Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 31.08.2016., 17:32   #61
Prekrasne su ti pjesme Cehinja!!! <3 i sama sam dugo godina pisala,te uvjek rado i danas citam pjesme! Ova o Safiru i rubinu mi se posebno svidjela :-) ali vidim da ti sve pjesme imaju jaku emotivnu dubinu!

Poslano sa mog Lenovo A2010-a koristeći Tapatalk
__________________
"Gledam te kako stojiš,ljubiš me i zvijezde brojiš,kako kažeš da su naše sve.."
plavi-safir is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.08.2016., 17:46   #62
Mili moj Safiru uvijek kad pisem onda pisem srcem. Najteze mi palo pisat onu predzadnju. Teska mi bila. Al ipak.... emocije me nose. I uzivam u njima.

Odesláno z mého HUAWEI U8950-1 pomocí Tapatalk
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.08.2016., 17:58   #63
ČITAM TE Vidjela sam te samo na stranici knjige žarko crvenih korica govoreći o jedenaestorici lavova smijala se nad napisanim riječima doživljavala sve tekme koje su prošli. I koje je napisao jedan lav. Toplog osmjeha, čistog i iskrnog oka oštrouman i fin, pomalo sramlježiv, no frajerski, takvog sam ga upoznala, onog koga sam čitala. Nema dar za jezike ali odličan je u matematici, lisac zamamnom osmjeha s engleskom elegancijom pleše životom i pressicama kao baletan obučen u sakou i majici sa slikom grupe Queen. Čitam te, Lave, čitam tvoje cinične članke, čitam tvoj izraz lica, čitam kako sjediš naslonjen na ruku prstom na čelu razmišljajući poput Platona ili Sokrata. Čitam te i ne znam da li ću pročitati kraj ili je to tek početak...?

Odesláno z mého HUAWEI U8950-1 pomocí Tapatalk
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.08.2016., 20:40   #64
Quote:
Čehinja kaže: Pogledaj post
Mili moj Safiru uvijek kad pisem onda pisem srcem. Najteze mi palo pisat onu predzadnju. Teska mi bila. Al ipak.... emocije me nose. I uzivam u njima.

Odesláno z mého HUAWEI U8950-1 pomocí Tapatalk
Bravo samo tako dalje..
To su onda najljepsi stihovi/rječi..

Poslano sa mog Lenovo A2010-a koristeći Tapatalk
__________________
"Gledam te kako stojiš,ljubiš me i zvijezde brojiš,kako kažeš da su naše sve.."
plavi-safir is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.11.2016., 23:42   #65
SVIJET SNOVA
U grad stiže voz konjima vučeni
komedijaši obilaze svijet svojom turnejom
i svi su veseli i bučni
samo jedan je tajanstven.

U tamno ljubičastom saku,
srebrnim i zlatnim koncem tkanim,
on na zlatnoj glavi zlatni cilindar nosi
i plave oči duboke su vidjele,
uši su čule, ruke u rukavicama svilenim su dirale,
sve i svašta.

U njegovom cilindru je skriveni cijeli svijet,
magične karte i šarene marame,
bijeli zečevi, crvene papige i bijele golubice mira,
ljubav i sreća, veselje i ludovanje.
Njegov život to je svijet snova,
živi u njima i pustimo ga nek nas u njih uvede,
nek nam pokaže ljepote njegove,
da zaboravimo sve loše, tužno i zlo.

Hvatam ga za ruku i on kao čarolijom
moju majicu za čipkastu crvenu haljinu promjeni
na parket izvede i prekrasan valcer zapleše.
Kao mahom ruke on mene u Švicarsku prenosi
gdje kližemo na ledu i svijet nam se divi.
U Belgiju stižemo na prekrasnom crnom andaluzijancu,
u svijet pun svijetla šarenog on mene uvodi.

Manež to je njegov svijet.
Svijet cirkusa i komedijaša.

Kad ipak skine svoj sako i cilindar,
ostaje sam, tužan i nesretan,
jer nitko ne zna toliko dobro kao on,
kako je to nositi u srcu snove,
snove o slobodi i ljubavi prema jedinoj ženi,
kojoj može dati sve.

Svijet snova je za njega tmuran,
no hrabar je, jer ga za nas čini prekrasnim...
On vjeruje u svoju magiju.
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2016., 21:26   #66
USPAVANKA

Kada ti noć padne na tvoje oči,
ti moj zlatokosi momče znaj
da ti mjesec svoje snove nosi,
da bi ih lijepo odsanjal.

I zato spavaj moje plavo milo,
Neka ti se o meni nježno snilo,
i da noćne more tebe široko obilazile
nikako te ne bi mučile.

Zvijezde i mjesec će bdijeti
na nebu jako silno sijati
ali tebe moga zlatokosog dragog
neće silnim svijetlom buditi!

I sad spi nježni moj mili
sanjaj što smo jednom skupa snili
i možda jednom tko zna
san će java biti nama dotaknuta...
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.08.2017., 21:33   #67
I sad nešto iz trillerske bačve vina.

Nešto malo o ovoj priči: knjiga nastaje kao nastavak filma Lov u Bosni gdje je glumio Ljubomir Kerekeš kao Dragoslav Bogdanović i trojac novinara koji su ga pokušali ulovit. U ulogama su se pokazali Terence Howard ili Richard Gere. U meni je taj film ostavio trag i kad sam se kasnije s Ljubom o njemu razgovarala, rekao mi je da je bio djelom sniman i u Karlovcu. Nu, prvo sam priču pisala samo o njegovom pomagaču Srđanu, no odlučih se pisat baš o glavnom liku, čuvenom Liscu. I zato nadam se da ćete uživat u štivu. Pisana je dvije ili tri godine.

LISAC
Uvod

Bila jednom jedna žena, Čehinja, koja bila odlična novinarka. I pošto je znala zgodno pisati i htjela znati više i više, odlučila se da će putovati u Bosnu i Hercegovinu. Zašto i zbog čega, nije htjela odmah reci, jer bi joj svi rekli da je luda. Ali dugo radila u Hrvatskoj novinarski posao pa si rekla, da bi mogla riješiti jedan misterij. I taj misterij je... Lija.
Mislite lija kao neka mala lisica? Pa kako može neka obična lisica imati veze sa bosanskim misterijem? Pa ima puno toga, jer ima čovjeka kojeg zovu nadimkom Lija. Tko je taj, pitate se i dobro da sam tu ja, da vam sve ispričam i objasnim. Logično.
Dakle, Lisica ili ti ga dvonogi čovjek Dragoslav Bogdanović je Srbin koji živi u jednoj zabiti nedaleko od Foče, koja je jugoistočno u gorskom području, tamo na granici Crne Gore. Čovjek nije nikad bio dobar. Na svome remenu ima toliko zareza koliko je ubio ljudi. Čudo je što je taj remen još skupa, jer ih bilo bome puno. Tijekom rata ih bilo puno i sada još uvijek sem tam, ponekad, kojeg samo iz sporta ubije, umuči. Ne svojim rukama, već ima desnu ruku koja to radi umjesto njega – Srđana, opasnog i nemilosrdnog žilavog muškarca visokog uzrasta koji ima na čelu ćirilicom istetovirano "Umro pre rođenja." Ali pustimo još Srđana. Zasad nije bitan.
Kako izgleda Lisica?
No, divlje. Kosu ne boji, nekada je bila crna kao gavranovo perje, sada je siva gotovo srebrna, poluduga i bogata. Oči ima crne, zle, hladne, koje ne pokazuju nikada radost. Jedino kada je imao ženu i djecu bile su pune sjaja i veselja. Otkada su izginuli u ratnom susretu, kada su jedinice Bosanaca, pod vodstvom Ilije Belisavljevića, provalile u njegovu kuću, odlučio se živjeti sam kao samac. I samo je htio ubijati, ubijati sve koji su Bosanci i muslimani, kako bi se jednom dočepao Ilije i podrezao mu grlo da osveti svoju obitelj. Nikada nije toliko plakao kao kada je izgubio svoju ženu i lozu od tuge, a kad je ubio Belisavljevića toliko se smijao jer je bio sretan, da je čak i zaplakao. I od tada ga nitko nije nikada vidio. Jedino u toj zabiti koja se zove Čelebići. Visok je, stasit, lovac, i voli jahati konje, slika, crta, piše pjesme i voli zapjevati. Ali ne voli se isticati. Jer još uvijek njegovo ime je nepoželjno čuti u društvu običnih ljudi. I kada među njih ulazi, odmah nastane bjesomučna i drhtava tišina. Nitko se ne ohrabri ni kihnuti, zakašljati a kud baš čak i prdnuti! Toliko je opasan. Ipak je to ne samo opasan, već i karizmatičan čovjek. I to je taj najveći problem. Jer opasnost i karizma je strašno oružje. Najčešće nosi crno, traperice, maskirnu jaknu ili tamno zelenu ratnu vestu. Kosu veže u rep ili ostavlja neka se treperi na vjetru. Nos ima okrugli ali oblik lica mu je oštro rezan. Kad je bio mlad, bio je mršav i strašan u baratanju sa zoljom, OSA–om i drugim protuoklopnim oružjem. Ruke su mu snažne, mišićave jer svako jutro još radi sklekove te ima široka ramena. Uistinu čovjek koji budi veliki respekt.


Hoću reći, da ova priča se temelji na američkom filmu u originalnu naslovljenim "The Hunting party," gdje je Dragoslav dobio po zaslugama što je i trebao, isto tako se Srđan našao u krčmi sa zrnom u srcu. Ali mene su ova dva lika impresionirala. Sad mi ne preostaje ništa drugo nego da vam poželim ugodno čitanje.

Autorica

I.


Tog jutra sam otvorila plave oči i ugledala zlatno svijetlo, koje mi ulazi kroz prozor u sobu. Nije mi se dalo još dizati, ali pošto sam bila u novom gradu, kakav sam htjela upoznati ali sa druge strane – sa strane turiste – no bilo je to zbog posla kakav sam sama sebi dala. I to je da sam našla gdje je Lisica. Ali sada sam u Sarajevu, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gdje upravo gledam prekrasan izlazak sunca.
Kontaktirala sam svoga dobrog prijatelja Samira Halihodžića koji je iz Grbavice i koji mi je ponudio smještaj. Spavam u svojoj sobi, nazvala sam svoga šefa iz Hrvatske, ali taj me je otpilio, da mi ne vjeruje i da sam luda jer bi se mogla vratiti, ako bih sam ga stvarno našla, u aluminijskoj škrinji. Nije loš moj šef, ali ponekad se previše brine. Znam da ga mogu naći, znam da je tamo u Čelebiću. Ali nitko mi ne vjeruje. I baš zato ga hoću naći. To je moj zadatak. Vidjela sam ga samo na jednoj slici. Ali... To je sve.
Danas je godina 2014. no u Bosni kao da se zaustavilo vrijeme. Uistinu, tamo u centru mjesta je sve velikom većinom moderno, ali što dalje od centra, to se sve više vidi kako ideš u muslimanski dio grada gdje su zgrade kao uspomene na nekadašnji komunistički režim. Predivno, iako zapušteno mjesto, je bivša socijalistička vojarna na onome brdu. Ne znam kako se zove ali predivan je to objekt, samo što ga nitko ne koristi i to je po mome sudu velika šteta. Volim ljiljane, sviđaju mi se. Isto su se morali obraniti od četnika, no da smo se svi gotovo poubijali, svi tri narodi kad smo imali istog neprijatelja – Srbe – to mi je bilo jako žao. Ali šta ću. Povijest je takva. Napokon 95. godine su Bosanci i Hrvati izmislili da se pomire i da će bit u dobrim odnosima jer su skužili da kada se tuku među sobom, ništa neće postići. I tako se napokon 5. korpus našao sa Paucima pa su se rukovali general i naš hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
Ali šta ću govoriti. Pustimo povijest povjesničarima a sadašnjost dajte da istražimo nama novinarima. Ja sam dakle došla zbog nekog zadatka. I zamolila sam Samira da li bi mi pomogao nabaviti auto. Ali on je rekao da mi neće pomoći. To je samoubojstvo.
"Reci mi, zašto mi odbijaju pomoći zato što sam ženska?" Pitam ga onog podneva dok smo sedjeli i pušili šišu.
"Slaba si. I kod nas u Bosni si. Tu ne volimo tuđince." Odgovori.
"Jebo te, nisam ja slaba. Znala sam puno toga prije uraditi i bile su to jako opasne stvari." Odbijam prihvatiti taj odgovor. Malo sam se i napuhala kao balončić.
"Moja mila frendice," kaže, "ovo nije neka tvoja ludarija iz kakve će ti pomoći netko drugi. Ovamo ideš sama. Jesi li svjesna da ti nitko neće pomoći?" Pita a ja se prvi put u svojoj namjeri upitam, je li moguće da ću uspješno završiti operaciju. Možda i neću, ali riskirati se ponekad mora. Moja duša se jako veseli kad će prvi put vidjeti onog Bogdanovića.
Čujem samu sebe kako izgovaram: "Ja se ne bojim. Ja imam hrabrosti više od pameti."
"E vidiš, i to je tvoj veliki problem." Nasmije se Samir. "Ali ako ti se baš ide, ajde naručit ćemo jedno piće." I javi konobaru neka dođe.
Kad je konobar došao natrag, ponjeo je neku tekućinu medene boje koja oštro mirisala.
I Samir se hvata objašnjavati: "Ovo, moja mila prijateljice, je rakija koju svi u Bosni poznaju. Neki govore da je toliko ljuta da kada je piješ, vrag sjedi u kutu sobe i smije se." I zlovoljno me pogleda.
Malo me time uplaši, imam takav čudan osjećaj, ali budući da se trebam naći sa još većim vragom, onda sam se trebala nasmijati...
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.08.2017., 21:36   #68
II.

