Priznanje drugoj polovici

[-Morska vila-]

Ok, ne znam jel ova tema spada tu ili ne, al eto...

Zanima me jeste li svom momku, curi priznali da imate problema?
I jeste to rekli na pocetku ili kada?
Kakve su bile reakcije?

[Engelchen00012]

Pitanje je kakvih problema!

Ako misliš na psihičke probleme, jednom sam odmah rekla, ali to je bilo isključivo zbog prirode njegovog zanimanja! Inače bih, pretpostavljam, šutjela k'o zalivena.

[-Morska vila-]

Pa mislim na depresiju, anksioznost i sl.
Ja sam dosada uvijek govorila i nekako mi se cini da ta osoba zasluzuje znat da se nesto sa mnom dogadjalo. To mi se cini iskreno i ne bi ni meni bilo drago da recimo nakon godinu dana saznam da mi je tajio takvo sto.

[Engelchen00012]

-Morska vila- kaže:

Pa mislim na depresiju, anksioznost i sl.
Ja sam dosada uvijek govorila i nekako mi se cini da ta osoba zasluzuje znat da se nesto sa mnom dogadjalo. To mi se cini iskreno i ne bi ni meni bilo drago da recimo nakon godinu dana saznam da mi je tajio takvo sto.

Ja, osim spomenutog izuzetka, nisam nikome govorila, jer nažalost nisu svi ljudi spremni shvatiti neke stvari, a i psihički poremećaji i slično, još uvijek nose sa sobom veliku stigmu.
S druge strane, ako naiđeš na nerazumijevanje, onda te ta osoba ionako nije vrijedna.

Zaključak bi bio: treba reći! Bar znaš na čemu si.

[Vilenica]

-Morska vila- kaže:

Pa mislim na depresiju, anksioznost i sl.
Ja sam dosada uvijek govorila i nekako mi se cini da ta osoba zasluzuje znat da se nesto sa mnom dogadjalo. To mi se cini iskreno i ne bi ni meni bilo drago da recimo nakon godinu dana saznam da mi je tajio takvo sto.

a kako bi ti nekom godinu dana tajila anksioznost, depresiju?

misliš da se to na tebi ne vidi? ili bi mu glumila godinu dana?

[-Morska vila-]

Ne. Nego mislim kad je sve gotovo i iza tebe, biste li priznali sta vam je bilo.

[Vilenica]

pa ako netko godinu dana nije shvatio da te muči anksioznost, ne znam što bi mu trebala priznavati?

[R.o.K.]

Vilenica kaže:

a kako bi ti nekom godinu dana tajila anksioznost, depresiju?

misliš da se to na tebi ne vidi? ili bi mu glumila godinu dana?

Je li ti stvarno misliš da ljudi nisu sposobni skrivati takve stvari godinu dana?

[Dvojba]

R.o.K. kaže:

Je li ti stvarno misliš da ljudi nisu sposobni skrivati takve stvari godinu dana?

I ne samo godinu dana, nego godinama. I to se tako vješto može skrivati da neki bliski pojedinci ostanu u šoku nakon jednog takvog priznanja.

[hocu_van]

Dvojba kaže:

I ne samo godinu dana, nego godinama. I to se tako vješto može skrivati da neki bliski pojedinci ostanu u šoku nakon jednog takvog priznanja.

Ou yeah, u potpunosti se slazem. Ne znam sad jel ovo na zalost ili na srecu, ali eto.. itekako je moguce.

A odgovor na pitanje jeli treba reci ili ne.. Pa, ako osjecas da mozes reci i da bi ta osoba to mogla 'pozitivno' prihvatiti onda kazes.
S druge strane, ako je slucaj obrnut i osjetis da ta osoba mozda ima neke predrasude i slicno, sto se sve moze saznati iz razgovora, onda ne govoris...jer zasto prosipati svoju intimu okolo svima pod noge. Kako Engel rece, za neke je to jos uvijek tabu tema. Pretpostavljam da s takvom osobom ti se uostalom niti ne isplati stupati u bilo kakvu dublju vezu (ljubavnu jelte..). Nije da osudjujem takve ljude, ali eto ne razumiju pa niti ne dijelim sa njima takve stvari.

