Pitanje kvalitete i kvantitete

[*_spike]

Nisam siguran koliko ću dobro moći uopće postavit pitanje ovog tipa jer me ne zanima samo iz filozofskog kuta, nego i psihološkog, budući da eudaimonizam (bolje rečeno, moje poimanje eudaimonizma) ne može ignorirati proces obrade informacija u svijesti, što je zadaća kojom se, među ostalim, bavi i psihologija.

Dat ću jedan primjer koji bih onda proširio na sve jer mi se čini da se često ponavlja isti uzorak - odnosa čovjeka prema kvaliteti i kvantiteti. Čini se kao da su te dva koncepta u recipročnom odnosu, kao da su obrnuto proporcionalni. Primjer koji bih dao je glazba, ali može se ekstrapolirati na bilo koju umjetnosti i naš doživljaj nje. Primjer dolazi iz osobnog iskustva i dozvoljavam da nije općenit (na što me treba upozorit, jer ja ne znam kako drugi ljudi funkcioniraju, mogu biti (najbliže riječi) siguran samo što se tiče sebe).

Pubertetske godine, srednja škola, spor internet, masovni mediji. To je otprilike kako bi se u par ključnih riječi opisala kondenzirana atmosfera. To dovodi do određene količine glazbe kojoj sam bio izložen. Ono što mi se ne sviđa mi se jednostavno ne sviđa, ali ono što mi se sviđa - mi se ekstremno sviđa. U stilu onog da vrtiš 4 glazbene postaje na satelitu čekajući samo taj jedan određen spot, kad stvar čuješ negdje vani si užasno euforičan, tako to. Filozofski gledano u kategorijama, reklo bi se da je tu postojao manjak kvantitete (u usporedbi s danas), ali ISTA ili veća količina kvalitete (ovo je nemoguće za izmjeriti, pa je samo subjektivni dojam, budući da ne postoji objektivna mjera ili meni ne pada na pamet).

Sad imamo: širokopojasni internet, mp3 format, forumi i blogovi s doslovno tisućama albuma. Nakon početnog entuzijazma i cvata, dolazi do zasićenja. Kvantiteta je ubila kvalitetu. A ono što je kvalitetno uzrokuje puno manji stimulus u usporedbi s onim kada je kvantiteta bila manja. Je li to uzročno-posljedično vezano ili ne je pitanje o kojem bih ja htio raspravljati, budući da se meni to čini očigledno.

Isto vrijedi za filmove. Dok ih nisam uopće gledao, moglo je proć i drugorazredno smeće na tv-u. Kako sam pogledao sve više dobrih filmova, tako su kriteriji narasli i potrebno je puno više da me razveseli u istoj mjeri. Tu sad dolazi pitanje koje se tiče eudaimonizma: što je (pragmatično pitanje koje u obzir uzima karakter osobe, zato je fundamentalno) bitnije? Kvaliteta ili kvantiteta?

Uvijek se nađem kako se rugam pripadnicima subkulture koji su zatvoreni u taj svoj neki mjehurić Istoga. I neki put mi se čini kako ih žalim, jer znam koliko tog propuštaju, samo da nisu u tom mjehuriću. Ali iz ove perspektive - tko sam ja da sudim? Tko kaže da oni nemaju veći gain iz toga što su "omjehurićeni"? Imaju gubitak na otvorenosti i perspektivi, još nekim apstraktnim kategorijama, ali ako su eudaimonisti, to im ne bi trebalo biti ni bitno, budući da je njihovo zadovoljstvo ona kvaliteta koja određuje je li neko ponašanje smisleno ili ne (stoga spominjaje psihologije kao bitnog faktora).

Pokušao bih svesti pitanje u generalni oblik. Kako da osoba odluči treba li slijediti put kvalitete ili kvantitete? Zamislimo trokut ABC.



Ako je A početna točka, dužina c je put do točke B. Dužina b je put do točke C. Za potpuno racionalni odabir, osoba bi trebala proć put c (recimo: put gdje se odabrala kvaliteta) i put b (put gdje se odabrala kvaniteta), usporedit ta dva stanja, vidjet koje je bolje, vratit se u A i odabrat to stanje koje je bolje. Budući da je to nemoguće, moramo se osloniti na predviđanje ili životnu filozofiju.

I naravno: ovo je pojednostavljeno pitanje dano u ekstremnim slučajevima: samo kvaliteta i samo kvantiteta, postoje razni omjeri obje veličine i zapravo je riječ o n-terokutu, ali fundamentalno pitanje ostaje: donosi li više zadovoljstva put kvalitete ili kvantitete? Možda bih ja bio sretnija osoba (glazbeno gledano) da sam ostao u srednjoškolskom mjehuriću čega već sam slušao tad, ignorirajuć sve ostalo. Možda ne bih, možda bih propustio tako puno. Ali činjenica je da što je koncept kvantitete izražajniji, kvaliteta gubi na značaju. Često mislim da to ima veze s relativističkim ponašanjem ljudske psihe, umjesto apsolutnim. Ako uzmemo primjer nekog sirotana i kad ga upoznamo mu damo 50€, bit će užasno veseo. Ako dođemo drugi dan i ponovimo, bit će veseo, ali manje. Nakon 30 dana će isto bit veseo, ali vjerojatno sad drastično manje. Nakon 1000 će vjerojatno već OČEKIVATI tih 50€ dnevno i mogao bi se naljutiti ako ih ne dobije. Ista stvar s glazbom? Umjetnostima? Generalno za BILO KOJI POJAM?

