Život nakon faksa - kako naći smjer?

[TurbulentFluid]

Interesira me ako se je itko od vas našao u ovoj situaciji i kako ste se s tim nosili...

Od rođenja pa do kraja faksa mi je život imao jasno definirane smjernice i sve je imalo smisla. Ideš u osnovnu da bi došao u srednju. Ideš u srednju da bi došao na fax. Ideš na fax da bi dobio dobar posao. Nadalje, i u mikrokoracima sve je imalo smisla - danas postojiš da bi ostvario ciljeve potrebne da nastaviš sutra, polažeš ispit A da bi mogao na ispit B, pišeš diplomski da bi mogao diplomirati, diplomiraš da bi mogao naći posao.

So far so good. Nisam bila od onih čovjekolikoih majmuna koji biraju faks na temelju svojih fix ideja kako će baš oni postati novi Soroš ili Mick Jagger ili Obama, pa sam nakon faxa imala posla doista za birati. Možda sam odabrala krivo, no ostala sam na faxu kao asistent i... sada sve ide u onu stvar.

Postdiplomski me je razočarao jer je to totalna farsa koja služi ne znam čemu, ali sigurno ne nastavku obrazovanja.
Sam posao je pljuga, nema usmjerenog zajedničkog rada koji vodi nekom cilju. Kretenarija.
U svemu tome desila se i recesija pa sad ne mogu s tog glupog posla dalje.

Uglavnom, osjećam se totalno izgubljeno.
Radim, nekad i 12 sati na dan, ali to nema nikakav realan ishod.
Puno treniram, skoro svaki dan sat - sat i pol, ali i to je besciljno, pošto sam univerzalni sportaš i samostalno treniram, nemam kao cilj nešto realno poput natjecanja i sl, dakle ni tu ne vidim rezultate. Prestara sam za neko uljučivanje u neki klub.
Živim u nekoj zabiti, vozim na posao sat vremena u grad, cijeli dan sam tamo, radim, treniram, vraćam se navečer, prošećem psa i idem spavati.
Jebuckam tu i tamo nešto, odnosno hodam s likom već 5 godina ali to je zajebancija, ne želim brak i djecu, to me ne zanima.
Sanjala sam odlazak u neku drugu zemlju i napuštanje ove vukojebne zahodske jame od Hrvatske gdje gledam ljude oko sebe kako se muče kao psi i propadaju, a sad me je uhvatila neka letargija i hvata me muka i na pomisao o nužnih 4 mjeseca na stranoj sveučilišnoj instituciji.

I tako ide vrijeme, svaki dan potrošim i živim 100% a na večer uvijek ista priča - gdje si bio? Svugdje. Što si radio? Svašta. Koji je rezultat? Nikakav.

Dakle... nedostaje mi nekakav cilj, nešto za što se vrijedi boriti u životu. Kud god se okrenem, sranje, ništa nije vrijedno truda. Je li to samo u mojoj glavurdi, ili je zbilja sve zahodska jama? WTF?

[Izgubljena123]

pa na što trošiš novac koji zaradiš? imaš s time kakav cilj? možeš skupljati za putovanja kojekakva ak ti to kaj znači...

[zeusxl]

TurbulentFluid kaže:

Interesira me ako se je itko od vas našao u ovoj situaciji i kako ste se s tim nosili...

Od rođenja pa do kraja faksa mi je život imao jasno definirane smjernice i sve je imalo smisla. Ideš u osnovnu da bi došao u srednju. Ideš u srednju da bi došao na fax. Ideš na fax da bi dobio dobar posao. Nadalje, i u mikrokoracima sve je imalo smisla - danas postojiš da bi ostvario ciljeve potrebne da nastaviš sutra, polažeš ispit A da bi mogao na ispit B, pišeš diplomski da bi mogao diplomirati, diplomiraš da bi mogao naći posao.

So far so good. Nisam bila od onih čovjekolikoih majmuna koji biraju faks na temelju svojih fix ideja kako će baš oni postati novi Soroš ili Mick Jagger ili Obama, pa sam nakon faxa imala posla doista za birati. Možda sam odabrala krivo, no ostala sam na faxu kao asistent i... sada sve ide u onu stvar.

