De ascendentem et moriturus

[Da Kang]

De pecunia

- Vidiš, sine, kad je u pitanju novac, postoje 3 moguće opcije; možeš to zamisliti kao rupu, ravnu crtu ili kao izbočinu. Kad imaš rupu, onda si u nedostatku, u minusu, fali ti novca i uvijek se trudiš zapuniti tu tupu, najčešće bezuspješno. Vrtiš se u začaranom krugu kamata i kredita, prelijevaš iz šupljeg u prazno. To nije dobra situacija, vjerovatno je i najgora. No nije dobro ni kada imaš izbočinu. Ta izbočina znači da si nešto nakupio. E sad, problem je u tome što se malo ljudi zna nositi sa time. Jer ta nakupina najčešće hrani samu sebe; čovjek koji je malo naštedio, uvijek želi još i tome nikad nema kraja. Prvo štediš za ovo, kasnije za ono, uvijek za nešto. Na kraju dođeš u situaciju da ne želiš trošiti na ništa. Postaneš škrtac jer paziš i njeguješ svoju izbočinu, želiš da se ona povećava i sve ćeš učiniti da se ona nikako ne smanji. Postaješ paranoičan i u strahu da te netko ne okrade. Novac je izgleda teže čuvati i držati nego ga zaraditi. Malo se ljudi zna nositi sa novcem. Najčešći je slučaj da ljudi dobiju „asshole syndrom“; ljudi koji imaju malo više novca, umisle da su bolji od drugih i da više vrijede. Da ti objasnim primjerom: što netko ima veći tj. skuplji auto, manja je vjerovatnost da će te propustiti na pješačkom ili ako nadolaziš iz suprotnog smjera automobilom ili neka slična situacija u prometu. Novac te ponese i iskvari u smjerovima kojih nisi svjestan kada novca nemaš. Osim toga, i okolina se mijenja; ljudi mijenjaju stavove prema tebi zbog tvog novca. Više ne možeš znati tko ti je iskren prijatelj a tko se samo želi okoristiti. Nadalje, da bi zaradio puno novca, moraš utrošiti i puno vremena, zato si sve manje sa svojim bližnjima. Ako imaš djecu, pokušavaš im to vrijeme kompenzirati skupim poklonima, no poklon, ma kako skup bio, nema vrijednosti. Jedino što ima istinsku vrijednost je kvalitetno vrijeme provedeno sa nekim. U stvari, možeš to zamisliti kao ljubav. Ono što je najvažnije na svijetu je ljubav i svi je mi želimo. Ljudi žele da ih njihova okolina voli, poštuje, cijeni, divi im se...Zato kupuju skupe aute, mobitele, nakit, jahte. Misle da će time steći poštovanje okoline. Međutim, to je zabluda u koju ljudi tako lako upadaju pa postanu materijalisti. Robovanje materijalnom je glupost očitovana u velikoj većini ljudi, zbog neosvještenosti, zbog trendova i nametnutog kapitalističkog, natjecateljskog načina života. I upravo to materijalno, ona izbočina tj. nakupina novca, tako često proždre čovjeka, jer jednom kad se krene, nema kraja. Ljudi će se zadužiti preko svake mjere, samo da bi kupili najnoviji statusni simbol. Ljudi doslovno neće jesti samo da bi kupili najnoviji model mobitela, sata, automobila. Vidiš, sine, puno ljudi ne razumije da je okolini svejedno dali imaš ajfon 5 ili 6, dali imaš jahtu od 11 ili 15 metara. Nitko te zbog toga neće više ili manje cijeniti, a ti si na to spiskao ogromne novce. Tim si novcima mogao pomoći nekome ko je u nevolji, mogao si udijeliti nekome kome treba, mogao si napraviti neko dobro djelo. Tada bi te okolina cijenila, tada bi ti sam sebe više cijenio. Što se tiče novca i imovine, jedina ispravna situacija je sredina. Treba ti onoliko novca koliko ti treba za dostojan život. Sve drugo je besmisleno i najčešće vodi u razmetanje i bahaćenje, vodi ka tome da postaneš materijalistički šupak. Novac ti ne donosi sreću, moj sinko. Novac te može usrećiti jedino kada iz stanja siromaštva prijeđeš u stanje da imaš za normalan, dostojan život. Sve nakon toga je besmisleno. Imao ti 10 ili 100 miliona, isto ti je, nećeš biti nimalo sretniji. Osim toga, sreća je ili u tebi, ili je nema. Glupo ju je tražiti u izvanjskome. Evo ti mog primjera; znaš da sam nekad radio na moru ? Zarađivao sam 20 tisuća kuna mjesečno i bilo mi je malo. Trebalo mi je 22 tisuće. Da sam zarađivao 100 tisuća, trebalo bi mi 105 tisuća. Tako je uvijek i tome nema kraja. Porastu apetiti, standardi...I što ? Trebao sam ostaviti pola života na moru kako bih imao 20 kvadrata veću kuću od susjeda ? Kako bih imao 50 eura skuplje cipele ? Noviji model auta ? Na kraju balade, dođeš kući sa plovidbe po svijetu, nisi vidio obitelj mjesecima, uželio si se djece a ona ti se vesele 5 minuta, provjere što si im donio a zatim odu svojim putem. Navikli su da te nema. I ti se dereš jer netko je ostavio kišobran gdje ne spada, a tvoji te ukućani gledaju sa čuđenjem. Jer tom je kišobranu tamo mjesto samo ti to ne znaš, stranac si u vlastitom domu.

