Moje priče

[gajto gazdanov]

katkad bih ovdje stavio koju priču. ovo je jedna od njih. napisana već odavno.


Bio jednom jedan Betlehem


Maestral mi zavija dim cigarete. Odvlači ga kroz poluotvorene škure. Uz njega je Van Gogh stvarao u Arlesu. Uz njega je i poludio. Srećom, od slikarstva sam odustao na vrijeme. Od sebe nisam. Maestral puše. Ja pušim. Trpimo se.
Pun sam početaka i pun krajeva. Nikada se ne nalazim niti pronalazim u sredinama. Ni u ovoj svojoj.
Rođen sam u srijedu. Sredini tjedna. Dovoljno dobar razlog za takvu izjavu. U godini Sunca. U takvim godinama rađaju se kraljevi. Nije na odmet znati. Ali krenimo od mog prvog početka.
Na ovaj nesavršeni svijet došao sam u jednoj staroj drvenoj kući. Naherenoj od zuba vremena. Ne zbog rode već zbog ševe. Jer ona je ptica koja nosi djecu. I nikada mi nije bila jasna ta leksička i ornitološka greška. Ljudi zloporabe rode.
Kuća je ležala na tek nekoliko koraka od govedarnice, odnosno stočnog sajma. Rodnu mi kuću i govedarnicu dijelio je samo potok širok dva, tri koraka. Dubok nekoliko prstiju. Potok se zvao Grginovac. Nije tekao već grgljao. No imao je svoju idiličnu i odgojnu funkciju.
Ali nije imao svog zeca. Njega sam kasnije počeo izvlačiti iz vreće. Snagom imaginacije.
Sajam je bio svaki petak. Seljaci iz okoline dovodili su stoku i ja sam od malena uspješno uočavao sličnosti koje su nas spajale u evolucijskom aranžmanu matere prirode. Međutim, slijedom vremena i spoznaje, pojavila su se i suptilna razlikovanja koja su govorila njima u prilog.
Mislim da tu leži i korijen mojih duhovnih intencija. Naime, u okružju te kravlje idile. Pomalo betlehemske i vrlo bosanske. Sraz različitosti koji me obilježio zauvijek. Betlehem usred zemlje Bosne.
Bio sam opijen mističnim mirisom sjena i kravlje balege. Što je naravno ostavilo neizlječive posljedice na psihu. Dan danas hodam mamuran i zbunjen ovim nesavršenim svijetom, uzaludno tražeći smisao i razloge postojanja. Tada nitko nije razmišljao o natalnoj politici i rodilo se mnogo malih Bosanaca.
Izgrađivala se zemlja i stvarali su se mladi proleteri.
Bilo je doba Josipa Broza, Karla Marxa i Rosalie Luxemburg. Njihovih ideja i Omladinskih radnih akcija. Doba pobjede nad prošlošću. Doba marseljeze.
Već sam rekao da sam među malim Bosancima bio i ja. Kao četvrto od ukupno sedmoro djece koje je otac imao sa mojom majkom, a zahvaljujući njegovoj ornitološkoj spoznaji.
Zato mi i nikada nije bilo jasno da je moj otac završio samo zanat, a ne postao znanstvenik velikog kalibra.
Majka tvrdi da je moje rođenje bilo negdje oko 22.15 jer je čula glasove kroz prozor sobe. Radnici druge smjene četkare, tada jedine tvornice u mjestu, vraćali su se kući nakon obavljene šihte. Ona još tvrdi da sam bio najbrži od sve braće i da me najlakše porodila. Ne znam da li bih se tim faktom trebao dičiti ali, po njenim riječima, bilo je tako. Svjedoci tog drskog čina bili su moja majka, priučena mjesna babica, sve okolne dokone krave i duhovi mojih predaka. Oni su neopterećeni fizičkim tijelom levitirali poput Svetog Augustina oko nas, i uvjeren sam, već tada, slatko smijali težnjama kojima žudim još i danas.
Drvena kuća na kat, u kojoj sam prvi put provirio nos, odavno je već srušena, jer je već onda bila toliko trošna i stara, da je bilo pitanje dana kada će postati obična drvena građa za grijanje, ili materijal za klepanje Nerudinih ljubavnih soneta i stihova.
U toj kući živjeli smo tri godine. Godine idile i mukanja krava. Godine bezbrižnosti djetinjstva. I mirisa sijena. Koji me još dugo pratio. Krenuli smo dalje, s ocem i majkom. Oni za trbuhom. A trbuh za kruhom. Iz jednog kraja krenuli smo na drugi početak. Na otok.


Zamijenio sam krave za ribe. I miris sijena za miris mora. Balegu za aerosol. Trampa mojih roditelja. Betlehem je prestao postojati. Nisam mogao birati. Oni su birali umjesto mene. Svatko ima svoje vrijeme. Tada nije bilo moje.
Otok je pak bio vrlo star. Dijelilo nas je to isto vrijeme. Sada nas dijeli također. Ne samo ono, već i ćud. Moja i njegova. On je tih i uspavan.
Ja sam nemiran. More se nalazi u meni. Prepoznajemo svoje suštine. Otok i ja. Što je važno, jako. Bez njega ne bih umio.
Iznad moje otočne kuće je crkva. Do crkve vodi 195 stepenica. Bilo ih je 196, ali jednu su spojili iz dvije. Toliko sam puta trčao njima da ih znam napamet.
Moja druga govedarnica. Tu sam se igrao sa braćom i djecom iz ulice. Raznih dječjih igara. Od kojih neke i nisu bile bezazlene. Jednom smo isprobavali tko je najjači od nas. Na nekim teškim drvenim vratima. Vrata su pala na mene, naravno. Tako sam slomio nogu i dokazao da sam najjači. I najgluplji. Što i nije trebalo dokazivati nikome, osim meni. Od tada vjerujem u vrijednost dokaza. I znam što je habeas corpus. Teška drvena vrata.