Postdiplomski me je razočarao jer je to totalna farsa koja služi ne znam čemu, ali sigurno ne nastavku obrazovanja.
Sam posao je pljuga, nema usmjerenog zajedničkog rada koji vodi nekom cilju. Kretenarija.
U svemu tome desila se i recesija pa sad ne mogu s tog glupog posla dalje.

Uglavnom, osjećam se totalno izgubljeno.
Radim, nekad i 12 sati na dan, ali to nema nikakav realan ishod.
Puno treniram, skoro svaki dan sat - sat i pol, ali i to je besciljno, pošto sam univerzalni sportaš i samostalno treniram, nemam kao cilj nešto realno poput natjecanja i sl, dakle ni tu ne vidim rezultate. Prestara sam za neko uljučivanje u neki klub.
Živim u nekoj zabiti, vozim na posao sat vremena u grad, cijeli dan sam tamo, radim, treniram, vraćam se navečer, prošećem psa i idem spavati.
Jebuckam tu i tamo nešto, odnosno hodam s likom već 5 godina ali to je zajebancija, ne želim brak i djecu, to me ne zanima.
Sanjala sam odlazak u neku drugu zemlju i napuštanje ove vukojebne zahodske jame od Hrvatske gdje gledam ljude oko sebe kako se muče kao psi i propadaju, a sad me je uhvatila neka letargija i hvata me muka i na pomisao o nužnih 4 mjeseca na stranoj sveučilišnoj instituciji.

I tako ide vrijeme, svaki dan potrošim i živim 100% a na večer uvijek ista priča - gdje si bio? Svugdje. Što si radio? Svašta. Koji je rezultat? Nikakav.

Dakle... nedostaje mi nekakav cilj, nešto za što se vrijedi boriti u životu. Kud god se okrenem, sranje, ništa nije vrijedno truda. Je li to samo u mojoj glavurdi, ili je zbilja sve zahodska jama? WTF?

Pa kaj nemaš perspektive na faksu? pisanje znanstvenih radova,daljnje napredovanje. jesi razmišljala da se preseliš u grad? nebi trebala putovati. A i u gradu bi prije upoznala nekog tko bi ti intelektualno više odgovarao.

[TurbulentFluid]

Pisanje znanstvenih radova je prekrasna perspektiva! Hrpa totalnog sranja apsolutno beskorisnog ikom osim tvom nekom kao "napredovanju" u hrpi sličnih tebi koji nikada ničemu neće služiti. Katastrofa. Srećom imali smo nešto industrijskih projekata koji su naoko bili smisleni, no na kraju dana i ti rezultati mogu se objesiti samo kakvoj uličnoj mucici o rep.

Pokušala živjeti u gradu, i izdržala pola godine, no pokazalo se je ekonomski neisplativo i prilično dosadno.

Novac... ha, za sad ga štedim i čudim se što ću s njim. Nije da je to neki ogroman novac, da se odmah razumijemo, samo je velik za Hrvatske prilike, ali više od pola plaće opet ode na troškove. Putujem dosta, na jaaako jeftin način (planinarenje), a putovanja tipa 15 000 kn za 3 dana na Isplandu me apsolutno ne privlače, nekako mi izgleda bolje zapaliti novac ako ćeš ga tako bacati.

Trenutno ulažem dio sredstava u jednu malu poljoprivrednu investiciju, što me dijelom veseli, a dijelom tjera u paniku jer me opet veže za taj "rodni kraj"...

[hocu_van]

Ako vec imas zelju vidjeti malo svijeta i eventualno se skrasiti u inozemstvu zasto te ni malo ne raduje tih 4 mjeseca na stranom sveucilistu? Mozda ti se ukaze kakva prilika i sklopis neka poznanstva, mozda se vratis i na duzi period? I zasto ti je veza zaebancija?

