3 mjeseca tu i morao natrag, doci ce opet kad se neminovno dogodi...jer zivimo zbilja na drugom kraju svijeta pa nije jednostavno samo doputovati. Mislim da je faza bijesa bila uvertira u stanje prihvacanja i sad alteriram izmedju to dvoje. Prije sam uglavnom bila izmedju nevjerice, tuge, bezvoljnosti i depresije. Nadam se da ce tako i ostati (mislim na prihvacanje).

[Splićankaa]

velikimacak kaže:

Hvala vam na odgovorima, kasnim sa odgovaranjem jer su nam se neke stvari zakomplicirale...

Radical change, zao mi je zbog oca. U usporedbi s mojim postom od prije mjesec dana, mislim da preko ove faze bijesa polako prelazim u stanje prihvacanja situacije. Ne znam je li moguce uopce prihvatiti necju smrt dok ta osoba jos nije umrla, ali mislim da polako prihvacam. Ili sam otupila jer vise nemam snage za zalovanje. U svakom slucaju, slazem se s tobom da moram nastaviti zivot. Pokusavam naci pozitivne stvari (pozitivno je prejaka rijeci, mislim na zivotne lekcije) iz cijele ove situacije, u smislu cijenjenja vlastitog zivota i spoznaje da smo mi sami krojaci svoje sudbine i da je zivot zapravo lijep.  (Ovo kazem svjesna rizika da zvucim kao idiot, s obzirom na situaciju

Brzi gonzalesu, u skladu s tim sto sam napisala radical changeu, pocela sam trcati i baviti se sportom kad je tata doma s mamom, da se makar malo izvucem iz atmosfere patnje i smrti. Pomaze. Decko je vec bio 3 mjeseca tu i morao natrag, doci ce opet kad se neminovno dogodi...jer zivimo zbilja na drugom kraju svijeta pa nije jednostavno samo doputovati. Mislim da je faza bijesa bila uvertira u stanje prihvacanja i sad alteriram izmedju to dvoje. Prije sam uglavnom bila izmedju nevjerice, tuge, bezvoljnosti i depresije. Nadam se da ce tako i ostati (mislim na prihvacanje).

Kako se sad drzis...
Pisi i dalje.

[velikimacak]

Splićankaa kaže:

Kako se sad drzis...
Pisi i dalje.

Hej, tek sam sad vidjela tvoj post...oprosti!

Mama je 22.2. nazalost preminula...bila sam uz nju sve do samog kraja i drzala je za ruku dok je izdahnula. Bilo je jako tesko ali ne bih ni zasto mijenjala te trenutke...

Nakon smrti bila sam jos dva tjedna doma s tatom, a onda sam se vratila ovdje dolje. Neznam, cudno se osjecam. Sve vrijeme dok je umirala, na sprovodu, dok sam cistila njezine stvari itd. sam bila jako dobro. Cak i cudno puna elana. Sve bez ikakvih tableta i bez alkohola. A sad evo skoro dva mjeseca nakon svega, pocinje me hvatati strasna tuga sto sam je zauvijek izgubila (Stik, ako ovo citas, osjecam se identicno kao ti u tvom pocetnom postu na temi kako preboljeti smrt voljene osobe. Nadam se da se s vremenom situacija popravi).

Od ostalih promjena, promijenila sam stil zivota na zdravije. Jedem zdravo, pokusavam i zdrav mentalni sklop odrzat, secem po plazi. U utorak imam zakazano davanje krvi u ovdasnjem crvenom krizu. Iako moju mamu nije spasilo, u dva navrata pod operacijom ju je spasila necija krv pa se nadam i ja nekome pomoci. Cak sam i produktivna na poslu. I onda me strefi iznenada, i to sve cesce. Najvise po noci - klasika.

Sve u svemu, moj je dojam da covjek sve nekako izdrzi i prilagodi se kad mora. A poslije, mozak tek krene procesuirati. Zelim vam svima sretan Uskrs i svima koji su u slicnoj situaciji ili da su nekoga izgubili puno snage

[radical change]

velikimacak kaže:

Hej, tek sam sad vidjela tvoj post...oprosti!

Mama je 22.2. nazalost preminula...bila sam uz nju sve do samog kraja i drzala je za ruku dok je izdahnula. Bilo je jako tesko ali ne bih ni zasto mijenjala te trenutke...