[suffrensluck]

...jednom moreplovcu..koji je svoju ladju volio vise nego svoju zenu kao sto se od njega i ocekuje...

Barba,mirno more!

[Da Kang]

Jednoć ,ne tako davno, postojao je nakratko ljubičasti Rondo C. To bijahu dani ! Sjećam se da smo zajedno putovali, kupali se u suncu, uživali u žuboru rijeka, tavorili u mreškanju mora. A onda je ljubičasti Rondo C nestao, u bljesku, kao što se i pojavio. Mjesečina je izgubila zlaćahnu patinu a moje je samopouzdanje opalo te nisam više smagao snage za kopulaciju, život mi je krenuo stranputicom. Okrenuo sam se drogi, bježeći od surove stvarnosti. Prvo sam provukao kroz vene sve što sam posjedovao, a nakon toga davao dupeta pohotnim starcima koje sam pronalazio na mreži. Zatim mi je i to dosadilo, odkrizirao sam tjedan dana pa pronašao posao kod šiptara u slastičarni. Ubacivao sam halucinogene tvari u sladoled od pistacija. Ljudi su djelovali zadovoljno ali je ipak nakon nekog vremena došla policija i odvela me. Neko sam vrijeme bio na miru, kontemplirao sam u samoći a onda izašao. Nisam znao kamo ići, kojim putem krenuti. Zatvoren u svojoj izbi, čamio sam čekajući bolje sutra, neki novo obojeni Rondo C, no on se više nikad nije pojavio. Čitao sam i čitao, iskoračivši iz prostorvremena, sve dok jednoga dana nisam izašao baciti smeće. Šutnuo sam kamenčić i on se otkotrljao do stabla, udario u njega i proizveo šupljikav zvuk koji me prosvijetlio. Dao mi je novu smisao. Promijenio sam podneblje i krenuo ispočetka. Obreo sam se nakratko u nekakvoj čudnoj sociološkoj lokvi a onda pronašao istomišljenike. Žovijalna plavuša, skladnog tijela, zapela mi je te večeri za oko. Sjedio sam u bifeu, okružen prijateljima i prijateljicama. Svi su poznavali skladnu plavušu, osim mene. I čudili su se kako je ne poznajem. Imala je univerzalnu fačicu, onu za koju biste se okladili da ste je već negdje vidjeli samo neznate gdje. No, nije me toliko zanimala njezina faca. Želio sam je upoznati od pupka na dole. U prvi je mah odbijala, a onda smo se susreli u wc-u. Dobio sam je na to što sam oprao ruke nakon pišanja. Shvatila je da sam džentlmen. Otkopčala je mentalni šlic, u očima se zacaklila pohota. Otpočeo je ples, zov prirode, igra mačke i miša. Saznao sam svašta o njoj, i ona je željela znati više o meni. Upitala me što sam u horoskopu.
- Kojem ?
- Kako kojem ? Pa u horoskopu...
- Sideričkom ? Tropskom ? Kineskom ?
- A ? Pa u ovom „našem“
- Aha, u našem. Ehh, pa ja ti u to baš i ne vjerujem.
- Ne ?
- Ne. Čak imam i poprilično radikalne stavove po tom pitanju pa radije nebih o tome.
- Daj reci, baš me zanima što misliš.
- Ne smijem, naljutit ćeš se. Već sam prošao kroz to.
- Ma neću, sigurno. Obećajem.
Te večeri nisam jebao. Usprkos obećanju, ipak se naljutila. U očima sam joj vidio bijes i razočaranje. Bila je već snatrila ganutljiv roman isprepleten amalgamom strasti i emocija, a ja sam je tako grubo kosnuo. Nasmijao sam joj se u lice posprdno, poprskao njen ego kolonjskom vodicom neuspjeha. Okrenula se na peti i otprhnula u drugi kut, klopočući štiklicama. Žene biraju, mi smo statisti na traci. Ona je odabrala da me neće odabrati. Naljutio sam je. A pomislia je da sam materijal za žestoki sex. Tako zavaravam ženke dok ne shvate da sam onaj drugi tip. Onaj dosadni koji zarađuje, čami doma