Stara me psihički uništava

[Teressa]

kakoznas kaže:

Ja bih se sad ustao i lijepo bih bio počeo raditi da majka nije došla!- Oprosti ne vjerujem ti. Ona je možda došla jer se nisi ustao i počeo nešto raditi i tako već danima. Pokušaj ustati prije nego što ona dođe i počni nešto raditi?

Krivo skontano. Treba čitat post po post. Nije tako crno-bijelo. Na žalost jer bi bilo puno jednostavnije i autoru i svima koji su se nadovezali. Ne bit površan

[Glam_queen]

šupkolino kaže:

Svakoga dana. Je, napravio sam jednu grešku sebi i zaslužio da se na mene posere. Jednom. Dvaput. Triput. I naravno da je jer takve su mame. Moraju se ljutiti. Neke. Ali ova moja svaki dan mi prigovara zbog toga, sad valja ispraviti tu grešku, a ja nemam snage niti volje, i ona se još dodatno ljuti jer stojim ko kip.
Evo baš danas sam se lijepo probudio, u krevetu si još isplanirao dan, kad eto na vrata dolazi ona i osjeća se ta negativna energija koju se sprema baciti na mene, samo što nije. Ja sam se htio napraviti da spavam ali me je okom snimila prije i kada sam zatvorio oči ona je već počela prigovarati Ali onda sam shvatio da sam prokužen. Zašto sam ovo napisao
Khm, da, kako god, svi moji planovi koje sam imao, poslije njenog dolaska su pali u vodi i jednostavno više nemam volje niti snage za realizaciju istih. I tako imam slabu volju za životom, mislio sam da sam proživio i savladao depresiju od prije par mjeseci, no shvatih da je sve to velika glupost i da se depresije nemože riješiti i uvijek će se vratiti sa nevoljama na koje mi nemožemo utjecati. Na neke možemo, ali neke, eto, dođu iz vedra neba i danas si gore, sutra si dolje. Ustvari, nije ovo depresija. Ovo je neko glupo stanje u kojem ne želim ništa, a osjećam strah i ne zadovoljstvo zato jer mi je sve dosadno, bojim se da će mi taj osjećaj ostati dok god me ima na zemlji ,tada tako razmišljam, već nakon par sati sam dobro raspoložen ponekad, ali badava je to da znaš da će ti biti poslije bolje, jer u tom trenutku uvjeren sam da neće i da se nikada neću izvući, i to tupo tvrdim. I to se sve desi kada mi ona počne prigovarati tako. Poslije toga se obično samo legnem, ili piljim u ekran, zanemarujem obaveze, mislim si da se ubijem i razmišljam kako bi bilo da me nema, znam da bi moji bili tužni, ali sve je to prolazno i iskreno tada od te svoje besmislenosti nemogu vidjeti tugu svojih kojima bi priredio da se ubijem. Evo sada kada ovo pišem to mi zvuči totalno strano, i u ovakvom stanju se nikada nebi ubio, ali već će se danas ili idućega jutra pisati ista priča koja ide u krug, sve dok ja nešto ne poduzmem, a kako stvari stoje, čim ću skupiti malo snage i volje da se ustanem i krenem, doći će ona, i sve to postaje pomalo smješno. Al stvarno se bojim da si ne napravim nešto dok se osjećam tako bezvoljno

Ne znam hoće li ti biti lakše da znaš da ima nas takvih bezbroj kojima su roditelji upropastili život a pogotovo majka jer je ona ključna u životu svakog djeteta. Vidim da su ti ovdje pisali da se na neki način udaljiš od nje, odseliš ili slično. Ja sam to napravila, otišla sam 300 km dalje od nje al mi je još gore, vjeruj. Viđam je jedanput u dva mjeseca i iako nikad nismo imale bilo kakav odnos, užasno mi fali. Osjećam se kao siroče, a najgore mi je kad dođem u posjet ona glumi savršenu majku jer zna da sam tu na par dana. Onda ja odem misleći ma koji vrag ja ne ostavim sve i vratim se doma, vidiš da me voli, a u biti znam da bi sve bilo isto kao prije kad bih ostala doma više od 5 dana. Tako da nemoj se puno uzdati u taj odlazak, bit će tebi psihički još gore. Ako možeš na bilo koji način to srediti s njom, sredi ili jednostavno je prihvati takvu kakva jeste. Znam da je teško ali nađi neki način da je shvatiš i opravdaš je u svojoj glavi jer mrzeći nju, mrziš i sebe a to ne vodi nikuda. Ako ne možeš sam potraži pomoć psihologa, psihijatra ili nekih bliskih prijatelja samo nemoj dozvolit da to toliko utječe na tebe. Nauči oprostiti i prihvatiti stvari onakve kakve jesu. Želim ti puno sreće!