[ray of light]

radi za plaću od 2000 kn cijeli dan bez perspektive kao gomila ludi ovdje, možda će ti to biti izazov u smislu kako preživjeti iz mjeseca u mjesec.

[TurbulentFluid]

Ha možda... možda mi je život prelagodan, što se tiče uvijeta rada ne mogu se požaliti, a plaća postaje gotovo pa pristojna kad dohvatim neki projekt izvana. S materijalne strane se uopće ne žalim. Ni posao nije suviše težak ako ga radiš kao ja, i boli te ona stvar za studente. Neki kolege i kolegice ne spšavaju noćima jer oni neće učiti i većina ih je lijena kao kamen, mene to ne puca - dam koliko mogu, potrudim se objasniti što bolje znam, a to što je netko bezobrazan, prost, ili neće učiti mene ne prži 2%. Ja se žderem oko projekata, industrijskih ne znanstvenih, ali ljudi iz praxe znaju da je kod nas sve sa zakašnjenjem od minimalno 2 mjeseca pa sve nekako klapa.

Nemam pojma zašto me to više ne raduje, radi toga sam i upisala postdiplomski. Ne znam koji mi je k... Kao da što sam starija postajem i sve konzervativnija i inertnija.

Veza mi je zajebancija jer mi se ne traži ništa ozbiljno. Bilo bi bedasto, ne želim se ženiti, ne želim (i ne mogu imati) djecu, dakle ne bi bilo pošteno nekoga "zavlačiti" i gubiti mu vrijeme. Osim toga, nemam povjerenje u ljude i ne da mi se "otvarati" prema nekoj osobi.

[Monaje]

Zanimljivo je da ljudi općenito rijetko spominju nekakvu vrstu ljubavi prema onome što studiraju i čime se bave. Ti si spomenula obrazovne razine, industrijske projekte, lijene studente... ponekad se pitam voli li itko ijednu znanost... odgovor najčešće bude da je malo takvih ljudi i da nekakav interes za ono što se studira/radi mora postojati, ali nije glavni izvor motivacije. Čini mi se da je kod tebe riječ o ekstrinzičnoj motivaciji (kao npr. želji za dokazivanjem, uspjehom). Izgleda da je sve to zapravo normalno.

[.:domy:.]

Potpis.

OGROMAN broj ljudi ne uziva u onome sto radi, a velik broj i mrzi svoj svakodnevni scenarij ... sto je takva prokleta steta :/

Osobno me fascinira vise razlicitih stvari kao sto su:

• znanost (ona koja dolazi cistim samostalnim zakljucivanjem i predanim radom nakon skolovanja),
• alternativne opcije definiranja danasnjeg oblika zivota (predvidjanja, opisi i uzroci raznih zivotnih pojava svega sto nas okruzuje),
• analiziranje i shvacanje svakodnevnih socijalnih situacija (cak se i od nesnosljivih politicara i mutikasa moze nauciti puno toga o akcijama i reakcijama u zivotu)
• stvaranje zivotnog kruga poznanika, bliskih ljudi, prijatelja i ljubavnih veza pomocu kojih se pocinju shvacati stvari na nacin koji je prije toga bio nepojmljiv (ovdje se otkrivaju beskonacne zanimljive kombinacije u zivotu)
• pokusati zadrzati fokus na tome da koristim samo 5-10% svojih mozdanih vijuga i da NIKAD necu imati potpunu sliku o svemu sto me okruzuje, ali cu barem umrijeti pokusavajuci

Pri tom naravano zadrzati odredjenu dozu dostojanstva i uvijek nositi jednu misao u glavi - Svaki nas potez u zivotu donosi za sobom nekakvu reakciju (pozitivno -> pozitivno, a negativno -> nista pozitivno), cak i kada se to nekada ne cini tako.

BTW samo da nadodam, ako covjek nije zadovoljan samim sobom, nema toga mjesta na svijetu koje ga moze zadovoljiti (dugorocno).

[Nica]

Sasvim je normalno upasti u letargiju, prepustiti se kolotečini i preživljavati dan za danom - neko vrijeme.
Ne dozvoli da loše raspoloženje i nedostatak inercije preraste u depresiju i obuzme svaku poru tvoga života.