i odgaja djecu. Dobar tatica koji se brine da je kućanstvo zadojeno mlijekom i keksima. U predsoblju miriše po čistoći, u kuhinji po narančama. Nedjeljom roštiljamo, nekoliko puta godišnje si poklanjamo beskorisno smeće. Kuhinja je crveno-sive boje sa mat staklima. U dnevnom boravku imamu ukrasni pijesak složen u spiralu. Djeca su dobra u školi, bave se sportom. Hvalimo se njima na druženjima i rođendanima, za prvi maj i božić. Predstavljamo se kao autoritativni roditelji dok nam u stvari djecu odgajaju mobitel i računalo, polako ali sigurno stvarajući u njima kompulzivnu potrebu za posjedovanjem. Bar imaju nekakvo djetinjstvo. Ja ga nikad nisam imao. Prešao sam direktno sa pasirane mrkve na otplatu kredita. Ali barem ljeti idemo na otok. Dosadom zamijenjujemo uobičajenu nesreću. Hranimo se time što nam ljudi zavide. Ne znaju da nismo spavali zajedno godinama. Emocionalno varam svoju ljubljenu preko interneta a ona se ševi sa kolegom. Izvana je sve tako predivno. Vješamo slike sreće na fejzbuk, uredno doprinoseći tom kratkotrajnom bljesku socijalne mode. No, smeta me buka pa sam se jednoga dana popeo na kat. Pozvonio sam susjedima u nadi da će otvoriti mužjak. I otvorio je, moj moloh, glavom i bradom. Čovjek koji nalakćen na podboj otresa pepeo po mojem netom opranom donjem rublju. Zabio sam mu nož u čelo tako silovito da je ušao skoro do drške. Zagrcao je neartikulirano i stropoštao se na pod poput vreće. Iz kuhinje se oglasila ženka. Ne uspijevajući logički interpretirati zvukove, znatiželjno je dohitala u hodnik, držeći kuhinjsku krpu u ruci. Ugledavši muža na podu, vrisnula je a zatim se okrenula u namjeri da pobjegne. Uhvatio sam je za kosu i udario šakom u vrat, baš negdje ispod okcipitalne kvrge. Rekao bih između trećeg i četvrtog vratnog kralješka. Mislim da joj je pukao vrat no vrajža je kučka i dalje histerično vrištala pa sam je morao zagušiti. Kada je život izašao iz nje, otputio sam se u dječju sobu. Starije je dijete plakalo na podu a mlađe se koprcalo u krevetiću. Prerezao sam im vratove i pustio da se kupaju u vlastitoj krvi. Napokon tišina. Sve je trajalo možda minutu-dvije. Tako mi se bar činilo. Zatvorio sam ulazna vrata koja su još uvijek zjapila otvorena te detaljno oprao ruke u kupatilu. Zatim sam sjeo na kožni kauč i promotrio nesvakidašnji postav interijera. Moderni namještaj sa elementima kiča i nepotrebnim ukrasima. Vidjelo se da imaju novca a nemaju ukusa. Pored kauča su bile cigarete. Zapalio sam, nakon puno godina, te se ispružio na kauču odbijajući kolutove dima koje sam zatim pokušavao probušiti kažiprstom. Bio sam bezbrižan, miran i dobro raspoložen. Večeras bih mogao jebati. Dohvatio sam knjigu što je bila otvorena na kauču i počeo čitati;
U tunelu, 40 metara ispod površine, metro je naletio na jato štakora i iskočio iz šina. Klizio je stotinjak metara, stružući bokom o stijenku tunela uz zaglušujuće skvičanje metala i zasljepljujuće frcanje iskri. Vagon je dupkom pun, ljudi se gužvaju u paničnom strahu i nervozi. Pravo je čudo da nema teže ozlijeđenih. Nedostaje prostora, svjetlo se naizmjence pali i gasi, nema nikakve veze sa vanjskim svijetom, postoji opasnost od nadolazećih metroa. U očima putnika cakli se paničan strah od smrti. Ventilacija ne radi, ponestaje kisika, postaje sve teže disati. Ljudi plaču,vrište i zapomažu, nekolicina se moli. Nesnosna buka doprinosi atmosferi na granici ludila. Situacija je poput bombe koja bi svaki tren mogla eksplodirati.