Možda miješam kruške i jabuke, ali meni se čini smisleno. Ali svejedno mi se ne čini da imam odgovor na pitanje: kvaliteta ili kvantiteta? Kako vi odlučujete?

[shamantrixx]

Zanimljivo pitanje, ali imam dojam da se potkrala greška u samoj formulaciji pitanja... no idemo redom pa ćemo vidjet.

*_spike kaže:

- odnosa čovjeka prema kvaliteti i kvantiteti. Čini se kao da su te dva koncepta u recipročnom odnosu, kao da su obrnuto proporcionalni.

Zvuči logično. Ili kako bi rekao Wittgenstein - true enough

Ako imamo na raspolaganju deset radnih dana za proizvodnju stolica, a izrada kvalitetne stolice traje jedan dan... tada stignemo napraviti samo 10 kvalitetnih stolica. No snizimo li kvalitetu izrade pojednostavljanjem i / ili skraćivanjem procesa izrade možemo napraviti dvije stolice dnevno. Očito je da su unutar zadanih okvira (deset dana) kvaliteta i kvantiteta obrnutoproporcionalne.

No s muzikom je malo problem... koi je to okvir unutar kojeg bismo mogli utvrditi taj odnos kao u primjeru sa stolicama? Talentirani kompozitori mogu u vrlo kratkom roku stvoriti puno kvalitetnih kompozicija... za razliku od proizvodnje stolica koja ovisi prvenstveno o tehnološkim mogućnostima i specifičnostima korištenih materijala. No vjerujem da razumiješ što želim reći.

Pubertetske godine, srednja škola, spor internet, masovni mediji. To je otprilike kako bi se u par ključnih riječi opisala kondenzirana atmosfera. To dovodi do određene količine glazbe kojoj sam bio izložen. Ono što mi se ne sviđa mi se jednostavno ne sviđa, ali ono što mi se sviđa - mi se ekstremno sviđa. U stilu onog da vrtiš 4 glazbene postaje na satelitu čekajući samo taj jedan određen spot, kad stvar čuješ negdje vani si užasno euforičan, tako to. Filozofski gledano u kategorijama, reklo bi se da je tu postojao manjak kvantitete (u usporedbi s danas), ali ISTA ili veća količina kvalitete (ovo je nemoguće za izmjeriti, pa je samo subjektivni dojam, budući da ne postoji objektivna mjera ili meni ne pada na pamet).

Meni se čini da si zanemario jedan bitan faktor... poslužit ću se ponovo primjerom stolica.

Ako danas ti i ja počnemo proizvodit stolice, čime se do sad nismo bavili pa o stolicama ne znamo mnogo, sva je vjerojatnost da ćemo biti oduševljeni prvom uspješno izrađenom stolicom. Odemo li nakon toga u salon namještaja, i tamo se po prvi put doista zagledamo u finoću izrade pojedine stolice, naše će oduševljenje vjerojatno splasnuti. Što više stolica pogledamo - to je veći uzorak na kojem razvijamo kriterij izvrsnosti izrade.

Idemo "fast forward" deset godina... posao nam ide sjajno i izrađujemo high tech ili art stolice za TV studije, direktorske kancelarije, trendy klubove i sl. Stolice na koje smo pred 10 godina "otkidali" u salonu namještaja danas nam izgledaju primitivno, ofrlje, serijski i neinventivno izrađene.

Što se promjenilo... kvaliteta izrade stolice u salonu namještaja, ili se pomaklo naše poimanje kvalitetno izrađene stolice nakon što smo proizveli nekoliko tisuća "hand made - high tech" stolica?

Jel moguće da s vremenom sofisticiraš svoje glazbene kriterije pa se sa povećanjem broja odslušanih skladbi samo smanjuje postotak onih koje te oduševljavaju, a kvaliteta glazbe je zapravo ostala relativno nepromjenjiva?

A ono što je kvalitetno uzrokuje puno manji stimulus u usporedbi s onim kada je kvantiteta bila manja. Je li to uzročno-posljedično vezano ili ne je pitanje o kojem bih ja htio raspravljati, budući da se meni to čini očigledno.

Jačina doživljaja opada sa brojem skladbi koima si izložen. Nakon sto tisuća pogledanih stolica zbilja se mora desiti čudo da bi te nešto ponovo impresioniralo kvalitetom izrade u onoj mjeri u kojoj te impresioniralo prvih pet "high tech" stolica u koje si se zagledao.

Uvijek se nađem kako se rugam pripadnicima subkulture koji su zatvoreni u taj svoj neki mjehurić Istoga. I neki put mi se čini kako ih žalim, jer znam koliko tog propuštaju, samo da nisu u tom mjehuriću. Ali iz ove perspektive - tko sam ja da sudim? Tko kaže da oni nemaju veći gain iz toga što su "omjehurićeni"? Imaju gubitak na otvorenosti i perspektivi, još nekim apstraktnim kategorijama, ali ako su eudaimonisti, to im ne bi trebalo biti ni bitno, budući da je njihovo zadovoljstvo ona kvaliteta koja određuje je li neko ponašanje smisleno ili ne (stoga spominjaje psihologije kao bitnog faktora).