Na tim stepenicama smo dočekivali časne sestre i ljubili im ruke, hvaleći Isusa i Mariju. One su nas milovale po glavi i govorile kako smo mi vrijedna i pametna djeca. Pa smo trčali prije njih po stepenicama i skrivali se u nekom kantunu i opet izlazili pred njih i ponavljali scenarij. One su nas opet milovale. Mi smo opet trčali. Igrali smo se, ali i učili iz igre. Tada sam shvatio praktičnu vrijednost vjere. Ona leži u ljudskim, a ne u božjim rukama. I nikada nisam smetnuo sa uma tu činjenicu.
Igrali smo se i ispred crkve, ali rjeđe. Nije bio naš teritorij. Na tom crno-bijelom kamenom pjacalu vladali su neki drugi klinci. Božji hram mi je i dan danas ostao nepoznanicom. Mislim da je i to bio jedan od razloga. Nisam se smio igrati ispred boga. I nisam mu to zaboravio. A mislim, ni on meni.
Na tom istom pjacalu ljubio sam jednu Lolitu. Desetak godina kasnije. I milovao njene bradavice. Koje su bubrile pod mojim prstima. Pred bogom. Pamti, pa vrati.
Tada sam pritisnut silom težom, a sklon levitacijskim maštanjima sanjario prve feromonske sanje. Još mi se moglo oprostiti što sam mislio da zemlja stoji na leđima četiriju kornjača i što nisam kao sav ostali normalan svijet vjerovao Galileu, da se okreće. Sve u strahu da ne poremetim labavu ravnotežu svog titravog i krhkog svijeta obojanog nevinim snovima.
Stvarnost nije bila razdjevičena kao danas i još je imala nedirnut himen. Toga sam postao svjestan tek sada, kada ona odavno više nije nevina, i kada sjećanjima nadomještam tlapnje i utvare koje netko zove prošlošću.
Sada dakle živim na dva otoka. U isto vrijeme. Na jednom se nalazim. Drugi je u meni. Susreli smo se. Dva otoka i tvrdnja koja zvuči otrcano. Ali nije. Morali smo se sresti.
Na potoku bez zeca. Između Betlehema i tih 195 stepenica.
Imam habeas corpus. Teška drvena vrata. Čije drvo miriše na sijeno. Krave su u međuvremenu postale ribe. I nitko na ovome svijetu, ne može me više uvjeriti u suprotno.

A maestral?
On me samo zaveo. Kao Van Gogha. I odveo. Kao cigaretni dim. Na jedan početak. I u jedan kraj. Doduše, nije mu bilo osobito teško. Ne znam ih razlikovati. Još ni danas. Početak, od kraja.
Ali zato znam - rodu od ševe.

[gajto gazdanov]