Poslijepodne je prošlo i večer se počela oglašavati.
Napisala sam nekoliko e–maila svojim prijateljima, obitelji i šefu samo da zna da me sljedeće jutro vjetar napokon hoće nositi u Čelebiće.
Bila sam u potrazi za autom jer mi se nije dalo ne dao Bog, oštetiti svoj mali Ford Smart. I tako sam opet zvala prijatelja. Bio je to manjeg uzrasta, mršavi, žilavi Bosanac crnih očiju, toplog osmjeha sa naprednom ćelavošću ali koji je bio moj dragi prijatelj sa kojim se poznam od 2009. godine Irhad. I taj mi je našao takvu limuzinu da sam samo skupila ruke i pomolila se za njegovo duševno zdravlje.
"Kaj je ovo za crkotinu??" Pitam kad mi pred kuću doveze dogovoreni auto. No istina je da sam se malo smirila, jer iako je hrđa okolo sva četiri kotača naizgled bila u naprednom stanju, ipak je bio uredan – u motoru je bilo ulje, bilo je i benzina. Ali ipak nisu mogli ispustiti jedan crni vic; vrata su dobra, nema propuha jer su našli mrtvu mačku unutra.
"Bože moj, regente, ti si strašan." Gledam to čudo još jugoslavenske proizvodnje žutkaste boje. "Samo se moli za moje zdravlje, jer tamo su dosta loše ceste."
Ali Irhad samo mahnuo rukom i osmjehnuo se uz to da je potegnuo dim cigarete: "Mala, bojim se za tebe, ali imam u tebe veliku vjeru. Molit se neću ali mislit na te hoću. Sretno ti." Ipak me zagrlio i na uho zašaputao: "Ali znaj, bilo što bilo, uvijek me kontaktiraj."
"Hvala ti." Rekla sam i srce mi počelo lupati od uzbuđenja. Poslije se nadahnem pa ispuhnem: "Ajde, idemo prkosna novinarko." Uđem u auto i upalim motor. Uzdahnem kada čujem kako je zakašljao, kao da se davi pa se ipak, uz neko negodovanje, odljepio od mjesta gdje je stajao.


I tako je moj mali Yugo puzio cestama Bosne i Hercegovine, hrabro i prkoseći maloj kišici koja mi je stala na put. Čudim se da nije propustio vodu kroz krov. Jednom sam morala dopuniti benzin za bosanske marke, ali poslije sam sretno stigla u Foču. Našla sam neki jeftiniji smještaj, jer se već hvatala noć i otišla sam spavati. No ipak nisam mogla zaspati, jer mi se činilo da me netko slijedi. Pa sam gledala u hodnik, ali tamo nije bilo nikoga. Spavam u jednoj jedinoj sobi sa još jednom prostorijom, gdje ima wc, umivalo i tuš. Samo se nadam da mi neće biti ništa sa Yugom. Taj autić se danas naradio i jednom je čak prijetio da će stati nasred puta jer mu se više nije dalo. Ipak je izdržao.
Legnem u čist krevet i zatvorim oči. Razmišljam o Lisici. Što sada radi? Hoću li ga naći? Kako izgleda u stvarnosti, i hoće li biti dobar prema meni ili će odmah napasti? Da mu odmah rečem da sam novinarka ili radije šutjeti? No... zaključila sam, da ću radije pregristi jezik nego da se otkrijem, jer bi mi počelo sranje. A možda je već počelo ali ne znam... Sutra ću se dići. Pogledam sat na mobitelu: aha, dakle nije sutra nego već danas. I trudim se napokon pasti u san. Što mi se na kraju i dogodi. Ali spavam vrlo kratko. Neki kreten vani počne vrištati na cijelu ulicu: "Bosnaaaaa, Bosnaaaa, nogometni prvaaaaak. Hajdemo, hajdemooo." I odnekud sa prozora se netko javi: "JEBI SE." I odjednom začujem i prasak od pištolja... Trenutak je vladala mučna tišina pa onda: "Booooosnaaaaaa la laaaaaaaaa...."
Tak sam bila uplašena da ga je netko ubio da nisam ni iz kreveta izašla. Samo sam pokrila glavu i ležala i uporno se trudila zaspati.


Ne znam kako ali probudila sam se u šest ujutro dok se sunce još valjao u krevetu. Nisam htjela spavati pa sam se digla, išla u kupaonicu, obavila nuždu pa onda oprala lice. Tek kada sam se sredila, stavila još malo sjenila na oči i ruž na usne, sunčeko se izvolilo dići sa oblačnog krevetića i počelo svoj put na nebu.
Sišla sam kat niže, vratila ključeve i kada dođem na parkiralište gdje bi trebao stati posuđeni Yugo, ima samo željeznu hrpicu nesreće jer kola mi je netko pokrao a i stakla su mu razbili. Jadan moj autić. Sada sam stvarno u problemu. Em nemam prijevoz, em nikoga u Foči ne poznam, em je to komplikacija na koju nisam računala. Radije nazovem Irhada.
"Jes luda?? Šta ću sad reć čovjeku, ba?" Ali poslije se smiri pa se brine: "Nadam se da se tebi nije nešto dogodilo. Bilo bi mi krivo što sam ti kao pomogao u probleme."
"Ma živa sam i zdrava." Pogledam nebo i vidim da se skupljaju oblaci. Radije idem i na uhu držim telefon. "Idem negdje naći neki drugi auto. Ali prvo bankomat da mogu neki novac podići pa onda nastaviti put.
"To je dobra ideja. Vidiš kako se znaš snaći." Pohvali me Irhad. "Ali još ću pogledati imam li tamo nekoga." S time mi poklopi slušalicu.
Neki sat vremena lutam gradom dok ne dođem na neki takav glavni trg. Blizu je nekog parka. Morala sam prelaziti most preko Drine. Moram reći da je lijep i podsjeća me na moju Češku, tak sam stala i kratko se sjećala. Ali opet sam na putu, tamo kod parka i vidim banku. Tu ima onaj bankomat. Izvadim karticu i olakšam svoj žiro račun o cijelih 550 bosanskih maraka. Za svaki slučaj. Može biti i motor. Meni ne smeta. No, bolje da idem negdje na bazar.
Pitam dobrog muža, i on me uputi na sjeveroistok grada. Istina je da je bazar nešto kao skladište jaaaako starih i ofucanih auta i motora.
Zove me Irhad natrag.
"Rekao sam jednom čovjeku da treba pomoći. Rekao je da će zvati svoga rođaka tamo. Evo ti broj pa mu se javi. Čeka poziv."
Pozvala sam čovjeka i činio se dobar. Odmah smo se dogovorili, dakle sam mu rekla gdje sam, on je stigao za pola sata i odmah smo krenuli na put.
Čovjek nije puno toga napričao. Samo me hladno gledao pa razgovarao na svoj mobitel, pa sam i ja samo gledala u taj svoj ili pratila krajolik kako se mjenjao. Svako malo smo već trebali biti u gorskom području jer se put sužavao i smanjivao a sve više je bilo i šume. Odjednom smo stali i vidim jednu šumsku cestu.
"Dalje idi sama. Dva kilometra odavde su Čelebići." Rekao je samo i htio je otići. No ja sam još izvadila stotku i dala mu je.
"Za benzin." Kažem.
Bez riječi je uzeo novac pa ipak se meni osvrnuo na pola usta: "Sretno ti." I brzo je zbrisao sa mjesta. Valjda je to najopasniji dio.
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.08.2017., 13:02   #69
III.


Naglo osjetim mraz po leđima. Nije to samo od hladnoće koja ovdje vlada. Ovo je šuma gdje žive divlje životinje. Možda čak i vuci. U sjeni borove šume učinim prvi korak sa dubokim nadahnućem i ispuhnem. Ništa se nije dogodilo. Noga je dopala ali nigdje nikakvog čovjeka, a ni životinji ni traga a kamoli glasa. I tako se upustim u laganu šetnju. Idem polako i slušam svaki pokret, zvuk koji bi mogao biti znak opasnosti. Uši su mi kao dvije antene. Ali nigdje ništa.
Što ako idem u krivo selo?
No odjednom začujem neki zvuk pa se brzo okrenem i tamo trči neka životinja. Krzno joj je smeđe ali rep ima bijelu špicu. Bar to sam stigla primjetiti dok je bježala od mene. Kao da je netko...
"Bože moj..." Izustim i hoću isto bježati ali na putu mi je bio neki veliki kamen, a tada su se dogodile dvije stvari odjednom; iz grmlja je provirio čovjek posivjele kose divljeg izgleda u očima opasne munje, u rukama ima pušku sa snajperom i sada ispuca dva zrna – jedno ide meni kroz ruku i drugo nastavlja put do jadne lisice. Ona zacvili i padne kao podsjeknuta kosom. Usput sam zapela za taj kamen pa sam pala na onu ruku koja mi bila ozlijeđena. Uzviknem od bola i ostanem ležati na tlu. Noge u teškim vojničkim čizmama su projurile pored mene bez da me je njihov vlasnik primijetio.
Pokušavam se dići jednom rukom ali istovremeno shvaćam još jednu stvar, a to je da mi noga malo poremećena. I da će mi biti problem dići se.
Odjednom je mukla tišina. Samo šumom šušti vjetar i krošnje drveća si tiho prepričavaju što su sada vidjele. Čovjek se vraća i okolo vrata mu visi leš uplašene lisice. Evo, još joj iz njuškice teče potočić krvi.
"Jesi dobro?" Čujem duboki muški glas.
Jedva se odvažim pogledat gore pa govorim tiho, opet samo tim crnim zmazanim čizmama: "Da..."



"Nešto sam te pitao." Doda glasu malo na oštrosti. Navikao je zapovijedati. To mi se ne sviđa. U meni sve drhti. No ipak i dalje ne dižem glavu jer mi se neda. Ne želim da mi gleda u oči. Ali ta prokleta znatiželja, najgora od svih. I tako sam podigla oči i nisam više zatvorila usta jer kao da gledam fotografiju – srebrna kosa mu se poput lavlje grive ježi od silnog trčanja i lova, na čelu mu se nabrala dijagonalna jedina bora koja se tu stvorila nakon što je smrknuo lice, duboka crta koja se gotovo dotiče sa korijenom nosa. Tamno smeđe oči me gledaju s opovrgavanjem ali i zanimanjem, no usta su stisnuta u tanku crtu što znači da nije baš oduševljen da vidi nekoga tuđeg u svome reviru. Još primijetim da mu je lice zaraslo bradom, tri dana starom, što još impozantnije izgleda zato što mu je masivna čeljust.
Kad vidi da ništa neću reći nego da samo buljim u njega, odluči se ići svojim poslom. Samo prije nego to učini, mi uzme moju tašku i nađe novčanik, otvori ga i... Šuti. Poslije ga zatvori i stavi u svoj džep, pak počne gotoviti pušku. Nacilja na mene, lisica mu je još uvijek okolo vrata, samo vidim njezine staklene oči u kojim vidim svoju smrt. Dakle moje plave zatvorim i čekam pucanj. Ali pucanj ne dolazi.
"Dakle novinarka, ha?" Javi se glas u mojoj glavi. To govori Dragoslav i sad ima na licu takav zločesti pokriveni smiješak. "Digni se." Zapovjedi. Njegov glas prešao sa šapatu u oštri ton.
Bolje je poslušati jer što mislite da vam se dogodi kad ne poslušate lika koji na vas nišani puškom koja je u pripravnosti? I tako se naslonim na jednu ruku a drugu ostavljam uz tijelo jer me boli. On skloni pušku i uhvati me za onu ozlijeđenu ruku, a ja se ne znam čuvati pa mu se uzderem:
"Au...! Pazi ruka!"
"A damo, šta ti je?" Podigne obrve ali ne razmišlja više i izvadi svoj lovački veliki nož da mi raspara rukav tamo gdje me pogodilo zrno. "Baš sam sreće, takva lovina. Alaj će se dečki veseliti večeras."
Sad se priznam bez mučenja: nije mi bilo jasno što to trebalo značiti, ali bilo mi je jasno da to nema nikakve veze uz ugodnim druženjem. Barem ne za mene. Dapače, jasno mi je da ću trpiti kao pas. Ali da ne mislite da je čovjek baš bez srca, odrezao je rukav, moj naravno, i povezao mi je ranu. Ne znam, hoće li mi je izliječiti, ali kladim se sa vama da nema teorije.
"Idemo. Daj mi svoj mobitel." Ali umjesto da čeka da li ću se nećkati, ne pružih mu nikakav otpor, jer još uvijek je on taj tko vlada puškom i oštrim nožem.
Idemo bržim korakom, preko korijenja i kamenja onom šumskom cestom i ja ne smijem ni pomisliti da bi pobjegla, jer pod prvo – ne mogu koristiti ruku da si pomažem u trku i pod drugo – dobila bi pucanj u leđa ili možda u glavu. Precizan je on strijelac.
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.08.2017., 13:03   #70
IV.


