Možda ipak nisam lud

[Jobi]

‘Koja vam od ovih više liči na moljca?’, upitala me, sasvim ozbiljno, pokazujući mi dvije roschachove mrlje. Pogledao sam je zbunjenim pogledom dignuvši obrve. ‘Oboje mi liče na moljca.’, rekao sam naposljetku. Gorko se nasmijala blago okrenuvši očima, kao da mi je htjela poručiti da se ne pravim pametan i da odgovorim na pitanje. Nasumično sam odabrao jednu od dvije mrlje, ne shvaćajući smisao u svemu tome.

Spustila je obje slike i izvadila novu. ‘A na što vas ovo podsjeća?’, upitala me. Blijedo sam i beživotno gledao u tu mrlju, razmišljavši gdje bih sve u tom trenutku radije bio nego odgovarao na njena besmislena psihoanalitička pitanja.

‘Ne znam’, odbrusio sam joj. Stvarno mi je prekipjelo. Bio sam na razgovoru već duže vrijeme i ponestalo mi je strpljenja.

‘Adriane.’, nasmijala se. Pokušavala je izgledati iskreno, ali osjetio sam to drugačije. Kao nekakvu prikrivenu zloću koja je dopirala iz nje. ‘Ako ne surađujete, nikamo nećemo dospjeti.’, nastavila je.

‘Znam. Ali ja ovo stvarno više ne mogu raditi.’, rekao sam iskreno.
‘Što ćemo s vama?’, spustila je papir i uzdahnula. Gledala me zamišljeno, baš kao nekoga kome nema više spasa. Šutjela je, a i ja sam šutio. Ali nije mi bilo neugodno. Sa zanimanjem sam joj pratio poglede i s nestrpljenjem očekivao što će mi iduće reći.

‘Ništa, Adriane, danas očito opet niste raspoloženi, pa mislim da ni nema smisla da nastavljamo ako niste voljni surađivati’.

I nadao sam se da će tako nešto reći. ‘Dobro, hvala vam, vidimo se.’, pozdravio sam je. Kimnula je glavom umjesto pozdrava.

Konačno, izašao sam iz zgrade i udahnuo svjež zrak. Vedar jesenski dan, savršena temperatura, kao stvorena za šetnju. Na obližnjem igralištu djeca su se dodavala loptom, čuli su se prigušeni glasovi s lokalne tržnice, a isto tako i prigušen žamor prometa, samo što je dopirao s druge strane. Ušao sam u pekaru, kupio si nekakvo pecivo i sjeo na klupu u parku.

Nije bilo mnogo ljudi, četvrtak popodne, većinom su tad još svi radili. A ja sam samo sjedio, jeo i promatrao prolaznike. Opet ništa ne radim, sigurno bi me psihijatrica dobro iskritizirala. Marijana bi mi vjerojatno rekla, ‘radi nešto, trudi se i ne seri’, ali taj njen moto ionako nikad nisam nešto ozbiljno doživljavao. Meni je bilo baš lijepo na klupici. Samo prvih deset minuta, doduše, dok nisam pojeo pecivo. Onda je postalo dosadno pa sam se opet ustao. Nisam htio ići doma jer sam se tamo osjećao još besmislenije.

Nastavio sam se zamišljeno šetati, pitajući se mislim li ikad nešto napraviti od sebe. Jer trenutno sam u slijepoj ulici. To je dobro primijetiti. Kažu, priznanje je prema njoj prvi korak rješavanju problema.

Ako ništa drugo, barem imam prijatelje. No ne mogu ih sada zvati jer će reći da sam dosadan. A ionako znam što bi mi savjetovali. Marijana bi mi rekla da si nađem posao, a Luka da pogledam neki dobar, kvalitetan film i proći će me sve negativne misli.

Šteta što nije sve tako jednostavno. Došao sam do jednog određenog stupnja u životu i ne znam više što bih sa sobom. Ne radim, ali novaca imam. Možda je baš u tome problem. Možda bih se i pokrenuo da nemam novaca. Ovako, nemam potrebe.

Jednostavno, ne znam što bih sa sobom. A imam i vremena i novca i energije. Neki se jednostavno u tim slučajevima nadrogiraju pa su svi sretni (dok si, dakako, ne unište život i krepaju), ali nije to za mene, nikako. Ja bih htio raditi nešto što me zaista usrećuje. A nemam pojma što je to. I mislim da nikad ni neću znati.

Luka bi mi rekao da mi nedostaje ljubavi u životu. Toga sam svjestan. Osim što nisam bio u vezi od srednje škole, nemam ni nigdje nikoga, a ujedno mi nedostaje i one ljubavi prema životu. I prema radu.

A opet, zaposliti se i biti na poslu 75% dana nikad me ni nije privlačilo. Izlaziti po kafićima nadajući se pronaći pravu ljubav? Ni to. Što god da se dosjetim, ne da mi se. I da je ideja dobra, i da je ideja loša, ne da mi se.

