Tragedije u kojima stradaju djeca

[stihaa]

Ja jednostavno to više ne mogu podnijeti, evo opet na indexu nešto zamrzivač, igra skrivača, nisam dalje čitala, odmah ugasim. Nisam u stanju pročitati niti jedan jebeni tekst u kojem se spominje da je dijete stradalo. Budem danima depresivna. Plačem. Razmišljam o toj djeci. U glavi vrtim neke scenarije. Pa pokušavam zamisliti kako su se osjećali. Pa opet tako stalno ispočetka. Teme o preminuloj djeci tu na forumu nisam pročitala niti jednu. Počnem i ne mogu. Znam da je to svima teško, ali da ne mogu pročitati tekst? Što sam starija situacija se samo pogoršava. U društvu ako je tako neka tema šuti, a kad pokušam nešto reći drhti mi glas, čak i ako pričamo općenito a ne o nekom konkretnom događaju.
Pokušavam se uvjeriti da je smrt prirodna i da su tužni oni koji ostaju a da ta djeca ionako više ne pate. Međutim to nekako slabo pali. Trenutno ne vjerujem u Boga tako da utjeha s te strane isto pada u vodu.

Naravno, onda počinjem i sa razmišljanjima da su to npr. moja djeca i tako...

Kako se vi nosite s time i same sebe vraćate u normalu nakon toga. Kako se odupirete da non stop ne razmišljate o tome.

[Smart_bitch]

Ne čitam, ne gledam, ne mogu, umirem iznutra na van. Jučer sam vrlo burno reagirala čak i na prelošu zajebanciju na dječji račun negdje na PŽK, fizički mi nije bilo dobro do navečer.

[štemajzl]

Za početak ne čitam index i slične ispljuvke koji imaju neodoljivu potrebu prenositi vijesti crne kronike iz bliske i prijateljske Turske. Ruku na srce, upravo u takvom profilu novina te vijesti su najčešće, naslovi su bombastični, a tek u trećem odlomku vidimo da se zapravo radi o nekom zabitom seocetu u Boliviji. Ne znam točno zašto prenose takve vijesti... valjda zato jer ima ljudi koji na njih marljivo klikaju.

Eto, moje mišljenje s motom 'bolje spriječiti nego liječiti'.

[Death-of-Art]

meni je to isto prestrašno pa maksimalno izbjegavam ikakvo znanje o tome. al teško je sve izbjeći.

ponekad se uhvatim u crnim mislima i mogućoj tragediji...
da se mom djetetu nešto dogodi što bih dalje i kako bih... smišljam postoji li ikakav razlog da ne počinim samoubojstvo nakon tako nečega i onda shvatim da baš i ne i mislim da bih se ubila vjerojatno iste sekunde.

ne želim nikad saznati kakav je osjećaj "imati pa nemati" dijete.
to mi se čini previše apstraktno i ko neka najgora nehumana i abnormalna bol s kojom se ne bih mogla nositi.

trudim se maknuti te misli što više od sebe (ponekad je jako teško osobito navečer kad muž i mali zaspu a ja ostanem budna... izbjegavam te trenutke kad sam sama u tišini... preko dana mi je TV non stop upaljen samo da ne mislim o tome... )

[Death-of-Art]

štemajzl kaže:

Za početak ne čitam index i slične ispljuvke koji imaju neodoljivu potrebu prenositi vijesti crne kronike iz bliske i prijateljske Turske. Ruku na srce, upravo u takvom profilu novina te vijesti su najčešće, naslovi su bombastični, a tek u trećem odlomku vidimo da se zapravo radi o nekom zabitom seocetu u Boliviji. Ne znam točno zašto prenose takve vijesti... valjda zato jer ima ljudi koji na njih marljivo klikaju.

Eto, moje mišljenje s motom 'bolje spriječiti nego liječiti'.

ok. ali bez bukvalnog shvaćanja.
ne tiče se tema konkretno i isključivo ovoga što se dogodilo.
jer meni je prvo palo na pamet kad sam pročitala članak... wtf?...
kome normalno se tako nešto može desiti?zašto su ta djeca uopće bila bez nadzora???

ali ima hrpetina drugih tragedija...razne bolesti i nesreće na koje nismo mogli utjecati uz sav trud i dobru volju.

