Niste me shvatili

[borky]

Naša pravda
Mi želimo svega, više i previše.
Glavom nam se samo, naše htijenje mota.
Ako tako nije, osjećaj nas progoni.
Zakinuti da smo, od pravde života .

I dižemo dreku, obilato psujemo.
Kao da nam netko, bogom dano krade.
Ne ide nas, želje, svest na pravu mjeru.
Život nudi mrvice, a, mi bi gromade.

Mi bi od kolača, što škrto se nudi.
Odrezali komad, što svima se dijeli.
Nezadovoljno gundjali , da to pravda nije.
Jer da pravde ima, dobili bi cijeli.

Pa, tu bi i tamo, mrvica kad padne.
U blatu se nadje, pretvori u kašu.
Uz široki osmijeh, uzdignute glave.
Tumačili gladnima, darežljivost našu.
borky

[borky]

Pogled

Pogled ti je malo ... onako,
Usne lagano podrhtavaju.
Osmjeh se tuzi podaje,
Licem se sjenka razvukla.
Odsutnost kao da odaje.

Tko se to samo usudi,
Usne da podrhtavaju tako.
Osmjeh u tugu, tko oblači?
Licem ti sjenku razvlači.
A, pogled u malo ... onako.
borky

[borky]

Ti i ja
Ne znam šta si na meni tako.
Šta si voljela, šta te je snašlo.
Ja kad pogledam, zbilja se pitam.
Za voljeti - šta bi se na meni, našlo.

U godine zašao, navike navikao.
Iracionalan bio, tvrdoglav postao.
Lice sumorno, vjedje sve teže.
Od kose ni pramen nije mi ostao.

Par da budemo, skladnost nam fali.
Navika moja za tvoju ne čuje.
Ti bi me mjenjala, da budemo bliži.
Al' hladno se gvoždje, znaš da ne kuje.

Sigurno, i ti se, ne samo ponekad.
U čudu pitaš, čime te privlačim?
Bogatstvo to nije, ni to kako živim.
Kako se ponašam, još manje oblačim.

Navikao na život, hodi mi, dodji mi.
Ponašanje moje muke te je stajalo.
Mijenjati, mene, ili sebe, ne ide.
Kad ovako gledam ... i predugo je trajalo.
borky

[borky]

Pasiji život
Ponekad bi da jesam ... to što nisam.
Da druga sam vrsta, neki drugi soj.
Zaželim podikad, e, da mi je biti.
Veselo razigrani, maleni pas moj.

Bezbrižan onako, da kao od šale.
Razigrano dvorištem, koke ganjam.
Na prolaznike jurišam, režim, lajem.
E, to je život, koji često sanjam.

Privlači me život pasiji, šta mogu?
Ne mogu odagnati tu želju čestu.
I dokle ja o tom potajno maštam,
Moj pas bi volio na mom biti mjestu.

Veselo repom maše kao da bi.
Sve moje ljudske preuzeo obaveze.
Ja ne znam ustvari kako je njemu.
Niti on zna, da meni je bez veze.
borky

[borky]

Oči tvoje

Jutro je, tumaram!
Kava, i sve tako.
Na uranku cigareta,
Nikotin … potreba!.
Nešto bi drugo!
da je bacim! Al‘ kako?
Meni se dade,
samo kako ne treba.

Misli tumaraju,
od Poncija, do Pilata.
I oči tvoje ...
ruke oko vrata.
Jutro tek počelo,
e, da mi je znati!
Nastavi li ovako,
gdje li će stati.

Prsti na usnama ...
bolje da prestanem!
Stanite misli! -
za ime svijeta!
Tek je svanulo …
hoćete da nestanem?
Ne znam šta gore je ...
vi il’ cigareta.

I sve se nastavlja.
Vrti se … tumara.
Smjenjuju se istina,
nadanja … laž.
Sjedam ... i opet,
zapalim duhan.
Sve se to broji,
u životni staž.
borky

[Pumpafonja]

Prijatelju ne zamjeri
Al koji je tebi vrag
Očekivao bih puno više
A dočekuje me samo smrad

Kolko shvatit kroz retke
Godina imaš nekijeh
Dalo bi se očekivat
Od tebe stihova zrelijeh

[borky]

Očekivanje je jako zajebana stvar.

[Pumpafonja]

Ma je, je, u pravu si...
Dobar si, sori na lejmanju i keep up

[borky]

Naši tragovi
Znam! popustiti ne znaš.
Pustimo to, šta smo prošli.
Nepopustljivo, nepopustljivu te gledam.
Zbilja mi je žao, dokle smo došli.