Kada se približimo selu Čelebići, pomislim si kakva je ovo zabit; na putu se šetaju kvočke, tamo vidim iza ugla psa koji je trčao za mačkom da joj odgrize rep ili što ja znam, u jednom dvorištu neko željezo koje bi trebalo odvoziti u staro, pa evo vidim čak i krave kako se šeću i seru na cestu.
Jedna baka nas vidjela i odmah zafijukala na svoja dva prsta, samo neka se zna da se nešto događa.
"Dobro veče baka, kako ste, jel zdravlje dobro?" Upita je ljubazno Dragoslav kada prolazio kraj nje.
"Naravno, sve je u najboljem redu sinko, jedino te moje noge nisu više kao nekad." Žali se ona. "Pa, to je ta starost."
"Još ste mlada gospođo." Nasmiješi se, ovaj put iskreno. "Ali ja mislim da polako odlazim u antikvitete."
"Imaš dobar ulov." Pozdravi ga sljedeći susjed kojeg sretnemo na putu. "Ideš u crkvu?"
"Jel je već vrijeme za liturgiju?“ Začudi se i pogleda sat. "Stvarno, je. Doći ću. Samo da spremim stvari."
Sad mi u glavi projuri misao: Zar sam ja neka stvar?!
"Sad mi baš nije jasno." Isuse, otkuda meni hrabrost da se obraćam krvniku??
On me samo mirno pogleda ali ipak me još vodi za ruku.
Nastavljam: "Zar sam ja neka stvar? Ja isto želim u crkvu. Svaki put molim navečer da olakšam duši i da se ispovjedim Bogu."
"Imat ćeš ti već ispovijed. Ali kasniju. I to ravno meni." Zlovoljno prošapta mi na uho i ja se sva uzbudim. Nemir i strah ali i uzbuđenje. "Ali ako stvarno želiš, vodit ću te." I tako dođemo do njegove kuće, koja je, na moje opće iznenađenje lijepa, bijela sa crnim krovom i velikom livadom iza. Ne vodi me u kuću već ravno iza, jer tamo ima štalu sa konjem koji čim ga je vidio, ga pozdravio sretnim "iiihaaaa."
"Ne sada, Vraže." Umiri ga i baci me na sjeno. "Sad tu čekaj i nemoj se udaljivati. Možeš pokušati ali sumnjam da ćeš znati gdje je najbliži grad. A tamo pomoć nećeš naći, jer sve tu okolo je moj teritorij."
Srce mi kuca kao ludo. Čovjek ode i ja ne znam što da radim. Mobitel nemam, novčanik isto tako. Da zapalim štalu isto ne dolazi u obzir jer tu ima konjeka, a ja ih volim. Osim toga sigurno me ne voli jer koliko znam, konji su inteligentne i plemenite životinje, koje su svome gazdi vjerne. Ali svaka ima svoj karakter.
Lagano počinje padati slaba kišica. Sjećam se svoga dragog koji voli kišu. Nadam se da me se sjeti ponekad. I da me počne tražiti. Vidim da u dvorištu ima veliki panj u koji je zabita sjekira. Taj pogled na nju mi se ne sviđa. Isto tako njena oštrica.
I tako sjedim pod krovom štale u sijenu i malo malo bi zaspala. Kišica dobila snage, dakle je krupnija i ja si mislim da ne može biti gore. Može – iz kućice izlazi Bogdanović, ovaj put nema više maskirno, već crni ratnički kombinezon, u jednoj ruci nosi debeli lanac i još nešto od kova, ali što, ne znam. Čini mi se to kao željezna ogrlica za psa koja ga steže. Moja mama takve prodaje u zoo trgovini. Prošao je pored sjekire, gleda u zemlju ali čim je blizu štale, odmah digne pogled i probode me prodornim pogledom. Opet mi srce prolupa i drhtim ali ne od hladnoće koja me prostupila.
"Diži se kujo." Kaže i hoće me čopit za ruku pa povući gore, ali ja sam na nogama prije nego je to učinio pa vidim kako je u čučnju dok ja stojim. I izustim:
"Za jednog Lisca si strašno spor."
E, kako me je pogledao, polako se dizao na noge pa se uspravi u cijeloj svojoj visini, dok me je napuštala gotovo sva hrabrost, i pogleda nebo: "Znaš, ova kiša donosi oluju." Pa se okrene k meni. "I znaš, u ovim krajevima oluja nije kratkotrajna kao u dolini. Ova traje dugo. Ne rijetko se dogodi da čovjeka pogodi munja." I usta razvukao u zlom smiješku.
Posušilo mi se grlo, gutam na prazno. Odjednom, kao iz vedra neba, me strgne na zemlju, okrene na trbuh i zaveže ruke iza leđa. Na vrat mi preko glave stavi onu ogrlicu na stezanje i zakopča povodac.
Kad mi još koljenima kleči na leđima, jedva dišem, osjetim njegov ubrzan dah.
"Tko je tu sada spor?" Nasmiješio se. "Dosada sam sve novinare potamanio. Ubio. Nikad me nije nijedan uspio uloviti, pa tako nećeš ni ti. Samo što su slali samo muškarce, ženu vidim prvi put kako hrabro dolazi u zmijsko leglo. Dakle..." Ostavi rečenicu nezavršenu, ali shvatim što će time reć. Dok ću im biti zabavna, ostati ću živa.
Trgne povodcem i dok se dižem, guši me novi nakit.
"Idemo u crkvu. Dečkima se ćeš dopasti." Reče zločesto i opet se nasmija.
Uspijem reći samo jednu riječ: "Svinjo."
Na putu do crkve uživa u pogledima svojih sugrađana. Nosi se kao paun i sa guštom trgne povodcem da mi čini bol. Evo sad znam da ću sutra i iduće dane imati šljive. Pred crkvom je već gomila ljudi. Nisam znala da ih ima toliko. Ali izgleda da su tu ljudi jako pobožni. On je ipak još stao i razgovarao se sa nekim starim gospodinom. Čini mi se da ga tu vole, iako je takav kakav je. Nitko ga nije osuđivao. Ili su ga puštali na miru zbog straha? I to je bilo moguće.
"E onda se vidimo. Ćao.“ Dva muškarca se oprostiše i kad se okrenemo svetom domu, nigdje nikoga nema.
Okrene mi se i opali mi takvu šamarčinu sa mi gotovo spadoše naočale.
"To je zbog tebe! Jebala te kobila pičko." Prebije me još po leđima i ja samo jaučem i samo malo cvilim, jer se trudim izdržati bol. I onda, kad je završio sa iživljavanjem na meni, onako puhajući me je uveo u crkvu. Morala sam za njim, jer on je bio gazda i ja običan mulj. Prekrstio se svećenom vodom i ušao u prostoriju gdje nastade mukla tišina.
Prolazimo glavnom stazom sve naprijed i poslije sjednemo na klupu na čelu. U pravoslavnim crkvama nemaju klupe. Vjernici slušaju liturgiju stojeći. Jedino je tamo jedan red klupa za stare i nemoćne i ljude koji ne mogu stajati. Srpski pop ga strogo pogleda, kao što si vodi zabavu u crkvu, ali on ga prezre.
"Šta je bilo, bre. Pa nastavi pope. Vidiš da smo svi stigli." Javi se kraj njega visoki, žilavi muškarac grubog glasa.
Pop se nije uznemirio, samo se prekrižio i nastavio služenje liturgije.
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.08.2017., 20:03   #71
V.


Nakon mise žene otišle u kućice a muškarci u neku smrdljivu birtiju. Razbijen joj je prozor pa ga zatvorili alobalom i selotejpom, sve stolice su drvene a samo jedna jedina je nešto kao fotelja. I tamo je sjeo Dragoslav.
Ja imam mjesto na drvenom podu na kojem je prolivena piva i ko zna što još. Nitko me ne smije dirati i on se sada razgovara sa svojim dečkima koji su u njegovom vučjem čoporu. Jedan se posebno isticao jer stalno uz njega bio i Dragoslav se mu često obraćao jer mu bilo potrebno njegovo mišljenje.
"Ko je to, bre. Zašto je tu?" Začula sam pitanje iako mi glava polako klonula na zid jer sam jako umorna. Odgovor čujem odmah: "Neka kurvinska novinarka iz Hrvatske."
"Ahaa. Jebem je u usta, pa to je dakle Hrvatica. Dobro da su poslali žensku." Veseli se. "S njima se još moš poigrat!"
Čujem se kako govorim:
"Jebat ću te u usta ja ako mi se još jednom budeš rugao." I umorne oči koje su bile malo mutne sam sa novom bistrošću uprla u onog sa kojim razgovara Bogdanović, ali koji sad, kad je čuo sve to što sam rekla i bio i adresat toga, me probode svojim pogledom. Zlo me gleda. Nikad nisam vidjela gori pogled i lice od njegovog. To je čista okrutnost. Nema tamo trunka milosti ni dobrote. Oči zeleno sjaju i šalju mi poruku da će me čopit i jako se zlo naigrati.
"Ti, pičko," zove me, "vidiš ovaj nož?" Digne ruku i u njoj drži takav običan nožić sa kojim moj tata obično rezao kobasice ili stek.
Kimnem ali onako prezirno: "Ako misliš ovu igračičicu, onda je lijepo odmah opet sakrij i pokri se ušima, jer to, što mi je učinio Dragoslavov," kimnem ramenom gdje imam krvavi komad moje majice, "to tvoj ne zna." I glasno se nasmijem.
Dragoslav i ostali se na ovo isto nasmiju, jer im to dođe smiješno, ali ovaj zelenooki, kose boje upišanog sena se digne i jednim pokretom se nađe uz mene, zlobno se smješkajući.
"Igraš se, ali nećeš dugo..."
Shvatim da mi prijeti opasnost još veća nego od Lisice i uhvati me panika, ali dišem i samo tiho trpim kad mi dodirne venu na vratu svojim prljavim prstom kako bi me malo mazio.... Pa onda...
"SRÐANE!" Zaurla Dragoslav koji se sad već digao i odbacio nož, jer mi je ovaj htio malo porezati kožu. "Jebala te mazga, da bog da te jebala. Kako si dozvoljavaš dirati MOJU LOVINU?? Jesam li ti DOZVOLIO??"
Srđan je odjednom toliko mali, kao makovo zrno i gleda Lisicu sa velikim otporom u očima.
"Oprosti mi. Ali bila je drska. Morao sam!"
"Srđane, znaš pravilo. Prvo ja, pa onda svi ostali." Preleti pogledom cijelu birtiju gdje bi sad bilo moguće čuti i iglu kad padne na zemlju. "BAZDO! Vodi je u podrum moje kuće."
Doleti mu neki crnooki i crnokosi muškarac čiji izgled me nikako nije iritirao, dapače bilo mi drago da me vodi upravo on. I ne znam zašto. Brzo me dignuo, uhvatio za ruku a Dragoslav me još prije odlaska, uhvati za kosu pa mi utrpa jezik u usta. Smrdio na alkohol i cigarete.
"Fuj." Kažem. "Smrdiš."
Na te riječi mi opali takvu šamarčinu opet, da mi krv poteče iz nosa.
"Šuti... Ili te neću štediti..." Zašaputa. Daje rukom znak neka me vode.
Srđan je htio ići za mnom, ali Dragoslav ga dozove opet k sebi jer vidi da bi me zmasakrirao a još nije želeo da mi ošteti kožu na bilo kakav način. Tek kasnije...


U tamnom podrumu ima samo jedan mali prozorčić kroz koji ni van ne mogu gledati koliko je prljav od ko zna čega. Ima smeđe i tamno–crvene mrlje, bojim se pomisliti od čega. Svijetlo nemam jer se gasi i pali izvana i onaj Bazda me zaključao i ugasio svijetlo da valjda spavam. I tako opipavam zid, da li ima neko mjesto, gdje bi mogla sjesti.
"AU." Razbijem se o željeznu posudu veličine i dubine jednog kibla, a i nju trebam tražiti po mraku. Hm. Baš fino. Kad ideš na nuždu, bar bi trebao znati jel si namjestio dobro guzu, da ne sjedneš u prašinu...
Sad već samo četveronoške se puzim i dođem do vlažnog ležaja od sena sa nekom dekom. Ne znam kakva je, ali nije važna boja. Važno je da iako je gruba i pomalo grebe, da se u nju mogu spakirati i prileći. Napokon. I kad legnem, onako u teškom i turobnom mraku, počeše mi derati suze na oči. Govorim sama sebi: "Koja si ti budala. Kako si uopće mogla samo pomisliti da bi uspjela. I sada... Sada si tu u hladnom, vlažnom, tamnom podrumu koji će postati tvoj grob. Ako uopće. I nitko o tebi ništa neće saznati. Svaki trag ti se gubi u šumi. I tamo nađu tvoje tijelo. Stvarno si idiot." Očajna, tužna, uplašena od onog što donosi novo jutro gutam svoje suze koje su bile jedina hrana i napitak koji sam imala. Bojim se. Strašno se bojim. Gladna sam i žedna. Rukama, koje mi je Bazda oslobodio, strgla sam gumb na hlačama i stavila u usta. Vele da je to dobro protiv žeđi.
No sam ga ipak ispljunula, jer bi se možda ugušila. Okrenem se na lijevi bok i prigrlim se uz zid. Bolje se pokrijem i zatvorim oči. U trenutku sam zaspala...
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.08.2017., 20:04   #72
VI.