Angela

Jučer sam bio sa Angelom. Pametna, pomalo nesigurna, no tek toliko da joj to daje jedan šarmantan oblik u prostoru. Ne i u vremenu. Njeno vrijeme dolazi. Oblici su naše prostorne forme. U kojima pokazujemo tko smo. Jer nismo uvijek isti. Uvijek smo različiti. Volim promatrati ljudska obličja. I različitosti.
Sjedili smo na terasi. Ona s Cocktom i velikim toplim očima, a ja s kapučinom. U mizansceni, tamni oblaci, i oni manje tamni. Malo sa kišom. Malo i bez nje. Ljudi za stolovima i lagani burin. I naravno, nas dvoje. Raspoređeni. Mi, oni, stolovi, pića, oblaci, vjetar, svi na svojim mjestima. Baš kako i priliči mizansceni jednog predvečerja. Ljeto je na izmaku. Dolazi jesen. Stiže s jalovim kišama. I ugodnim razgovorima. Stiže s Angelom.
Ona je pisac. S potencijom i potencijalom. Potencija govori o načinu, a potencijal, o njenoj budućnosti. Koja je izgledna. I mislim da to znamo oboje.
I ja sam pisac. Zato što mi ništa drugo nije preostalo. Netko i to mora biti. Međutim, ja sam nasilan pisac. Otimam riječi. Nemam to pravo. Imam samo impuls. Omnipotentan sam. Dozvoljavam si vulgarnosti. One su dio mog solipsizma. Zato sam sebičan. Idealno sam subjektivan. I smeta mi kada to nisam. Kada sam oportun. Bunim se i želim se buniti. Protiv vremena, protiv uzusa, protiv opstipacije, protiv konvencija, protiv građanske pristojnosti.
Govorim joj o prvim stranicama romana. Želi ih vidjeti. Fali mi dijalog. To me muči. Imam samo uvod. Dvanaest kartica uvoda. Dvadeset pet tisuća silovanih znakova i riječi. Koncentracioni logor riječi. To je moj roman. Logor sa riječima kao uznicima.
Sluša me kada govorim. Svim čulima. To mi se sviđa kod nje. Voli moju shizoidnost. Ne smeta joj. Dapače, čini mi se da uživa u njoj. Kao i ja. Zato mi fali dijalog. U fazi sam monologa i uživanja.
Želi doktorirati na Držiću. Uvjeren sam da hoće. To joj i govorim dok hodamo prema busu.
Ispod kišobrana smo. Cipele mi puštaju. Osjećam vodu i šljapkanje cipela. Njenu toplinu. Čvrste grudi diraju mi desnu ruku. Onu sa podignutim kišobranom. Simbolika vlada trenucima. Pisac jebivjetar i jedna princeza. Ispod kiše i ispod kišobrana. Bez sjena. Stigli smo i na stanicu. Sa simbolima zajedno. S trenucima. Stigao je i bus.
*
Sve žene koje poznajem žive u nesretnom braku. Tragedija moderne žene. Tragedija dviju tragedija. Pitam se jel' to uopće moguće? Ili ja srećem krive žene? Ili one sreću krivoga mene? Ili su kriva mjesta gdje se srećemo? Uglavnom, nešto ne štima. Nešto je trulo u državi posuda.
Živim u vrijeme neispunjenih žena i muškaraca bez sadržaja. Vrijeme stisnutih vulvi. I velikih, gladnih očiju. Koje traže i uzimaju, a ne daju. Škrtih očiju. Nisam zadovoljan konstatacijom. Ali djeluje mi izglednom.
Odnos žene i muškarca odnos je forme i sadržaja. Žena ima formu. Posudu, histeru, orošenu strašću i željom. U idealnoj situaciji. Muškarac ima sadržaj, ima tvrdu rajsku batinu ispunjenja. Također u idealnoj situaciji. Ali nema idealne situacije. Posude nisu ispunjene. U njima nema sadržaja, nema muškaraca. Žene su sterilne, pune formaldehida. Muškarci frustrirani. Situacije su neidealne. Frigidnost vlada vremenom.
Ja ne živim u braku. Ja sam bezbračan i bezbožan. I dobro mi je. Spriječio sam novu tragediju. U koju bih se istresao do posljednjeg mohikanskog spermatozoida, Jamesa Fenimora Coopera. Ne mogu se naći sa Angelom večeras.
Jesam li depresivan, ili samo lijen? Simptomi su slični. Trebam odmake. Puno njih. Kao što rečenice trebaju točke na kraju. Kao što moj roman treba dijaloge.
Angela je drugačija. Neopterećena je prepoznavanjem. Neopterećena stvarnošću. Neopterećena tragedijama ženske baštine. Dovoljno mlada da to bude. Dovoljno stara da zna.
Ona se daje. Ispunjava se. Afirmira sopstvo posude. Nježne porculanske posude. Prozirne na svjetlu. I meke u rukama. Posuda u koju možeš sipati riječi. Kao topao čaj. Ili sebe kao sadržaj.
Angela nije frigidna kao ovo vrijeme što nas okružuje. Ona izvlači tragediju u jedinstvo posude i sadržaja. Ona je bog iz stroja. I mora sutra kući.
*
Opet se uvukao mir u sustav mog neurotičnog nereda. Sunce se podiglo visoko. Žeže. Osjećam toplinu kako se nadima poput nečija ega. Danas je nedjelja. Dokona i sunčana. Puna stihova u zraku. Angela je otišla.
Ipak, griješim. Dolazi masa iz crkve. Susjedi se deru. Svraču poput svraka. Vratili se s nedjeljne mise. Puni boga, pa galame, kao da su ga vidjeli. A znam da nisu. S mirisom tamjana po odijelima i haljinama. S prugastim kravatama. Bijelim košuljama. Drečavim bluzama. I sivim suknjama preko koljena. Kosom zalizanom i uređenom. S najnovijim tračevima. I starim metafizičkim pitanjima, nikad dovoljno obrađenim. Božje je učenje naime, vrlo složeno.
Vraćaju se puni vjere u bogat nedjeljni ručak. Recimo vjere u teleće medaljone. Sa šampinjonima i holandez sosom. I čašom vina. Ne daj bože bijelog. Crvenog, s vodom. Bevandu za smirenje libida. Bog sve oprašta. Kamoli ne i jak libido. Zaboravio sam Mariju Magdalenu. Ona je neizostavna u toj priči. Zato uz nedjeljni ručak ide i kruh. Da ga bacamo, ali ne na nju. Za nju imamo kamenje u vrtu. Kruh je za trbuh. Kamenje za čvrstu vjeru. Bona fides. Čujem ih kako mljackaju punih ustiju. Vidim im masne, uljevite, obrijane, bezdlake brade. Mirišu medaljoni. Gledam kako piju ožeđali. Grgljaju žedno grlo. Mhmm, kako je ovo dobro i ukusno. A tek vino.
Bog je zadovoljan. Bili su na misi. Ispunili vjersku i ljudsku dužnost. Trbuh je pun. Dovoljno za flatus poslije ručka. Koji se može i čuti, naravno. Vjetrovi su zdravi. Neka i ostali susjedi čuju da pucaju od zdravlja. Guzica je posve dobro sredstvo dokazivanja zdravlja. Ne moraš biti liječnik za dijagnozu. Samo susjed sa otvorenim prozorima. I dobrim sluhom.
Savjest im je čista. Mogu otpočinuti malo. Zaslužili su, svi. I bog, i vjera, i trbuh, i guzica, a bogami i oni. Čitav svijet je sit i namiren, u ovo dokono nedjeljno poslijepodne. Podsjeća me sve to na Posljednju večeru. Na upute apostolima. Ali ovo je bio samo ručak. I to ne posljednji. Biti će još nedjelja i misa. I tračeva. I medaljona. Apostola i vjere, kao zadnje po redu. Odlaze, hvala bogu. Čuje on mene. Nije gluh na moje molitve.
Meni bog ne treba. Imam susjede.
Uskoro napuštam kuću u kojoj živim. Moram se seliti. Dolaze davni vlasnici. Njihovi potomci iz Amerike i Italije. Ionako sam tu u tranziciji. Odlazim već godinama i nikako da odem. Kao da sam socijalist komunist na vlasti. Ali idem, to je neminovno.
Zapravo sam zadovoljan sam što odlazim. Svi odlaze. Samo ja stalno ostajem. Ali ovaj puta idem . U novu zgradu. U centru grada. Imati ću druge susjede, i plastične prozore. Neću više imati toliko vjere. No, imati ću više mira.
Napuštam tri sobe. Kuhinju, kupatilo i hodnik. Drvene stepenice za kat. Oleander u dvorištu. Osušeno cvijeće. Razbijene škure i balkon. Stari namještaj. Zidove koje sam ličio. Pukotine koje sam krpao. Prašinu na sjećanjima. 76 četvornih metara prošlog vremena. Dobro je kada možeš izračunati količine sebe u nečem. Precizno, matematički, šturo. Pomaže u odlascima.
Angela je jučer otišla.

[gajto gazdanov]

Žubor mladog čineliste

Lupam činele i nosim uniformu pleh-muzikanta. Imam kratke hlače bež boje s tregerima. Nosim i bijele čarape ali tada je to bilo u redu. Na glavi mi šilterica sa zlatnim obrubom oko šilta. Čini me strašno važnim. Nosim i bijelu košulju sa kratkim rukavima. Uz mene hoda jedan pingvin i nekoliko bubamara. Pingvin je danas narkoman. Za bubamare ne znam. Lice mi je ozareno djetinjim ponosom. Činele blješte punim sjajem, a ja udaram njima u ritmu koji zaslužuje osudu.
Pet mi je godina i hodam s ostalom djecom u cvjetnom korzu. Roditelji hodaju sa strane. Gledaju svoje uzdanice. I moj stari.