Aleks je tog jutra zatekao ispumpanu gumu na autu pa je krenuo na posao metroom. Pri povratku, nakon nezgode, našao se zatečen tik uz prozor vagona, prignječen tijelima ljudi oko sebe . Po tko zna koji puta, glavom su mu prolazile misli o odlasku . Ja ne pripadam ovom prostoru, niti ovom vremenu, mislio je Aleks iznova iste misli.
No tada dolazi vijest: uspostavili smo vezu, preostaje samo čekati. Prolomi se uzdah olakšanja. Nakon prvog ushita, ljudi su polako utonuli u svoje misli. Zrak je ustajao i smrdljiv, teško je disati, no nada u spasenje jača je od sve patnje. Jedan mladić, tik do Aleksa, posiže u džep i vadi kebab. Ionako težak i ustajao zrak, u trenu je zavonjao po hladnom, odrvenjelom kebabu sa začinima i lukom. Aleks je bio na rubu snaga. Toga dana nije ništa jeo zbog mučnine u želucu. Osjećao je slabost i malaksalost. Osjećao je kao da će se svakog trena ispovraćati. Mladić je polako skidao aluminijsku foliju sa kebaba, odmotavši jedan dio, odmjeravao ga je u nedoumici, kao da dvoji dali da zagrize. Oh, ne, neće valjda, pomislio je Aleks? I tada je mladić zagrizao u kebab a niz kut usnice mu je procurio crvenkasti umak. Iz kebaba se do mladićevih usta rastezao ohladnjeli sir, a komad luka pao mu je na jaknu. Žvakao je sporo i jednolično, mljackajući i pretjerano otvarajući usta pritom. Miris oslobođenog luka, pomiješanog sa mirisima mesa i raznih začina probijao je vonj znoja što se tako teško osjećao. Ugledavši kako mladić usrkava rastegnuto vlakno sira, musav od umaka, Aleks je shvatio da mora otići. Idućeg dana, točno u podne, bio je na aerodromu u Berlinu. Čekao je avion za Katmandu odakle će vlakom do Burme pa dalje autobusom do Tibeta. Ukrcavši se u avion, sjeo je na svoje mjesto. Uzeo je mobitel u namjeri da ga ugasi zauvijek. Dobio je poruku. Razmišljao je dali da je pročita ili ne. Ipak je odlučio pročitati. Ponadao se da mu je to posljednja poruka u životu. U poruci je pisalo: umro ti je brat.
Gluposti. Zatvorio sam knjigu i razmišljao što da učinim. Osjećaj da sam na prekretnici preplavio me. Danima sam levitirao u limbu, čekajući trenutak spoznaje. Prenapuhani balon mora puknuti, no treba mu impuls. Jednoga dana ručali smo kupus, zrakom je proletjela muha lešara. To me nagnalo da sjednem na motor i odvezem se daleko, daleko. Vozio sam danju i noću, danima, tjednima. Vozio sam sve dok nisam upoznao Loli. Čekala me u velikom gradu, zrela da je uberem, poput sočne, proljetne jagode. Bila je dobra, pametna i lijepa, imala je dioptriju -11. Hvalila se time što je bila miss i što je u podznaku jarac. Odbivši je, zamaglio sam joj naočale. Nije shvaćala. Ni ja ne shvaćam. Prvi puta u životu odbio sam prekrasnu pičku. Htio sam prijateljstvo a ona je htjela samo sex. Popišao sam se u ocean i krenuo dalje. Opet sam vozio danima, tjednima. Tada sam sreo Nikolu subotara. Pratio me poput sjene, dosađivao mi svojom ispraznošću i ljubaznošću. Bio je toliko dosadan da sam ga morao ubiti. Napravio sam mu uslugu. Iskopao sam mu oči i popišao se u duplje, od njegovih sam testisa napravio vrećicu za duhan. Bar neka korist od njega.