Razmišljam! - misli, tamo-amo tjeram.
Teško za prihvatit, skoro me ubi.
Oprosti, na ovom šta ću ti reći.
Ne ličimo na netkog, tko pošteno gubi.

Ne nastavljajmo dalje ... ne tražimo se više.
U ludo ne obijajmo naše pragove.
Samo bi te jedno zamoliti htio.
Kad napokon odeš, ne ostavljaj tragove.
borky

[borky]

Hoću

Odreći ću se svega! - jest, tako mi časti.
Ferraria, Jaguara, i ostalih zvijeri.
I prvih klupa, u redovima prvim.
Odjela skupih, skrojenih po mjeri.

Picassa ću baciti, El Greka takodjer.
Bezrazložnosti nekoj neću se klanjati.
Zasukat ću rukave, naslikati sebi,
Livadu zelenu ... na njoj lijepo sanjati.

Zalupit ću vrata, na clubu, “Zwei Löwen".
Zadovoljan napustiti te nadmene likove.
Okrenuti se nekim stvarima pametnim.
Po gradskom ću parku, kupiti čikove.

Stanovati ću pod mostom, il’ tu i tamo.
Ako su zauzete klupe u parku.
Nije važno ... uvijek sam snaći se znao.
Spavati ću pored hotel Sheratona, u jarku.
borky

[borky]

Maleni vražići

Ne talasajte previše! – sav sam u komi!
Budite tihi, prodjite se graje.
Zašto i kako, reći vam neću.
Niti bi rekao, sve i da znam šta je.

Pogadjanje vas ide, al’ čemu sve to?
Znao sam da ćete ciljati na nju.
Svejedno vam ništa priznati neću.
Niti sam nešto priznati u stanju.

Obećao sam, evo! - digao dva prsta,
da neću buditi one slatke djavle..
I neću priznati, ni sebi, ni vama.
Sve da mi pod nokte zabijate čavle.

I neka dodje, šta doći mora.
Neka se požuri, ne smije stati.
Ja ove malene vražiće slatke.
Ne mogu u nedogled zavaravati.
borky

[borky]

Dodji

Ako ne mogneš spati,
vratiš se …
Još jednom zaviriš,
u naš kutak.
Poslušaj s menom,
Cat Stevensa.
Čvrsto se uz mene stisni.
Zatvori oči, na trenutak.

Zaželi želju, pošalji u eter,
Zapali zvijezdu,
sjajem nek' peče.
Nasloni glavu na moje rame,
Pustimo vrijeme,
kroz nas nek' teče.
borky

[borky]

Pjevaj draga

Nemoj o tugama pričati tužno.
To je, kao da im se netko ruga.
O tugama trebalo bi pjevati pjesme.
Vesele neke, da prodje ih tuga.

I glavu gore, ne tuguj! - molim te.
Ne uzimaj žalost sebi za druga.
Veselo zapjevaj, iz punoga glasa.
I pjevaj draga, nek' prodje te tuga.

I pjevaj one naše iz davnina.
Jesenjina pjevaj … ti bez mene sama.
Nek' oči ti veselo zablistaju, pusti!
Da ne vidi nitko, srce gdje se slama.

I slomi već jednom to prokleto srce.
Izvadi ga, baci, zatrovanog tugom.
Da za mene više, ne kuca, ne tuče.
Okreni se idi, prema nekom drugom.
borky

[borky]

Vlak
Vlak dahće, klizi, stenje umorno.
Rijeka pored žubori hladno.
Horizontom magle se razvlače.
U sivo misli moje oblače.
Ptice se odnekud javljaju gladno.

Kroz moje misli smijeh dopire.
Poznat suzdržan, jedva se čuje.
Ona se smije, ovija me tugom.
Vlak stenje, zviždi, nosi je drugom.
Progonim misao, da me ne truje.

Glupo je dozivati uspomene.
Dozvoliti da kao putnici slijepi.
Utabore se, izaberu najbolnije mjesto .
Žuljaju, dave, javljaju se često.
A, pored promiču krajobrazi lijepi.
borky

[borky]

Muška odlučnost

Riješio je odlučno, otvoriti karte.
Da ne igra više uzornoga muža.
I sve će joj reći ... nevjeru priznati.
Objasniti druga, više da mu pruža.