Korzo je na rivi koja se proteže lukom. Proljeće je, sunce se raširilo nebom. Nema ozonskih rupa. Svijet nalikuje na idilu. Nalikuje i na iluziju. Prvo je prestalo biti. Ono drugo nije. Napravio sam dva koraka i spustio činele. Čuje se žubor mokraće. Mladi činelista žubori.
Stari me ponosno gleda. Njegov sin piša u more. San kontinentalaca iz provincije. Malim ponosom, na njegov veliki.

Okrećem glavu i sada sam tu, pored nje. Više nisam na korzu. Ona leži sa šiltericom na glavi. Puši cigaretu, ispušta dimove. Polagano, kao slow motion. Govorim joj da me uzbuđuje. Fino to radi. Puši vrlo erotično. To je umijeće. Ona umije. Ona zna. Kaže da voli nositi šiltericu. Dodaje da joj je drago što me uzbuđuje.
- Da, stoji ti seksi. Podsjećaš me.
- Na koga.
- Na događaje, na vrijeme.
- Samo na to.
- Da, samo na to. Ti si kao memento. Zar nije dovoljno? - upitao sam je.
- Ne, nije, to je ružno - reče sjetno, a možda mi se učinilo.
- Istina zna biti ružna - odvratio sam
- Hladan si.
- Nisam, već objektivan i racionalan.
- Nemaš srca - odvratila je.
- Imam, ali ga trebam. Još dugo. Za kucanje i tucanje.

Ugasila je cigaretu. I sjaj u očima.
Lijepo joj stoji šilterica i to je sve čega ću se sjećati.
Iza nje, ostati će samo trenuci koji će se rasplinuti kao baloni. Uslijed previše tlaka i krive aproksimacije.

[NeaSnow]

Sviđa mi se. Atmosferično i lijepo. Ne bi se forumaši bunili kada bi češće pisao

[gajto gazdanov]

NeaSnow kaže:

Sviđa mi se. Atmosferično i lijepo. Ne bi se forumaši bunili kada bi češće pisao

zahvaljujem nea evo, sada ću ubaciti jednu staru priču, među mojim prvim, sa svim njenim manjkavostima.

[gajto gazdanov]

Katarina

Junky se ispružio po podu. Poprijeko po prljavom betonskom flasteru između izloga trgovine i velikih betonskih kada punih zemlje i cvijeća, koje su dijelile trotoar od ulice.
Bio je nafiksan i izgledao je mrtvo. To i nije bilo daleko od istine. Kadaver, nesvjestan sebe, bagaža. Disao je skroz lagano, jedva, i to je bilo sve što ga je činilo živim. Ostali ljudski atributi nestali su negdje u heroinskim venama. Uobičajena slika za kvart i ulice oko Hauptbahnhofa Frankfurt. Svijet tu nije ličio na idilu. Nije ličio na ništa lijepo i bio je ružno bezidiličan ali je ipak postojao i bio. Ja sam ga prihvatio takvim, bez zagrljaja ali i bez otpora, oportunistički smjerno, kao lakej. Hitna se već čula u blizini. Sirena je svirala Requiem za jednog narkomana. Bez dirigenta i bez rukavica, bez artističke poze. Produžio sam hod. Svjetla grada su sijala magičnu svijetlost zablude. Visoko ispred i iznad mene po nebu, igrala se svjetlost sa izgubljenim, posrnulim anđelima i zalutalim, odavno umrlim zvijezdama, a negdje iza mene je ostao neznani junky ispružen na hladnom frankfurtskom betonu i zvuci Requiema koji je i dalje uzaludno svirao tužbalicu svoj bjelosvjetskoj mizeriji. Išao sam Katarini.

Katarina je bila striptizeta. Nastupala je u peep show-u koji se zvao vrlo zvučno, America show. Nijemci su opsjednuti Amerikom za razliku od mene. Peep show se nalazio u ulici Moser. U prizemlju jedne javne kuće s pet katova poroka. Porok je bio neodoljiv. Podsjetio me na Oscara Wildea i na filmove koje sam gledao. Onda kada nisam ništa znao. Sada znam još manje ali bar znam da to znam.
Blještao je porok u raznim bojama, crvenoj, plavoj, žutoj, bijeloj. Mamio je, vabio. Gore, na katovima su se prodavala ženska tijela a dolje, u prizemlju, ona su se gledala. Bio je to zoološki vrt bez duše. Samo, u ovom se nije znalo tko je u kavezu. Gore je bilo jeftino i zaudaralo je na ustajalu spermu i znojne izlučevine. Dolje je bilo skuplje i nije zaudaralo. Ja sam ušao dolje, kod Katarine.
Ona je bila na privremenom radu - stripteaseu. Mađarica iz Budimpešte, studira ne-znam-što, već dugo. Uskoro ide kući. Imati će dovoljno novaca, nada se. Ima oko trideset godina, sise su joj se pomalo počele opuštati ali i dalje je vrlo lijepa. Cvijet koji je počeo venuti i gubiti miris. Nitko joj ne zalijeva dušu. Crne oči su joj suhe i plahe, bez iskre. Bez napona su, možda će uskoro pregorjeti.
Striptizete nisu bile kurve. Imale su diskreciono pravo. Utješnu nagradu. Nisu morale sjediti sa mušterijama već samo plesati svoju gažu. Naravno ako su to same željele. Ona je ipak sjedila sa mnom. Ne znam kome bih se zahvalio na tome. Hvala vam neznane sile.
Pozvao sam je prstom kao nekog đaka. Nije joj smetalo. – Dođi Katarino, sjedi. Što piješ ? Picollo?
Picollo je bio mali šampanjac, veliki nisam mogao kupiti, bio je skup. Netko drugi će još dati obol njenom studiju.
Sjela mi je nasuprot. Dodirivali smo se koljenima i pogledima. Tješili smo se međusobno dodirima. Zalijevao sam je koliko sam mogao. Ona je bila cvijet, ja sam bio vrtlar s vodom. Još nam je falilo sunce za foto-sintezu. No ovdje u peep baru nije bilo sunca. Samo nas dvoje i mnogobrojne drkadžije.
Prebacio sam jaknu preko njenih nogu da se ne vidi i počeo je dirati. Od početka jakne do međunožja. Put je bio kratak i mekan. Pustila me da je diram, široko otvorenih očiju, bez iskre, s vrlo malo napona.
Postajala je toplija i oči su joj počele jače iskriti. Moji prsti su je dražili, vlažili, i tražili. Bio sam vrtlar. Zalijevao sam usahli cvijet.
-Ja sam vrtlar Katarino a ti cvijet – rekao sam joj a ona se samo blago smijala. Zalijevati ću te kao nitko prije – rekao sam joj opet a ona se i dalje smijala. Ja sam je i dalje dirao. Dirao sam je sve dok se na razglasu nije čulo njezino ime. Prekinulo me u teškom i zahtjevnom vrtlarskom poslu. Ona je bila na redu za show. Uzeo sam jaknu. Ustali smo oboje. - Moram ići, plešem. Hoćeš li me sačekati ? - Ne mogu, kasno je i radim sutra – rekoh.
- Gdje ideš?
- Nazad u svoju sobu.
- Čeka li te netko ?
- Da, čeka me. Uvijek me čeka. – odgovorih.
- Tko te čeka ? – upitala me još jednom.
- Noć. S prezimenom. Pusta. Vidimo se.
Vratio sam se istim putem prema Hauptbahnhofu. Junky nije više prljao pod, pokupili su ga, smetlari ljudske bagaže u bijelim odorama. Bljuvotina je ostala. Nitko je nije očistio.
Ušao sam u U-Bahn. Vrata su se zatvorila i kola su krenula. Nema Katarine. Ostala je samo pusta noć i grad, hladna fukara bez srca.
Requiem je i dalje svirao, a možda mi se i pričinjavalo. Možda je to bio samo zvuk vagona U-Bahna. Ne sjećam se više.