Zato sam i krenuo na razgovore kod ove ženske, da mi pokaže nekakvu svrhu u svemu tome, da me nagovori da se pokrenem, ali kakva korist od toga kad te počne bombardirati s nekakvim osobnim pitanjima i kretenskim mrljama, a stalno imaš osjećaj da radi samo za novac i ismijava te analizirajući.

Loše je suditi prema prvom susretu, ali ovo danas me stvarno ubilo. Uopće ne znam trebam li nastavljati. Možda idući četvrtak bude bolje.

‘A možda moraš naći nekog drugog’, rekla mi je Marijana idući dan kad smo se našli na piću. ‘Ako ti se ženska ne sviđa, odi kod nekog drugog. Pa bar nam psihijatara ne fali.’

‘A što ja znam o njoj kad smo se samo jednom vidjeli.’, branio sam je. Zapravo nisam bio ni siguran zašto to radim, ali valjda je nisam htio mijenjati dok se stvarno ne uvjerim da ne valja.

‘Onda surađuj s njom. Možda otkrijete nešto novo.’, rekla mi je Marijana. Ne znam zašto, ali sad me i ona počela živcirati. S jedne strane, pitam je za savjet i zanima me što će reći, a s druge strane, kad god mi netko nešto kaže, počne me živcirati, bilo da se slažem s tim ili ne.

A nedugo nakon toga, nakon što smo se razišli, posrala mi se ptica na jaknu. Možda se čini kao glupost, ali to mi je otvorilo oči. Od svih tih ljudi šta su hodali, baš se meni ptica posrala na jaknu. Kolika je vjerojatnost za to?

Krenuo sam doma to počistiti, a putem sam cijelo vrijeme razmišljao zašto baš meni. Ovo je bilo već negdje peti put u životu da se ptica posrala na mene. To se ljudima jednostavno ne događa. Možda mi Bog želi nešto poručiti. Možda stvarno trebam nešto promijeniti.

[Da Kang]

Dražen je rođen sa cerebralnom paralizom. Cijeli život gura fakin kolica ispred sebe. Nikad u životu nije potrčao, nikad nije zaigrao nogomet. Nikad nije jebao, a već mu je trideset i koja. Živi sa roditeljima cijeli život, dobiva invalidninu soma kuna mjesečno. Živi u nekoj selendri u Međunožju, tamo ni google nije prošao da napravi street mapse. Izgledi za budućnost – nikakvi, roditelji mole boga da umre pet minuta prije njih, da ne bude nikome na teret. Jer Dražena je potrebno njegovati. Dražen nije sposoban samostalno se oprati, majka ga cijeli život kupa. Dražen mora 5 minuta gurati kolica da bi došao do wc-a pa se često usere. Često smrdi po ustajalom znoju jer mu je negodno gnjaviti majku. Sirotica je morala podrediti život njegovoj bolesti. Dražen ponekad, prije spavanja, mašta o tome da hoda uz rijeku, ponekad mašta da trči nepokošenom livadom, sapliće se i pada te iznova ustaje. Ponekad, ali samo rijetko, Dražen mašta kako bi to bilo šutnuti loptu ili čak zaigrati nogomet. Rijetko razmišlja o tome jer kasnije bude tužan. Dražen voli nogomet.

[bijelatama]

jobbrecht kaže:

‘Koja vam od ovih više liči na moljca?’, upitala me, sasvim ozbiljno, pokazujući mi dvije roschachove mrlje. Pogledao sam je zbunjenim pogledom dignuvši obrve. ‘Oboje mi liče na moljca.’, rekao sam naposljetku. Gorko se nasmijala blago okrenuvši očima, kao da mi je htjela poručiti da se ne pravim pametan i da odgovorim na pitanje. Nasumično sam odabrao jednu od dvije mrlje, ne shvaćajući smisao u svemu tome.

Spustila je obje slike i izvadila novu. ‘A na što vas ovo podsjeća?’, upitala me. Blijedo sam i beživotno gledao u tu mrlju, razmišljavši gdje bih sve u tom trenutku radije bio nego odgovarao na njena besmislena psihoanalitička pitanja.

‘Ne znam’, odbrusio sam joj. Stvarno mi je prekipjelo. Bio sam na razgovoru već duže vrijeme i ponestalo mi je strpljenja.

‘Adriane.’, nasmijala se. Pokušavala je izgledati iskreno, ali osjetio sam to drugačije. Kao nekakvu prikrivenu zloću koja je dopirala iz nje. ‘Ako ne surađujete, nikamo nećemo dospjeti.’, nastavila je.

‘Znam. Ali ja ovo stvarno više ne mogu raditi.’, rekao sam iskreno.
‘Što ćemo s vama?’, spustila je papir i uzdahnula. Gledala me zamišljeno, baš kao nekoga kome nema više spasa. Šutjela je, a i ja sam šutio. Ali nije mi bilo neugodno. Sa zanimanjem sam joj pratio poglede i s nestrpljenjem očekivao što će mi iduće reći.

‘Ništa, Adriane, danas očito opet niste raspoloženi, pa mislim da ni nema smisla da nastavljamo ako niste voljni surađivati’.

I nadao sam se da će tako nešto reći. ‘Dobro, hvala vam, vidimo se.’, pozdravio sam je. Kimnula je glavom umjesto pozdrava.

