Bili smo vojnici...

[Akcija2]

Nisam bila vojnik ali imam jednu osobnu sliku iz rata i rado bih je podijelila s vama.

Bio je rat kod nas. Zaratilo se i oko Sarajeva. U to doba, otprilike, našla sam se na Siciliji u jednom predivnom elitnom turističkom centru smještenom na vrh sicilijanske obale.

Gledala sam seosku folklornu povorku i sjela na zidić pred crkvom.
Gužva. Turisti sa svih krajeva svijeta, svih boja i rasa.

Odjednom mi se učinilo da sam čula poznati jezik. Slušam malo bolje i čujem. Da. Dva muškarca koja sjede kraj mene govore naški. Jedan je drugoga nudio cigaretom sa onim snažnim sarajevskim naglaskom.

Okrenem se i pitam ih u smijehu, nevjericom, otkud su. Kažu iz Sarajeva. Eto, prvi su dan u Italiji. Iskrcali ih na Siciliji. Sarajevska filharmonija!!!

Vojnici, koje je neki talijanski manager skupio, izvukao iz Sarajeva da sviraju po Italiji u kampanji zvanoj " Spasimo djecu Ruande"
Ne znam jel mi to smiješno ili tragično. Smijem se.
Smiju se i oni ali nekako tužno.

Kažu, ne vjerujemo svojim očima. Sve nam čudno. U hotelu su nas ponudili svježim voćem. Jagodama. Pušimo talijanske cigarete. trebalo bi nam biti dobro, a mi se osjećamo tako izgubljeno.Nemamo putovnice. papire drži ta ekipa koja nas je angažirala. Ne znamo ni sami dokad i kuda ćemo sve ići, ni otkud mi ovdje.

Ponudila sam da izađemo naveče u vrt jednog od restorana. Kažu, prihvatili bi rado ali nemaju novaca,dali su im malo džeparca , za cigarete i to je sve, nemaju ništa, a kod nas nije normalno da ženska plaća
Kažem, ovog puta platiti ću ja Vi, drugi puta.

Sjedili smo tu večer pod sicilijanskim nebom, toplim ljetnim, u vrtu restorana gdje je svirala lagana muzika.

Pričali su mi o ratu. Intimne priče, a ja sam kroz njihove riječi osjećala kako im se topi neki led u očima.

Sjedili smo tako i promatrali prolaznike. I oni su mi, to večer, usred turističke vreve ljudi koji su bezbrižni šetali jednim od najelitnijih turističkih gradića Sicilije nesvjesni da se među njima nalaze ljudi koji još mirišu na rat i glad i strahote, pokazivali prstom u članove njihove Filharmonije.Kažu ovaj svira klavir. Ona violinu. On..... Sarajevska filharmonija.

Muzičari, ratnici, ljudi iz opkoljenog grada, koji su tu večer, prvu večer nakon što su ih izvukli iz okruženja, šetali pod toplim talijanskim ljetnjim nebom, ni sami ne vjerujući i ne snalazeći se, zbunjeni i nepovjerljivi, mirišući na rat.

Muzičari su mi pripovijedali o ratu, slušajući laganu glazbu u tom restoranu spominjali naslove glazbe koju smo slušali.
Pričali smo da kasno u noć.

Ne znam više što sve nismo filozofirali. I o ratu, i zašto se ljudi ubijaju, i kako je to utjecalo na njih, kako su izgubljeni, kako ne znaju ni tko su ni gdje su i zašto im je sad svaka trešnja važna, i sladoled od čokolade, i zašto je toliko važno biti slobodan i smiren i sjediti vani pod ljetnjim nebom bez straha od granate i kako ovi ljudi što sjede tu oko nas pojma nemaju o svemu tome...i kako mirišu ljudi koji još imaju ostatke mirisa rata u kosi, kostima, odjeći ..

Jedva smo se oprostili tu večer.Ja sam drugo jutro putovala.
Nikad se više nismo sreli
Samo sam jednom, ubrzo, doma dobila razglednicu, od njih dvoje, još iz Italije. Pisali su da im je to večer bilo jedno od večeri koje će zauvijek pamtiti.