[gajto gazdanov]

Oduvijek sam se bojao neznanja. Bio sam u pravu. Što sam stariji, njega je sve više, a mene sve manje.

Još od prvog prolaska kroz školska vrata, znao sam da ima nešto neobjašnjivo jako i neobično u tim akustičnim koracima. Odzvanjali su školskim holom kao komorna muzika. Nešto što me privlačilo i odbijalo. Nešto puno veće od mene. I jače od mene. Jače i od mog oca koji me držao za ruku kada smo ulazili. Bio sam svjestan trenutka, ali ne i važnosti. Ona dolazi poslije. Vremenom. Vrijeme je jedan od učitelja. Učitelj popravnih ispita. Onaj najlošiji.

A što je moglo biti jače od mog oca? Što je moglo biti toliko veliko? Veće od njega. Zar ima toga?

To je bio strah od neznanja. Silan strah. I mislim da priča o kralju Edipu upravo ima taj smisao. A ne onaj kojeg mu pridjevaju. Što sve strah može učiniti čovjeku. Obilježiti ga zauvijek.

Svijest nas čini jakima. Nesvijest nas obilježava. Strahovi uče.
A vrijeme nas upozorava.

Taj strah od neznanja prisutan je i danas. I uvijek će biti. To se nikada neće promijeniti. Zauvijek se ukorijenio u meni. Jako, poput korijena smokve. A on zna biti nekoliko puta širi od krošnje. I razbija kamen, a kamoli ne bi sigurnost jednog malog neznalice, kao što sam bio ja.

A Isus prokle smokvu jer nije dala ploda.

Ali čak i tada u djetinjoj nesvijesti, u silnom strahu, kada sam plakao pred ocem i govorio da ništa ne znam, i da neću u školu, slutio sam nesviješću da će ta vrata promijeniti moj život.

To su bila druga vrata koja su me obilježila i promijenila. Stubokom, kao sjekirom, između mene i mog dotadašnjeg dječjeg svijeta.

Otac ponosan, ja uplašen, strah pun sebe. Unišli smo kroz vrata sva trojica zajedno. Kao tri mušketira.
Tako je počeo moj nauk i prvi dan škole.

Interesantno, nikada nisam uspio zavoljeti školu. Povremeno sam je i mrzio, dječjom snagom neshvaćanja. Kada sam ustajao ujutro, najviše tada. Ujutro je škola bila prevelika i prestrašna. A meni se spavalo i na samu njenu pomisao.

Ono što mrziš možeš i zavoljeti jednakom snagom. U stvari jačom, jer ljubav je snažnija od mržnje. Kada naučiš što je ona, naravno. Ne prije.

Zato sam zavolio znanje. Jer nisam volio školu. I tako sam se provlačio, od prvog do osmog razreda. Zahvaljujući gutanju enciklopedija i dječjih romana. Mislim da su mi roditelji kupili sve dječje enciklopedije koje su se tada mogle nabaviti. Tu leži uzrok mojoj autodidaktici.

Ne pamtim da sam ikada otvorio školsku knjigu nakon škole. Vjerujem da je to bio dio revolta protiv nasilnog socijalnog ataka školstva. Čitao sam samo ono što sam sam želio.

Bio sam povremeno čak i odličan đak. Povremeno i češće, slabiji, vrlo dobar. To je ovisilo o mojoj znatiželji ili trenutnoj preokupaciji. Ne o mojim nastavnicima. Znao sam katkad i više od njih. I začudo, oni više od mene, i češće od mene. Odatle valjda i moj animozitet prema njima. Bio sam ljubomoran na znanje kojega ja ne posjedujem.

A ljubomoran si samo onda kada ljubiš. A ja ljubim znanje. Sa strašću i do kraja. Zauvijek. Naučio me tome, onaj najlošiji učitelj. Vrijeme. Sumnjam da bi i on to uspio da se ne bojim. Još uvijek jednako. Kao onog prvog dana škole.

A bokte! Natjera me da sve pročitam. Oči mi ispale! Meni je nekako nsjdraža Katica. I ova o kravama i ribama, rodama...Priznajem, začito si me.

[gajto gazdanov]

Mariamagdalena kaže:

A bokte! Natjera me da sve pročitam. Oči mi ispale! Meni je nekako nsjdraža Katica. I ova o kravama i ribama, rodama...Priznajem, začito si me.

eto, baš mi je drago što sam te začito još marija magdalena - prekrasno nešto

[Discipulus]

al-gubbah.

pa fala a dislocirani veli, gubava!

[Discipulus]

Mariamagdalena kaže:

pa fala a dislocirani veli, gubava!

ma ne, mary! to je bila aluzija na milka valenta, dakle kompliment domaćinovom proznom stilu.