Nakon smrti bila sam jos dva tjedna doma s tatom, a onda sam se vratila ovdje dolje. Neznam, cudno se osjecam. Sve vrijeme dok je umirala, na sprovodu, dok sam cistila njezine stvari itd. sam bila jako dobro. Cak i cudno puna elana. Sve bez ikakvih tableta i bez alkohola. A sad evo skoro dva mjeseca nakon svega, pocinje me hvatati strasna tuga sto sam je zauvijek izgubila (Stik, ako ovo citas, osjecam se identicno kao ti u tvom pocetnom postu na temi kako preboljeti smrt voljene osobe. Nadam se da se s vremenom situacija popravi).

Od ostalih promjena, promijenila sam stil zivota na zdravije. Jedem zdravo, pokusavam i zdrav mentalni sklop odrzat, secem po plazi. U utorak imam zakazano davanje krvi u ovdasnjem crvenom krizu. Iako moju mamu nije spasilo, u dva navrata pod operacijom ju je spasila necija krv pa se nadam i ja nekome pomoci. Cak sam i produktivna na poslu. I onda me strefi iznenada, i to sve cesce. Najvise po noci - klasika.

Sve u svemu, moj je dojam da covjek sve nekako izdrzi i prilagodi se kad mora. A poslije, mozak tek krene procesuirati. Zelim vam svima sretan Uskrs i svima koji su u slicnoj situaciji ili da su nekoga izgubili puno snage

To je klasična reakcija ljudi koji teško prihvaćaju gubitak. Dakle prva misao je ne smijem se raspasti, moram ostati snažna.. I to te drži da preživiš smrt, sprovod, žalovanje drugih ljudi i održiš sebe u funkcionalnom stanju..

No nakon nekog vremena izbjegavanja suočavanja sa gubitkom dolazi do zakašnjele reakcije. Imaš ju i ti a imam ju i ja.. Recimo nakon očeve smrti ja sam najprije krenuo jesti zdravo (iz straha za svoje zdravlje, no to me brzo prošlo). Pustio sam bradu, imao sam ju i ranije ali sad je baš ono dugačka, i ja sam svjestan da to radim zbog oca, evo i sad mi suze dolaze na oči. Nadalje primjećujem da pokušavam imitirati njegov način života, opet jer mi on kao osoba nedostaje. Također primjećujem da izbjegavam ići u kuću gdje je živio sa majkom jer su mi uspomene jako bolne. Jako mi bude teško kada čujem da je bilo tko teško obolio i da mu nema spasa, dobijem jaki napadaj anksioznosti. Sve je ovo proces žalovanja no moj problem je taj što ja ne želim pustiti osjećaje van, ne želim se isplakati, i preboljeti oca kako treba jer sam mazohist. Zbog toga će moj proces zalovanja trajati jako jako dugo i dugo mi stvarati psihičke probleme..

Tebi savjetujem da se isplačeš, razmišljaš o osobi koju si izgubila, da često posjetiš grob i razgovaraš snjom, da emocije izbaciš vani, da prihvatiš realnost života i tako sebe dovedeš u red..

[velikimacak]

radical change kaže:

To je klasična reakcija ljudi koji teško prihvaćaju gubitak. Dakle prva misao je ne smijem se raspasti, moram ostati snažna.. I to te drži da preživiš smrt, sprovod, žalovanje drugih ljudi i održiš sebe u funkcionalnom stanju..

No nakon nekog vremena izbjegavanja suočavanja sa gubitkom dolazi do zakašnjele reakcije. Imaš ju i ti a imam ju i ja.. Recimo nakon očeve smrti ja sam najprije krenuo jesti zdravo (iz straha za svoje zdravlje, no to me brzo prošlo). Pustio sam bradu, imao sam ju i ranije ali sad je baš ono dugačka, i ja sam svjestan da to radim zbog oca, evo i sad mi suze dolaze na oči. Nadalje primjećujem da pokušavam imitirati njegov način života, opet jer mi on kao osoba nedostaje. Također primjećujem da izbjegavam ići u kuću gdje je živio sa majkom jer su mi uspomene jako bolne. Jako mi bude teško kada čujem da je bilo tko teško obolio i da mu nema spasa, dobijem jaki napadaj anksioznosti. Sve je ovo proces žalovanja no moj problem je taj što ja ne želim pustiti osjećaje van, ne želim se isplakati, i preboljeti oca kako treba jer sam mazohist. Zbog toga će moj proces zalovanja trajati jako jako dugo i dugo mi stvarati psihičke probleme..