Nisi zadovoljna, želiš promjene. Pa učini nešto.
Ne moraš promijeniti posao, imaš ljubimca, imaš interese... Imaš gomilu mogućnosti. Prigrli ih. Nije teško pronaći zadovoljstvo u malim sitnicama koje nas vesele i činiti ih svaki dan samo za sebe. Ti sama najbolje znaš što bi to bilo za tebe.

[n0ra]

Budi sretna da radiš i da za to primaš plaću...

[TurbulentFluid]

n0ra kaže:

Budi sretna da radiš i da za to primaš plaću...

E fakit, znaš... Ja sam tip koji bi se najradije objestio ako zbog toga treba biti sretan i to očekivati kao maximum od svog života. Možda sam još uvijek idealističko dijete, ali smatram da mora biti više u tom životu od sreće da radiš, primaš plaću, i da ćeš sa 60 u mirovinu od 800 kn. Ma hajde, ako je tako, pliz ubijte me odmah, ništa nema smisla. Ne želim milione niti jahte a ne volim ni ferrarije, ne dali bogovi slavu, da se razumijemo, ali ne mogu podnijeti pomisao da čovjek tu ništa ne riješava, da će biti kao da nikad nisi ni bio, da je bitno disati samo još taj jedan dan i ako se na to svodi život, onda jbg. Onda mogu i u brda, ja i pas, sjekira i puška, preživjet ćemo s puno manje brige i nervoze, a nije bilo potrebno niti 19 godina školovanja za to.

Što se tiče znanosti... nju cijene ljudi koji ne znaju što znanost ( u Hrvatskoj! ) jest. Obična glupost, prepisivanje iz tuđih radova, objavljivanje u 67-razrednim časopisima i recenzija tipa "a to mi je frend, ajd mu dobro napiši". Ali da, ja jako volim moju struku (tehničku), ona je presjek mojih talenata i želja - na žalost, znanost nije moja struka.

U pravu ste, treba ustati s dupeta i početi nešto konkretno raditi da se ti problemi riješe, a ne tu cviliti...

[hocu_van]

TurbulentFluid kaže:

Nemam pojma zašto me to više ne raduje, radi toga sam i upisala postdiplomski. Ne znam koji mi je k... Kao da što sam starija postajem i sve konzervativnija i inertnija.

Veza mi je zajebancija jer mi se ne traži ništa ozbiljno. Bilo bi bedasto, ne želim se ženiti, ne želim (i ne mogu imati) djecu, dakle ne bi bilo pošteno nekoga "zavlačiti" i gubiti mu vrijeme. Osim toga, nemam povjerenje u ljude i ne da mi se "otvarati" prema nekoj osobi.

Da ceznes za vezom i obitelji i nekakvim 'smirivanjem' u zivotu onda bih razumjela zasto te posao ili recimo to putovanje ne raduje posebno, ali to ocito nije slucaj.
Dijete uvijek mozes posvojiti i pratner kojem je do tebe uistinu stalo pristat ce na takav suzivot. Sad jel ti to zelis ili ne je druga stvar. Ili patis u sebi, a ne zelis se 'otvarati' drugima... U svakom slucaju, uvijek mozes pokusati.

P.S. To sto imas dobar posao i dobre prihode naravno nije samo po sebi esencija zivotne radosti, ali mozes na to gledati i s druge strane. Ja bih se npr. trenutno bez razmisljanja mijenjala s tobom sto se toga tice.
Mozes gledati na to kao dobar preduvjet da ostvaris neke druge stvari, mozes sebi udovoljiti na mali milijun nacina i priustiti si nesto sto bi te usrecilo. Meni ovo sve skupa izgleda kao faza gdje je sve u redu ali se i dalje pitas cemu sve, zasto, gdje je smisao, gdje je strast i sreca bla bla Na ta pitanja, medjutim, samo ti sama sebi mozes odgovoriti, zageldati se sebi u dusu i dogovoriti se sama sa sobom. Vjerojatno vec i znas vecinu odgovora.

