Jezik kao znak otuđenja

[zoroasterix]

Da se odmah ogradim, ovo nisu moji stavovi, već stavovi američkog autora Johna Zerzana, filozofa i anarhista. Zerzan smatra da je ljudska civilizacija greška, a da su vrijeme i jezik glavni znakovi otuđenja čovjeka od prirode.

"Prema Lévy-Bruhlu, Durkheimu i ostalima, glavna, kvalitativna razlika između “primitivnog uma” i našeg uma jest to što u primitivaca nema odvojenosti u trenutku iskustva; “divljakov um totalizira”, kako je to izrazio Lévi-Strauss. Dakako, odavno nas uče da je to prvotno jedinstvo bilo osuđeno na propast, da je otuđenje svojstvo same ljudskosti, da svijest ovisi o njemu.
Kao što se opredmećeno vrijeme smatralo bitnim za svijest – Hegel je to nazivao “nužnim otuđenjem” – gotovo isto se tvrdilo i za jezik, što je također pogrešno. Jezik se s pravom može smatrati fundamentalnom ideologijom, vjerojatno jednako dubokim odvajanjem od prirodnoga svijeta poput osamostaljenog vremena. I ako bezvremenost razrješuje jaz između spontanosti i svijesti, možda je bezjezičnost jednako tako nužna.
Adorno je u knjizi Minima Moralia napisao: “Za sreću vrijedi isto što i za istinu: nemamo je, ali smo u njoj”. To bi mogao biti izvrstan opis ljudske vrste kakva je postojala prije pojave vremena i jezika, prije podjele i udaljavanja koji su uništili autentičnost. Jezik je tema ovog istraživanja, shvaćen u svojem virulentnom obliku. Nietzscheov nas fragment uvodi u njegovu središnju perspektivu: “riječi razrjeđuju i brutaliziraju; riječi depersonaliziraju; riječi neobično čine običnim”.

"U tom smislu, govoreći pojmovima strukture, očito je da “sloboda govora” ne postoji; gramatika je nevidljiva “kontrola misli” u našem nevidljivom zatvoru. S jezikom, sebe smo već prilagodili svijetu neslobode.
Opredmećenje, tendencija da se ono što je pojmovno shvaća kao da je percipirano i da se pojmovi shvaćaju kao stvari, temelj je i jeziku i ideologiji. Jezik predstavlja opredmećenja vlastitih iskustava što ih čini um, naime, raščlambu na dijelove kojima se, u obliku pojmova, može manipulirati kao da su stvari. Horkheimer je istaknuo da ideologiju više čini to kakvi su ljudi – mentalno sputani, potpuno ovisni o vezama koje su im ponuđene – nego ono u što oni vjeruju. U izjavi koja se jednako točno može odnositi i na jezik i na ideologiju, dodao je da ljudi sve doživljavaju samo unutar konvencionalne mreže pojmova.
Tvrdi se da je opredmećenje nužno za mentalno funkcioniranje, da se stvaranjem pojmova, koje se doduše može pobrkati sa životnim odnosima i svojstvima, ipak rješavamo gotovo nepodnošljiva stanja kada se jedno iskustvo odnosi spram drugog iskustva.
Cassirer je o tom udaljavanju od iskustva rekao: “Čini se da se fizička zbilja smanjuje u mjeri u kojoj simbolička aktivnost raste”. Predstavljanje i jednolikost počinju u jeziku, što nas podsjeća na Heideggerovu tvrdnju da je s civilizacijom zaboravljeno nešto iznimno važno."

[Leteća]

Zanimljiva tema. Sociolingvistika također pokazuje da je jezik svojevrsni mentalni zatvor. Ipak, predjezično je stanje teško pojmiti, osim možda uz pomoć nekog žešćeg enteogena.

Nekako me najviše zainteresirao koncept bezvremenosti kao spone između spontanosti i svijesti, pa bi me zanimalo ako netko zna nešto više o tome.

