Quote:
sunasce kaže:
znaci ti tvrdis da je odgovor B tacan. Bog nije posten i nije apsolutno dobro?
|
kad jahve naređuje žrtvovanje prvorođene djece il klanje cijele palestine (osim onih klinki kojima je himen netaknut) on i dalje samo pošteno odrađuje svoj posao i može bit apsolutno dobro.koliko god job bio dobar eva i adam su ipak malo zeznuli stvar a možda i djedo i pradjed pa jahve možda malo trenira strogoću jer je unutar četiri generacije.
malo o jobu iz "biblijske mitologije" w. beltza
1. Knjiga o Jobu je jamačno nastala u 4. st. pr. n. e. U jezičnom pogledu, mnogi nas
arameizmi navode na pretpostavku da je pjesnik živio u krugu perzijskog službenog jezika, tj.
aramejskog jezika. Pouzdano je da Job 9, 24 aludira na Aleksandra Makedonskog a u 12,
17—13, 2 opisuje događaje koji su uslijedili iza osvajanja perzijskoga carstva po Aleksandru.
2. Knjiga o Jobu je spjev, ep. Podatak u Ezekiel 14, 14 i 14, 20, gdje se Joba, pokraj Noe i
Daniela, spominje kao uzor pravednika, stavlja njegovu osobu, kao i Nou i Daniela, u red
mitologijskih junaka i pouzdano ukazuje kako Job nije bio historijski lik. Dijelovi knjige koji
nisu metrički povezani: 1, 1—2, 13 i 42, 7—17 — zapravo okvir oko velikih govornih poglavlja
— vjerojatno potječu iz novele o Jobu koja je bila poznata već Ezekielu. Ona je, dakle,
jamačno starija od Knjige Ezekiela. Veliko djelo pjesnika Knjige o Jobu se sastoji u tome što
je od tog »malog predloška« načinio veliki ep o odnosu između Boga i ljudi.
U Septaginti je na kraju Knjige dodana bilješka, prema kojoj Job nije nitko drugi nego
edomski kralj Jobab. Taj se podatak i inače tradira, ali ne na vjerojatan način, premda su
inače već biblijski autori posizali za neizraelićanskom pripovjednom građom. No ipak se
može zamisliti da je pjesnik posegao za jednim likom iz bajki iz onoga područja, jer u
poglavlju 1,1 smješta Joba u zemlju Us: prema svećeničkoj predaji, Us pripada Aramu, sinu
Noinog sina Sema (I Mojsije 10, 21—23), dok je jahvističkoj predaji poznato da je Us bio sin
Abrahamova brata Nahora (I Mojsije 22, 21) kojega se smatra praocem Aramejaca. Zbog tog
je vjerojatno da ta građa potječe iz područja istočno od Jordana i da je prodrla u svijet
judejskih bajki s prodorom Edomaca u područje, iz kojega je Nabukodonozor evakuirao
Judejce.
3. Tekst ove Knjige nosi općenito pečat rukopisa jednoga pjesnika, izuzev poglavlja 32—37 i
nekih manjih ulomaka, među koje valja ubrojiti i poglavlje 28 koje, kao poglavlje o mudrosti —
samo Jahve pozna put do nje — na tom mjestu narušava radnju, kao i riječi što ih izgovara
Elihu, poglavlja 32—37, koji se sasvim nepripremljeno pojavljuju u priči, te drži četiri govora, i
time ne dopušta Jobu da dođe do riječi, a zatim opet nestaje bestraga. Njegovi govori imaju
za cilj da odbiju Jobove optužbe protiv Jahve. Elihu uči kako Jahve šalje patnju da bi iskušao
ljude, da bi ih odgojio. On nije nepravedan, jer je — kao vrhovni vladar svijeta — sušta
pravda. Budući da je čitatelju poznata okvirna radnja i on zna kako je Job dospio u jadan
položaj, riječi što ih izriče Elihu se pokazuju kao pokušaj da se spasi slava Jahvina u koju je
Job dirnuo. Te su riječi očito učena rasprava rječitoga svećenika koji si je postavio za zadaću
da neutralizira buntovni element u Knjizi o Jobu.
4. Glavni problem Knjige je sukob pravednoga čovjeka s njegovim nepravednim gospodarom
ili bogom. Osobe gospodara, Jahve, Satana su tradirana imena za situaciju kakve su se
događale u svijetu pripovjedača u 4. st. pr. n. e., u kojima su kraljevi i despoti, kao i njihovi
namjesnici, u vršenju svojih prava lišavali druge ljude njihovih prava, imovine, časti, djece i
zdravlja. Podjednako kao što veliki kralj u svom ćudljivom raspoloženju dopušta namjesniku
da eksploatira koju vjernu provinciju, tako Jahve koncedira Satanu da dokaže njegovu
afirmaciju. Pravedni veliki kralj, koji je inače nevidljiv i koji je svojim podanicima poznat samo
po čuvenju, se na kraju ipak pojavljuje i restituira sve što je njegov namjesnik uništio.
Međutim, stvarno se značenje epa sastoji u tome što Job nema ispočetka svoje shvaćanje —
da čovjek koji trpi od nepravdi ne smije izgubiti vjeru u svoju nedužnost, već prije mora
vjerovati u ponovno uspostavljanje nedužnosti i dobroga glasa — već ga tek stječe. Novela o
Jobu, koja je pjesniku poslužila kao predložak, je zasigurno prikazala kako je Jahve bogato
nagradio Joba za njegovu vjernost. Pošto je Job izjavio da bi ostao vjeran imenu Jahve-kralja
čak i kad bi mu Jahve oduzeo sve, ovaj mu može vratiti sve u dvostrukoj mjeri. Razlika
između Knjige o Jobu i novele se sastoji u tome što pjesnik na Jobu, kroz raspravljanje s
njegovim prijateljima i sa samim Jahvom, prikazuje proces kako čovjek razlaže svoje
diferencije s moći koja njime vlada. Jednostavna i uvriježena shema o krivnji i kazni,
teologijska dogma odmazde, kojom svećenici i proroci žele objasniti političku stvarnost 4. st.
pr. n. e., je ovdje napadnuta sasvim otvoreno. Jobove optužbe protiv Jahve jesu optužbe
pjesnika protiv njegovoga svijeta. Pjesnik pati i živi s Jobom, ali ne s Jobom okvirne priče
koja otuđuje stvarnost, već s Jobom koji govori, koji traži svoje pravo. Okvirna priča pokazuje
svojim sadašnjim položajem u cijeloj Knjizi kako postojeći svijet ovisi o savjetu bogova i kako
čovjek poput Joba, za kojega su razgovori između Satana i Jahve ostali sakriveni, može
spoznati s povezanosti koje određuju njegovu životnu sreću, ukoliko se samo potrudi i ne
napusti vjeru u svoje pravo. Job je na kraju čuo i samoga Jahvu, vidio ga i razumio, pošto ga
je dosad poznavao samo prema čuvenju.