[TurbulentFluid]

Hehe, ne, veza i obitelj definitvno nisu u planu Možda je teško za shvatiti, ali ja imam čvrstu vezu i obitelj cijeli život. Školovanje je razdoblje tokom kojeg se čovjek odriče svoje samostalnosti, i zadnje što želim je izgubiti je prije no što sam je uopće imala.

Dijete, također, apsolutno ne želim - ni posvojeno ni moje. Nisam htjela djecu niti dok sam ih mogla imati, a moje stanje nije 100% nepopravljivo (defektna, ali ne mrtva štitnjača), dakle ako ikad poželim svoju djecu, vjerojatno će se dati puno toga srediti malo boljim balansom hormona.

Možda je to doista ta faza gdje se čovjek pita "čemu sve to...", ali ja na žalost odgovore ne znam. Imam dojam da ne tražim "sreću", dovraga, pa sretna sam - i sama kažeš, puno bi se ljudi sa mnom mijenjalo (iako vjerojatno ne bi, kad bi malo bolje promislili, jer bi inače i bili na mom mjestu), ja tražim smisao... a ne vidim ga.

Mislim da je ono čega se najviše bojim zapravo saznanje da je "svugdje isto kao i ovdje", odnosno da trava nije doista zelenija u susjedovu dvorištu... Gledam ovu zemlju i u njoj ne vidim budućnost, samo besciljno životarenje i tihu smrt... Što ako je svugdje tako?

Imam genijalnu vezu s majkom (to u mojim godinama znači da se, kao dvije dominantne ženke na istom teritoriju, tučemo za alfa položaj, ali nema krvi ), ona je privatna poduzetnica, iste struke kao i ja, i nikako na zelenu granu. Kad god malo podigne glavu, neka kriza ili neka nova caka ju potuče dole, radnicima plaća dole, njoj 0 godišnjeg i ništa osim posla za malu plaću... ima još 10 godina za skupiti staž za mirovinu, sad su joj izračunali da će iznositi 2500 kn... I kad si čovjek vidi takvu perspektivu, najradije bi se doista zaputio u šumu. S psom i sjekirom i puškom.

[Aphex]

TurbulentFluid kaže:

Možda je to doista ta faza gdje se čovjek pita "čemu sve to...", ali ja na žalost odgovore ne znam. Imam dojam da ne tražim "sreću", dovraga, pa sretna sam - i sama kažeš, puno bi se ljudi sa mnom mijenjalo (iako vjerojatno ne bi, kad bi malo bolje promislili, jer bi inače i bili na mom mjestu), ja tražim smisao... a ne vidim ga.

Sama si u prvom postu dala recept za svoju sreću (ili zadovoljstvo) - tvoje djelovanje mora imati smisla, a rezultati (napredak) moraju biti vidljivi. Bez toga gubiš volju i interes. Ono što meni nije jasno je što te još uvijek drži na ovom poslu.
Nadaš se da će se stvari same od sebe rješiti?
Da će se smisao odjednom pojaviti?
Nije da si u zatvoru ili logoru da se moraš prisiljavati naći smisao u onome što radiš. Nađeš si posao koji ti ima smisla.

Mislim da je ono čega se najviše bojim zapravo saznanje da je "svugdje isto kao i ovdje", odnosno da trava nije doista zelenija u susjedovu dvorištu... Gledam ovu zemlju i u njoj ne vidim budućnost, samo besciljno životarenje i tihu smrt... Što ako je svugdje tako?

Naravno da ima zelenijih dvorišta i da je na puno mjesta bolje nego ovdje, samo što tebi ne treba bolje i zelenije. Treba ti smisao i cilj u onome što radiš.

[hocu_van]

TurbulentFluid kaže:

Hehe, ne, veza i obitelj definitvno nisu u planu Možda je teško za shvatiti, ali ja imam čvrstu vezu i obitelj cijeli život. Školovanje je razdoblje tokom kojeg se čovjek odriče svoje samostalnosti, i zadnje što želim je izgubiti je prije no što sam je uopće imala.