Šetali su parkom, zaljubljene gledali.
Stisla mu je ruku, išli su bez riječi.
Gledao je smušeno, nadao se smeteno.
Da ona će prva nešto pitati ... reći.

Šutjeli su oboje ... on se zakašljucao.
Nikako da nadje pravi početak.
Kako da krene? Bezbolno joj kaže?
Žao mi je draga, ovo je završetak
.
Dok misli je prevrćao ... oklijevao.
Ona se polako, ostajuć bez daha.
Počela dosjećati, čemu šetnja ova,
i gleda ga upitno ... puna tihog straha.

Privuče ga sebi, u oči mu gleda.
Pitanja joj čita, kao plamen vreli.
A, u njemu košmar, na uzbunu zvoni.
I ne da mu reći, to što reći želi.

Premješta se tako, sa noge, na nogu.
Pa, po nebu šara, kao malo dijete,
A, ona ga čeka, kad će se povratit.
Iz predjela tamnih, što opasno prijete.

Gleda i on tako, ne zna kako dalje.
Cijela mu je odlučnost, otišla do vraga.
Postidjen kroz zube, na kraju procijedi.
Želio sam reći ... hm ... da volim te draga.
borky

[borky]

Šetnja daljinama
Sve više, sve manje se dogadja,
pitanja nema, niti ih postavljam.
Sve manje to ništa me ne pogadja,
Odmahnem rukom i sve ostvljam.

A noge teške, ko teško olovo.
misli sputane … zora već rudi.
Jutro se opet iz čiste navike radja.
I scena grada što iz sna se budi.

Ulica pleše, tramvaj promiče.
Kroz prozor lice u dosadu utonulo.
Još samo bljesak tračnica svijetli.
Smrknuto lice obasjava … oronulo.

Je li to strah? šta se to javlja?
Zašto su se sjene razigrale u zoru.
Da nisam to ja … to lice smrknuto.
Što u dosadu uronulo, zuri na prozoru.

I kuda putujem, rano ovako.
Pitanja naviru i sve pod razno.
Jesam li izgubljen, il' samo čekam.
Da završi negdje, ovaj put u prazno.
borky

[borky]

Voz za Podlugove

Veza se prekinula … ukinula.
Stanica u Podlugovima osamila, drijema.
Na opustjelom peronu čekam ...
a, znam da vlaka kojeg čekam nema.

Još uvijek u daljini nazirem.
Il' mi samo pričinjava sve to.
Kao da postoji slabašna nada.
Vlak ne dolazi, a, ja ga čekam, eto.

Čudna je i meni ta upornost moja,
I strojovodja stari me opominje.
Govori nešto što ne želim čuti.
Da svi su vlakovi prošli, spominje.

I kredu crvenu uzima ... precrtava.
«Dolazak», što na kolodvorskoj tabli piše.
A, ja se kao u transu okrećem ... idem
Odlazim, da ne vratim se nikada više.
borky

[borky]

Eh, da mogu.

Kad bi mogo šta bi htio,
hoće mi se toga mnogo,
nikako se ne snalazim,
bar da hoću šta bi mogo.

Mogao bi zapjevati.
Rastrubiti sve u jedno.
Da mi ovo šta ja mogu,
Ni spomena nije vrijedno.

To bi mogo, al ja hoću.
Dohvatiti ono zlatno.
Ono što mi, dok se penjem.
Izmiče u nedohvatno.

I šta sada? Na pol' puta.
Da otvorim dušu jazom.
I priznam joj da ne mogu.
Pomirim se sa porazom.
borky

[borky]

Treba ti
Treba ti netko u ovoj …
u idućoj ti netko treba, noći,
u svim noćima što dolaze,
mora da te netko zagrli nježno,
otme te nemiru, ukrade samoći.

Opijenu mjesečinom te gleda,
beskraj zvijezdani s tobom dodiruje.
Nemire što razdrijeti te kušaju, otklanja.
Lice ti vrelim dahom miluje .
borky

[borky]

Zavjera.
Nadaju se
neispunjene nade,
neutažene žudnje,
žude.
Snovi neostvareni
sanjaju,
neke nade
što neispunjene
lude.

Čežnje se s
fantazijom mješaju,
ljubav se pritajila,
drijema.
I tugu je netko probudio,
nemojte ljudi,
bar nje nek' nema.

Sve ovo
mene snalazi,
kao da mi
zavjeru kuju,
i misli se
umislile nešto,
pa i one protiv
mene ruju.
borky