[Zlo_i_Naopako]

Teressa kaže:

Nisam luda. Ona je uvjerena u to da te poznaje najbolje. Svi mi roditelji smo uvjereni da najbolje poznajemo svoju djecu. e kad bi to tako bilo onda ne bi bilo narkomana, pijandura i inih.
Na žalost, roditelji su samo ljudi iako se nekad ponašaju kao bogovi.
Gle, vrlo su rijetki roditelji koji ne vole svoju djecu i ne žele im najbolje. Problemi nastaju onda kad roditelji kroz djecu žele ostvariti neke svoje nazovi snove iz mladosti. Tad najčešće zaborave da djeca nisu njihovi klonovi.
Mislim da ju je ipak briga kako se osjećaš. Iako to vjerojatno ne zna nego je sebi stvorila nekakvu sličicu svog sretnog djeteta.
Kad si ti smireno probao/la reć mamici da te krivo čita?

Reći mamici da me krivo čita? Ona ništa ne radi krivo! Makar tako za sebe misli. Svega sam nekoliko puta u životu rekla mami da nije u pravu. Nakon toga se derala na mene, plakala, scene izvodila... Ona je osoba koja ne prihvaća kritiku. Ona prigovara svima u obitelji, a njoj nitko nikad jer ne smije. Ona prigovara drugima kak pričaju, smiju se, jedu, sjede, dišu... Čak je i moj tata svjestan njenog ponašanja, ali mora šutit jer bi se inače odavno rastali.

Ne slažemo se. Ona svakodnevno nalazi razloge da započne svađu. Npr. pitanje: "Je li to tebi u redu?" To pitanje je postavljeno s ciljem da nema odgovora koji bi me spasio. Ako kažem: "je, u redu je", onda ona počne vikati: "Pa ti nisi normalna, stvarno si za psihijatra, tebi je u redu što nas sve zajebavaš?!?!?!". Ako kažem: "nije u redu", onda ona počne vikat: "Pa zašt to onda radiš ak nije u redu, uopće te nije briga za nas, sam na svoju guzicu misliš"... I tako iz dana u dan. Ako slučajno ne nađe razlog za svađu, sjetit će se onog od jučer. Nema rješenja protiv toga. Ako joj odgovorim kvalitetnim argumentima, ona će smislit 16 glupih i nelogičnih da opovrgne moj. Ako je ignoriram: "To sam zaslužila, da me nećeš ni poslušati..." pa bude još gore.

I onda ja dođem kući da vidim obitelj, prva dva dana sve super, a ostatak provodim u birtiji jer je tam fala bogu nema... Mislim da ona ima neke poremećaje ličnosi.

Eto, i mene stara psihički uništava... Sumnjam da ova spoznaja pomaže autoru posta, ali makar da vidi da nas ima još...

[Teressa]

Zlo_i_Naopako kaže:

Reći mamici da me krivo čita? Ona ništa ne radi krivo! Makar tako za sebe misli. Svega sam nekoliko puta u životu rekla mami da nije u pravu. Nakon toga se derala na mene, plakala, scene izvodila... Ona je osoba koja ne prihvaća kritiku. Ona prigovara svima u obitelji, a njoj nitko nikad jer ne smije. Ona prigovara drugima kak pričaju, smiju se, jedu, sjede, dišu... Čak je i moj tata svjestan njenog ponašanja, ali mora šutit jer bi se inače odavno rastali.

Ne slažemo se. Ona svakodnevno nalazi razloge da započne svađu. Npr. pitanje: "Je li to tebi u redu?" To pitanje je postavljeno s ciljem da nema odgovora koji bi me spasio. Ako kažem: "je, u redu je", onda ona počne vikati: "Pa ti nisi normalna, stvarno si za psihijatra, tebi je u redu što nas sve zajebavaš?!?!?!". Ako kažem: "nije u redu", onda ona počne vikat: "Pa zašt to onda radiš ak nije u redu, uopće te nije briga za nas, sam na svoju guzicu misliš"... I tako iz dana u dan. Ako slučajno ne nađe razlog za svađu, sjetit će se onog od jučer. Nema rješenja protiv toga. Ako joj odgovorim kvalitetnim argumentima, ona će smislit 16 glupih i nelogičnih da opovrgne moj. Ako je ignoriram: "To sam zaslužila, da me nećeš ni poslušati..." pa bude još gore.

I onda ja dođem kući da vidim obitelj, prva dva dana sve super, a ostatak provodim u birtiji jer je tam fala bogu nema... Mislim da ona ima neke poremećaje ličnosi.

Eto, i mene stara psihički uništava... Sumnjam da ova spoznaja pomaže autoru posta, ali makar da vidi da nas ima još...

Čitam te i pitam se jel ti to o mojoj mami pričaš....
Znam. Naročito ovo poboldano.
A tata ti ne mora šutjeti. Ni ti. Ni sestra/brat... S tom šutnjom ju hranite.