Dijete, također, apsolutno ne želim - ni posvojeno ni moje. Nisam htjela djecu niti dok sam ih mogla imati, a moje stanje nije 100% nepopravljivo (defektna, ali ne mrtva štitnjača), dakle ako ikad poželim svoju djecu, vjerojatno će se dati puno toga srediti malo boljim balansom hormona.

Možda je to doista ta faza gdje se čovjek pita "čemu sve to...", ali ja na žalost odgovore ne znam. Imam dojam da ne tražim "sreću", dovraga, pa sretna sam - i sama kažeš, puno bi se ljudi sa mnom mijenjalo (iako vjerojatno ne bi, kad bi malo bolje promislili, jer bi inače i bili na mom mjestu), ja tražim smisao... a ne vidim ga.

Mislim da je ono čega se najviše bojim zapravo saznanje da je "svugdje isto kao i ovdje", odnosno da trava nije doista zelenija u susjedovu dvorištu... Gledam ovu zemlju i u njoj ne vidim budućnost, samo besciljno životarenje i tihu smrt... Što ako je svugdje tako?

Imam genijalnu vezu s majkom (to u mojim godinama znači da se, kao dvije dominantne ženke na istom teritoriju, tučemo za alfa položaj, ali nema krvi ), ona je privatna poduzetnica, iste struke kao i ja, i nikako na zelenu granu. Kad god malo podigne glavu, neka kriza ili neka nova caka ju potuče dole, radnicima plaća dole, njoj 0 godišnjeg i ništa osim posla za malu plaću... ima još 10 godina za skupiti staž za mirovinu, sad su joj izračunali da će iznositi 2500 kn... I kad si čovjek vidi takvu perspektivu, najradije bi se doista zaputio u šumu. S psom i sjekirom i puškom.

Ipak si mi malo kontradiktorna. Ako si sretan, onda vidis smisao...i obrnuto. ne vidim kako ovo dvoje moze ukljucivati jedno drugo.

Mozda te zeza stitnjaca. Ne znam o kakvom se tipu kod tebe radi, ali problemi sa stitnjacom jako cesto dovode i do depresije...

[n0ra]

Ja sam samo htjela raći da postoje ljudi koji imaju probleme slične tvojima ili gore a plus sve to još nemaju ni posao niti imaju od čega živjeti ili na grbači od staraca. Zamisli kako se oni osjećaju beskorisno, te samo razmišljaju o svojoj muci u 4 zida. Trebaš cijeniti u životu ono što imaš.

[blue bird]

Bas gledam tvoj nick ...turbulencija....probaj malo oblikovati ciljeve i vrijednosti, (jer samo ih ti mozes ustvrditi) da reduciras stohasticnost...streamlining u fizici...na taj nacin dobijas puno manju rezistenciju putujuci zivotom...jer turulencija jako komplicira dinamiku fluida... a mozes biti i nihilista, nakon filosofsog uvida u zivot (sve su to koncepti)...no i s tim se treba znat nositi...sve je to zivot i refleksija o istom...

[PashkoPata'q]

n0ra kaže:

Ja sam samo htjela raći da postoje ljudi koji imaju probleme slične tvojima ili gore a plus sve to još nemaju ni posao niti imaju od čega živjeti ili na grbači od staraca. Zamisli kako se oni osjećaju beskorisno, te samo razmišljaju o svojoj muci u 4 zida. Trebaš cijeniti u životu ono što imaš.

Kakva je to vrijednost ako si sretan što ti je bolje od drugih ljudi ili ako se strahom vodiš što nije gore?
Što se dobiva zamišljanjem ljudi koji se osjećaju beskorisno i razmišljaju o svojoj muci?

[TurbulentFluid]

Ih, forum mi je ubio prvi post (a baš je bio dobar )

Ajmo opet...