Otvorim oči i nadala sam se da to sve bila noćna mora. Ali nije bila. Odmah sam ih opet zatvorila jer iznad mene je stajao visoki, stasit muško gotovo crnih očiju, u kojima nije bilo mjesta za milost. Glatko se obrijao i sivu kosu vezao. Na sebi crno, izgledao kao da ide nekamo u grad ili tako nešto. Ali ne. Došao me gledati i naslađivati se mome strahu.
"Otvori oči. Želim ih gledati." Govori tiho ali smrtno ozbiljno.
Moram to uraditi. Ali neki mali patuljak u meni mi zablokira mozak i odbijem otvoriti.
"Zašto si radiš zlo? Otvori oči." Ponavlja i ovaj put mi pomiluje lice grubom rukom koja znala dosta raditi ali i ubijati. Tko zna, možda i znala nekada dragati i maziti ljubav?
Istina je da se u duši Dragoslava rasvijetlio mali, maleni, sitni plamenčić koji počeo polako svijetliti i zagrijavati, istina, samo malo ali ipak zagrijavati hladnu dušu, koja je mislila da nikad više neće. Ali to još nije znao. Zasad. Plamenčić odbio pokazati mozgu svoju prisutnost, jer taj bi odmah reagirao i zagušio ga. A on je htio doći do srca.
"Lijepa si," prošapta, "i ne bi volio da na tebe pustim Srđana." Draga me po bradi. "Dakle, ako želiš još malo biti čista i bez ožiljka, otvori ih."
Otvorila sam oči koje su bile boje sivog mora Jadrana za olujnog nevremena. U sobi je svijetlo, koje se došuljalo vratima a i kroz taj mali prozorčić se trudi ulaziti ali prljavština koja ga pokriva ga odbija puštati.
"To je dobra curica." Nasmiješi se. "Tako i sad se digni."
Bole me ruke i noge, glava a želudac mi se javlja. Nije dobio jesti a i žedna sam. I tako sam se digla. Ali stakleni pogled odaje moju slabost. I Dragoslav to vidi.
"Bazdo, dođi ovamo." Dozvao ga.
Došao je onaj Srbin sa mirnima očima. "Molim Lijo."
"Daj joj vode i kruha. Da mi ne crkne ovako." Reče i Bazda nestane. Za trenutak se pak vratio i u rukama ima šolju i šnitu kruha. Sve je dao Dragoslavu i otišao je.
Taj tamo tako stoji, na sredini podruma, u toj prašini među paucima i paučinom kao neki svetac i gleda me, spuštene glave, s razbacanom kosom i prljavom robom.
Stane ispred mene, viši o glavu. "Sad razmisli, ovo je voda i ovo kruh. Možeš imati ovo sve, ali moraš biti dobra. Znam da si gladna, žedna i slaba. Mogao bi te samo tako slomiti. Ali to ja ne želim."
Dignem k njemu svoj pogled i rastresu mi se koljena od njegovog intenzivnog pogleda.
Tiho kimnem glavom i kao gest podređenosti kleknem u prah podruma.
"Ovo shvaćam kao uvredu." Zalaja i gurnu me nogom. "Digni se. ODMAH."
I tako se opet dignem i on mi pokazuje kruh i vodu i pita me: "Hoćeš radit sve što ti rečem?"
Slabim glasom odgovorim: "Hoću."
"Dobro." Okrene se i ode opet do stepenica koje vode iz podruma i na njih stavi stvari. Vrati mi se. "Skini se." Pošapta mi na uho.
"Molim?" Ovo mi se nimalo ne sviđa.
Pogleda me onako zbunjeno ali odmah se mu u oči potkradu munje: "Rekao sam ti da se skidaš." Čvrst glas rezonira u mojim ušima. "Ili da ti pomognem?" I strgne mi jaknu koja me je trebala grijati.
"Ne, dobro. DOSTA... Ja ću sama." Zgrbim se uplašena a on se odmakne.
"Polako." Reče. "Bazdo, Srđane, siđite dole. Da vidite što su obline."
Skidam se, kako je zapovjedio Lisica. Po njegovom nalogu se trudim biti dobra. I samo za mizerni kruh i vodu. Samo da jedem i pijem. Ne gledam ih, stid me da to uopće radim. Ali to on dobro zna i upravo zato to hoće. Kad sam stigla do gaćica i grudnjaka, stala sam.
Naravno, njemu se ne sviđa.
"I?" Digne obrve.
I ja dignem ramena: "I? Šta? Neću dalje."
Srđan kao jedan velik pimpek sav narajcan se javi: "Jebem te glupu, skidaj sve ostalo ili..."
"ŠUTI." Ušutka ga Lisica. "Ipak, što je učinila, dobro je učinila. Sad idite."
"Nemoj Lija meni govoriti da me pošalješ..." hoće se sa njim prepirati Srđan ali dobro zna da što on reče, to se ne krši. Već pozna taj tvrdi stav kakav ima, kad se ramena čine šira i izgled opasniji. "Idem, idem..." Kao zmija, sklizak čovjek ode.
Bazda me pogleda takvim sažaljevajućim pogledom, očima punim bola, da mi se učini da bi mogao nešto učiniti kad je tu sam sa Dragoslavom. Mogao bi me spasiti. Gledam ga, molim očima, ali on ništa. Odjednom se mu oči zatvrde, okrene se mi leđima i posluša što je šef rekao.
Ostali smo sami. Ide k vratima i zaključa ih iznutra. Ključ gurne u džep na košulji. Vratio se.
"I sad si moja." Pristupio je toliko blisko da sam ustupila korak nazad. Oči su mu tamnije nego ikad. Ta mala žarulja koju nisu zgasili sja umornim svijetlom a Dragoslav je sve bliže i bliže. Napipam goli, vlažni zid. Pod nogama mi moj krevet. Nemam kamo. Gotovo je.
I Lisica izvadi iz pojasa nož sa kojim se ne razmahuje kao mlađi Srđan. Već s njim čisti svoje lijepo njegovane nokte. Sad si mislim da bi trebala na manikuru...
"Jebala te manikura." Izdahnem i dobijem njegovu pozornost. Čudno kako se u takvim opasnim situacijama osjećam hrabro. Barem što se govora tiče.
"To sigurno hoće. Jebat će me... Odnosno ja nju." Povampiri lice i na licu opet ima osmjeh ubojice. "Ali prvo, prvo moramo nešto odrezati." Jurne k meni i hoće mi prerezati grudnjak, no izmaknem se ali ne daleko, jer ispruži ruku i ulovi onu moju lijevu toliko snažno da vrisnem.
"Pusti me!"
Ali on se samo počinje glasno smijati.
I tako se još jednom izmaknem i još ga stignem udariti u obraz. Ne toliko snažno ali tako da ga ta moja drskost naljuti. Sad se kao strašni lav naljutio, zaurlao i skočio po meni. Ja prilegla na tlo, on se ne može zaustaviti i pada preko mojih golih leđa i malo me reže nožem.
"Aaaa..."
Nije mi dalo da ne iskoristim situaciju i ne skočim na njega u velikom trudu da dobijem ključ. Ali to je bila velika i sudbonosna greška. On mi samo okrenuo ruku iza leđa i preokrenuo te povalio na trbuh u prašinu i hladnoću podruma. Sad mi sjedi na leđima, drži ruke jednom svojom i drugom desnicom, u kojoj drži nož, nešto razmišlja što hoće još.
I tako mi se nagne do uha i prošapta: "Ti si divlje mače, priznajem. Ali meni nikad nećeš izmaknuti. To zapamti."
"Jebo ti pas..." Hoću reci ali on me ušutka.
"Šššš.... znaš da se matere ne psuju. A kamoli moja mater." Poljubi me na vrat. I meni prođe jeza po leđima. "Znaš ti što?"
"Pojma nemam. Ali sigurno ćeš mi to reći. Ili se varam?" Sarkastički odgovorim.
"Ne varaš se." Sad mi prerezao gumicu od grudnjaka koji mi se otvorio i pao na zemlju. Samo špagetice su ga drže na ramenima. "Jako mi se sviđa kad si tako bistra. Ali ipak, da mi te ne ukradu, moram te poznačiti. Da te nitko ne označuje za svoju više."
Isuse Bože, kako??
Kako, odmah mi moglo doći iz dupeta u glavu. On koristi svoj nož! Tamo gdje me je poljubio, dakle na vrat, položio je hladan čelik noža. Samo tako, plohom stranom. Malo ide s njim sim tam, kad odjednom...
"Dragoslave, molim..."
"Šuti i ne mrdaj ili ćeš se podrezati."
Što je istina jer on to radi u neposrednoj blizini glavne srčane vene. Moram izdržati. Ne znam što radi, ali kad završi, jasno mi je da je nekako označio "svoju" dobru curicu.
"Nitko te više neće smatrati svojom." Pogleda zadovoljno svoju čepel od krvi i poslije onu oštricu poliže. "Od sada si samo moja!!"
Osjetim bol kako mi kuca u onom mjestu gdje je rezao. Ne znam i ne želim vidjeti što je radio. Nemam vremena o tome razmišljati. Odjednom su gaćice razrezane i Dragoslav mi se munjevito nagura među noge. Osjetim oštru bol, još jaču nego na onom vratu, ruka me boli, ali dole je to najgore. Pali me i boli, jaučem i vrištim od boli, po licu mi se valjaju suze poniženja. Pokušala sam se nekako se otpuziti, ali nije išlo. Njegovo iživljavanje je trajalo dugo, predugo a pritom je to bilo samo nekoliko trenutaka. Svršio u mene i svom svojom težinom na mome krhkom, dobro, malo punijim ali ipak krhkom, tijelu ostao ležati.
"Kurvinska Čehinjo... slatka Čehinjo..." Hrči mi u uho, opet, ali više smireno, kao da je tražio spas.
Digne se, zakopča pojas i još se skloni, da mi onu krv s vrata obriše. "Moja. Ničija. Samo moja. Moja svinjska, prljava kuja." Uhvati me za kosu. "Jesi razumijela??"
Ništa. Ne mičem se.
"JESI ME RAZMELA BRE?!" Zagrmi da sam htjela nestati sa ovoga svijeta.
Kimnem glavom.
"Dobro." Kaže zadovoljen ovim odgovorom.
Čujem samo korake pak ključ u bravi pa onda zalupaju vrata. Ja gola, ponižena, psihički i fizički uništena ništa ne radim, samo tiše udišem onu prašinu, vlagu i prljavštinu. I kroz spolovilo i vrat u malim kapima curi krv...
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.08.2017., 21:36   #73
VII.


„Bazdo," reče vidljivo smireniji, no istovremeno uzbuđeni Dragoslav, kad izašao gore u sobu k drugu koji gledao nogomet sa nogama na trosjedu, "daj odi tamo i nosi joj trenerku. Ne želim da se mi prehladi."
"Zašto?" Ne miče pogled s ekrana mlađi Srbin.
"Zabavno je s njom." I grohotom se nasmije. Pak se uozbilji: "No žuri. Leži na podu."
S time se okrene i ode po drugom poslu. Sigurno na pivu ili na žesticu.
Bazda uzdahne.
Ostavi televiziju neka svijetli i ode u drugu sobu gdje ima garderobu. Otvori ladicu ormara i vadi jednu crvenu trenerku Adidas, koja nije nova već stara ali još može dobro doći nekome tko trpi u hladnoći. Učinit će to drage volje jer ta cura mu gledala u oči kao da ga moli. Moli ga milost. No kako se s njom grdo poigrao njegov gazda, to nije nikako očekivao.
Iziđe van da malo ispruži leđa noseći u rukama trenerku, pa pohita na stube koje su vodile u podrum. Otključa vrata i otvori ih. U tmurnom svijetlu ugleda nešto što još prije 24 sata bila ponosna i borbena žena.
U jednom trenutku pomisli da je mrtva jer takve hrpice od čovjeka je vidio već puno puta, ali kad začuje tiho cvilenje, odmah se sabere, pritvori vrata da čuje dolazi li netko dole i skoči k njoj.
"Curo, si živa?" Uzme je kao dijete u naručje i prigrli je na svoje grudi. Hladna je ali je pri svijesti. Ljulja je i tješi i pri tom ne primijeti da se zaprlja krvlju koja joj ide iz rane na grlu. Opazi to tek kada je pusti i pogleda u lice. Brada joj je crvena i cijelo rame isto.
"Isuse Kriste, što ti je to uradio." Prošapta sebi i stane joj brisati krv rukavom. Briga njega što će reci Dragoslav. Ne želi da je žena ovako mučena. I još tako lijepa!
"Čuješ li me?"
Kimne glavom.
"Ne smijem dugo biti ovdje, ali evo, tu ti je trenerka. Ne smiješ se prehladiti." I počne ju sam oblačiti. Kad vide da je ta majica koju je morala skinuti i baciti na pod prljava, skine svoju i navuče joj preko glave. I onda joj dade i nove i čiste gaće koje je uzeo kad je išao po trenerku.
"Čekaj, nemoj ih još oblačiti." Kaže i na trenutak nestane.
Donio je papirnatu maramicu i dezinfekciju da joj očisti rane. Nije mu to zapovijedao njegov šef Dragoslav, već njegova savjest koja nikako nije crna kako se činila. Bazda stao brisati krv sa grla i čistio rame. Kad je bio gotov, pruži joj još dvije tri i kaže: "Ono ostalo moraš sama." Govorio je to tako ravnodušno kao da se kupala i sad trebala obrisati vodu. Okrene se da ne gleda a ona je to prihvatila pa se dolje okolo i u spolovilu očistila. Nije to bilo kao s vodom, ali bar nije bila toliko prljava kao prije.
"I sad se obuci. Evo ti još hrane." Postavi joj tanjur sa kruhom i džezvu s vodom na tlo.
Ona ga, pak, obučena zahvalno pogleda: "Hvala ti. Ali mislim da bi već trebao ići..."
"To je istina. Evo ga, zove." Potrči prema vratima, zatvori ih, zaključa i ostavi ženu sa siromašnim obrokom na samu.


Istrčao je van i morao se nadahnuti prije nego se javio na telefon.
"Halo. Šta je bre."
"Jesi li napravio to šta sam ti rekao?"
"Jesam. Ali puno je krvarila..."
"Tako i treba. Treba da pusti onu smrdljivu ustašku krv da se može stvoriti nova, naša." Začuje se smijeh u mobitelu.
"Ovo je krivo. Nije ona Hrvatica." Govori mirni Bazdov glas.
S druge strane se smrtno hladno javi: "Nemoj mi to govoriti da se ti zalažeš u obranu te kurve ustaške. Jednom je u vezi s tim svinjama, onda će zauvijek ko oni smrdit, đubre jedno. Bre."
I više ne želi o tome raspravljati. Samo je htio znati je li joj povezao rane. Čim mu je to rekao, pobjesnio je. Ipak se pomirio s činjenicom da mu mrtva ne bi bila korisna.
Završili su komunikaciju i Bazda uđe u svoju sobu, gdje je prije gledao nogomet. Dobro se zatvori i pomno povuče zastore. Sada otvori skrivenu ladicu ispod tepiha i izvadi radio komunikator. Nađe frekvenciju i odmah počne emitirati.
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.08.2017., 21:37   #74
VIII.


„Ovdje Jablan. Jorgovane javi se. Ponavljam, ovdje Jablan. Jorgovane javi se." Začuje se sa stolne motorole.
"Jorgovan na prijemu, govori. Kako je jablanov pupoljak? Je li svjež?"
"Jablanov pupoljak bio porezan. Pustio je sokove. Zbrinuo sam ga."
U sobi gdje je bio čovjek koji je govorio sa Bazdom na prozoru se okrene visoki muškarac. Promatra radio emitiranje a kada završi i to, zlobno udari šakom o stol tako da šalice s kavom odskočiše.
"Malo je ubiti ga. Treba ga razapeti na križu."
"Glavom dole." Slaže se drugi. "Ovo je stvarno sreća da imamo našega čovjeka baš u Čelebiću."
"Ali joj nisam smio naći taj auto. Ni čovjeka. Još da mi je javio. Ali me jebe to što ju je tamo ostavio i kukavički pobjegao. I još je uzeo od nje novac!" Jada se Irhad.
Samir ga smiruje: "Daj, ona bi ionako tamo otišla. I bez tvoje pomoći. Poznaš je."
"Ali što sad?" Pogleda ga tamnim očima.
Samir zapali pljugu i ležerno se nasloni na stolicu: "Sad samo moramo čekati i nadati se. Predaleko smo i u četničko leglo ne možemo."
Irhad se okrene prema prozoru i zamišljeno gleda auta koja su prolazila pod njim. Tu mu padne u oko hrvatska ploča. Taj auto je prepoznao. Prepoznao bi ga bilo gdje. Brzo izvadi mobitel i pronađe broj.
"Što ćeš sad?" Gledao ga je sa osmjehom i znatiželjom njegov brat.
"Vidjet ćeš." I dalje mu ne posvećuje svoju pažnju.
Telefonira.