I ja

[crtica]

Za sve koji ne shvaćaju (ili ne žele shvatiti), ovo nije tema za rasprave o sadržajima postova na njoj napisanih, za sumnju u iznešena iskustva, za priče iz 4. ruke o prognanicima, već je ovo tema u kojoj glavnu riječ imaju hrvatski branitelji iz Domovinskog rata...Odnosno, Simbinim riječima:

Radi se o braniteljima. Budući da se o njima raspravlja samo i jedino na Politici, da se njima manipulira u dnevno političke svrhe, na sve moguće načine, ova tema trebala bi biti mjesto gdje će pisati pretežno branitelji, članovi njihovih obitelji, prijatelji, poznanici. Priče o braniteljima, njihovim iskustvima, životnim pričama i sudbinama.

Tako da se barem na taj način forumaši upoznaju sa pravim činjenicama, životnim istinama i sudbinama tih ljudi. Vitezova.
Da svi oni, koji su rat doživjeli i proživjeli putem medija, iz bilo kojeg razloga, doznaju ne samo političke formulacije i demagoške teze, već i one sitnice, onu finu prašinu, u kojoj su ostala zapisana svjedočanstva svakodnevnih i lijepih i ružnih stvari, koje su tim ljudima u ratnim i poratnim godinama bile i jesu svakodnevica.

Čak i kao čisto političko pitanje, branitelji su jedna od najosjetljivijih tema hrvatske stvarnosti i današnjice.

Za raspravu, ako imate što reći, uzmite "sporni" post, te otvorite novu temu.

[Jirzy]

Gotovina kriv za pogibiju 185 branitelja

Predsjednik je odbjeglog generala optužio da je, zajedno s pokojnim generalom Bobetkom, odgovoran za pogibiju 185 hrvatskih branitelja u 'akciji Maslenica'.
Hrvatski predsjednik, naime, tvrdi da je ta akcija "bila nepripremljena", te da "nas nije pomaknula ni za milimetar, a izvedena je u izborne svrhe".

Jedan sam od 98 budala koji su tog jutra napali utvrde sa sjeverne (Velebitske) strane mosta. Pročitati ovakvu izjavu predsjednika države za koju sam se tog jutra borio boli. Jako.

"nas nije pomaknula ni za milimetar“
Akcija je uspostavila ponovno vezu juga Hrvatske sa ostatkom svijeta. Sjetimo se da je do tada promet tekao trajektom preko Paga. Srbi su odbačeni daleko od mosta i prometnica.
"a izvedena je u izborne svrhe“
O kojim izborima pričamo? Akcija nije trajala 3 dana, prava tarapana je nastala u mjesecima koji su slijedili, kad su se srbi zbrojili i uzvratili. S obje strane bojišnice izmjenile su se najelitnije postrojbe. U tom periodu je bilo najviše poginulih, u samom napadu mislim da je izginulo negdje oko 20 ljudi.

Zna li naš predsjednik za Slavonce u Kašiću? Zna li da je istog dana kada je Hrvatska plakala nad prometnom nesrećom Tomislava Ivčića u Zemuniku poginulo preko 20 mladih ljudi?
Povraća mi se.

[ZgSash]

bio sam pripadnik samostalnog izvidackog voda
nas 15 bilo je blize jedni drugome nego braca
direktno su nam zivoti ovisili jedan o drugome
polozaj nam je uglavnom bio kao necija predstraza i odtuda bi isli u dubinu i iza linija neprijatelja , snimali pozicije i sakupljali informacije
tu i tamo , ako je bilo prilike , ocistili bi kakav punkt , tek toliko da unesemo cedama malo straha u kosti, no primarno je bilo vratiti se s ciljevima za koej bi se onda pobrinula nasa artiljerija Ž(jos dan danas mi dode smijeh kad se sjetim na kaj je ta artiljerija licila i kako je bila skrpana i jadnicka, ali decki su ulozili srce i uspijevali postizati stvarno zavidne rezultate)

bilo je tu prica i dogadaja , ali sad mi najvise dolazi u sjecanje 1992 godina , kad sam u zagrebu zalegao na zvuk grickog topa i kako su se ljudi oko mene smijali i radili viceve na racun bedaka
sjecam se i kako su u tramvaju gledali na prljavog i zmazanog vojnika, kao na psa koji im kvari cistocu i ljepotu njihovih mirnih i bezbriznih zivota
1992. !!!
tolika je duzina ljudskog pamcenja
kakve sad ima svrhe pricati nesto? ionako , nitko tko nije okusio zadah rata , ne moze to shvatiti, cak ni oni koji bi to iskreno zeljeli
i bolje je tako