[zoroasterix]

Leteća kaže:

Zanimljiva tema. Sociolingvistika također pokazuje da je jezik svojevrsni mentalni zatvor. Ipak, predjezično je stanje teško pojmiti, osim možda uz pomoć nekog žešćeg enteogena.

Nekako me najviše zainteresirao koncept bezvremenosti kao spone između spontanosti i svijesti, pa bi me zanimalo ako netko zna nešto više o tome.

On priča o bezvremenosti kao oslobođenju od vremena sata, koje je neophodno u civiliziranom društvu (prije civilizacije, u tom smislu vrijeme nije postojalo). Samo što on dodaje da je nužna i bezjezičnost tj. nekakav prvobitan i neposredan oblik komunikacije.

[Nea--]

"Kad čitam novine, slušam radio ili u kavani čujem što ljudi govore, sve češće osjećam gnušanje, pa čak i gađenje nad uvijek istim riječima koje se pišu i izgovaraju - i uvijek u istim frazama, floskulama i metaforama. A najgore je kad slušam samog sebe pa moram ustanoviti da i ja govorim uvijek iste stvari. One su tako užasno potrošene i zapuštene, te riječi, otrcane od milijunske upotrebe. Imaju li one uopće još značenja? Naravno, razmjena riječi funkcionira, ljudi djeluju u skladu s njima, smiju se i plaču, odlaze lijevo ili desno, konobar donosi kavu ili čaj. Ali to nije ono što hoću pitati. Pitanje glasi: Jesu li one još izraz misli? Ili samo djelatne glasovne tvorevine koje tjeraju ljude ovamo ili onamo jer neprestance svijetle ugravirani tragovi naklapanja? /.../
Riječi bi morale biti besprijekorne kao polirani mramor i čiste kao tonovi neke Bachove partite, koji sve što nisu oni sami pretvaraju u savršenu tišinu."
(Iz "Noćni vlak za Lisabon", P. Mercier)

[addx]

zanimljivo da, dobacit cu par citata iz jednog teksta kojeg sam upamtio iz nekog razloga

http://www.thenewyoga.org/Use%20and%20Abuse.pdf

Like awareness, language is no ‘thing’. For though it finds expression in the ‘objective’ form of the
spoken and written word, language as such is not itself any ‘object’. Nor do words themselves, as
‘signifiers’ merely denote or represent specific objects or ‘signifieds’. The meaning of language does
not lie in referring to things but in ‘deferring’ meaning. Thus even in the most seemingly
commonplace of everyday verbal interactions between people, and despite their apparent reference to
everyday things and events, we can never pin down ‘in’ words what it is that people are saying to one
another – as subjects - through their words, whatever these words seem to be referring to or ‘about’.
Even in just referring to and talking about ourselves we are effectively using this ‘subject’ word ‘I’ to
objectify ourselves – thus forever deferring expression of our silent, subjective awareness of self.

Language automatically bars and defers direct expression of the self, subject or ‘I’ that is speaking -
‘the speaking self’ – because the spoken self or “I” is one that is spoken about and thus constantly
objectified through language itself. It is because of this that the unspoken awareness or subjectivity of
the individual is forced to seek expression in other ways - not through what they say about themselves,
‘in’ words but through what the words they choose say about them. For as Freud well recognised, our
every choice of words can say more about us than we intend or mean to say through it.
In Lacan’s linguistic reinterpretation of and ‘return’ to Freud, it is through language – something that
is not our private property but something shared with others - that we are prevented from directly
expressing ourselves, but bound, as if by an iron law, to constantly construct and reconstruct our sense
of self or subjectivity through our very acts of speech. In the very act of speaking about ourselves
using the words that are all shared social constructs, we deny direct expression to the private self that
is doing the speaking.

[Leteća]

Inače, neki smatraju da nije kriv jezik nego pismo.

https://en.wikipedia.org/wiki/The_Al...us_the_Goddess

Nije da mi se to baš da čitati, ali eto ako nekog zanima ta problematika.

[Jollman]

Možda je internet još više kriv od pisma?