Sjeli su vani ispred fontane, u najboljoj slastičarni u Sarajevu i naručili kavu. Proljeće, sunce sja, još nisu ni tolike vrućine kao na ljeto i sva tri muškarca počnu razgovarati. Bučno je, govor ljudi se čini kao zujanje velikog roja pčela dakle drugi ne čuju što se priča.
Dva muškarci su mršavi, žilavi, više tamniji u licu sa oštrim nosom, na glavama nose crne kape da ih sunce ne oprži. Imaju kratke majice ali duge hlače. To su bila braća Samir i Irhad Ibrahimovići.
Treći muškarac se od njih ipak razlikuje. Kako po naglasku, tako i pojavom. Drugačiji je, svijetli je tip, izrazito bistrih, tamnoplavih očiju koje na čovjeka gledaju mirno i katkad se smiješe. Usta su mu lijepa tanka, čelo visoko. On sam je stasit, trči svaki dan kad stigne i vozi bicikl. Nije ni mršav ni debeo. Visok je, kosu brije dakle je ćelav. Na pojasu nosi Samokres 2000, pištolj hrvatske proizvodnje. To je bojnik Mijo Škic.
"Vi dakle velite da je Michaela zaglavila u velikoj nesreći?" Malo razmisli pa ispravi zadnju riječ: "U sranju?"
Irhad kimne glavom. "I da znaš u kakvom, ne bi nas slušao jer bi davno otišao na spasilački put."
On samo namigne: "Ona je išla za četnicima."
Samir izbeči oči: "Kak to znaš?"
"Ne trebam posebno nagađati. Poznam je dovoljno dugo da bi znao kamo ona nišani. Kad su u pitanju Srbi, ne može to drugačije završit." Sad u njih zabode svoj pogled: "Kamo je išla?"
"Htjela je ulovit Lisicu..." Potiho će Irhad.
Sad uleti u lice Miji crvena boja: "I vi ste ju pustili???"
"To sam ja kriv." Reče Samir.
"Oba dva ste krivi što je sada u teškom sranju. Od njega nitko živ nije izašao." Ljuti se Mijo. Oči mu sipaju munje.
Irhad smiruje situaciju: "Ali imamo u Čelebiću svoga čovjeka. Čuva ju. Sam Dragoslav mu je rekao neka ju čuva. No već se poigrao."
"To je stvarno veliko sranje. Recite vi meni, što ćete od mene?" Kaže Škic. "Jer ako se je poigrao i više nije među nama, onda sam tu bespomoćan..."
Tu dečke ulovi nada i stanu mu prepričavati da je još živa. I da, ako će zabavljati Lisicu, da je neće ubiti. Možda ima nade da će napisati pismo da ju mijenja za novac.
Na to se Mijo nasmije: "Vi ste morali šinuti na umu. Ovo su bajke za sanjare. Ali neka..." Uozbilji se. "Dakle? Da idem gore?"
Dečkima kao da su poklonili najdraži poklon. Lica su im se usrećila i duša im je zaplesala. Krenuli su dogovarati detalje.


U malom selu su se opet nahrpili oblaci koji su nagovještavali kišu. U gorama često kiši pa tako i ovdje. Čelebići mirno dišu, tu i tamo spokojno zamuču krave ili zalaju psi ali ljudi idu po svom poslu. Žene u kućama razgovaraju sa svojim muževima, neke su kod susjeda a njihovi muževi u birtiji u susjedstvu crkve.
Samo jedini čovjek se sada nalazio u crkvi i molio. To je bio Dragoslav. Nije volio javno služenje liturgije, no katkad se pojavio i pomolio se skupa sa ostalima koji su ga držali gotovo slično kao Boga, no on je bio ipak nešto više. Jer upravo on je određivao njihovim sudbinama. I to su svi znali. Jedini na koga nije mogao je bio svećenik. On je imao drugačiju moć nad pukom, i to je bila ona jedina koju su još priznavali – vjeru. Da je htio, mogao je nahuškati ostale protiv njega, ali nije to radio jer, kao što je nažalost saznao, pola sela je bilo na Dragoslavovoj strani. I Dragoslav je toga bio svjestan. I znao je još i to, koliko ga svećenik Milan mrzi. Ali mu se podrugljivo smijao.
"Bog mi budi milostiv. Amen." Završio je svoju molitvu Lisica i izašao je iz klupe u središte crkve.
"Ne ubiješ bližnjega svoga." Javi mu se iza leđa. Okrene glavu i zavrti očima. Na vratima oltara je stajao otac Milan u domaćem odjelu. Danas više ne radi pa može biti u civilnom.
Dragoslav ga tobože sretno pozdravi: "Oče Milane, večer."
"Dobra večer." Odgovori odmjereno otac. "Mislio sam da ne moliš u crkvi." Izađe od oltara i ode do svijećnjaka da gasi svijeće.
Dragoslav ga opovrgljivo gleda: "Molim gdje i kad mi se hoće. Danas, eto, je pao izbor na sveto tlo." Onda promjeni držanje: "Oče, molim vas, želim se ispovjediti."
To Milana toliko iznenadi da je prestao gasiti plamenčiće i okrenuo se na peti da ga dobro promotri.
"Jesi li zdrav, Dragoslave??"
Čitavo lice mu se promijenilo. Dragoslav je pokorno sklonio glavu i riječi su mu bile iskrene, iz duše.
"Ne želim ubiti, ali ne znam šta radit ak pokažem slabost..."
Milan ga samo zabezeknuto gleda, pak reče: "Drago, moramo o tome porazgovarati dublje. S toga bi te molio da mi dođeš ujutro poslije služenja Bogu. Nadam se da ti to..."
Ali rečenicu ne stigne završiti, kad u crkvu uđe Bazda i ciljano zatraži samo svećenika. Kad je našao sa njim Dragoslava, zaprepastio se, ali samo na trenutak da to nije opazio i nastavio je Milanov posao.
"Šta ćeš ti ovde. Zašto ne čuvaš?" Upita ga strogo i on mu odgovori:
"I što bi sam čuvao kad je zaključana izvana a u kući nikog nema?"
"Jebo te pas..." Naljuti se, smjesta se okrene na potpetici i produži korak prema svojoj kući na kraju sela.
Milan i Bazda tiho gase svijeće i kad završe sa zadnjom, pozove ga svećenik k sebi na vino. On prihvati ali samo na oko. Sve je kod njih samo na oko. On sam je tobožnji Dragoslavov čovjek ali to on nikako nije još naslutio.
Kad su dosjeli na drvene stolce, počne Milan:
"Nisi normalan Gorane. Gotovo si nas upropastio."
"Nikako. Već Dragoslav zna da dolazim pomagati u crkvu pa što ne bih mogao doći i sada da ti pomognem zgasiti svijetla i pospremiti?" Nasipa malo soka od naranče i svećenik ga ipak još kori:
"Ovo je bilo neoprezno. Drugi put nađi drugi izgovor. Ne znam hoću li se uvijek tako suzdržavati. Koliko godina smo tu i koliko smo toga vidjeli i doživjeli. Jednom su mi čovjeka ubili pred nosom! Ne želim završit ko on, da mi zabiju čavel u glavu."
"Budi miran Hrvatine. Ovo će biti u redu. Našli su čovjeka koji će doći po nju. Samo je treba isporučiti do raskrižja."
To pobudi u Hrvatinu, čovjeku koji glumi svećenika, nadu.
"Dakle će je ipak spasiti?"
Bazda mu kimne glavom.
"To je dobro."
"Da."
No sad se oba dva tajanstveni tobožnji Srbi pozdrave i Bazda, ili hoćete li Goran Stipčić, ode svojoj kući. Da vidi je li sve u redu.


Duboko u duši, Dragoslav je bio tužan i nesretan.
Ubija dugo, predugo da u tome ne traži ljepote i uživanja kao što na primjer uživa u jahanju konja. Kako je mogao dozvoliti otići sa mjesta čuvara? Koji mu je vrag, pa to je urnebes!
Dojurio je u svoju kuću i uzeo je crni kožni pojas i otišao je van u dvorište, gdje u posudi sa kišnicom oprao lice. Počela padati krupna kiša, tako da mu je još i kosa bila mokra.
"Ako mi samo izađe na oči, ubit ću ga!" Zaurla do mraka. Jedino se konj uplašio. Okrete glavu prema njemu i malo se zastidi. Nije htio da ga uznemiri. Ali eto, dogodilo se.
"Kako se samo zove... Ne sjećam se, ali otići ću je pitati."
Otvori prva vrata u predsoblje pa siđe pet stepenica dolje i htede otključati bravu kad ono... Vrata su otvorena! Ne, moment, nisu otključana već ih je netko polomio. I on već slutio tko. U taj tren uleti u podrum kao vjetar, sipa munje oko sebe i zaustavi se ispred čovjeka koji je bio onaj tko se potkrao k njoj – Srđan.
Iz usta mu kapaju sline, sklanja se nad ženom i pokušava silovati, ali vidi i kako se ona srdačno i hrabro brani, grebe i mlati šakama.
Ne zna što mu je sinulo na um ali je odlučio da otkopča svoj lovački nož s pojasa i dobaci ga na tlo podruma. Pa se povuče u kut da promatra što će se događati...
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.08.2017., 21:41   #75
IX.


Vrata su se sa pucketanjem otvorila i na ulazu je stajao on. Taj gad kojeg nikad nisam voljela. No, kad o tome razmislim, koga sam voljela ovdje u onom gnijezdu vragova? Taj koji je stalno slinio za mnom, gledao me iako je dobro znao, da bi ga Bogdanović ubio. Nisam imala što izgubiti. Jedino život koji je bez toga već propao. S toga sam se digla i pogledala u njega izmučenim plavim očima.
"Njega tu nema." Kažem tako da je trebao moje riječi uzeti na dušu.
Ali on se samo nasmije: "Znam. Znam da ga nema. Zar misliš da bi me samog poslao k tebi? Taj luđak ne zna ništa!"
Obuzme me strah. No ipak postupim korak naprijed da ga pitam: "Gdje je Dragoslav?"
Srđan sa prezirom pljunu na zemlju.
"Otišao se pomoliti. Čudan je. Baš zato, što si ga očarala." Onda mu u zelenim izrazitim očima zasvijetli plamen. "Da možda nisi vještica?" Hoće me podragat po grudima ali nisam mu dala. Odbila sam mu ruku tvrdim udarcem.
"Ne diraj me." Kažem gvozdenim glasom.
Pobudilo je to u njemu zvijer.
Zasikta: "Nisi to smjela raditi..." I skoči na mene kao puma. Polegne me na zemlju i počne žestoko ljubiti obraz, no kada dođe do vrata, zasiktam sad ja.
"Jebem ti mater..."
Skužio je nešto crvenkasto na lijevoj polovici.
"Oho..." Veli naoko oduševljeno. "Naš Lija si te poznačila srpskim L." Sad se počne smijati: "Ni ne zna da mu je drugi lisac u kokošinjcu, baš kak sam pretpostavljao. Kreten jedan stari."
U to ga udarim šakom u donji dio trbuha. Izbečio je oči, jer takvu snagu nije očekivao a kamoli da ću se braniti. I tak se brzo dignem i hoću uzeti kibl koji služi kao wc, no Srđan mi dohvatio nogu i opet se valjam u prašini. Borimo se jedan s drugim dok odjednom ne vidim na tlu nešto se sjajiti.
Od tog svijetla se sja oštrica velikog noža!
"Sad više nećeš biti samo njegova!" Nasmije se i izvadi svoj nož.
Ali ja sam se toliko naprezala, i on nije vidio od silnog uzbuđenja šta radim, da sam na kraju uhvatila nož i munjevitom brzinom ga ogrebala na ruci. Porezala sam mu prste.
Srđan zaviče: "Kurvo jedna! Odakle ti nož!"
Ali uspjela sam, nije mi došao do gaća. Iz ruke po kojoj sam ga porezala, ispao je njegov nožić, i sjeo je u čučanj. Ustala sam na noge i stigla k njemu. Nisam htjela ali nešto me natjeralo da mu što više učinim. Da ga porežem, da ga ubijem. Branio se objema rukama, ali moje posjekotine su doprle do njegova grla, grudi, da bih i sama na kraju bacila nož na pod i klonula na zemlju totalno iscrpljena.
Srđan tek sad, sav u krvi, u jednom kutu ugledao zlobni smiješak svoga gospodara – Dragoslava Bogdanovića. Došao je k njemu, otkopčao pištolj, upro u njega cijev i izbliza ga hladnokrvno upucao u glavu.
Nisam to sve shvaćala. Nisam ništa razumjela, samo sam gledala svoje ruke koje su bile bolne i nešto uprljane od crvene ljepljive tekućine koja nam kola u venama. Nakon nekoliko trenutka sam shvatila – ubila sam čovjeka.