[Štrok]

Ne znam čiji je ovo stih:

"Pobijediti,
pobijediti,
i razići se u tišini..."

iako tu i tamo spomenem rat, nastojim se držati ovog. Sad ga više i ne sanjam, pa je valjda u redu.

[ZgSash]

prestati sanjati je velika pobjeda
u mom iskustvu , potrebno je puno posla i puno sporta da se izvojejuje
i opet nikad nisi siguran
druga velika pobjeda je kad prestanes reagirati

[Simba-OS]

ADEX kaže:
Neznam bas da li mi nedostaje bas taj komadic zivota? Eto proslo je vremena, mnogo toga se i sleglo neke ruzne stvari ne iskacu vise tako cesto meni pred oci.

Prijatelju, nisi me razumio, čini mi se.
Kad sam napisao da ne dostaje komadić života, mislio sam na kontinuitet normalnog, civilnog života. Otišao si i ostavio normalan život (jer život vojnika u ratu nije normalan život) i sve ono što je tvoj život činilo životom. Kad si se vratio - sve se promijenilo. Vrijeme je učinilo svoje.
Meni to sliči na situaciju u kojoj netko zapadne u komu, pa se probudi nakon nekoliko godina. I što duže traje - praznina je veća.

Ova tvoja priča, tvoj stil pisanja, odiše ravnodušnošću, ali između redova iščitava se gorčina i razočaranje.
Anyway, drago mi je da si ju napisao.

[Nikola Duspara]

Vec dugo radim portrete i kad mi je umrla mama, izgravirao sam njen portret na nadgrobnom spomeniku - moj prvi rad te vrste.
Za vrijeme i poslije rata, nazalost, vise se i ne sjecam koliko sam takvih portreta napravio, ali...
Cesto mi u sjecanje dodju ti likovi koje sam morao "ovjekovjeciti" i clanovi njihovih obitelji.
Svaki spomenik zasluzuje jedan roman:
- Djeluje nestvarno da vam devetnaestogodisnja udovica sa sinom sjedi iza ledja i komentira slicnost portreta s njenim Muzem koji ih je do juce grlio,
- Jedna je dvadesetpetogodisnja udovica donijela fotografije (vrlo kvalitetne), ali kaze: "Ovo jesu Njegove fotografije, ali to nije On. Gledaj kako je mrk, a On se stalno smijao - Hocu ga nasmijanog!"
Trazili smo u casopisima nasmijane muskarce da bi pronasli zube koji najvise slice zubima njenog Muza. Najednom je povikala: "Evo ovakvi, samo ovaj zub ide malo preko ovog!",
- itd...itd.

- Najcesce mi se u sjecanje vraca jedan Otac - na Njegov zahtjev portret Njegovog Sina je bio cijela figura (bio je zadovoljan pogodjenom slicnoscu), ali je rekao da bi se rado posavjetovao sa zenom da li da odjeca bude svjetlija.
Dogovor je: Ako Zena ne bude imala primjedbi, On ce javiti covjeku koji pise slova da upise podatke Pokojnika.

Kako mi se nije javljao, dosao sam da pogledam spomenik i "skamenio se":
Tog dana moj sin je navrsio dvadeset godina!

NA SPOMENIKU JE PISALO DA TOG DANA NAS BRANITELJ "SLAVI" DVADESETI (20.) RODJENDAN ! ! !

Pokusao sam se staviti u situaciju tog hrabrog Oca, koji je izgubio jos jednog sina - prepoznat je na snimci medju logorasima iz "Manjace" i vise mu nije bilo traga. Znam da nisam uspio ni zamisliti kako se On osjeca, ali ono sto sam mogao i pretpostaviti, uzasno je.

Jos uzasnije je da jos ima "ljudi", koji se ni ne pokusavaju staviti u neciju drugaciju situaciju ! ! !