[Graham]

Dvojba kaže:

I ne samo godinu dana, nego godinama. I to se tako vješto može skrivati da neki bliski pojedinci ostanu u šoku nakon jednog takvog priznanja.

Istina, možda bi osobi uštjedeli koju godinu života ili bi se ona mogla informirati o problemu, jer ljudi bez težih psih. poremećaja razmišljaju iz svoje perspektive i nisu obučeni da prepoznaju eventualni poremećaj.

[danijela.jan]

-Morska vila- kaže:

Pa mislim na depresiju, anksioznost i sl.
Ja sam dosada uvijek govorila i nekako mi se cini da ta osoba zasluzuje znat da se nesto sa mnom dogadjalo. To mi se cini iskreno i ne bi ni meni bilo drago da recimo nakon godinu dana saznam da mi je tajio takvo sto.

ma nipošto....ja sam jednom tako sve ispričala odmah na početku...i jako se zeznula iako je ta osoba bila stručna po tom pitanju. Nema potrebe da išta govoriš, osobito ako su se problemi nekada davno događali i ako sada nemaš ni koristi ni štete od toga više...samo bi se šteta mogla dogoditi da taj netko pogrešno shvati, da te etiketira, da ima loše mišljenje o tebi i da se sam zbog toga svega loše osjeća. Mislim da trebaš procijeniti odnos, ako znaš da taj netko može ispravno razumjeti o čemu se radi(lo) i da to neće štetiti vezi, nego će je produbiti, onda je ispovijed preporučljiva. Sa druge strane, radije pričekaj pa...ono...nikad nije kasno sve ispričati, jer da bi se nekom nešto povjerilo potrebno je povjerenje.

[Vilenica]

R.o.K. kaže:

Je li ti stvarno misliš da ljudi nisu sposobni skrivati takve stvari godinu dana?

da, mislim da se u ljubavnoj vezi to ne može sakriti. mislim, može, u smislu da partner neće shvatiti da si baš "anksiozna" ili "depresivna" ili šta već. može mislit da imaš "svoje mušice". ali sakriti tako pa da ispadneš normalna, ne može

doduše, svašta danas prolazi pod "normalno" u vezama

kolegama i obitelji se naravno može skrivati godinama i desetljećima

hm, da: u pravu ste. ako druga osoba nije stručna, lako je sakrivati.

[nemoralan]

Čemu skrivanje i muljanje, od toga ništa dobro ne može bit. Rađe mu sve fino ispričaj, tako da kad dođe do problema druga strana si ne mora mislit koji je njoj kurac nego će znat što je pa ne bu dizo frku.

[mali oblak]

nemoralan kaže:

...skrivanje i muljanje...

Ni ja nisam od skrivanja.. ali baš istrčavati sa stručnim nazivima.. sa dijagnozama..
.. hm.. tko kaže da je to baš točno?
Tko kaže da će se to dobro shvatiti?
Točno i pravilno shvatiti..


Mislim da ne treba "muljati", ali, kako veli Vilenica o mušicama..
Muhe i mušice su ono što se vidi i ono što je jedno lice stvarnosti..

Uzimanje lijekova, posjete liječniku.. u nekom trenutku bolje je "priznati"..

[Joanna4]

Ako je veza neka ozbiljna, neka koja ima buducnost, nema smisla skrivati. Jer moze doci i do pogorsanja, a partner nece znati reagirati jer ne zna o cemu se radi. Ja sam svom rekla za anksioznost kad se ponovno pojavila, bili smo cca godinu dana u vezi. Do tad nisam jer sam skroz to izbacila iz zivota, mislila sam da je prva epizoda (koja se dogodila prije te veze) bila i zadnja. On nije bas otvoren i ne prihvaca bas najbolje neke "nenormalne" stvari, ali ovo je s vremenom prihvatio i bio mi je potpora. Stovise, on me najvise potaknuo na oblik alternativnog lijecenja koji je na kraju i upalio.

A bilo bi mi jako nezgodno npr. izvlacit ga iz guzve zadimljenog diska ili iz bilo kakve guzve bez objasnjenja, ili izbjegavati voznju i druge stvari koje nisam podnosila i ponasati se normalno kad bi me uhvatio napad panike. Ne samo da bi mislio da imam musice, mislio bi da sam skroz poremecena, i da se radi o necemu puno gorem.