[nata_lie]

ne citam, ne gledam. muzu sam izricito zabranila da me obavjestava o takvim stvarima kad negdje nesto vidi ili cuje. pretesko mi pada, uvijek se rasplacem i budem u kurcu duze vrijeme. isto niti tu ne citam takve teme, ne mogu. pretuzno mi je to sve i uzasno sam osjetljiva na to.

[juliška]

Isto imam problem s tim stvarima. Svojevremeno sam bila postavila i temu na psihologiji o tome jer sam smatrala da sa mnom nešto nije u redu. Mislim ono, ne mogu pročitati običan tekst o nekim tamo totalno nepoznatim ljudima gdje najčešće i uglavnom stradavaju djeca. Isto tako ne mogu pogledati niti jedan film ili pročitati knjigu u kojem su tema nasilje nad djecom koja rezultira smrću. Nisam pogleda pogledati niti prvi nastavak nove serije 1001 noć jer se radilo o bolesnom djetetu čija mater mora skupit novce ako ne želi da joj dijete umre.
Znam da je to sve sastavni dio života i da je to nekakav "prirodni proces" ili štogod, ali jbg, ne mogu.
Izbjegavam takve teme jer me u suprotno baci u depru a i sama imama malo dijete pa onda sve to u kombinaciji.... previše za mene

[juliška]

Death-of-Art kaže:

ok. ali bez bukvalnog shvaćanja.
ne tiče se tema konkretno i isključivo ovoga što se dogodilo.
jer meni je prvo palo na pamet kad sam pročitala članak... wtf?...
kome normalno se tako nešto može desiti?zašto su ta djeca uopće bila bez nadzora???
ali ima hrpetina drugih tragedija...razne bolesti i nesreće na koje nismo mogli utjecati uz sav trud i dobru volju.

I to mi padne na pamet i razmišljam o tome kako su djeca ostavljena bez nadzora. Ali kada su mala djeca u pitanju ponekad je dovoljno pola sekunde da se desi tragedija. To ustvari se odnosi na ovakve nesreće.
Kada su bolesti u pitanju, to je jednostavno van mogućnosti i želje roditelja i ljudi i isključivo rezultat ovisi o višoj sili tj. bogu pošto sam vjernik. Ali to mi tek traumatično padne, ono, gledaš vlastito dijete u bolovima, suzama a ti samo toneš sve dublje i dublje i dublje. Labilna sam osoba po pitanju emocija i mislim da ja takve stvari ne bih mogla preživjeti.
Divim se ljudima koji to prežive i pokušavaju nastavit sa životom koliko toliko.

["friška mama"]

nata_lie kaže:

ne citam, ne gledam. muzu sam izricito zabranila da me obavjestava o takvim stvarima kad negdje nesto vidi ili cuje. pretesko mi pada, uvijek se rasplacem i budem u kurcu duze vrijeme. isto niti tu ne citam takve teme, ne mogu. pretuzno mi je to sve i uzasno sam osjetljiva na to.

iste moje riječi...
i nekad su me rastuživale takve stvari,ali od kad imam svoje blago,totalno poludim na njih...kad čujem tako nešto,taj dan je za mene gotov...
zato o takvim stvarima ne čitam i ne želim čuti...

[štemajzl]

Tatsha kaže:

vidjeli smo da neki čovjek izvlači bebu...

Aha, na temi sa 10 mladih mama koje se ubediraju na priče o stradaloj djeci i traže pomoć, tebi je prvi poriv prepričati baš takvu neku tragediju.

[nata_lie]

tatsha, ja ti taj link ne bum gledala

pa jel vidis o cem pricamo, a ti nam to tu napises

[Lali Puna]

stihaa kaže:

Trenutno ne vjerujem u Boga

ovo mi je odlično

ja sam užasno empatična, previše čak, ja se snuždim kad na filmu vidim da neka životinja il čovjek pati
stoga ne gledam, ne čitam, ne slušam. ako ipak dođe do mene, potiskujem.
znam da nije zdravo i ne preporučam to, al tako radim.

[Tatsha]

štemajzl kaže:

Aha, na temi sa 10 mladih mama koje se ubediraju na priče o stradaloj djeci i traže pomoć, tebi je prvi poriv prepričati baš takvu neku tragediju.

sorry, makla sam

[tockica83]

Par puta sam čitala neke teme na forumu o malim anđelima. Koma, plač, depresija od par dana. Mm mi je zabranio da to više ikad otvaram. Ne smijem, ne osjećam se onda ni psihički ni fizički dobro. I bojim se da malena ne osjeti moju tugu. Mislila sam da nije nešto sa mnom uredu i da preburno reagiram, čak sam se uplašila da imam ppd. Sada vidim da nisam jedina i da sam u biti normalna. Valjda sve normalne majke tako reagiraju jer se postave instinktivno u poziciju one druge koja gubi dijete. Ma joj prestrašno.