Pozdrav
Nikola Duspara

[klapac]

Svaka čast, Simba, što si otvorija ovu temu.
Na neki način si me oraspoložija i ti i face što su se do sada upisale. Tek maloprije sam ovaj topic pronaša. Prije toga sam čita onaj topic sa Mesićem. Poludija sam...
I onda naiđem na ovako nešto. Stvarno me smirilo. Fala.

[ADEX]

Simba-OS kaže:
Prijatelju, nisi me razumio, čini mi se.
Kad sam napisao da ne dostaje komadić života, mislio sam na kontinuitet normalnog, civilnog života. Otišao si i ostavio normalan život (jer život vojnika u ratu nije normalan život) i sve ono što je tvoj život činilo životom. Kad si se vratio - sve se promijenilo. Vrijeme je učinilo svoje.
Meni to sliči na situaciju u kojoj netko zapadne u komu, pa se probudi nakon nekoliko godina. I što duže traje - praznina je veća.

Ova tvoja priča, tvoj stil pisanja, odiše ravnodušnošću, ali između redova iščitava se gorčina i razočaranje.
Anyway, drago mi je da si ju napisao.

Cuj, jeste tako. Samo meni a i nekima je lakse ako se postavis ovako: Vrijeme u ratu provedeno, je proslo ovako ili onako. Sve bi se promjenilo ovako ili onako. Drustvo bi se pozenilo, poudavalo, neko bi uspio u zivotu neko ne bi.

Nesto kao poslije zavrsenih srednjih skola i fakulteta. Ono drustvo iz tih dana se razslojilo i odjedanput su nastala nekakva raslojavanja u drustvu, neko je doktor, neko kamiondzija, neka je postala domacica sa dvoje djece. A opet svi su bili u tim ratnim godinima i svi su prosli kroz to na neki svoj nacin. Nekome je jedna granata koja je pala u njegovu ulicu nesto najstrasnije sto mu se desilo u ratu a neko njegov boravak u logoru. I jebiga, onda obicno nastaje ono " ko je vise propatio" ima prava da trazi od drustva vise paznje.

Neznam da li sam se dovoljno jasno izjasnio ali nadam se da shvatas sta hocu reci. Ali ne bih ni da ova tema pocne davati sliku branitelja kao onog tipa iz "Crvena Zemlja".
Nemam bas dovoljno vremena pisati danas.

[ADEX]

crtica kaže:
Za sve koji ne shvaćaju (ili ne žele shvatiti), ovo nije tema za rasprave o sadržajima postova na njoj napisanih, za sumnju u iznešena iskustva, za priče iz 4. ruke o prognanicima, već je ovo tema u kojoj glavnu riječ imaju hrvatski branitelji iz Domovinskog rata...Odnosno, Simbinim riječima:



Za raspravu, ako imate što reći, uzmite "sporni" post, te otvorite novu temu.

Eh, onda si mogla i obrisati onu glupost na engleskom kada si vec obrisala moj osvrt na onaj huskacki tekst.
Meni je malo tesko povjerovati da je neko dobio PAMov metak (12.7mm) u stomak i da se to nije odrazilo na njegovo zdravlje u daljem zivotu. Ali eto zivot pise cudne stvari.

[ADEX]

zg_sash kaže:

bilo je tu prica i dogadaja , ali sad mi najvise dolazi u sjecanje 1992 godina , kad sam u zagrebu zalegao na zvuk grickog topa i kako su se ljudi oko mene smijali i radili viceve na racun bedaka
sjecam se i kako su u tramvaju gledali na prljavog i zmazanog vojnika, kao na psa koji im kvari cistocu i ljepotu njihovih mirnih i bezbriznih zivota
1992. !!!

Razumijem te u podpunosti. Ja sam se u Zagrebu bacio na cestu 1993 kada sam sa prijateljima prolazio izpod nekog nadvoznjaka za Zeljznicu i u trenutku kada je prosao voz iznad nas ja se bacio na trotoar, svi na ulici su gledali u mene kao u neznam koga. Jedno vrijeme sam se trzao i na zalupljivanje vrata od automobila na ulici ili nisam mogao da podnesem one zvuke vatrometa u Splitu za vrijeme Splitskog Festivala. Jebes ga, nemozes reflekse iskljucivati i ukljucivati kao prekidac.