Inace, kako sakriti malo zesci napad panike? Osim pobjeci u wc dok ne prodje?

U slucaju da ste u prolaznoj vezi bez ljubavi, i da nemate ozbiljne namjere, nema potrebe za govorenjem ako procijenite da partner to ne bi prihvatio.

[slafko]

-Morska vila- kaže:

Ok, ne znam jel ova tema spada tu ili ne, al eto...

Zanima me jeste li svom momku, curi priznali da imate problema?
I jeste to rekli na pocetku ili kada?
Kakve su bile reakcije?

Nikada nisam imao kome priznati svoje probleme. U tome su me spriječavale dvije stvari.

Prva - sama činjenica da nikada nisam imao "drugu polovicu" u vidu druge osobe. Osjećam se kao potpuna i cjelovita osoba otkako znam za sebe. Nikada mi nije trebao itko da me ispuni i učini cjelovitim. Takav sam već bio.

Druga - priznavati bi značilo da sam učinio nešto loše i skrivio, te se ispričavam. A budući da sam cjelovita osoba, sasvim je dovoljno da svoje probleme i pogreške priznam sam sebi.

[Marica Carica]

Vilenica kaže:

da, mislim da se u ljubavnoj vezi to ne može sakriti. mislim, može, u smislu da partner neće shvatiti da si baš "anksiozna" ili "depresivna" ili šta već. može mislit da imaš "svoje mušice". ali sakriti tako pa da ispadneš normalna, ne može

doduše, svašta danas prolazi pod "normalno" u vezama

kolegama i obitelji se naravno može skrivati godinama i desetljećima

hm, da: u pravu ste. ako druga osoba nije stručna, lako je sakrivati.

hej vilo, dugo te ne vidjeh

ont.
ja jos nekako uvijek idem od pretpostavke da je covjek sa takvim problemom normalan, ali drugaciji. ono - special

na zalost imala sam se prilike uvjerit da sredina ne reagira najbolje na osobe s takvim problemima, pogotovo ne u rh. evo npr. snaha od jedne nase poznanice u zg je imala depresivnu epizodu nakon udaje i poroda. oni sada o njoj pricaju kao da nije normalna, kao da vise ne postoji, kao da je umrla.
nitko je vise u toj obitelji ne shvaca normalno. jebote pa zena je imala postnatalnu depresiju, ni prva ni zadnja - sta je tu tako tragicno.
i umjesto da joj izadju u susret i da joj daju podrsku (podrska je krucijalna kod takvih bolesnika), oni svi preseratorski i sa visoka, ko da je zena manje vrijedna.
ja kad joj vidim muza i njegovo preseravanje po teretanama, po motoru i s raznoraznim balavicama, sto preko facea, sto u stvarnom zivotu (mislim, kad bi ispalo da ju NE vara - iznenadila bih se) - mislim si da je jos dobro ispala, kakav joj je kriz bog namijenio. ali "o tome njegova familija suti" i "ona je ta koja nista ne valja". Nitko ju ne dozivljava ni 5%.

meni je to pretuzno, ta stigma koju vuce.
onda si mislim koji klinac nije to cuvala za sebe (srz problema) i drzala ih sve na udaljenosti
jednostavno ljudi nisu zasluzili da znaju

[Marica Carica]

slafko kaže:

Nikada nisam imao kome priznati svoje probleme. U tome su me spriječavale dvije stvari.

Prva - sama činjenica da nikada nisam imao "drugu polovicu" u vidu druge osobe. Osjećam se kao potpuna i cjelovita osoba otkako znam za sebe. Nikada mi nije trebao itko da me ispuni i učini cjelovitim. Takav sam već bio.

Druga - priznavati bi značilo da sam učinio nešto loše i skrivio, te se ispričavam. A budući da sam cjelovita osoba, sasvim je dovoljno da svoje probleme i pogreške priznam sam sebi.

a koji su tvoji problemi

[Marica Carica]

priznavanje problema moze imati samo jednu svrhu:

a to je da osoba kojoj se "priznaje" prilagodi svoje zelje i ocekivanja realnosti

medjutim u kojem ce smijeru ici to "prilagodjavanje" (podrska ili raspad sistema) je apsolutno nemoguce predvidjeti