[Zlo_i_Naopako]

Teressa kaže:

Čitam te i pitam se jel ti to o mojoj mami pričaš....
Znam. Naročito ovo poboldano.
A tata ti ne mora šutjeti. Ni ti. Ni sestra/brat... S tom šutnjom ju hranite.

Tata šuti već 20 godina, neće se sad promjenit. A kakva god svađa da dođe, on će uvijek stati na njenu stranu. Jednom prije hrpu godina mi je čak stari reko: "Bez obzira da mama nije u pravu, ja ću stat na njenu stranu jer dijete ne smije vidit da se roditelji svađaju zbog njega", tj. da se svađaju međusobno oko mene i da ja pokušavam nekog pridobit na svoju stranu.

A brat ima skoro 16... Njega mama voli, on je njeno dobro dijete i nema se razloga svađati. To ti je bilo ovak: kad sam ja bila "zločesta", onda je ona sve više volila brata i govorila kak je on dobar za razliku od mene. I tak je i ostalo.

Ma nema tu rješenja. Kakvi smo sad, takvi ćemo i umret!

Jedino što bi nam pomoglo je ili metak ili vrhunski psihijatar!

[Zlo_i_Naopako]

Glam_queen kaže:

Vidim da su ti ovdje pisali da se na neki način udaljiš od nje, odseliš ili slično. Ja sam to napravila, otišla sam 300 km dalje od nje al mi je još gore, vjeruj. Viđam je jedanput u dva mjeseca i iako nikad nismo imale bilo kakav odnos, užasno mi fali. Osjećam se kao siroče, a najgore mi je kad dođem u posjet ona glumi savršenu majku jer zna da sam tu na par dana. Onda ja odem misleći ma koji vrag ja ne ostavim sve i vratim se doma, vidiš da me voli, a u biti znam da bi sve bilo isto kao prije kad bih ostala doma više od 5 dana. Tako da nemoj se puno uzdati u taj odlazak, bit će tebi psihički još gore.

Meni je odlazak drastično pomogao. Otišla sam prije dvije godine i preporodila sam se. Tek kada sam otišla sam uspjela izgraditi svoju osobnost. Obitelj je napravila od mene kretena i psihički me unišitila. Kada sam se osamostalila, razvila sam se kao osoba i sada sam prvi put u životu sretna.

Naravno, s vremena na vrijeme dođem "kući" kod svojih, ali ako ostanem duže od dva dana - užas. Već sam negdje napisala, provodim sve vrijeme u birtiji jer doma ne mogu.

Ne znam koliko godina autor posta ima, ali odlazak od kuće bi svakako preporučila.

[Engelchen00012]

Zlo_i_Naopako kaže:

Tata šuti već 20 godina, neće se sad promjenit. A kakva god svađa da dođe, on će uvijek stati na njenu stranu. Jednom prije hrpu godina mi je čak stari reko: "Bez obzira da mama nije u pravu, ja ću stat na njenu stranu jer dijete ne smije vidit da se roditelji svađaju zbog njega", tj. da se svađaju međusobno oko mene i da ja pokušavam nekog pridobit na svoju stranu.

A brat ima skoro 16... Njega mama voli, on je njeno dobro dijete i nema se razloga svađati. To ti je bilo ovak: kad sam ja bila "zločesta", onda je ona sve više volila brata i govorila kak je on dobar za razliku od mene. I tak je i ostalo.

Ma nema tu rješenja. Kakvi smo sad, takvi ćemo i umret!

Jedino što bi nam pomoglo je ili metak ili vrhunski psihijatar!

Tako je bilo i kod mene, dok brat nije počeo pokazivati vlastiti karakter. A onda je i njega počela častiti istim epitetima. Kladim se da će tako biti i kod vas. Jer čim se on pobuni, čim otkaže poslušnost, dobit će isti tretman kao ti.
Moj je oko 18. shvatio da je otići jedino rješenje. Napredno dijete!

[JožaBistranski]

Najgore majke su one rođene između 1945 i 1955, tojest one koje su dijecu odgajale po spocku. Moja majka je isto jedna od tih. Grozne majke, ocjena minus dva.

Drugi problem osim spocka je taj što su te majke svoju mladost provele u 60ima i 70tima i da drogirale su se ili one ili njihovi prijatelji i od onda imaju strah, neopisivi strah da će se i njihova dijeca drogirat.

Tako je bilo i s mojom majkom panično se bojala da ne postanem narkoman, a ja uživotu nisam niti dim iz đointa potegao, a kamoli šta drugo, ništa, nula, čist sam ko suza, čak ni nalkohol ne pijem jer mrzim mamurluk.

Eto a ona se još i dan danas toga boji a ja imam skoro 35 godina. Ali valjda si misli da nikad nije kasno počet ili šta ja ti znam

Bolesna žena