[danaye]

Ja sam zalegao u jednom pothodniku na bačenu petardu ,instiktivno izvukao berettu i zamalo pucao na klinca.
Sad izgleda smiješno, tad nije bilo.

[Jirzy]

ADEX kaže:

Meni je malo tesko povjerovati da je neko dobio PAMov metak (12.7mm) u stomak i da se to nije odrazilo na njegovo zdravlje u daljem zivotu. Ali eto zivot pise cudne stvari.

Nemam potrebe izmišljati, pogotovo ne na ovakvom topicu.
"Ivan" je još uvijek živ. Popijemo pivu s njim bez problema.

[Simba-OS]

ADEX kaže:
Cuj, jeste tako. Samo meni a i nekima je lakse ako se postavis ovako: Vrijeme u ratu provedeno, je proslo ovako ili onako. Sve bi se promjenilo ovako ili onako. Drustvo bi se pozenilo, poudavalo, neko bi uspio u zivotu neko ne bi.

Nesto kao poslije zavrsenih srednjih skola i fakulteta. Ono drustvo iz tih dana se razslojilo i odjedanput su nastala nekakva raslojavanja u drustvu, neko je doktor, neko kamiondzija, neka je postala domacica sa dvoje djece. A opet svi su bili u tim ratnim godinima i svi su prosli kroz to na neki svoj nacin. Nekome je jedna granata koja je pala u njegovu ulicu nesto najstrasnije sto mu se desilo u ratu a neko njegov boravak u logoru. I jebiga, onda obicno nastaje ono " ko je vise propatio" ima prava da trazi od drustva vise paznje.

Neznam da li sam se dovoljno jasno izjasnio ali nadam se da shvatas sta hocu reci. Ali ne bih ni da ova tema pocne davati sliku branitelja kao onog tipa iz "Crvena Zemlja".
Nemam bas dovoljno vremena pisati danas.

Da, razumijem što želiš reći. Znam da bi se stvari dogodile ovako ili onako. Stvar je u tome što ja nisam bio dio tih događanja. Tu se prekida onaj kontinuitet o kojem sam govorio. Naravno, ne doživljava svatko na isti način i poštujem to. Blago onima koji su sve to prošli s manje stresa. Ne znam kako da to objasnim. Fali mi onaj prijelaz iz teenagera u odraslu osobu. U noramalnim uvjetima bih se zaposlio, veza sa curom bi postala ozbiljnija, oženio se možda, izlasci s prijateljima rjeđi. Ali sve bi to išlo postupno. Ovako imam jedan rez, nagli prekid mladosti. Nakon nekoliko godina i povratka ja sam zapravo drugi čovjek, druga osoba. A ponekad mi fali onaj stari Simba.
Ima jedna pjesma meni jako draga, koja, ako ju tako shvatiš, opisuje na neki način ono o čemu pokušavam govoriti:

There's talk on the street; it sounds so familiar
Great expectations, everybody's watching you
People you meet, they all seem to know you
Even your old friends treat you like you're something new

Johnny come lately, the new kid in town
Everybody loves you, so don't let them down

You look in her eyes; the music begins to play
Hopeless romantics, here we go again
But after awhile, you're lookin' the other way
It's those restless hearts that never mend

Johnny come lately, the new kid in town
Will she still love you when you're not around?
There's so many things you should have told her,
but night after night you're willing to hold her,
Just hold her, tears on your shoulder

There's talk on the street, it's there to
Remind you, that it doesn't really matter
which side you're on.
You're walking away and they're talking behind you
They will never forget you 'til somebody new comes along
Where you been lately? There's a new kid in town
Everybody loves him, don't they?
Now he's holding her, and you're still around...

Eh Simba, where you been lately? There are new kids in town...