Ovo je već potpuno drugi fenomen. Taj njihov "mjehurić" je identifikacijski u svojoj naravi. Oni se drže mjehurića zbog osjećaja pripadnosti tom "mjehuriću", pri čemu je sam sadržaj sekundaran ili čak tercijalan. Istost sadržaja je u funkciji kontinuiteta identifikacije... ono s čime se ja identificiram je ono što daje kontinuitet mojoj "osobnosti"... ako sam "panker" ja uvijek slušam samo "pank"... usporednim slušanjem "panka" "đeza" i "bluza" moja "osobnost" bi izgubila kontinuitet, dosljednost i prepoznatljivost... ja više ne bih pripadao "pankerima" jer oni ne slušaju "đez", a ne bih bio ni "đezer" jer oni ne slušaju "pank".

Kao što vidiš, "mjehurići" imaju neku potpuno drugu shvru i namjenu... oni su substitucija osobnosti koja na Istosti nekog od "mjehurića" gradi iluziju "individualnosti" i "posebnosti".

S punim pravom ih žališ (te "omjehurićene")!

Pokušao bih svesti pitanje u generalni oblik. Kako da osoba odluči treba li slijediti put kvalitete ili kvantitete?

Što te navelo na ideju da ti (ili bilo tko drugi) uopće možeš izabrati put kojeg ćeš sljediti. Kako to odlučiš da ti kvaliteta više nie bitna, te da ćeš od sada na dalje sljediti put kvanitete?

Ne ovisi li to prvenstveno o tvoim kriterijima koi su formirani iskustvom i sofisticirani promišljanjem, te jedino time mogu biti i promjenjeni u budućnosti?

Možda miješam kruške i jabuke, ali meni se čini smisleno. Ali svejedno mi se ne čini da imam odgovor na pitanje: kvaliteta ili kvantiteta? Kako vi odlučujete?

Ja sam odlučio da nemamo opciju donošenja takve odluke, ali ti me uvijek možeš demantirati (ili barem možeš pokušati).

Nadam se da sam doprinjeo tvom promišljanju oko odnosa kvalitete i kvantitete. Tvoje pitanje je svakako doprinjelo mom stavu kristalizirajući ga iz ovog specifičnog ugla

[*_spike]

shamantrixx kaže:

Zanimljivo pitanje, ali imam dojam da se potkrala greška u samoj formulaciji pitanja... no idemo redom pa ćemo vidjet.

Vjerojatno i je... budući da sam nakon postanja topica i prvog čitanja uvidio da se nekako nisam dotakao srži, ali trenutno mi ne uspijeva drugačije i jezgrovitije prikazati pitanje, pa se osjećam pomalo glupo.

shamantrixx kaže:

No s muzikom je malo problem... koi je to okvir unutar kojeg bismo mogli utvrditi taj odnos kao u primjeru sa stolicama? Talentirani kompozitori mogu u vrlo kratkom roku stvoriti puno kvalitetnih kompozicija... za razliku od proizvodnje stolica koja ovisi prvenstveno o tehnološkim mogućnostima i specifičnostima korištenih materijala. No vjerujem da razumiješ što želim reći.

Ne znam jesmo li se dobro razumjeli, ja više govorim o subjektivnom dojmu "kvalitetne kompozicije", nego objektivnom (usput: kako uopće možeš definirati objektivno dobru kompoziciju? meni se to čini nemogućim zadatkom, kao i "objektivno dobra stolica"). Ono što ja želim reći je (čisto da bude jasno što želim reći) to da subjektivna vrijednost jednako kvalitetne skladbe/stolice opada što je veća navika/izloženost kvalitetnim skladbama/stolicama.

shamantrixx kaže:

Ako danas ti i ja počnemo proizvodit stolice, čime se do sad nismo bavili pa o stolicama ne znamo mnogo, sva je vjerojatnost da ćemo biti oduševljeni prvom uspješno izrađenom stolicom. Odemo li nakon toga u salon namještaja, i tamo se po prvi put doista zagledamo u finoću izrade pojedine stolice, naše će oduševljenje vjerojatno splasnuti. Što više stolica pogledamo - to je veći uzorak na kojem razvijamo kriterij izvrsnosti izrade.

S ovim se slažem (upravo je to ono zbog čega je pitanje formulirano).

shamantrixx kaže:

Idemo "fast forward" deset godina... posao nam ide sjajno i izrađujemo high tech ili art stolice za TV studije, direktorske kancelarije, trendy klubove i sl. Stolice na koje smo pred 10 godina "otkidali" u salonu namještaja danas nam izgledaju primitivno, ofrlje, serijski i neinventivno izrađene.

Što se promjenilo... kvaliteta izrade stolice u salonu namještaja, ili se pomaklo naše poimanje kvalitetno izrađene stolice nakon što smo proizveli nekoliko tisuća "hand made - high tech" stolica?

Jel moguće da s vremenom sofisticiraš svoje glazbene kriterije pa se sa povećanjem broja odslušanih skladbi samo smanjuje postotak onih koje te oduševljavaju, a kvaliteta glazbe je zapravo ostala relativno nepromjenjiva?

Vidiš, ovo je zanimljivo pitanje.