[pink5]

Death-of-Art kaže:

ponekad se uhvatim u crnim mislima i mogućoj tragediji...
da se mom djetetu nešto dogodi što bih dalje i kako bih... smišljam postoji li ikakav razlog da ne počinim samoubojstvo nakon tako nečega i onda shvatim da baš i ne i mislim da bih se ubila vjerojatno iste sekunde.

da, identično i ja razmišljam.
Onda pomislim, a što da imam još jedno dijete, a to dijete treba majku..

Najbolje o tome ni ne razmišljati.
Jedini lijek za to je da ne čitam crne kronike, ali jebiga.. Danas crna kronika iskače od svukud..
Šetaš ulicom i vidiš na kiosku na naslovnoj stranici neki grozan naslov.

[Zaraa]

Ima jedna dobra koju je meni moja kuma rekla - Bog ti da onoliko težak križ koliko možeš nositi.
I mislim da to sve govori. Tragedije se događaju. I događati će se.
I mislim da nema smisla unaprijed o tome razmišljati (čak mislim da tako prizivaš neku lošu karmu).
Život mi ne bi imao smisla kada bi razmišljala da se sutra može nešto tako strašno dogoditi.
Možda zvuči malo hladno, ali eto ja tako razmišljam.
Kada čujem nešto tako ja pomislim o Bože hvala što su svi moji trenutno dobro; molim Te neka tako i ostane......ne pada mi na pamet zavijati se u crne scenarije, već nastojim iskoristiti svaki dan....

A za mene vrijedi i ona koja nata_lie stoji u potpisu - ionako ćemo svi umrijeti.....
Ako me zbedari baš nešto (nešto što sam ja krivo napravila) sebe tješim na pomalo ironičan način - hej to ionako neće biti bitno za 100 godina .

[Zaraa]

I nemojte misliti da sam bezosjećajna - čitala sam i ja o malim anđelima i posli bila u bedu. I zaključila da je bolje da ne čitam to više.
Nekada je bolje da manje znaš.

I još jedna stvar, dok sam živjela u Londonu primjetila sam da tamo u novinama nema crne kronike; osim ako se nešto veliko ne dogodi.
Gdje bi oni stigli kada bi u gradu od 12 miliona ljudi pisali o takvom svakom događaju....

[BUBEK]

Zbediram se već u naslovu pa izbjegavam takve sadržaje. Ulovila sam se maloprije kako razmišljam koju sekundu prije nego otvorim i ovu temu jer mi naslov isto tako djeluje deprimirajuće.
Bojim se naravno za svoje bližnje... za svoje djete, za muža dok se vraća s puta, za roditelje, prijatelje. Neki dan sam pitala muža - što bi on htio, tko da brine za naše dijete ako se nama nešto dogodi... rekao mi je da nisam normalna...

[Kolu]

Otkad imam dijete, svi osjećaji su poduplani. Hoću reći, i prije mi je bilo teško, a sad suze same idu. Uopće nemogu zamisliti tu bol kad netko izgubi dijete. Zato se divim svima koji tako nešto prežive i žive dalje. Tu u zgradi imam dvije obitelji koje su u ratu izgubile sinove jedince i sad kad vidim te roditelje strašno mi je.

[stihaa]

Meni je to nečitanje tako kukavički, kao guranje glave u pijesak. Sad ja neću pročitati i praviti ću se da se nije niti dogodilo. Sve mi je to nekako sebično, samo da se ja ne osjećam loše.
I sad su eto aktualne te akcije, ja u bolnicu bolesnoj djeci nikada ne bih mogla otići, i baš mi je to grozno. Pazi molim te, ja ne bih mogla podnijeti pogled na bolesno dijete pa ću radije gledati svoja posla. Sve je to iz čiste sebičnosti. Gadi mi se ta sebičnost i okretanje glave od realnog života, zabijem nos u svoju kućicu u cvijeću, finog muža, zdravu veselu dječicu i pravim se da ništa drugo ne postoji.