[Simba-OS]

Ajde malo i o lijepim stranama ratnih strahota. 1993. bio sam u Zadru, držali smo položaje u Kašiću. Stacionirani smo bili u Zadru u jednom hotelu. Onih nekoliko dana odmora između smjena u Kašiću, provodili smo u lokalnom kafiću u sklopu hotelskog kompleksa. Tamo sam upoznao neke drage ljude.
Danas mi je zazvonio mobitel. Nepoznat broj. Javim se. Jel to taj i taj i poznajem li tu i tu osobu iz Zadra. Da, rekoh, kako ne. - Pa to sam ja. Eheeejjj. Ta je osoba na proputovanju kroz Osijek i sjetila me se. Iskopala broj i nazvala da se javi i da se vidimo.

Da, pored svega što sam prošao, ostalo je i lijepih uspomena i dragih ljudi koje sam upoznao širom Hrvatske. Ma, kad te se netko ovako sjeti, nakon toliko godina, onda znaš da ništa nije bilo uzalud. I da je vrijedilo svaku kap krvi i znoja.

Ovim povodom, pozdrav svim Zadranima. Bili su nas lijepo primili.

[Jirzy]

Hvala Simba.
I ja sam upoznao nekoliko tvojih sugrađana koji su bili tamo. Konkretno, zapovjednika TRD-a, više se ne sjećam imena - jebi ga.
Edit: dosta tvojih sugrađana je bilo i u mojoj postojbi. Jedan je i poginuo 1995. Njegovi roditelji svake godine dođu u Zadar na godišnjicu postrojbe, a netko iz postrojbe ode u Osijek na godišnjicu pogibije.

[doondo]

Evo nečeg što se mene dojmilo :
Godina 1993/94 - Zadar
Bio sam tada na odsluženju vojnog roka u sklopu 113.MTBR Šibenik,ali bojna u Zadru (vojarna se zvala Novi Logor u Višnjiku).Imali smo runde 15 dana terena na skradinskom zaleđu - 15 dana "odmora" u vojarni u Zadru - 5 dana doma i tako ukrug.
Uvijek kad smo bili onih 15 dana "odmora" u Zadru to je grmilo i sijevalo sa svih strana,granate su padale po stražarrskim kućicama,po pisti za dizanje zastave,po dvorištu,a što je najgore, najviše su padale po samom gradu,rivi,civilima.
I tako jednu noć zatuli sirena i počne gruvati ko blesavo - proveli smo cijelu noć u podrumu i razmišljali kaj je ostalo od grada...
Ujutro,sunce se pojavi,ja u grad, a ono,grad pun ko šipak - terace pune ljudi na kavama,mjuza svira iz svih kafića,ljudi šetaju Kalelargom ko da je špica turističke sezone...
I zbog toga mi je Zadar u srcu,
Zadrani,svaka vam čast

[Simba-OS]

doondo kaže:
...ko da je špica turističke sezone...

Profesionalna deformacija turističkih djelatnika.

Da, Dojmljivo je koliki su prkos pokazivali gradovi koji su bili najžešće tučeni. U Osijeku je bila ista stvar.

A i Zadar je svakodnevno dobivao porcije granata. Jednu sam večer bio u centru, malo prošetati i vidjeti grad. Dojmio me se stari grad, prekrasan je. I kad sam već htio krenuti natrag, počeo topnički napad. Kako sam stigao do hotela bez ogrebotine ni danas mi nije jasno. A mrak pao, a ja ne poznajem grad, nemam pojma kud idem i kud koja ulica vodi. Ko za vraga, nisam krenuo onom cestom uz obalu, već ne znam ni ja kojim putem. Hodaš, a živci napeti do krajnjih granica. Osluškuješ zvižduke granata, a znaš da se ona koja ide na tebe ne čuje. Svaka koju čuješ pasti će negdje dalje. A ako te koja strefi, nećeš ni znati. Bem ti, kad si u rovu nije tako strašno.
Uglavnom, stigao ja napokon do hotela, a tamo mir. U taj dio nisu padale. Nakon nekih pola sata me tek udario onaj pravi šok. Dečki su imali nekakvo vino, koje su kupili tamo, nekih 10-tak litara. Tu sam se večer napio ko zemlja.

[ADEX]

Jirzy kaže:
Nemam potrebe izmišljati, pogotovo ne na ovakvom topicu.
"Ivan" je još uvijek živ. Popijemo pivu s njim bez problema.

Nisam ni rekao da nije istina, boguhvala da je tako.

Rekao sam....uostalom pogledaj sta pise.