Konačno, izašao sam iz zgrade i udahnuo svjež zrak. Vedar jesenski dan, savršena temperatura, kao stvorena za šetnju. Na obližnjem igralištu djeca su se dodavala loptom, čuli su se prigušeni glasovi s lokalne tržnice, a isto tako i prigušen žamor prometa, samo što je dopirao s druge strane. Ušao sam u pekaru, kupio si nekakvo pecivo i sjeo na klupu u parku.

Nije bilo mnogo ljudi, četvrtak popodne, većinom su tad još svi radili. A ja sam samo sjedio, jeo i promatrao prolaznike. Opet ništa ne radim, sigurno bi me psihijatrica dobro iskritizirala. Marijana bi mi vjerojatno rekla, ‘radi nešto, trudi se i ne seri’, ali taj njen moto ionako nikad nisam nešto ozbiljno doživljavao. Meni je bilo baš lijepo na klupici. Samo prvih deset minuta, doduše, dok nisam pojeo pecivo. Onda je postalo dosadno pa sam se opet ustao. Nisam htio ići doma jer sam se tamo osjećao još besmislenije.

Nastavio sam se zamišljeno šetati, pitajući se mislim li ikad nešto napraviti od sebe. Jer trenutno sam u slijepoj ulici. To je dobro primijetiti. Kažu, priznanje je prema njoj prvi korak rješavanju problema.

Ako ništa drugo, barem imam prijatelje. No ne mogu ih sada zvati jer će reći da sam dosadan. A ionako znam što bi mi savjetovali. Marijana bi mi rekla da si nađem posao, a Luka da pogledam neki dobar, kvalitetan film i proći će me sve negativne misli.

Šteta što nije sve tako jednostavno. Došao sam do jednog određenog stupnja u životu i ne znam više što bih sa sobom. Ne radim, ali novaca imam. Možda je baš u tome problem. Možda bih se i pokrenuo da nemam novaca. Ovako, nemam potrebe.

Jednostavno, ne znam što bih sa sobom. A imam i vremena i novca i energije. Neki se jednostavno u tim slučajevima nadrogiraju pa su svi sretni (dok si, dakako, ne unište život i krepaju), ali nije to za mene, nikako. Ja bih htio raditi nešto što me zaista usrećuje. A nemam pojma što je to. I mislim da nikad ni neću znati.

Luka bi mi rekao da mi nedostaje ljubavi u životu. Toga sam svjestan. Osim što nisam bio u vezi od srednje škole, nemam ni nigdje nikoga, a ujedno mi nedostaje i one ljubavi prema životu. I prema radu.

A opet, zaposliti se i biti na poslu 75% dana nikad me ni nije privlačilo. Izlaziti po kafićima nadajući se pronaći pravu ljubav? Ni to. Što god da se dosjetim, ne da mi se. I da je ideja dobra, i da je ideja loša, ne da mi se.

Zato sam i krenuo na razgovore kod ove ženske, da mi pokaže nekakvu svrhu u svemu tome, da me nagovori da se pokrenem, ali kakva korist od toga kad te počne bombardirati s nekakvim osobnim pitanjima i kretenskim mrljama, a stalno imaš osjećaj da radi samo za novac i ismijava te analizirajući.

Loše je suditi prema prvom susretu, ali ovo danas me stvarno ubilo. Uopće ne znam trebam li nastavljati. Možda idući četvrtak bude bolje.

‘A možda moraš naći nekog drugog’, rekla mi je Marijana idući dan kad smo se našli na piću. ‘Ako ti se ženska ne sviđa, odi kod nekog drugog. Pa bar nam psihijatara ne fali.’

‘A što ja znam o njoj kad smo se samo jednom vidjeli.’, branio sam je. Zapravo nisam bio ni siguran zašto to radim, ali valjda je nisam htio mijenjati dok se stvarno ne uvjerim da ne valja.

‘Onda surađuj s njom. Možda otkrijete nešto novo.’, rekla mi je Marijana. Ne znam zašto, ali sad me i ona počela živcirati. S jedne strane, pitam je za savjet i zanima me što će reći, a s druge strane, kad god mi netko nešto kaže, počne me živcirati, bilo da se slažem s tim ili ne.

A nedugo nakon toga, nakon što smo se razišli, posrala mi se ptica na jaknu. Možda se čini kao glupost, ali to mi je otvorilo oči. Od svih tih ljudi šta su hodali, baš se meni ptica posrala na jaknu. Kolika je vjerojatnost za to?

Krenuo sam doma to počistiti, a putem sam cijelo vrijeme razmišljao zašto baš meni. Ovo je bilo već negdje peti put u životu da se ptica posrala na mene. To se ljudima jednostavno ne događa. Možda mi Bog želi nešto poručiti. Možda stvarno trebam nešto promijeniti.

ovakav je i moj sklop
ak se nečem posvetim, uvidim da hrpice drugih " mene" čekaju da se izraze a na koncu bih sve pomela u miščafl i hitila u smece
ko sam i zasto sam, nijedan odgovor nije istinit
odlican tekst i tenks