Ja ne bih rekao da je kvaliteta glazbe ostala nepromjenjiva. Mislim, JAKO je teško tu biti objektivan. Za neke stvari na koje sam okidao prije desetak godina mi danas dođe da se pljusnem, ali to ne znači da ta skladba prije desetak godina nije kvalitetnija od nekih koje su mi danas dobre, a oko kojih se ne bih pljusnuo. Ja bih rekao da kvaliteta glazbe generalno ostaje ista ili raste (po nečem što je najbliže objektivnim mjerilima), da subjektivna percepcija kvalitete glazbe ostaje ista ili opada, a kvantiteta raste. Budući da je ono subjektivno jedino što je zapravo bitno za svijest pojedinca, u slučaju da kvaliteta opada, a kvantiteta raste, dobije se onaj obrnuto proporcionalni odnos kao u priči o stolicama i njihovoj izradi.

shamantrixx kaže:

Jačina doživljaja opada sa brojem skladbi koima si izložen. Nakon sto tisuća pogledanih stolica zbilja se mora desiti čudo da bi te nešto ponovo impresioniralo kvalitetom izrade u onoj mjeri u kojoj te impresioniralo prvih pet "high tech" stolica u koje si se zagledao.

Upravo to!

I zašto se onda izlagati tolikoj glazbi ili tolikom broju stolica, kad je na kraju zadovoljstvo (ovo je hipoteza) na kraju krajeva - jednako! Čisto pragmatično: ispada kao gubitak vremena. Ako ću biti jednako sretan s dva benda koje štujem kao bogove kao što bih bio sretan s novim albumom svaka tri dana - čini mi se da je gubitak vremena skidanje te nove glazbe kad je outcome isti - jednako zadovoljstvo.

shamantrixx kaže:

Ovo je već potpuno drugi fenomen. Taj njihov "mjehurić" je identifikacijski u svojoj naravi. Oni se drže mjehurića zbog osjećaja pripadnosti tom "mjehuriću", pri čemu je sam sadržaj sekundaran ili čak tercijalan. Istost sadržaja je u funkciji kontinuiteta identifikacije... ono s čime se ja identificiram je ono što daje kontinuitet mojoj "osobnosti"... ako sam "panker" ja uvijek slušam samo "pank"... usporednim slušanjem "panka" "đeza" i "bluza" moja "osobnost" bi izgubila kontinuitet, dosljednost i prepoznatljivost... ja više ne bih pripadao "pankerima" jer oni ne slušaju "đez", a ne bih bio ni "đezer" jer oni ne slušaju "pank".

Kao što vidiš, "mjehurići" imaju neku potpuno drugu shvru i namjenu... oni su substitucija osobnosti koja na Istosti nekog od "mjehurića" gradi iluziju "individualnosti" i "posebnosti".

S punim pravom ih žališ (te "omjehurićene")!

Okej, psihosociološki element sam zanemario poradi jednostavnosti, oni su mi bili prvi primjer "omjehurićenih" ljudi koji se zakače isključivo za jedno i to im je dovoljno. Ako je potrebno, dat ću drugi primjer - glazbenog ignoranta, koji sluša ono što je na radiju, ne bavi se previše time, a zadovoljan je time što čuje i sluša samo tih par stvari koje mu se svide i to mu je dovoljno.

shamantrixx kaže:

Što te navelo na ideju da ti (ili bilo tko drugi) uopće možeš izabrati put kojeg ćeš sljediti. Kako to odlučiš da ti kvaliteta više nie bitna, te da ćeš od sada na dalje sljediti put kvanitete?

Ne ovisi li to prvenstveno o tvoim kriterijima koi su formirani iskustvom i sofisticirani promišljanjem, te jedino time mogu biti i promjenjeni u budućnosti?

Pa da... sofisticiranim promišljanjem do promjene stava. Ako ja racionalno uvidim da je totalni gubitak vremena skidat 400 bendova tjedno jer će me jednako zadovoljit kao da slušam jedno te isto cijelo vrijeme, onda ću i promijenit ponašanje i imat puno više vremena za nešto drugo, je li tako? Zato sam i postavio to, meni fundamentalno, pitanje.

Možda, ipak, nisam shvatio što si točno htio reći, odgovaram na ono što sam pročitao i shvatio. Recimo, neki put mi se čini da sam bio sretniji kad sam znao za ukupno 10 filmova, 3 od njih su mi bili najbolji ikad i to je bilo to. Stalnim fillanjem, oni kao da gube na vrijednosti/VAŽNOSTI (što je i sasvim normalno, jer čeg je nečeg više, to je bezvrijednije), moj ukus postaje "sofisticiraniji", ali što ja imam od te softificiranosti, osim da me teže zadovoljiti? Iz mog ugla to izgleda kao: da, naći ću nešto (objektivno) bolje, ali će moj subjektivni doživljaj zbog pada vrijednosti biti slabiji.

Čak mi pada na pamet hipoteza da je količina kvalitete koju osoba percipira konstanta, a što se više povećava kvantiteta, to je naravno kvaliteta svakog pojedinačnog "nečeg" niža. Otprilike kao kad HNB tiska par milijardi kuna, pa se dogodi inflacija. To bi objasnilo i potpuno otupljivanje ljudi što više stare, budući da su proživjeli više stimulusa od mlađih.

[shamantrixx]

*_spike kaže:

Vjerojatno i je... budući da sam nakon postanja topica i prvog čitanja uvidio da se nekako nisam dotakao srži, ali trenutno mi ne uspijeva drugačije i jezgrovitije prikazati pitanje, pa se osjećam pomalo glupo.

Pa tome forumi i služe... da diskusijama razvijemo svoje neartikulirane ideje.