[gajto gazdanov]

Mariamagdalena kaže:

pa fala a dislocirani veli, gubava!

a ti me braniš. počašćen sam

Discipulus kaže:

ma ne, mary! to je bila aluzija na milka valenta, dakle kompliment domaćinovom proznom stilu.

da, pomislio sam da misliš na njega. sve u redu hvala!

Ma neću ti ja više šarat po tvojoj tekici, al' samo još jedno. Zašto si stavio uskličnik: moje priče! ? Kao ono : ne dam, to je moje. Djetunjasto? A i borkijevo: mene niko ne razumije... Ma svi ste vi muški malo da da da. Opet sam bezobrazna! A sori. Ajd bok!

[gajto gazdanov]

Mariamagdalena kaže:

Ma neću ti ja više šarat po tvojoj tekici, al' samo još jedno. Zašto si stavio uskličnik: moje priče! ? Kao ono : ne dam, to je moje. Djetunjasto? A i borkijevo: mene niko ne razumije... Ma svi ste vi muški malo da da da. Opet sam bezobrazna! A sori. Ajd bok!

uskličnik ne kaže samo usklik, uskličnik je i afektiran u određenom kontekstu. a možda sam i ja katkad vjerojatno je negdje u tome ego latentan. nisam razmišljao o tome, ali nakon tebe marijo, izgleda da ću trebati.

i ne, nisi uopće bezobrazna, dapače, simpa si

[gajto gazdanov]

Beogradske zavjese ( u dva dijela, pošto mi forum hr limitira broj znakova )

Tanja je stavila sušiti veš na balkon. Na onu sklopivu spravu kojoj ne znam ime a služi toj svrsi. Golubova nema na balkonu. Otišli su. Ona veli da znaju dolaziti ali sada ih nema. Kao da su svjesni kada trebaju otići. Kao da su svjesni balkonske drame. To su Shakespear-ovi golubovi iz grada Damascusa. Pijem kavu, prvu jutarnju. Jastuci vise preko jednog otvorenog krila prozora sobe u kojoj smo spavali. Zrače se. Puše vjetar. Bordo crvene zavjese, već isprane boje, lagano, usporeno se pomiču. Vjetar se igra njima. Život se igra nama. Svatko se igra svojim igračkama. Prozorske rolete na onom drugom dvokrilnom dijelu prozora spuštene su. Beograd je bez sunca. Sunce je bez Beograda. Ja sam bez Tanje. Ona je bez mene. Ili ne znam točno čega ili koga. Ali znam da jest bez nečega. Osjećam taj njen genitiv. Osjećam njeno nemanje. Svatko je bez nekoga. Za usamljenost je uvijek potrebno dvoje. Postojiš u drugima. U sebi si posve sam.

Uskoro odlazim odavde, još dva beogradska dana. Slika je identična nekim slikama koje su mi ostale u sjećanju.
Nekada se nisam sjećao. Sada je drugačije. Sada se samo sjećam.

Sve moje ljubavne Guernice su slične. Sva moja traganja su slična. Zavjese sliče na jedne druge zavjese. Na jedne zagrebačke. Na jednu drugu ženu. Na jedno drugo vrijeme. Moja povijest se ponavlja. Čak je i tada vjetar puhao. Vjetrovi me prate gdje god da krenem. Gradovi su različiti. Ulice se drugačije zovu. Samo iskustva su stara.

Prometej sam raspet u njenom beogradskom stanu. Uzeo sam bogovima ono što im ne pripada. Jebeš vatru i vjekovne zablude sa Kavkaza. Uzeo sam im ono što su oni oteli nama. Bogovi ne ljube. Imam tisućljetne potvrde. Milenijumski duge. Ljubav je ljudskoga roda.
Bogu nije potrebna. Nije on socijalist komunist. Ja jesam. Prometej socijalist, trenutno ustajem iz kreveta u jednom beogradskom naselju. Sedmi kat, prva vrata do lifta. Mamuran sam, ne od alkohola, od sebe samog.

Boli me vrat. Rekla je sinoć da će ga izmasirati, ali nije. Razumljivo je. Masiraš one koje želiš, a ne one koji to žele. Nemam jutarnju erekciju. Imam zaostatke sinoćnje. Mlohav mi je. Otrcan sam do krajnjih granica. Znam da jesam. Imam gaće na sebi. Calvin Klein. One vrijede najviše na meni u ovom trenutku. Crne gaće sa velikim bijelim slovima, Calvin Klein. Globalističke gaće. Noam Chomsky antigaće. U negaciji sam. U trenutku koji ne postoji. Postojim u trenucima, a u ovome mene nema.

Dakle, sjedim na krevetu, puše vjetar, pomiču se lagano beogradske zavjese, Beograd je bez sunca, suši se njen veš na balkonu, pijem kavu i ne postojim. Da, boli me vrat i dalje. Postoje i te famozne gaće Calvin Klein koje me podsjećaju na još jedan neuspjeh. Neuspjeh je također još jedna otrcana riječ. Ne govori o intenzitetu već o posljedici nečega. Čovjek što je stariji više osjeća posljedice a manje intenzitet. Imam preko 40 godina i nekoliko mjeseci posljedica. Tanja ima 30 godina i nekoliko mjeseci intenziteta. Razlikujemo se.

Kašljem hrapavo, nikotinski. Pušim idiotski puno. Ja sam neurotični pušač. Najjači sam u pušenju. - Previše pušiš – kaže. - Da, znam – odgovaram joj i uvlačim dim kao da ništa nije ni rekla. Popušio sam opet. Uvlačim dimove požudno i strasno. Jutro izdiše. Umire na prozoru među jastucima. Probudio sam se sada potpuno. Veliki grad, dvije rijeke, i ja kao zadnji. Oblak dima od cigareta širi se po sobi. Tanja gleda film. Odavno je budna. I hladna prema meni. Tako mi i treba kada kupujem globalističke gaće. Ona kupuje filmove. Pripada pokretu antiglobalizma i žena koje me ne vole. Barem ne na način koji ja želim. Psiholozi navodno tvrde da žene općenito u muškarcima vide neprijatelje. Izgleda da tvrdnja nije istinita. Ona mene gleda kao prijatelja. Ja nju ne gledam tako. Gledam je kao pravog neprijatelja. A neprijatelja treba jebati. Do kapitulacije. Potući ga do nogu, visoko podignutih u znak predaje. Ali ona se ne predaje.