Dragoslav nije vjerovao svojim očima. Ta žena nije bila prisebna. Radila sve kao robot, i to samo zato što nije htjela da ju dotakne. Još kad je čuo iz njegovih usta što je o njemu rekao, bilo mu je jasno, da je ovo svinja koju treba zaklati. I dao Michaeli u ruke oružje da se brani. Iako to ona nije shvaćala, bila izvan sebe i klonula je, a on je, kad je vidio kako Srđan teško diše, iz rana je krvario kao lisica koju je ustrijelio u srce, došao k njemu zlobno se smješkajući.
Kao svinja se rodio, kao svinja će crknut, pomislio je u sebi i stisnuo okidač. Ništa se više nije čulo. Samo plitko disanje ove Čehinje koja je zurila u svoje ruke prekrivene crvenim rupcem krvi i nešto nerazumljivo mrmljala. Kad je skužila što se dogodilo, pogledala prema lešu koji imao odjednom čak i rupu u čelu i na Dragoslava koji se tamo pojavio kao duh.
Puknula je u cvilenje i plakanje.
"Ubila sam ga! Ja sam ubojica... Neee..." I plače i zapomaže, briše krv sa ruku u crvenu trenerku, po zemlji ih vuče i želi to sve smesti sa sebe.
Dragoslav se skloni k njoj i šapće: "Pusti ga. Htio te ukrasti. Dobro si uradila. Zaslužio je. Sad ga više nema. Budi mirna." I uhvatio ju za ruke da ih ne razdere jer već su počele malo curiti vlastitom krvlju.
"Idemo, hajdemo odavle..." Uhvati je za ramena i digne na noge. Ona je pala.
Kad je vidio da više ništa ne može s njom učiniti, odlučio se za drugi postupak; dignuo je na obje ruke i iznijeo van na zrak da se može nadisati.
Položi ju na suho mjesto ispod krova kuće i pusti ju na miru.
Teška kiša pada i Dragoslav izađe ispod krova da mu malo opere lice i rashladi ga.
Razmišlja o tome što se maloprije dolje dogodilo.
Zašto joj je dao da razreže lice svome najboljem momku? Zašto ga je upucao, to je znao. Ali zašto nije pomogao njemu, kad je već nebrojno puta gledao kako je Srđan pokušavao i silovao mnoge žene na kojima su se poslije svi izredali? Tko je ta cura, ne cura nego žena, koju je tako zaštitio?
I tako je kišilo i on je kisnuo kao pas lutalica koji ne zna čiji je, kamo ide, što će. Tko bi ga vidio i pratio, vidio bi kako se dovukao do svoje žrtve i kleknuo na koljena, predajući se svemu što mu se na plećima nahrpilo, te prekrije lice dlanovima. Iz njih mu kape krupne suze velike i sjajne kao biseri. U srcu, taj plamičak ljubavi i sreće koji mu se skrivao, je užasno narastao i sada je sijao nevjerojatnim sjajem.
"Eh..." Uzdahne Čehinja i Dragoslav dođe k sebi sa trzajem. Pogleda je i naglo, ipak jako nježno, je zagrli i privuče k sebi na koljena. Njeno lice je umorno i izmučeno ali nije to ništa kad mu uzvrati pogled. U očima koje ne vidi, više osjeti, može naći silnu bol, tugu i patnju.
Odjednom, kao da ga je nešto opsjelo, mu srce počne gorjeti i on osjeti veliku želju poljubiti tu osobu koju je prije želio samo mučiti.
Nije više izdržao, sagnuše glavu i poljubi ju nježno, no sa puno žara.
Čehinja se trgne, konsternovana tim, što se upravo zbilo i začuđeno ga gleda, ne vjerujući u to.
Dragoslav se osjeća nemoćno. Osramoćeno ali znao je to prikrivat. Mokra kosa mu se lijepi na obraze, zato je odgrne i digne se na noge. Okrene se i pred njim stoji Bazda isto mokar ko miš, brzo dišući i tak isto zapanjen situacijom u kojoj ih je našao.
"Šta je bre... Šta buljiš?" Snađe se brzo Dragoslav.
Bazda ga pogleda smireno pa odgovori: "Zabrinuo sam se..."
Sad se na nj izdere: "Jebat ću ti mater pederu jedan. Bio je Srđan! Nisi je čuvao. Dirnuo je moju lovinu!!! Kužiš? I za to sve si kriv ti! Ubit ću te."
Već je bio spreman da se s njim pobije, ali čuo je izdah i okrenuo se u taj isti tren pa uz nju čučnuo. No, bilo mu neugodno da to uradio pred Bazdom, ali taj je šutio. Ništa nije pitao. I tak ga pita on tiho:
"Šta si vidio?"
Bazda namigne ramenima: "Sad sam stigao."
"Lažeš." Tiho će krvnik.
Njegov suradnik šutke gleda njega i zarobljenicu, ali više ne osjeća neku veliku opasnost za nju. Čini mu se to, iako je to jako glupo i čudno, da se Dragoslav zaljubio... Nakon toliko godina. Ali na takav način?
Dragoslav digne Čehinju u naručju i okrenuo se te pogledao direktno u oči Bazdi: "Odi i zakopaj to smeće daleko od nas. Reci njegovoj ženi da je pobjegao s drugom iz kojeg drugog sela tu u blizini."
Kad prođe tik pored njega, zaustavi se: "I nikome nemoj govoriti, što si vidio. Jasno?"
Bazda kimnuo glavom: "Sve mi je jasno."
I više ne postoji ta zvijer koja tukla i ubijala žene i djecu. Tu se nešto jako promijenilo. Srce mu se smekšalo. No dovoljna je bila samo jedna kriva riječ i sve bi opet bilo po starome.
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.08.2017., 23:43   #76
KRALJ SLAVIŠA
Negdje na Dunavu stoji bijeli grad,
što nisam vidjela, što nisam čula,
samo sam osjetila,
garavi sjedi na kamenu gol do pojasa
i zadubljeno gleda u rijeku.
Što mu se odraža u tim magičnim mačjim očima?
Što se u toj boji borove šume skriva?
Zamišljen i ozbiljnog lica,
ali u kutevima mu svako malo osmjeh izvire.
Plemenitog srca, kralj Slaviša glavom i bradom
samo bez podanika, jer ne teži on slavi,
ne teži ni bogatstvu ni osvajanju od lijepih djevojaka.
On je sasvim običan a ipak predivan.
Dušu bi dala za njega,
da diram plečato i mišićavo tijelo,
da ljubim svaki njegov centimetar
sve do juga kralja Slaviše.
Njemu bi sve stavila na kocku
nek igra svoju igru i nek svoje jake ruke
stavi na moje nježne, slabije
jer vjeruje u njegovu pravednost i čestitost.
Što je ovo, budi se kralj iz razmišljanja,
oštro rezano lice okrene prema meni
lecnem se sva.
Stao je i došao mi i zasjeni sunce
što mi obasjava plave oči.
Dođe i zagrli me.
Položi na travu tamo pored Dunava
i pruži mi svo svoje bogatstvo u sebi.
Vodi me u svoje kraljevstvo strasti...
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.08.2017., 00:34   #77
X.


„I kad sam ga vidio, klečao je i grlio je." Prepričavao je sledećeg dana događaj od prošle noći Goran Hrvatinu, tobožnjem popu srpske vjerske populacije. "E da znaš koliko sam se preplašio da se nešto dogodilo..."
"Ali nije. Jel tak?" Mirno ga gleda Hrvatin.
"Tako je." I prepriča mu sve, kako je morao ići u podrum gdje se međutim stvorila velika mlaka ljepljive krvi čiji smrad mu je pomalo činio zlo od želuca. Morao ga je nekamo baciti, pa je zvao svoje kolege i ostavili su Srđana duboko u šumi gdje su ga sad već sigurno rastrgali vuci. Meso je meso.
Hrvatinu se čelo naboralo, jer ovo mu bilo jako teško slušati. Nije on toliko snažan tip kako bi gledao ubijanje ili mučenje, zato je bio stavljen u službe popa, kako bi promatrao svoje ovčice s druge strane. I tako je saznao sve o svima, jer na ispovijed mu dolazi cijelo selo, naravno, osim Dragoslava. Ali mu nije uzmaknuo da se u njegovom držanju prikazuje nešto drugo, što drugima izmakne. Jednom mu se čak htio ispovijediti, no došao je tobožnji Bazda, pa nije baš mogao ništa o njemu saznati. To ga je peklo, ali to što je znao, bilo je dovoljno. Mogao je odmah čak i nestati iz sela, kako ne bi više gledao ovaj lopovluk, ali on je ostao da sazna još više. I vidi kako se Dragoslav mijenja iz dana u dan otkada je došla ona reporterica.
"Čuo sam se sa Zmajem." Reče odjednom.
Goran sa sobom trgne. "Je li? I? Šta kaže on? Gdje je?"
Pop popije pričesnog vina i namigne ramenima: "Ne znam. Rekao je da je blizu. Kazao je, da Foču preletio kao munja jer želi biti što prije ovdje, ali ne znam kako ću ga predstaviti kad budu pitali za njega."
"Pa," razmišlja Bazda, "reci da ti je to rođak iz Novog Sada."
"Mislim da će biti bolje da odem po njega." Digne se.
Hrvatin ga zaustavi: "Ne znaš gdje je."
Goran ga pogleda odlučno: "Boli me briga. Nećemo se mimoići. Ići će sigurno šumom pa ću se tamo prošetati. Vidimo se." I zatvori vrata.
Naš svećenik je išao u kut gdje je otkrio motorolu i pokušao uspostavit vezu...


Prvo što vidim kad otvorim oči, to je čisti i bijeli strop. Sunce zalije sobu sa toliko svijetlosti da sam morala žmiriti. Kad se priviknem, otvorim ih potpuno da vidim okolo sebe. Uočim da mi je toplo. Stvarno, taj pokrivač je od perja. Krevet je mekan, udoban. Zidovi su obojeni toplom žutom i u jednom kutu ima stolčić sa ogledalom i lampicom, do njega stolica. U onom drugom nasuprot je fotelja i druga veća lampa. Mogla sam si samo zamisliti da su tu spavali oboje zajedno. Dragoslav i njegova supruga. Ali ta fotelja je bila nova. Vidjelo se po bojama. Dragoslav je možda nije puno koristio. Možda malo... Da. Evo tu na noćnom stolčiću ima knjiga sa dosta ofucanim koricama. Što je to za knjigu... Moram pogledat. Ispružim se i prevalim na drugu stranu kreveta pa ulovim štivo. Pogledam korice na kojima piše: Crni križ.
"Tu knjigu poznam." Zamrmljam i vratim je na mjesto. Sjećam se da je iz doba drugog svjetskog rata, radnja se odvija u logoru. Ženu tamo muče i ponižavaju, ona ima dijete i nađe neke dijamante... I taj zapovjednik logora svoju žrtvu toliko muči da se ta mržnja promjenila u ljubav. Sam poslije umro.
"On čita takve slatke priče??" Nisam to mogla shvatiti. No sad sam polako ulazila u dušu čovjeka samoga. Jer nije to bio samo stroj za ubijanje. On je imao i dušu. Istina, tamno–crnu dušu bez nade da će se ikad očistit od zla, ići će u pakao, ali ima je.
Ustala sam i opet morala sjesti. Teško mi bilo hodati. Bila sam nešto slaba, i pojma nemam zašto. Pokušala sam još jednom. No radije sam legla. Promatrala sam sobu – dvije slike djece, jedna velika sa čitavom obitelji i pak ona, ta Dragoslavova žena. Bio je to portret dugokose crnke plavih bademastih očiju, slatkog malog nosa i sočnih ružičastih usana. Njena pojava je zračila dobroćudnosti, ljubavlju i pameću. Ta žena je bila tako nebeski krasna da su je morali anđeli opjevati kad se rodila i zaplakati kada je bila mučki ubijena. Vidim i knjižnicu koja je bila krcata knjigama, neke su bile debele kao palac i neke tanke i sitne, valjda neke bilježnice. I onda mi došlo u glavu: ta knjiga je sigurno bila omiljena knjiga njegove supruge i često je držao i okretao u prstima. Do knjižnice je bio veliki hrastov ormar i to je bilo sve. Ništa drugo nije bilo u sobi, koja je bila toliko topla, zalivena sunčanim svijetlom ali istovremeno i toliko hladna.
Ipak je još nešto bilo na stolčiću – sat. I upravo kad sam ponovno spuštala glavu na jastuk, kazaljke su pokazivale točno devet sati ujutro...


Goran se ujutro digao, skuhao kavu, zapalio cigaretu i namazao kruh marmeladom kad odjednom u sobu uleti pop.
"Sranje!!! Gorane sranje, bježimo!"
Tobožnji Bazda digne oči od kruha i tamne oči su još tamnije: "Kako to misliš, bježimo?"
Nervozan, u majici kratkih rukava i dugih hlača, zapomaže: "Netko me je slušao kad sam pričao na vezu... Neki vrag se ušuljao... Bježmo..."
"Ne razumijem, kako... Gdje? Ne razumijem te. Sjedni i pričaj." Ponudi mu mjesto. "Jesi li doručkovao?"
"Jebo te, pa jesi li ti lud?? Si me čuo?" Luduje čovjek. „Ušuljali su mi se u kuću i prisluškivali što radim!“
„E tu ti nema pomoći. Bježi.“ Žvaće mirno Goran.
„Nećeš sa mnom??“ Ne može vjerovati Hrvatin. „Zašto?!“
Goran ga pogleda izravno u oči: „Nisu mene ulovili, zašto bi onda ja bježao. To je prva stvar. I drugo, ja tu moram čuvati curu i još čekati na vezu. Sad više ne može biti tvoj nećak nego će to biti moj brat ili što ja znam.“ Ustane se. „Ali dosta priče. Ako su te čuli kako ti kažeš, gubiš tu vrijeme a ja se ne bi htio naći u nevolji. Ipak se ne osjetim dobro u društvu ubojica.“
Htio je sjesti ali začuo je buku. Ide do prozora i vidi kako se vani našlo krdo Bogdanovićevih najboljih muškaraca pa bi i on trebao poći. Uzeo je jaknu i rekao Hrvatinu:
„Oprosti.“
„Bazdo, gdje si! Izađi van, pobjego nam svećenik.“ Zove ga visoki crni. I već se odvojio da ide u njegovu kuću kad Bazda izađe i svećenika vodi sa sobom.
„Trčao je k meni dečki.“ Maznuo s njim o tlo. „Mislio je da se hoće kod mene skrivat kad smo zajedno u crkvi.“
Jadan Hrvatin ne zna što da čini. Trese se od straha i najradije bi pobjegao ali ne može. Noge ga neće poslužiti.
U to dođe u ratnom kombinezonu Dragoslav. Dečki umuknu i gledaju ga. Dragoslav se zaustavi točno iznad Hrvatina i čučne uz njega:
„Ti đubre… Znao sam da se tu krije štakor. Trebalo mi biti odmah jasno.“ I udario ga šakom u lice. „Tko si!“
Hrvatin šuti.
„Tko te je poslao, govori!!!“ Zagrmi Dragoslav i svima se zaledila krv u venama.
Kad ni nakon ovoga ne progovara, Lisica se digne i okrene se Hrvatinu leđima: „Trči. Trči što te noge nose…“
Nije trebalo mu ponavljati. Hrvatin se digao, dva put još pao ali onda je trčao kao da bježi za život. Bježi prema šumi gdje će biti siguran, znao je da ga tamo više nitko neće pronaći i već se pomalo i nasmijao kad je dodirnuo prve borove, kad odjednom…
BUM… Njegov izraz lica je bio strašan. Bila je u njemu smjesa iznenađenja i bola kad vidio da mu leti jedna noga u drugom smjeru i druga isto. Zavrištao je srceparajućim vriskom i pao na tlo kraj velikog položenog drva koje su rušili prošli tjedan. Tamo je izdahnuo zadnji put.
Dragoslav je bacio osigurač od granate i zatrljao rukama o sebe kao da je napravio dobar posao. I onda se okrene Bazdi:
„Ako još nekoga vidim da mi u selu pravi nered, ubijem ga na mjestu.“
Kad su svi otišli, Goran ili Bazda, je ostao sam. Uzeo je kutiju cigareta i izvadio jednu. Zapalio je i gledao pritom u mjesto gdje je bio ubijen Hrvatin…
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.08.2017., 00:35   #78
XI.