Ne znam jesmo li se dobro razumjeli, ja više govorim o subjektivnom dojmu "kvalitetne kompozicije", nego objektivnom (usput: kako uopće možeš definirati objektivno dobru kompoziciju? meni se to čini nemogućim zadatkom, kao i "objektivno dobra stolica").

Imali smo negdje temu o tome koliko je glazbu moguće "objektivno" ocjeniti, ali u ovom slučaju to nie bitno. Svaki dojam je subjektivan. Objektivnost je koncept bez ikakvog uporišta... za ljude je SVE subjektivno!

Ono što ja želim reći je (čisto da bude jasno što želim reći) to da subjektivna vrijednost jednako kvalitetne skladbe/stolice opada što je veća navika/izloženost kvalitetnim skladbama/stolicama.

Naravno. Što duže hodaš bos oko kuće - to manje osjećaš nelagodu hodanja po hrapavoj površini. Sva osjetila koja izlažemo utjecaju okoline s vremenom otupe... isto vrijedi i za glazbu, jer i ona spada u utjecaj okoline na naš živčani sustav. Pitanje je jedino što se desi kada ta "otupjelost" osjetila dosegne točku zasićenja...!?

Ja ne bih rekao da je kvaliteta glazbe ostala nepromjenjiva. Mislim, JAKO je teško tu biti objektivan.

Oko toga bi se mogli raspravljati... ali nie bitno. Nitko ne može biti objektivan... možemo samo do neke mjere objektivizirati kriterije, ali čak i takav doživljaj (interpretacija) ostaje subjektivan.

Budući da je ono subjektivno jedino što je zapravo bitno za svijest pojedinca, u slučaju da kvaliteta opada, a kvantiteta raste, dobije se onaj obrnuto proporcionalni odnos kao u priči o stolicama i njihovoj izradi.

My point exactly!

I zašto se onda izlagati tolikoj glazbi ili tolikom broju stolica, kad je na kraju zadovoljstvo (ovo je hipoteza) na kraju krajeva - jednako! Čisto pragmatično: ispada kao gubitak vremena. Ako ću biti jednako sretan s dva benda koje štujem kao bogove kao što bih bio sretan s novim albumom svaka tri dana - čini mi se da je gubitak vremena skidanje te nove glazbe kad je outcome isti - jednako zadovoljstvo.

Ovdje je AKO ključna riječ.... naravno to je pitanje motiva. Zašto netko sluša glazbu... zbog pukog zadovoljstva, ili ima i još nekakav motiv koi bi ipak bio narušen sužavanjem glazbe na dva benda!?

Ako je potrebno, dat ću drugi primjer - glazbenog ignoranta, koji sluša ono što je na radiju, ne bavi se previše time, a zadovoljan je time što čuje i sluša samo tih par stvari koje mu se svide i to mu je dovoljno.

Očito te ne razumijem... što točno time argumentiraš?

Pa da... sofisticiranim promišljanjem do promjene stava. Ako ja racionalno uvidim da je totalni gubitak vremena skidat 400 bendova tjedno jer će me jednako zadovoljit kao da slušam jedno te isto cijelo vrijeme, onda ću i promijenit ponašanje i imat puno više vremena za nešto drugo, je li tako? Zato sam i postavio to, meni fundamentalno, pitanje.

Totalni je gubitak vremena svaki dan spremat različitu hranu. Odluči da ćeš biti jednako zadovoljan i ako jedeš svaki dan isto... recimo paštu... pa probaj tom odlukom spriječi navalu sline u usta kad netko pored tebe krene jest jagode sa šlagom

Stalnim fillanjem, oni kao da gube na vrijednosti/VAŽNOSTI (što je i sasvim normalno, jer čeg je nečeg više, to je bezvrijednije), moj ukus postaje "sofisticiraniji", ali što ja imam od te softificiranosti, osim da me teže zadovoljiti? Iz mog ugla to izgleda kao: da, naći ću nešto (objektivno) bolje, ali će moj subjektivni doživljaj zbog pada vrijednosti biti slabiji.

Ako želiš biti naprosto oduševljen u određenoj mjeri.. kao što te nekad oduševljavala neka glazba, onda imaš ozbiljan problem. Jer ako je poanta u senzaciji onda si osuđen na patnju. Svaka "repriza" neke senzacije manje je senzacionalna od prethodne... a u tom trčanju za senzacijom glazba i filmovi su zapravo tek sredstvo za postizanje senzacije.

[_nobody_]

Pitanje kvalitete i kvantitete

_nobody_

[LIQ]

*_spike kaže:

Ali svejedno mi se ne čini da imam odgovor na pitanje: kvaliteta ili kvantiteta? Kako vi odlučujete?

Ako uzrokuje ugodu, onda je svejedno.
Jer kvaliteta je samo koncentrirana kvantiteta.

[*_spike]

_nobody_ kaže:

Pitanje kvalitete i kvantitete

Nemoj ovo shvatit kao uvredu, ali meni taj post ne govori apsolutno ništa. Ne donosi nikakvu novu informaciju. Možda da ga proširiš i objasniš?

LIQ kaže:

Ako uzrokuje ugodu, onda je svejedno.
Jer kvaliteta je samo koncentrirana kvantiteta.

Nije svejedno, jer za kvantitetu treba vremena.