Tebi savjetujem da se isplačeš, razmišljaš o osobi koju si izgubila, da često posjetiš grob i razgovaraš snjom, da emocije izbaciš vani, da prihvatiš realnost života i tako sebe dovedeš u red..

da, mislim da se kod mene isto radi o zakasnjeloj reakciji... npr kad je mama tek umrla, mogla sam normalno o tome pricat i sve. a sad, kad me decko pita neko osjetljivo pitanje, npr kak se osjecam, jel mi fali mama, itd. meni doslovno odmah suze krenu na oci. ne mogu uopce naglas izgovorit detalje vezane uz tu vecer..

htjedoh podijeliti s tobom i ostalima u slicnoj situaciji jedan post s reddita koji meni osobno jako pomaze kad mi je tesko sto mame vise nema. ako treba kome prijevod, nek kaze pa cu prevesti.

[Bhea]

velikimacak kaže:

(...)
htjedoh podijeliti s tobom i ostalima u slicnoj situaciji jedan post s reddita koji meni osobno jako pomaze kad mi je tesko sto mame vise nema. ako treba kome prijevod, nek kaze pa cu prevesti.

http://i63.tinypic.com/6p2813.png

http://i64.tinypic.com/jkgdgz.png

http://i66.tinypic.com/13zvmts.png

kada me preplavi, potopi, povuce, svu snagu koju imam usmerim samo na to da nastavin disati, da se ne udavim, ugusim od bola.
ponekad bih urlala koliko boli.
danas je 19 dana kako je mama otisla.
ne smem ni misliti kako ce mi biti na dan kada je rodjena.
kada bude 40 dana.
kada...

[Earnest]

Nemožeš ništa osim pokušavati što kvalitetnije provesti što više vremena s tom osobom.
A kasnije se samo prepustiš tuzi... sve prolazi, ponekad je to dobro, ponekad nije.

[velikimacak]

Bhea kaže:

kada me preplavi, potopi, povuce, svu snagu koju imam usmerim samo na to da nastavin disati, da se ne udavim, ugusim od bola.
ponekad bih urlala koliko boli.
danas je 19 dana kako je mama otisla.
ne smem ni misliti kako ce mi biti na dan kada je rodjena.
kada bude 40 dana.
kada...

Draga bhea...nazalost znam kako ti je. Ja sam pokrenula ovaj thread dok je mama jos bila ziva u njenim zadnjim mjesecima. Danas je vec 4 mjeseca kako je nema.

Tuga na svaku obljetnicu ce biti golema. I obicnim danima i nema pravila kad ce te najednom uhvatiti. Mene zna po dva tjedna ne uhvatit nista i onda odjednom iznebuha me strefi i krenem plakati kao kisna godina da bi vristala od jada.

Ono sto ti hocu reci je da nakon nekog vremena krenes prihvacati tu svoju tugu. I u tim trenutcima tuge krenes osjecati bliskost s mamom koju si izgubila. Placi kad ti se place, kad je ljubav velika onda je i tuga golema.

Saljem ti virtualni hug

[Klosta]

Rastužio me ovaj thread. I divim se načinu na koji se nosiš sa svim, velikimačak. Dođe mi da se zatučem zbog vlastite nezrelosti i samodestruktivnih reakcija na bolest roditelja. Virtualni hug i od mene.

[Depeche E.]

Bhea kaže:

kada me preplavi, potopi, povuce, svu snagu koju imam usmerim samo na to da nastavin disati, da se ne udavim, ugusim od bola.
ponekad bih urlala koliko boli.
danas je 19 dana kako je mama otisla.
ne smem ni misliti kako ce mi biti na dan kada je rodjena.
kada bude 40 dana.
kada...

Normalno je tako razmišljati i razumijem vas u potpunosti jer je i meni tako bilo kada je tata umro. Prošlo je tri godine, a kada se osvrnem na te dane ni sama ne mogu shvatiti odakle mi snaga da sve to izdržim. No to je ono što je radical rekao; upravo to stanje šoka velikim dijelom štiti čovjeka od kompletnog rasula A kasnije ćeš tugu procesuirati u hodu i bit će lakše! Vjeruj mi.

Moj tata je umro iznenada, no kada sam imala 8 godina također je imao karcinom grla i sjećam se koliko je borbe bilo s time. I svih zračenja, njegovih bolova.. još i dan danas pamtim miris one sline koju je izlučivao kašljem. Te stvari ostaju uz tebe. Također nažalost znam kako je kada ti bliska osoba umire u bolovima obzirom da sam to prošla s jednim djedom, a trenutno nije lijepa situacija ni s bakom. To je nešto što cijelu stvar čini težom, ali sve je to život kakav god bio.