„Što je bilo?“ Pitam široko otvorenih očiju, jer sam čula silnu eksploziju. Prozor je na pola otvoren pa čujem kako ljudi vrište, psi laju i jedan glas ih sve ušutka. Osim pasa. Ali je to u velikoj daljini. Ali ne da mi mira, pa se dignem da sjednem. Začudo, ne boli me više toliko kao prije. Možda sam se oporavila? A ne, još ne. Boli me noga i rebra. Nakon noćnog susreta. Nije to bilo lijepo. Sad sam se sjetila i drugih detalja – nož, krv i mrtav čovjek. Srđan. Dragoslav sa brižnim izrazom u licu. Mokre srebrenkaste kose. Sjećam se još toga da me zagrlio i poljubio. Ne žestoko. Nije to bilo kao da je krao nešto. Nego polako, nježno. To nije bilo njegovo normalno ponašanje.
Tok mojih misli odgurne čovjek koji ušao u kuću. Otvori vrata i proviri sijeda glava.
„Budna si. Dobro je. Ajd ustaj. Kuhaj mi kafu.“
Vidim da mi nema druge. Ako neću poslušati opet dobijem batine. No, pokušavam se dići, ali ne ide. Ali videh jedan štap sa rezbarenim sokolom na ručci pa sam ga uzela i napokon se digla. U trenerci ne izgledam baš nešto, ali tko me tu vidi. Napustila sam nadu da će me itko naći jer u ovoj zabiti to neće uspjeti.
I tako se šuljam i ne znam kamo se šuljam, jer u kući toga čovjeka nikad nisam bila. Ali televizijsko glasanje mi govori da je negdje ispred mene dnevna soba.
„Dođi tu.“ Javi se mekši glas.
Došla sam u sobu i vidim četverokutni stol i dvije stolice. Jedan trosjed nasuprot kojem je postavljen televizor, a u drugom ćošku do prozora stoji kamin. Na jednoj stolici spuštene glave sjedi Dragoslav. Stala sam. Tiho je.
„Nisam li ti rekao da kuvaš kafu, tuko?“ Promrmljao je.
Bez riječi sam otišla da uzmem džezvu i stavim u nju smjesu, stavila je na kamin i pustila da se kava malo prekuha. Nisam ni slutila da me Dragoslav prati i nastavila raditi. Bojala sam ga se. Puno ga se bojim. Ali ipak, sve me više zanima, zašto me nije ubio. Zašto me spasio…
Kavica se počela lagano kuhati pa sam dodala vodu i čekala dok se krčkala. Noga me je vraški boljela.
„Odakle ti štap?“ Pita Dragoslav.
Ne okrećem se i kažem: „Vidjela sam ga tamo blizu kreveta. Ne mogu stajati bez pomoći.“
On se digne: „Baci ga.“
Okrenem se, a u plavim očima nevjerica: „Ali…“
„Rekao sam ti, baci ga.“ U glasu mu pritajena ljutnja.
I tako sam se jedva držala. Iz ruke puštam štap i stojim vagom na drugoj.
„Tako. Vidiš da možeš stajati. A sada dođi k meni.“
Stisnem zube i polako prebacim težinu na bolesnu nogu kad mi u tom bol izviri kao sto vragova i padnem na tlo. Hoću dosegnuti štap, ali na njega je stala velika crna čizma. Od straha ne znam što da radim. Smrznula sam se u pokretu.
„Krivo formulirane rečenice, plavo oko. To je dvosjekli mač. Zapamti to.“ Kaže omraženim glasom Dragoslav. Čučne: „Imamo dosta vremena da te naučim. Ali ja nemam strpljenja. Dakle ili budeš točna i dosljedna, ili završiš isto kao svećenik.“
Digla sam oči k njemu. Što se dogodilo, prošlo mi glavom. Srela sam se s tamnim očima koje su nekad bile vesele, ali danas imaju pakao u sebi. Samo crninu gledam i gubim se u njoj.
„Eto ti.“ Daje mi štap krvnik. „I brzo se diži. Kafa će biti gotova.“
„Hvala ti na upozorenju.“ Procijedim kroz zube kad sam se skroz sama dignula.
Na svu sreću je imao šalicu kod sebe pa kad sam nosila džezvu od pol litre, nije mi se trebalo puno naprezati. Samo sam je stavila na podložak da ne napravim mokru mrlju na stolu i ostala sam stajati.
„I sipat će mi je tko?“ Govori na cijelu sobu on.
„Ti si je htio sipati? I kamo?“ Glumim iznenađenje i svjesna sam da će biti belaja. Kad ono, ništa.
Dragoslav me pozorno promatra i razmišlja. Promatra me takvim pogledom da sam ostala konsternovano buljiti u njega i u njegovu pojavu koja je bila sve samo ne slaboduha i glupa. Bio je mudar, samo što to nije često pokazivao, ali svima to bilo jasno. Jer kad se mogao toliko dugo skrivati, to je bila lukavost. I pokazivao je snagu, vladao je željeznom šakom. Svi su bili dobro ako je i on bio dobro. Na svoj način su ga ljudi voljeli, ali isto tako su ga se i plašili. Bez razmišljanja sam dotakla još katkad bolan ožiljak na vratu – sad sam njegovo vlasništvo.
„Sipaj kafu i sjedni.“ Kaže nakon nekoliko minuta i na trenutak pogleda televiziju.
„A šećer nisi donesla.“ Podsjeti me.
Slegnem ramenima: „Ne znam gdje je.“
Pokaže mi. Ali onda sam sebi sipa koliko ga volja.
Dozvolio mi sjesti.
„Jel bi i ti htjela?“ Ponudi mi kavu.
Priznajem, miriše primamljivo. Koliko dugo nisam vidjela kavu a ni mirisala. Toliko bi sad voljela. Ali ne znam što bi želio. U stvari… Znam.
„Ajde uzmi.“ Postavi ispred mene šalicu i sipa vruću tekućinu.
Sjedne.
Promatra me.
Gledam u crninu kave.
„Taj štap sam izrezbario ovim rukama.“ Digne ga kao da ga vidi prvi put. „Kad je moja žena imala slomjenu nogu, morao sam ga napravit.“ Na tren se zaustavio i potonuo u san kad je bio još sretan. Onda mu se lice smrkne i oko mu dobije opet taj zloćudan sjaj: „Onda su došli Bosanci. Zelene beretke, izmasakrirali su mi obitelj i jedino što mi je ostalo, to je ovo.“ Razmahnuo se gestom po kući pa završi na meni: „I Hrvati su moj narod prognali, poubijali. Gdje si ti drugačija? Zašto bih te trebao štedit?“ I onda se nasloni na stol laktovima i zagrmi: „Tko ti si ti uopće? Zašto si me došla tražit??“ Onda nastavlja u monologu: „Nisi ništa bolja od drugih novinara. Samo dođu, iskoriste tvoju priču i odu, nit se zanimaju kako ideš dalje ili ne. Za vas su ljudi samo informacije i gledate kako ih iskoristit.“
Na to se agresivno digne, odgurne i mene od stola pa me digne i poljubi.
„I sad, sad ću ja… Iskoristit tebe.“ Govori u vrućici i raskopča svoj pojas i skine mi hlače. Opet se ponavlja ista scena kao u podrumu, samo što ovaj put je to na toplom i suhom a on ne traži osvetu, ovaj put traži spas. Čudno je kako se neki muškarci mogu staviti prema životu ovako. On traži spas u ženi. Ne zna to reći, ne zna se izjasniti. Ali zna kako vladati ženom. Uzima je i ne smiješ mu se usprotivit. U protivnom si pretučena.
Kad završi, brzo diše. Bilo je to na stolu, tamo gdje bila kava. Kava je bila prolita posvuda i osjetilo se da mirišemo na nju.
Nisam ga mogla shvatiti, ali drugo mi bilo jasno – da treba ženu koja će ga razumijeti. Koja će mu dati ljubav i ne želi mu zlo. On je očajan. Sad je to puklo, no nije to izgovorio direktno.
Pomogao mi se dići i pridržao da dignem hlače.
„Jesi li dobro?“
„Jesam.“ Kimnem glavom.
Ono, ne mogu mu reći da nisam kad drhtim po cijelom tijelu ali što ja tu mogu.
Položio me je na trosjed i sam počeo spremati po sobi, jer je vidio koliko nereda je napravio. Nije gledao ni lijevo ni desno. Samo je gledao pred sebe.
„Dragoslave?“ U ovoj tišini moj tanki ipak jaki glas zvučao je dosta nezgodno, no nije se ni trgnuo niti se uplašio. Samo je okrenuo glavu, rumen u licu.
„Šta?“
„Tamo dole… U podrumu kako je došao Srđan… Što se dogodilo? Zašto je tamo odjednom bio nož kad ga nisam prije vidjela?“ Izvukla sam iz sebe to što me je tištilo.
Kratko je zastao sa brisanjem stola, položio je krpu.
„Došao mi te je uzeti. A ja to ne volim.“ Nastavi sa spremanjem. „Nije bio dostojan živjeti. Taj nož sam ti ja bacio. Nadao sam se da ćeš ga dosegnuti.“
„I što ako ne bi?“ Pitam dalje.
Nema odgovora. Previše pitam.
Konačno je gotov pa mi pomogne sjesti na stolicu i prinese mi pileću juhu i kruh.
„Jedi.“
To je prvi put što vidim pravu hranu.
„Ovo je… Juha?“ Uzmem žlicu, zaronim s njom i izvadim komad mrkve i pilećeg mesa. Provokativno miriše. Tek sad znam koliko sam gladna.
„Naravno da je juha. Šta misliš da ne znam kuhat?“ Podigne obrve pa nastavi gledat TV.
Nisam ništa govorila. Samo sam jela i jela. Ali koliko sam imala stegnut želudac, dobra je bila samo jedna zdjelica čarobne juhe. Odlično mi legla. I opet mi se spavalo.
Osjetim da me dvije jake ruke dižu i nose pa glas kako govori: „Moraš mi ojačat. Moraš ozdraviti.“
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.08.2017., 20:27   #79
XII.


Mijo je bio blizu sela kad je čuo tu granatu. Ali da je to bio Hrvatin koji je letio u zrak, to još nije znao. Ipak se za svaki slučaj skrio, zalegnuo na tlo i pokrio se drvima i lišćem. Motorolu je čuo ali glasnoću je imao na tiho. I zato, kad je čuo da nešto na razini kukova šuška, munjevitim pokretom je dosegnuo pa je tiho govorio.
„Dođi do puta. Upravo krećem. Do dvije minute sam tamo.“ Šuška motorola Goranovim glasom.
„Razumijem. Adio.“ Veli Mijo i pomalo se digne i brzo kliže među drvima kao zmija. Brzo je kod puta i čeka da dođe auto.
I bio je tamo. Goran dolazio i jedva došao, Mijo još za vožnje ušao u voz pa su krenuli put Foča. Tamo su mogli otići u kafić a da nisu nekome na oku.
„Bok Mijo. Kao u stara dobra vremena jel?“ Pozdravio ga Goran sa smiješkom na licu.
Naš ćelavi vojnik je namignuo: „Da. Uvijek ta stara konzerva. Zar nemaš bolji ukus za auta?“
„Budi sretan da uopće nešto imam. Ovdje su auta koma.“ Odgovori crni momak.
„To ne objašnjava zašto imaš ofucanog Fiću. Nemam tu mjesta.“ Nezadovoljno frflja.
„Ma daj. Šuti. Moja bella figa je ta prava.“ Nasmije se. „No kao član Dragoslavovog klana moram imati ovaj autić.“
„Ti ga zoveš lijepi komad??“
„Aj nećemo o tome… Može?“ I upali radio u kojem svira rascviljeni bosanski pjevač.
„Jebem ti, ovo je gore od Muja i Fate u krevetu. Nemoj to palit.“ Odbija to Mijo, ali Goran odbija.
„A gle. Sa ovim na ovo si trebao računati. A nije to baš tako loše. Ali kad misliš…“ I prebaci na radio Dal si Valter. „E to je već druga kava.“ Kaže Mijo i uživa u AC/DC.
Dođu oni u grad, uđu u ćevabdžinicu gdje kupe ćevape i zavale se u sjedala.
„Dakle, šta ima u Hrvatskoj?“ Otvara Goran svoju pljeskavicu da dođe do mesa.
Mijo razmišlja, žvaće: „A jel znaš da nemam pojma?“ Popije malo pive. „Ali kad sam dolazio u Sarajevo, Kolinda je počela sa prohrvatskom politikom. Dakle je uklonila s javnih prostora dvojezične ploče, otvorila je neka nova mjesta da se ljudi mogu zaposlit i uklonila ministra Matića i njegove pomoćnike.“ I tako govore kad je prošao sat vremena i oni se našli u kafiću i imaju ispred sebe rakije.
I započinju ozbiljniji razgovor.
„Čuo sam eksploziju. Što se dogodilo?“ Udari Mijo iznenada.
Goran se zagrcnuo pa se raskašljao: „Ahm, ahm, ahm, Mijo. Nije dobro. Nisam mogao ništa raditi.“ Baci pogled u čašu i kruži s pićem. Šuti.
Mijo ne zna što o tome misliti. Ali ne pita. Čeka dok Goran bude spreman reći što se zbilo. Tako mu prepriča jutarnji razgovor i da je sam morao dovuci Hrvatina pred Lisicu. Onda se rasplače.
„Nisam smio. Ostavio sam ga samog u tom sranju. Ispovijedao ga je. Ali on je hrabro šutio. Samo ga uplašeno ali s nekim prkosom gledao. I samo gledao kad ga ponovno pitao. Nije muknuo. I onda… Onda…“
„Što onda..?“ Visi mu bojovnik na ustima.
Goran obriše suze: „Rekao mu neka bježi. Bježi što dalje, koliko god može. Kao da mu ovisi o tome njegov život. Hrvatin je dva put pao kad se dizao s tla. Ali je uspio. Pobjegao je, dosegnuo je šume, a znaš koliko je to daleko od moje kuće, ali Dragoslav je izvadio granatu i bacio…“ Skloni glavu. „Nisam znao da ima toliku snagu u rukama i da može Hrvatina dosegnuti.“ U trenutku isprazni čašu. „Pušio sam. Samo sam pušio. Sad sam se sjetio da mogu i pit.“ I naruči iduću rundu. „Samo daj Mijo. Večeras si moj gost! Idemo se napit.“
„Gorane, slušaj me,“ prekine ga muškarac sjajnih plavih očiju, „nemoj radit pizdarije. Nije to dobro. Posebno ne baš sad, kad je Hrvatin nastradao. Gdje je Čehinja?“
„Kod Dragoslava.“ Pribere se Goran.
Sad Miji iskoče oči: „Samo malo izađem da se vama došuljam, održavam striknu šutnju na motoroli i kad se javim a ti me zoveš, onda saznajem takve stvari koje ne bi baš volio… Što za Boga miloga radi kod njega?“
Goran migne ramenima: „Pojma nemam. Bila je izmučena, sva je krvarila. Ruke uglavnom kad sam je zadnji put vidio. Ali nisam siguran. A Dragoslav se počeo čudno ponašati.“
„Kako čudno?“ Škilji Mijo.
„Evo, rekao mi da šutim.“ Mahne rukom.
„Zašto?“
Goran kao Bazda je oprezan pa pogleda lijevo i desno i smanji glas: „Kad sam se vračao iz crkve sinoć od Hrvatina, znao sam da sam zafrknuo stvar. Trebao sam je čuvati. Ali kad sam stigao, vidim kako se Lisica nad njom naginje i polako je približio svojim licem k njezinom. I odjednom je poljubio. Ali ne tvrdo. Nego strastveno, nježno… Ne znam. Čini mi se da se u njemu probudila…“
„Ljubav?“ Neće shvatiti Mijo. „Čista nebuloza. Kaj bi se Dragoslav zaljubio u žrtvu. Nikad to nije radio.“
Goran ga podsjeti: „No, zašto misliš da nije. Jer to nisu bile žene nego muškarci. Svakog je na licu mjesta ubio a da ga nije pitao kolko ima sati.“
„Shvaćam.“ Zamisli se. „Nadam se da je sve u redu. Mora biti oprezna.“ Onda se pribere i kaže: „I? Kaj bumo sad?“
„Sad napravimo plan. Evo ovako to vidim ja…“
Kasno navečer se vrate u kuću i sa novim planom kako da je izvući iz sela. Samo moraju pričekati pravi trenutak. Ima ih malo, oni su samo dvojica ali kad bi nazvali neko pojačanje, na primjer Mijine kolege iz garde, bilo bi više vojnika i mogli bi se odlično obraniti. Ali za to nije bilo vremena. To znači da moraju igrati na sigurnu kartu povjerenja između Bazde i Dragoslava. On će zatražiti da čuva curu uz kojeg svog drugog povjerenika ali kojeg će već srediti Mijo, koji će se prikrasti u selo, kad drugih ne bude.
Pitanje je bilo, kako umiješati Miju u sredinu?
I na to bilo lako odgovorit.