Kakav je film? - pitam da bih presjekao dramske elemente u scenografiji njenog stana. - Dobar – i ona čini isto što i ja. Sječe scenografiju. Dobar, mislim se, kurac je dobar. Ništa nije dobro. Baš ništa. Kataklizma se događa i propast svijeta. Požar u Aleksandrijskoj biblioteci. Kolos sa Rhodosa pada sa zaglušujućom bukom u more. Dižu se ogromni valovi. Propada Rim. Vizigoti, Ostrogoti, i svi ostali Goti i ne- Goti, barbari, jurišaju i pale. Ruše sve što mogu. Napoleon juriša na Borodin. Gardijska konjica jaše. Balzac je slavi svojim dijelima. Veliki maršal Kutuzov uzvraća. Vodi se strašna bitka. Pada meteorit na Sibir. Razorni potres uništava svijet u jednom beogradskom naselju. U jednoj beogradskoj višekatnici. Na sedmom katu. Uništava mene, za nju nisam siguran. Tonem i propadam. Naravno, pušim i dalje. Potom se sve umiruje. Dobro je, uskoro odlazim. Za nekoliko dana.

Jučer na Kalemegdanu čitala mi je. Na brdu za razmišljanje, tako ga zovu beograđani. Naziv dolazi iz turskog jezika 'Fićir-bajir'. Fićir-bajir, kakav naziv za brdo moga potopa. Bili smo ona, Fante i ja. Prvo nas troje. Potom nas dvoje. I na kraju, ja sam. Dobro, bio je pomalo Spengler i pravoslavni pop.

Bilo je ovako. Dunav i Sava obljubljivali su se dolje ispod nas. Pratio sam ih pogledom. Njih i nju. Pa idemo u prezent. Kopuliraju rijeke, ona čita, ja slušam. Izdahnuli i upravo čitan Fante uzdiše ispod zemlje. Bio bi ponosan na sebe da zna da ga ona čita. Scena je u stvari mitska, starogrčka, tragedijska, amfitetatarska, labirintska i naravno fanteovska. Sanja je Arijadna, ja sam Minotaur, nisam Tezej, nije to moja rola. Ja sam bik i konj.
Uglavnom, sunce se raširilo iznad svijeta, iznad Beograda i Kalemegdana, iznad Fićir-bajira. Umrli pisac i njegove riječi između nje i mene. Šetači na Kalemegdanu nisu ni slutili mitsku dimenziju tog našeg ’menage a trois’ aseksualne naravi. Ona čita, ja umirem, Fante se slavi.

Klasična starogrčka tragedija na betonskom platou. Bez boga iz mašine. On je produkt idealističkog grčkog uma. Uma koji vjeruje u mogućnost čuda. Uma koji je imao Heraklita, Platona, Sokrata, Aristotela, Homera, Ksenofonta, Perikla. Uma koji je sagradio Partenon, mitove i demokraciju. Tog uma više nema. Nema više Praksitela, Mirona, Fidije, Discobola, dorskih, korintskih i jonskih stupova, Ilija, hrama u Delfima. Sve je srušeno. Idealizam umire zajedno sa mnom. Ja sam zadnji idealist na Kalemegdanu.

Prolazi jedan pravoslavni pop pokraj nas ali on ne liči na čudo iz mašine. Liči na popa. Ima crnu mantiju i dugu bradu. Ozbiljan pogled uprt u nebesa. Traži boga vjerojatno. Zar se mora biti tako ozbiljan sa bogom? Arhetipski slijepi pop. Ne postoji nitko i ništa što bi mi pomoglo da se stvari promijene.

Ni John Fante to ne može, ni njegove riječi, ni dvije zaljubljene rijeke ispod nas, ni pravoslavni pop koji prolazi brzim korakom uzbrdo. Pogleda uprtog i dalje u nebesa.

Sjedimo na pomenutom malom betoniranom platou gdje su sjedili mnogi prije nas. Mislim da je to ipak neki betonski šaht. Kanalizacija. Fekalije prolaze i plove ispod nas. Plove male barke. Oko nas opušci cigareta, otpatci, prazne, zgnječene limenke Coca Cole, relikti mnogih izgovorenih riječi, mirisi ishlapjelog znoja, davni zagrljaji i dodiri. Osjećam ih u zraku između nas, u ponoru koji nas dijeli. Sve se izmiješalo. Otpadci i zagrljaji. Mirisi i dodiri. Prošlost i sadašnjost. Trenutno na tom platou izigravam obale neke sure klisure, i lijevu i desnu, ona teče između mene. Dira moje obale, ali ja nju ne diram. Ona je rijeka. Samo teče između mene. Zloupotrebljavam sve, rijeke, metafore, otpatke, zagrljaje, crne gaće i ne osjećam se dobro. Calvin Klein se vjerojatno osjeća dobro. Prodao je gaće.

Ko je bio Spengler? – njeno pitanje sa brda. Fante ga spominje, mislim na Spenglera, dok mi ona čita ’ Put za Los Anđeles’.