Aphex kaže:

Sama si u prvom postu dala recept za svoju sreću (ili zadovoljstvo) - tvoje djelovanje mora imati smisla, a rezultati (napredak) moraju biti vidljivi. Bez toga gubiš volju i interes. Ono što meni nije jasno je što te još uvijek drži na ovom poslu.
Nadaš se da će se stvari same od sebe rješiti?
Da će se smisao odjednom pojaviti?
Nije da si u zatvoru ili logoru da se moraš prisiljavati naći smisao u onome što radiš. Nađeš si posao koji ti ima smisla.

Naravno da ima zelenijih dvorišta i da je na puno mjesta bolje nego ovdje, samo što tebi ne treba bolje i zelenije. Treba ti smisao i cilj u onome što radiš.

Da, u pravu si - moje djelovanje mora imati smisla i rezultati moraju biti vidljivi... Znam ja to, samo ne znam kako to sad postići. Mislim da sam od onih ljudi koji znaju riješavati zadatke, ali nisu dobri menadžeri!!

No svakako si u pravu, neće se ništa pomaknuti dok ne odlučim preuzeti rizik i krenuti dalje. Trenutno je recesija i slaba ponuda poslova, no i to će proći! Puno mi znači kad netko kaže da postoje zelenija dvorišta, tada ima smisla tražiti... Možda su me u bed bacili i negativni ljudi oko mene, svi su stava "što se trudiš, nema smisla, ionako ćemo svi isto završiti". Malo si mi podigla moral!

Bas gledam tvoj nick ...turbulencija....probaj malo oblikovati ciljeve i vrijednosti, (jer samo ih ti mozes ustvrditi) da reduciras stohasticnost...streamlining u fizici...na taj nacin dobijas puno manju rezistenciju putujuci zivotom...jer turulencija jako komplicira dinamiku fluida... a mozes biti i nihilista, nakon filosofsog uvida u zivot (sve su to koncepti)...no i s tim se treba znat nositi...sve je to zivot i refleksija o istom...

turbulencija u mom nicku nije odraz emotivno-psihološkog stanja nego je 90% onoga što radim svaki dan, pošto dinamika fluida bez turbulencije nema nikakvog smisla Streamlining je jako težak problem, naime kreneš po nekim gradijentima koji te u konačnici mogu odvesti u totalno krivom smjeru... to i jest jedan od mojih glavnih problema, jako je teško postaviti neke konkretne ciljeve u ovoj fazi života... ili se bar meni tako čini...
Nisam ja baš neki filozofski tip, a nihilizam mi ne pada napamet - to je za tinejdžere, bar po mom poimanju svijeta, koji nisu u stanju bitno utjecati na faktore koji određuju njihov život. (bar ja kao tinejdžer nisam bila )

Kakva je to vrijednost ako si sretan što ti je bolje od drugih ljudi ili ako se strahom vodiš što nije gore?
Što se dobiva zamišljanjem ljudi koji se osjećaju beskorisno i razmišljaju o svojoj muci?

To i ja kažem. Mogu i zamišljati gladne u Africi, i one jadnike na Haitiju, i smrznute beskućnike u Rusiji... a mogu zamišljati i prebogate nogometaše i manekenke i djecu bogatih roditelja.
Nije to poanta... nekako mislim da bi se svatko u životu trebao truditi ostvariti svoj maximum. Poznajem jako puno ljudi koji su u toj situaciji; skoro svi moji frendovi - odustali od faksa, doma starcima na grbači, bez posla, bez perspektive idu od pive do pive (hehej, pa to se rimuje!! ), ali... ne želim se s njima mjeriti. Dok su oni pivarili i "živjeli mladost" ja sam učila kao kreten, trudila se, radila, gledala ih kroz prozor sobe kako se vraćaju u 4 ujutro s fešte dok sam ja imala još samo 30 izvoda za sutrašnji ispit, i zar sad treba da se osjećam "sretnom" ili "zaslužnom" što nisam trenutno u istom košu s njima...? Znam da zvuči arogantno, ali ne znam kako drugačije postaviti stvari.

Eto, hvala svima na odgovorima, moram priznati da ste me dosta prosvijetlili, ali i osokolili...