Došli su mrtvi pijani pa su igrali svoje uloge koje su dogovorili. Istina, nisu bili baš „mrtvi pijani“ nego jednostavno su se malo napili ali znali su sve što rade. I čuvali jezike na uzdi. I kad su stigli gore u Čelebiće, odmah se zavukli u kuću gdje su polegali i spavali. Cijeli dan im je prošao u druženju pa se sada trebalo malo otrijezniti. Prije nego su ušli u kuću, sreli su jednog čovjeka, kojem je Bazda rekao neka ga ne zajebavaju i raziđu se da može on sam proći. Kao da vidi duplo. Glumac je bio svaka čast. Mijo je glumio tupog frajera iz Obrenovca.
Michaela se polako počela oporavljati a Dragoslav se o njoj brinuo sa velikom pažnjom. Bazda ih je svaki dan posjećivao ali on mu je davao do znanja da mu ne vjeruje toliko kao prije. Jer je sumnjao u njega. Ali džaba mu bilo, kad nema dokaza. I znate, kad nema dokaza, nema ni krivnje. A to je bilo dobro. Jer Goran je bio jako oprezan od tog dana kada je bio Hrvatin ubijen. Po noći, kad su svi spavali mirnim snom, Mijo i Goran su se iskrali van da Hrvatinovo tijelo pokopaju kako spada i kako treba. Bio je njihov prijatelj. No ipak, Gorana je proganjala grižnja savjesti. Mijo ga je ohrabrivao ali on se osjećao utučen. To više je htio spasiti curu iz sela i Dragoslava uništiti baš tako kako je on uništio druge. Jednom će to moći napraviti. Jednom neće nikog biti u selu i samo on će ostati sa njom…
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.08.2017., 20:30   #80
XII.


Počelo je ljeto.
U šumi nije bilo toliko vruće kao u selu i svi su počeli izlaziti brati gljive. No kako je ovo bio gorski zaseok, oni su bili niže položeni, i dakle se kod njih mijenjalo vrijeme sunca i kiše. Ali kiša nije bila česta. Više se povlačila kad je sunce reklo svoje i onda sijalo svom snagom. Seljaci su sada često hodali po vani u kratkim majicama ili bez njih, samo goli do pojasa. Čak i Dragoslav je spremio crno odijelo u ormar i izašao van u trapericama i crnoj majici kratkog rukava. Sad se vidjelo kako izgleda drukčije.
Više se smijao, oko mu iskrilo veseljem i osjećala se neka toplina iz čovjeka. Svi su znali zašto se to dogodilo. On se istinski zaljubio. Nikome to nije govorio, ali bilo to očigledno. Michaela mu je kuhala, pomagala kod kuće, i više se nije osjećala tako bespomoćno. Ipak je bila još zatvorenik, jer su je čuvala dvojica, Bazda i Milojko. Čuvali su ne samo nju, nego i pazili na njega, i čekali kad će kucnuti taj pravi trenutak.


Jedno lijepo ljetno jutro sam se probudila i Dragoslav više nije bio kraj mene.
Ostavio me samu – ne. Stalno su me čuvali. Nisam htjela ostati ali nisam mislila da ću na neki svoj način zavoljeti tu beštiju koja me tu zarobila. U duši nije bio zao. Samo teško ranjavan. Ljudi se jako promijene kad izgube obitelj. Posebno na takav način. On samo pati od samoće i očajno opet želi imati ljubav.
Osjetila sam da će biti jako topli dan pa sam se po tome i obukla. Dobila sam dozvolu koristiti odjeću njegove žene koja je bila slično popunjena. Nije to bilo ništa moderno ali na selu se to dalo nositi. Omiljene su mi bile kratke hlače od platna u plavoj boji i bijela majica. Sve sam to morala na ruke isprati, sve što sam mislila nositi. I kad sam dobila i Dragoslavovo donje rublje, malo mi se to gadilo. Pomagala sam mu. I time da mu se nisam otimala, sam dobila veću slobodu kretanja. Malo se osjećam kao… Samo kao njegova osobna kurtizana. Ali nosi me na rukama, što me čudi. Izgleda da me voli, ali ne znam.
Napokon mogu hodati normalno, bez štapa. Rana mi se zacijelila, samo imam jedan ne baš lijepi ožiljak. Ruke su mi nakon mazanje kremom iste kao nekad ali vide se tragovi. Dragoslav je jedan posve običan muškarac. Sad ga vidi u drugom svijetlu.
Njegovi mišići se učvrstili, lice nosi od nekog dana čisto obrijano. I konja više toliko ne posjećuje kao nekad. On mu više nije jedini prijatelj kojeg je imao.
Otvore se ulazna vrata i Dragoslav uđe u kuću.
„Lepi je ovaj dan. Ajdemo van.“ Kaže i nasmiješi se. Izgleda mlađe nego što je.
Bez riječi ga slijedim i vidim da me vodi konju. Stanem blizu posude gdje drži vodu i čekam. On je došao do divnog vranca i odveza ga. Na to ga izvede iz štale do moje blizine.
Konj je predivan. Visok, stasit, snažan, vitkih ali mišićavih nogu. Moćne grudi mu se dižu i padaju kad udahne i izdahne. Miran je dok ga Dragoslav draga po vratu. Dlaku ima sjajnu, dobro održavanu.
Mislila sam da će Dragoslav na njega sjesti, ali on ne. On sa njim kratko priča, kao da govori prema djetetu i onda reče: „Michaela, dođi blizu.“
Oklijevam. Ipak je to bio njegov konj i on nije podnosio nikog drugog osim Lisice.
„Nemoj da te molim.“ Kaže molećim glasom. „Pa valjda se ne bojiš tako plemenite životinje kao što je konj.“
Da mogu reci, rekla bih mu: „Konja se ne bojim nego tebe, tvoga osmijeha. Čudan si.“ Ali umjesto toga se samo polako došuljam i stojim ispred velikom konjskom glavom. Ne želim naljutiti Lisicu.
On me dohvati i digne kao malo dijete.
„Prebaci nogu, SAD.“ I ja sam dosjela na pleća velike životinje.
Kako sam se snašla na konju? Iznenadila sam se. Taj Dragoslav je zbilja poludio. I vodi konja van iz njegovog dvora, pa u selo. Oni koji su vani ni neće vjerovati da mi dozvolio, pa čak me sam digao na Vraga.
Kad prolazimo kraj crkve, sjetim se zloglasnih priča da je ovaj čovjek dignuo u zrak svećenika. No dobro, vele da nije bio svećenik, da je to bio špijun, ali nije imao pravo to činiti. Ljudski život je blago. Ali on to više ne cijeni.
„Dragoslave…“ Odvažim se nakon nekog vremena šutnje. „Kamo idemo?“
On se ne okreće ali i dalje drži konja za uzdu i vodi. „Idemo kupati Vraga.“
„Aha. Dobro. I kamo?“
Sad se u hodu i okrene: „Na malo gorsko jezerce.“ I opet gleda u šumski put.
To mi bilo zasad dosta. Samo me već malo boljela guza od sjedenja na konjskim plećima, i posebno još bez sedla.
Idemo još nekih pola sata i moram reći da mi se jahanje konja svidjelo. Ta bosanska priroda u gorama, to je bilo nešto neopisivo. Gorska cesta se puzala ravno i okolo nje prekrasna šuma kroz koju su se tu i tamo mogle vidjeti livade, po koja kućica ali inače je bila tišina. Ljudi tu živjeli u velikoj neimaštini, ali bili su zadovoljni. Bili su to čobani koji su držali ovce ili koze i dolazili u sela ili u gradove prodavati krzno, vunu, meso i mlijeko.
Skrenuli smo s ceste i pošli po uskom putu koji je vodio kroz šumu i ako si htio doći do jezera, morao si preko jedne lijepe livade. Ali Dragoslav je zaustavio konja i pokazao znak nek šutim. Dobro je pogledao prema travnatoj plohi pak se okrenuo i pružio mi ruke, kako bih mogla sići s Vraga. Pak me odveo malo u desno i čučnuli smo da smo što manje vidljivi.
„Vidi,“ pokazuje, „srne i srndaći.“
Stvarno. Vidim to, što sam gledala samo jednom i to sa svojim roditeljima kad smo bili na putu autom. Tad smo stali i uslikali u daljini srne kako se odmaraju u rujanskom suncu. Bilo je neobično toplo. Ali sad sam ih vidjela iz dobre blizine. Možda smo od njih bili udaljeni kojih 200 metara. Vjetar je bio okrenut protiv nas, dakle nas nisu namirisali, ali kako je konju bilo već dosadno, oglasio se i srne su digle glavu. Ujedno s time su se digle i skočile u brzi trk u šumu. Bilo ih je strah.
Bio je to čaroban trenutak. Tad kad smo sjedili jedan kraj drugog i promatrali šumsku životinju, sam mu uzela ruku i stisnula je. Uzvratio je. I kad je Vrag zarzao, pogledali smo se.
Ali tim je to i završilo.
Prvi je sklopio pogled pa pošao Vragu: „Da te opet dignem?“
Tek sad sam primijetila koliko me guza boli.
„Ehm, ne. Hvala. Malo bih se prošetala.“
Shvatio je što se dogodilo kad sam pocrvenila na obrazima.
„Boli guza, ha?“ Nastavili smo na put.
Priznajem da je pogodio.
Kad smo stigli do jezera, ono to nije bilo uopće malo gorsko jezerce već velika ploha u kojoj se modrile prozrirne vode. Sve je teklo od vodopada koji padao preko visokih stijena. Tišina je vladalo okolo. Nikoga nije bilo, što me čudilo, jer već sada su temperature ljeta tjerale nas obične smrtnike u blizinu vode. Ali ovo je bilo zaštićeno od drugih gustom šumom i nije bilo baš nekakvih uvalica ni plaža, i što više, nije bilo nikakvog velikog grada u blizini. Tu je bila samo granica s Crnom Gorom.
Dragoslav me pogleda:
„Hajde, skidaj se. Što stojiš.“
Voda… Jedino što sam gledala i željela, bila je voda. Ali kad sam krenula sa skidanjem, skužila sam da nemam kupaći. Jedino gaćice. Ali majica je već bila dolje i moje obline su se našle u zornom polju moga pratitelja. I taj je skinuo svoje. Priznajem da sam već bila navikla na njegovo tijelo, ali sad ga vidim po danu. I morala sam se iznenaditi, kako nije bio toliko debel koliko se činio. On je imao za svoje godine samo mali trbuščić. Samo malo je bio jači od mene. Na grudima mu bilo nekoliko kovrčavih srebrno crnih dlaka i od pupka prema dolje je bila crta dlaka malo gušća. Što je u gaćama, to je već druga priča. Evo, sad je skinuo i hlače. Napravila sam to isto i osjećala se potpuno čudno. Ovak po ljeti ja u vodi sa ubojicom. No on je svoju osobnost potisnuo u najzadnji dio glave, ali dovoljno je bilo samo malo odbiti i već si bio primoran i natjeran raditi što ti se kaže.
„Skini se cijela. Nećeš valjda ići u vodu u donjem rublju.“ Potamnjele su mu oči, na licu osmijeh.
„Ali… Ti si tu.“ Kažem i osjećam se glupo.
„Jel ti želiš da ti pomognem?“ Ozbiljno pita. Ipak još sa trunkom šale u glasu.
I tak sam skinula to što sam još imala.
„Sad pazi,“ objašnjava, „voditi ću Vraga u vodu i ti mu ćeš sjesti na leđa pa ćeš ga sama vodit. Ja ću te čuvati.“
„Što, si poludio??“ Ali on ne sačeka na moj odgovor jer mi je to samo objasnio i otišao je.
Dok je ulazio u vodu, ja sam imala dovoljno vremena pobjeći, samo kamo bi pobjegla? Kamo bi išla? Posvuda može biti neki njegov čovjek. Ovo je bio njegov kraj. Moram to osmisliti drugačije. Želim vidjeti svoje roditelje. Svoje prijatelje. I ne smijem. Ja ne želim biti rob.
Zove.
Ulazim u vodu. Kad sam negdje do pojasa, moram skočiti na konja. Nije to problem. Samo mi je malo skliska koža ali ništa strašno. Sjedim i držim njegovu grivu ali pazim da mu je ne iščupam. I sad ga vodim skroz sama. Dragoslav stoji do pojasa u vodi i prati me ali ne zna da nije samo njegov par očiju uprt u mene…
Cehinja is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 17:56.