Pogledat 5 filmova (niska kvantiteta, visoka kvaliteta) je, što se tiče ulaganja, "pametnija" odluka od pogledat 400 filmova (visoka kvantiteta, niska kvaliteta). Naravno, govorim o subjektivnoj definiciji kvalitete. Pitanje je što uzrokuje veći omjer ugode i uloženog vremena.

Eto, mislim da sam u tom pitanju sažeo srž cijelog topica.

[voda00]

pa isto kako i junk food i kvalitetna prehrana

za kvalitetu treba vremena i mozda nije toliko ukusna, ali se na duze staze isplati

junk food nosi trenutacno veci uzitak, ali i dugorocno vise problema.



i mislim da za kvalitetu trebas vise vremena, da bi postigao/pronasao kvalitetu

kvantitetu imas na svakome uglu i kada vidis jedno, vidio si sve. No pitanje koliko se danas kvaliteta prodaje i po kojoj cijeni.

[*_spike]

voda00 kaže:

pa isto kako i junk food i kvalitetna prehrana

za kvalitetu treba vremena i mozda nije toliko ukusna, ali se na duze staze isplati

junk food nosi trenutacno veci uzitak, ali i dugorocno vise problema.



i mislim da za kvalitetu trebas vise vremena, da bi postigao/pronasao kvalitetu

kvantitetu imas na svakome uglu i kada vidis jedno, vidio si sve. No pitanje koliko se danas kvaliteta prodaje i po kojoj cijeni.

Krivo si shvatila temu.

[LIQ]

*_spike kaže:

Nije svejedno, jer za kvantitetu treba vremena.

Pogledat 5 filmova (niska kvantiteta, visoka kvaliteta) je, što se tiče ulaganja, "pametnija" odluka od pogledat 400 filmova (visoka kvantiteta, niska kvaliteta). Naravno, govorim o subjektivnoj definiciji kvalitete. Pitanje je što uzrokuje veći omjer ugode i uloženog vremena.

Eto, mislim da sam u tom pitanju sažeo srž cijelog topica.

Ako u pustinji skapavaš od žeđi, onda uopće nije bitno jel će voda koju
popiješ biti prljava kišnica ili Jana sa dubine od 5 kilometara.
Dakle bitno je da otkloni neugodu koju uzrokuje nedostatak tekućine.

A što se tiće omjera ugode i uloženog vremena:
Najmanje uloženog vremena za postizanje najveće ugode se postiže
opojnim sredstvima.
Jedino što su zabranjena.
A zašto su zabranjena.
Zato da bi se čovjekom moglo manipulirati.
Ugoda je "kolačić koji se daje psu ako učini ono što se od njega traži".
Dakle, ako omogućimo psu slobodan pristup kolačičima, možemo se slikati
sa dresurom.

[Volver]

*_spike kaže:

fundamentalno pitanje ostaje: donosi li više zadovoljstva put kvalitete ili kvantitete?

Ali svejedno mi se ne čini da imam odgovor na pitanje: kvaliteta ili kvantiteta?

Ne kaže se zalud: manje je više. Ili: pij malo pij dobro! ( vino; da ne bi bilo zabune s LIQ-om ) A čime se želi naglasiti upravo važnost kvalitete, kakvoće, a ne kvantitete, količine. Uzmimo npr. govor. Netko će govoriti puno a malo reći a netko će u sasvim malo riječi reći puno.

Međutim, kada pitaš da li više zadovoljstva donosi jedno ili drugo - to je individualno i ovisi o preferencijama svakog pojedinog čovjeka ( slobodnog birati ).

[Volver]

LIQ kaže:

Jer kvaliteta je samo koncentrirana kvantiteta.

Kako to kvaliteta može biti koncentrirana kvantiteta? Ok; razumijem da se može mjeriti, procjenjivati u kvalitativnom smislu neka kvantiteta kao manji ili veći kvalitet, u odnosu na neki vrijednosni kriterij. Ali kvantiteta uopće ne mora polučiti i kvalitet ( ovisno o čemu govorimo ) niti sama po sebi išta govoriti o kvaliteti, kakvoći toga.

[*_spike]

volver kaže:

Međutim, kada pitaš da li više zadovoljstva donosi jedno ili drugo - to je individualno i ovisi o preferencijama svakog pojedinog čovjeka ( slobodnog birati ).

Kako ti odlučuješ? Odlučuješ li uopće? (moram postavit, da ovo prvo ne bi bilo kompleksno pitanje)

[Volver]

*_spike kaže:

Kako ti odlučuješ? Odlučuješ li uopće? (moram postavit, da ovo prvo ne bi bilo kompleksno pitanje)

Pa, moja su se interesovanja vremenom, kroz život, isprofilirala. Tako da kada odlučujem, odlučujem sukladno njima, i kada je u pitanju glazba, knjige, koncerti, kino predstave... isl... a često odlučim ne propustiti ni ponešto što usput nudi svakodnevnica, poput odlične svirke uličnih svirača. E, sad... možda bi se na tom primjeru mogla pogledati i bit onoga što tebe interesira, pa npr. kada bi neka ulica bila puna uličnih svirača, da li bi nam jednako zadovoljstvo pričinjavalo slušanje onog prvog, drugog... kao i redom svih ostalih... Svakako da ne, i to je prirodno.

U trgovini kada biram parfem i probam, trgovkinja će uvijek upozoriti da je nakon trećeg, četvrtog udisanja mirisa čulo mirisa zasićeno.