Fanteova knjiga je njen poklon iz knjižare u Makedonskoj ulici. Ona voli knjižare. Često ih posjećuje. Voli i knjige. Dobio sam još pjesme Charlesa Bukowskog. Charles ima fine pjesme. Alkohol je izvor nadahnuća. Čitala je i njih maloprije. Ali više voli Fantea. Više nego njega i mene zajedno. Pomno ih je birala. - E, njega ću ti kupiti – misli na Fantea – ova mi se najviše svidela u celoj trilogiji – misli na 'Put za Los Anđeles'. - Dobro Tanja, kupi mi – odgovaram. Vrtimo se po maloj knjižari. Između dvije knjižničarke. Oboje znamo da se najvrjednije stvari nikada ne mogu kupiti. Svi to znaju pa ništa. Zakon tržišta vlada ljudskim duhom. Sa jednom stvari uvijek dobijaš i njenu suprotnost. Gratis. U paketu bez garancije. Naučili smo kupovati, zaboravili smo davati. Često puta suprotnosti su vrjednije od traženog. Pokloni mi sebe Tanjo. Budi moj dar. Sveti Nikola i čarapa na prozoru. Ona ne čuje moje heretičke misli, traži i prebire po knjigama. Želi mi kupiti pjesme Bukowskog. Ne kupuju se pjesme Tanja. One se ližu. Polizao bih sve tvoje pjesme. Od malog nokta na tvom lijevom stopalu, pa domalog, srednjeg, kažiprsta, palca, a onda bih se počeo penjati gore. Po tvom listu, pa koljenu, još dalje prema bedru. Prema svim tvojim visinama i strmim bradavicama. Milimetar po milimetar. Po tvojoj koži. Poljima lavande.
Potom bih se spuštao po tvojoj desnoj strani. Mirisao bih te usprkos devijacije nosa. Liječnik mi preporučuje septoplastiku. Ne marim. Polizao bih te čitavu Tanja. Sve pjesme po tebi i sve one u tebi. - Hoćeš ove? Od 84 do 94. Hoćeš da ti njih kupim? - Hoću Tanja. Kupi mi te pjesme – i postao sam bogatiji za još dvije knjige u Makedonskoj ulici. Knjižna utjeha.

[gajto gazdanov]

– Spengler? – pokušavam se prisjetiti dok se Dunav i Sava obljubljuju i dalje na Ušću ispod nas. – Historičar, filozof, napisao ’Propast zapada’. – odgovaram i slušam je dalje.

Volim način na koji čita. Njena pročitana slova. Riječi, rečenice. Dolje teku Sava i Dunav, nas dvoje sjedimo gore na brdu, a ona glasno čita Fantea. Njene riječi plešu valcer. Jedna sa drugom, druga sa trećom i unedogled tako. Čitave rečenice plešu. Po plavom beogradskom nebu. Pokoja ptica također. Ptice su potrebne. Zbog nebeskih stereotipa. A i stereotipi su potrebni. Zbog referenci. Lakše se orijentirati na nebu. A nebo? Ono je još potrebnije. Tamo se nalazi nada. Zato nebo i jest tako visoko. Da nadu ne možeš dohvatiti. Ali ipak znaš. Da, tamo je. Postoji gore. Zajedno sa Tanjinim riječima. Ne zanima me Spengler dok njene riječi plešu po nebu.



Simfonija je iznad Ušća. Proljeće. Ona, Fante i ja. Dunav, Sava, sunce, šetači na Kalemegdanu. I još nekoliko dana do mog odlaska. Tko je uopće Spengler? Ljut sam na njega. Zar je važno tko je napisao dvije debele i masne knjige koje mogu poslužiti umjesto jastuka samo indijskim fakirima? Ja volim anoreksične knjige. Izgladnjele od ljubavi. One sa žednim stranicama. Recimo Gajtu Gazdanova i 'Večer kod Claire'. Dok njegove i njene 'noge u crnim čarapama plove po zraku, kao po vodi'. Kako samo pariški taksist zna. E moj dragi Gajto, da li je Oswald znao o ljubavi ono što nas dvojica znamo? Da li je on imao jednu Claire? Jednu Tanju? Sa crvenim obrazima dok čita. Sumnjam Gajto, jer da je poznavao, pisao bi drugačije knjige.
Koga još zanima njegova kabasta vizija povijesti?

Ljut sam na njega još uvijek. Skrećem misli na Sanjine sise i bradavice. Na njenu meku kožu. Ona mi čita i dalje. Oswald konačno odlazi u povijest.

Tanja ima malene, ružičaste bradavice. Idealan fotografski materijal. Imao sam ih prekjučer u ustima. Tada sam još imao nedefiniran status. Nešto između prijatelja i neprijatelja.

Prijatelj je razoružao neprijatelja običnim, doduše čvrstim sisama. Svaka mi stane taman u ruku kao da su skrojene za moju ruku. Možda i jesu i možda me svemir zajebava. To su tvoje sise ali nećeš ih imati. Ko te jebe pišče!



I njene sise, postale su mit. Mit sa brda za razmišljanje. Mitske sise i ja koji ne postojim u crnim gaćama. Frustrirajuće gaće za pisca ovakvog kalibra rekao bi Arturo Bandini. Ali ja nisam on. Ja sam pisac u crnim globalističkim gaćama i Noam Chomsky bi me prezreo.

Epilog sa brda nakon Tanjina čitanja.

Pisac sjedi na Kalemegdanu, na mjestu bitaka i gubi jedinu bitku do koje mu je istinski stalo. Kao što je uzgubio mnoge prije. Sjedi i razmišlja. Kada već neće Muhamed, prići će on brdu. Pored njega sjedi Tanja. Crvena u obrazima.
Pored njih dvoje sjedi Fante. Debela Spenglerova knjiga i pop.
Nije pisac taj kojeg ona želi. Uzalud sve riječi. Uzalud mu silna strast. Uzalud sva traganja. Nije on taj.

Svi zajedno sjedimo i gledamo dvije rijeke kako se ljube dolje ispod nas. Kako li se samo ljube! Bezvremeno i svevremeno. Zauvijek. Rijeke znaju. Brdo također zna. Onako kako pisac nikada neće znati.

I ona mi veli na kraju. Nakon čitanja Fantea. Na brdu Fićir bajir. Iznad dvije rijeke. 'Kako li je lepo gledati reke kako se ljube.'

hvala ti za ovu predivnu beogradsku priču.lepo je gledati reke kako se ljube. imam sreće, gledam ih svaki dan. tvoja priča mi je ulepšala dan, dan kad je sunce bilo bez beograda. i kada sam ja bila bez ne znam tačno čega ili koga.

[NeaSnow]

gajto gazdanov kaže:

Osjećam taj njen genitiv.

Naprosto. Divno.

[gajto gazdanov]

gagicka kaže:

hvala ti za ovu predivnu beogradsku priču.lepo je gledati reke kako se ljube. imam sreće, gledam ih svaki dan. tvoja priča mi je ulepšala dan, dan kad je sunce bilo bez beograda. i kada sam ja bila bez ne znam tačno čega ili koga.

a ja sam ih gledao prije otprilike pet godina, ili tako nešto s brda fićir bajir. prekrasno ime za brdo