Mislim da nas smrt naših ljudi, hoćeš nećeš, mora pokrenuti. Iznimno je teško, ali vjeruem da i mi kroz taj proces prihvaćanja moramo raditi na sebi i razvijati se. Sačuvaj lijepe uspomene na mamu, otvoreno tuguj i nemoj se pritom zavući u samosažalijevanje i apatiju. Naravno, imaj svojih dana, ali nastavi dalje što otvorenijeg duha. Veoma je važno pronaći ispušni ventil koji tebi odgovara! Ja uvijek kažem da možemo biti sretni što smo imali roditelje ili nekog drugog toliko koliko jesmo jer mnogi nisu imali tu privilegiju ili imaju žive roditelje, a odnos koji i ne postoji.

Šaljem veliki zagrljaj

[Bhea]

prebrodila sam njen rodjendan, slomila sam se sutradan, takva slomljena sam docekala 40 dana i tada se desilo nesto sto jos ne umem objasniti... nekakav mir, mozda pre pomirenost... prihvatila sam bol, tugu... cinjenicu da vise nista nece biti kao dok je bila tu... kao da sam se do tada borila, otimala svemu... a sada pustila da me natopi.
i, skrsilo me - poslednjih dana me telo toliko boli da ponekad jedva stojim. dosta spavam, vise nego ranije, cini mi se. kazu mi da je to normalno da sam prosla, i prolazim, kroz ogroman stres, da telo pati, da je iscrpljeno... cinjenica je i da sada sve radim sama, nema nje, jos jednog para ruku, da pripomogne, uskoci... nema...
nema moje mame, njenih krupnih toplih ociju... okruzila sam se njenim fotografijama, pa mi lakse. o svemu mogu i da mislim i da pricam samo ne o njenih poslednjih osam dana. ono je bio cist horor.

[Stik]

velikimacak kaže:

Hej, tek sam sad vidjela tvoj post...oprosti!

Mama je 22.2. nazalost preminula...bila sam uz nju sve do samog kraja i drzala je za ruku dok je izdahnula. Bilo je jako tesko ali ne bih ni zasto mijenjala te trenutke...

Nakon smrti bila sam jos dva tjedna doma s tatom, a onda sam se vratila ovdje dolje. Neznam, cudno se osjecam. Sve vrijeme dok je umirala, na sprovodu, dok sam cistila njezine stvari itd. sam bila jako dobro. Cak i cudno puna elana. Sve bez ikakvih tableta i bez alkohola. A sad evo skoro dva mjeseca nakon svega, pocinje me hvatati strasna tuga sto sam je zauvijek izgubila (Stik, ako ovo citas, osjecam se identicno kao ti u tvom pocetnom postu na temi kako preboljeti smrt voljene osobe. Nadam se da se s vremenom situacija popravi).

Od ostalih promjena, promijenila sam stil zivota na zdravije. Jedem zdravo, pokusavam i zdrav mentalni sklop odrzat, secem po plazi. U utorak imam zakazano davanje krvi u ovdasnjem crvenom krizu. Iako moju mamu nije spasilo, u dva navrata pod operacijom ju je spasila necija krv pa se nadam i ja nekome pomoci. Cak sam i produktivna na poslu. I onda me strefi iznenada, i to sve cesce. Najvise po noci - klasika.

Sve u svemu, moj je dojam da covjek sve nekako izdrzi i prilagodi se kad mora. A poslije, mozak tek krene procesuirati. Zelim vam svima sretan Uskrs i svima koji su u slicnoj situaciji ili da su nekoga izgubili puno snage

Tek sam sada procitao tvoj post
Iskreno mi je žao i primi moju sućut
Nadam se da si sada bolje
Ključno je odžalovati,istinski pustiti svu bol da te prožme i oprostit se
Ja to nisam napravio kad je trebalo i poslje se samo to nagomilano u meni prelilo
I ostavilo posljedice
Živi život i budi ponosna (ako se tako mogu izraziti) na ovo kako si bila uz majku zadnje trenutke
Svako dobro ti zelim

Poslano sa mog SM-J320FN koristeći Tapatalk

[Preveza]

Kako li ljudi uopste zive nakon sto im se slika izmucene osobe jednom stvori u glavi?
Pre svega mislim na one koji su to zimuceno bice, senku te osobe, gledali danima, nedeljama, mesecima?
Ja sam bvdela samo jednog rodjaka u takvom stanju, bilo mi ga je bas zao, da ga vidim i da ga cujem, iako ga bas nisam volela. Ta slika mi se ponekad stvori is[red ociju, u nekim situacijama koje nemaju veze sa bolescu.

Kako li zive oni koji su gledali nekog najdrazeg da toliko pati?