[LIQ]

volver kaže:

Kako to kvaliteta može biti koncentrirana kvantiteta? Ok; razumijem da se može mjeriti, procjenjivati u kvalitativnom smislu neka kvantiteta kao manji ili veći kvalitet, u odnosu na neki vrijednosni kriterij. Ali kvantiteta uopće ne mora polučiti i kvalitet ( ovisno o čemu govorimo ) niti sama po sebi išta govoriti o kvaliteti, kakvoći toga.

Više mi nije jasno govorimo li o kvaliteti kao o razlikovanju krutog od tekućeg
ili o razlikovanju krutog i još krućeg.

Jer kruto i tekuće se kvalitativno razlikuju.
I jedno i drugo mogu biti kvalitetniji ovisno o potrebi.
A kad govorimo o krutom i još krućem, onda je kvalitetnije ono što je kruće.
Valjda

[Volver]

Ne znam što bih ti rekla.

Ali govorimo o sljedećem:

Kako da osoba odluči treba li slijediti put kvalitete ili kvantitete?

donosi li više zadovoljstva put kvalitete ili kvantitete?

Možda bih ja bio sretnija osoba da sam...

[Glam]

*_spike kaže:

Sad imamo: širokopojasni internet, mp3 format, forumi i blogovi s doslovno tisućama albuma. Nakon početnog entuzijazma i cvata, dolazi do zasićenja. Kvantiteta je ubila kvalitetu. A ono što je kvalitetno uzrokuje puno manji stimulus u usporedbi s onim kada je kvantiteta bila manja. Je li to uzročno-posljedično vezano ili ne je pitanje o kojem bih ja htio raspravljati, budući da se meni to čini očigledno.

Nebi ja rekao da je u tom slucaju kvantiteta ubila kvalitetu, ubila je dobar dio euforije jer se euforija osim kvalitete neke pjesme sastojala i od uspjeha da ju uopce cujes/nabavis s obzirom da je to u proslo vrijeme bilo tesko ili teze nego danas. Danasnja laka dostupnost mice taj dio euforije, mice znacaj, vaznost uspjesnog nabavljanja.

[kopneni]

*_spike kaže:

Nisam siguran koliko ću dobro moći uopće postavit pitanje ovog tipa jer me ne zanima samo iz filozofskog kuta, nego i psihološkog, budući da eudaimonizam (bolje rečeno, moje poimanje eudaimonizma) ne može ignorirati proces obrade informacija u svijesti, što je zadaća kojom se, među ostalim, bavi i psihologija.

Dat ću jedan primjer koji bih onda proširio na sve jer mi se čini da se često ponavlja isti uzorak - odnosa čovjeka prema kvaliteti i kvantiteti. Čini se kao da su te dva koncepta u recipročnom odnosu, kao da su obrnuto proporcionalni. Primjer koji bih dao je glazba, ali može se ekstrapolirati na bilo koju umjetnosti i naš doživljaj nje. Primjer dolazi iz osobnog iskustva i dozvoljavam da nije općenit (na što me treba upozorit, jer ja ne znam kako drugi ljudi funkcioniraju, mogu biti (najbliže riječi) siguran samo što se tiče sebe).

Pubertetske godine, srednja škola, spor internet, masovni mediji. To je otprilike kako bi se u par ključnih riječi opisala kondenzirana atmosfera. To dovodi do određene količine glazbe kojoj sam bio izložen. Ono što mi se ne sviđa mi se jednostavno ne sviđa, ali ono što mi se sviđa - mi se ekstremno sviđa. U stilu onog da vrtiš 4 glazbene postaje na satelitu čekajući samo taj jedan određen spot, kad stvar čuješ negdje vani si užasno euforičan, tako to. Filozofski gledano u kategorijama, reklo bi se da je tu postojao manjak kvantitete (u usporedbi s danas), ali ISTA ili veća količina kvalitete (ovo je nemoguće za izmjeriti, pa je samo subjektivni dojam, budući da ne postoji objektivna mjera ili meni ne pada na pamet).

Sad imamo: širokopojasni internet, mp3 format, forumi i blogovi s doslovno tisućama albuma. Nakon početnog entuzijazma i cvata, dolazi do zasićenja. Kvantiteta je ubila kvalitetu. A ono što je kvalitetno uzrokuje puno manji stimulus u usporedbi s onim kada je kvantiteta bila manja. Je li to uzročno-posljedično vezano ili ne je pitanje o kojem bih ja htio raspravljati, budući da se meni to čini očigledno.

Isto vrijedi za filmove. Dok ih nisam uopće gledao, moglo je proć i drugorazredno smeće na tv-u. Kako sam pogledao sve više dobrih filmova, tako su kriteriji narasli i potrebno je puno više da me razveseli u istoj mjeri. Tu sad dolazi pitanje koje se tiče eudaimonizma: što je (pragmatično pitanje koje u obzir uzima karakter osobe, zato je fundamentalno) bitnije? Kvaliteta ili kvantiteta?

Uvijek se nađem kako se rugam pripadnicima subkulture koji su zatvoreni u taj svoj neki mjehurić Istoga. I neki put mi se čini kako ih žalim, jer znam koliko tog propuštaju, samo da nisu u tom mjehuriću. Ali iz ove perspektive - tko sam ja da sudim? Tko kaže da oni nemaju veći gain iz toga što su "omjehurićeni"? Imaju gubitak na otvorenosti i perspektivi, još nekim apstraktnim kategorijama, ali ako su eudaimonisti, to im ne bi trebalo biti ni bitno, budući da je njihovo zadovoljstvo ona kvaliteta koja određuje je li neko ponašanje smisleno ili ne (stoga spominjaje psihologije kao bitnog faktora).

Pokušao bih svesti pitanje u generalni oblik. Kako da osoba odluči treba li slijediti put kvalitete ili kvantitete? Zamislimo trokut ABC.



Ako je A početna točka, dužina c je put do točke B. Dužina b je put do točke C. Za potpuno racionalni odabir, osoba bi trebala proć put c (recimo: put gdje se odabrala kvaliteta) i put b (put gdje se odabrala kvaniteta), usporedit ta dva stanja, vidjet koje je bolje, vratit se u A i odabrat to stanje koje je bolje. Budući da je to nemoguće, moramo se osloniti na predviđanje ili životnu filozofiju.

I naravno: ovo je pojednostavljeno pitanje dano u ekstremnim slučajevima: samo kvaliteta i samo kvantiteta, postoje razni omjeri obje veličine i zapravo je riječ o n-terokutu, ali fundamentalno pitanje ostaje: donosi li više zadovoljstva put kvalitete ili kvantitete? Možda bih ja bio sretnija osoba (glazbeno gledano) da sam ostao u srednjoškolskom mjehuriću čega već sam slušao tad, ignorirajuć sve ostalo. Možda ne bih, možda bih propustio tako puno. Ali činjenica je da što je koncept kvantitete izražajniji, kvaliteta gubi na značaju. Često mislim da to ima veze s relativističkim ponašanjem ljudske psihe, umjesto apsolutnim. Ako uzmemo primjer nekog sirotana i kad ga upoznamo mu damo 50€, bit će užasno veseo. Ako dođemo drugi dan i ponovimo, bit će veseo, ali manje. Nakon 30 dana će isto bit veseo, ali vjerojatno sad drastično manje. Nakon 1000 će vjerojatno već OČEKIVATI tih 50€ dnevno i mogao bi se naljutiti ako ih ne dobije. Ista stvar s glazbom? Umjetnostima? Generalno za BILO KOJI POJAM?

Možda miješam kruške i jabuke, ali meni se čini smisleno. Ali svejedno mi se ne čini da imam odgovor na pitanje: kvaliteta ili kvantiteta? Kako vi odlučujete?

Budući si se poslužio primjerom glazbe i kako sam ja shvatio postavio pitanje kako kvantiteta utjeće na kvalitetu i dali vrijedi ona "manje je više" barem kad je umjetnost u pitanju, a tu opet moramo razlikovati istinsku glazbu od zanata, mogu reći da je poplavom dostupnosti i razvojem tehnologije mnogo više ljudi dobilo priliku da se izrazi na način koji sam odaberu. Prije, da bi uspjeo plasirati neku svoju ideju, morao si puno ulagati u sebe, oprema,škola, mediji su bili nedostupniji i postojao je stanoviti filter koji nažalost nije uvijek funkcionirao na način da odabire ono najkvalitetnije, ali ipak filtera je bilo. Samim tim zalaganjem isprofilirao se i jedan karakter koji je stremio kvaliteti i kao takav bio prepoznat. Primjer u jazzu (Django Reinhardt, Charlie Parker i dr). U pravu si kad tvrdiš da je euforičnost tog vremena bila puno veća nego danas u doba devalvacije glazbe, samim time što je bilo nedostupnije i zahtjevalo je određeni trud i zalaganje da bi se do kvalitetnih sadržaja došlo, pa utoliko je subjektivni doživljaj bio jači. Danas je jednako teško doći do kvalitete ali iz drugih razloga. Poslužit ću se onom starom, "od drveća ne vidiš šumu"!
Što se mene tiče uvijek dajem prednost kvaliteti bez obzira na cijenu i količina kvalitete ne smanjuje njenu istinsku vrijednost.

[LIQ]

kopneni kaže:

Budući si se poslužio primjerom glazbe

Evo i ja ću na primjeru glazbe:
Ako glazba ne uzrokuje ugodu onom koji je sluša onda mu ne možemo govoriti
o kvaliteti te glazbe.
Odnosno o kvaliteti đeza mogu samo međusobno raspravljati oni kojima đez
uzrokuje ugodu.
Ili: slatkovodnu ribu je besmisleno uvjeravati u kvalitetu morske vode.

[*_spike]

Glam kaže:

Nebi ja rekao da je u tom slucaju kvantiteta ubila kvalitetu, ubila je dobar dio euforije jer se euforija osim kvalitete neke pjesme sastojala i od uspjeha da ju uopce cujes/nabavis s obzirom da je to u proslo vrijeme bilo tesko ili teze nego danas. Danasnja laka dostupnost mice taj dio euforije, mice znacaj, vaznost uspjesnog nabavljanja.

Imaš pravo. Možda je pitanje zapravo trebalo definirati općenitije: u kontekstu kvalitete i kvantitete+dostupnosti.

Ja sam kvantitetu izjednačio s dostupnošću (čeg ima puno, to bi trebalo biti dostupno, ali nije semantički ekvivalent) i mislim da je to greška u početnom postu, ovim putem bih preformulirao tako da bude proširenije: ne tiče se samo kvantitete, nego i dostupnosti.