krivci za prvi svjetski rat?

Iako su poslije rata nijemci morali priznati da su isključivi krivci za WWI, taj je rat započeo iz više razloga, među kojima i time što su nijemci željeli kolonije po svijetu, a britanci i francuzi ih se nisu htijeli odreći, te rusko podupiranje srbije na balkanu da ju se pretvori u regionalnu silu i austrijsko protivljenje tome, itd. itd. itd.


Naravno, ovdje je pitanje za uzrok rata, a ne za povod rata (atentat u sarajevu)...

[Rick23]

Na to pitanje se vjerojatno nikad nece naci tocan odgovor. Vjerojatno su srijedne sile veci krivci - ali koliko ? 60-40 ? U ostalom nemozemo ocjeniti sa danasnjim kriterijama - tada je expanzivnost bilo nesto sasvim normalno za razvijenu drzavu. Dakle, mozemo li Njemce kriviti za cin, da su pokusali udarcem na sve strane smanjiti moc njihovih rivala, svjetsku silu Veliku Britaniju, vijecnog rivala Francusku, te teritorijalnu Superdrzavu Rusiju ? Njemci su mislili, da ce u okviru tih sila jednog dana nestati sa politicke scene, a Generali su govorili 'Kaiseru', da se bi sad rat jos mogao dobiti, za pet godina vise ne. Pokraj visoke njemacke kulture, tehnike i znanstvenosti (svaka treca nobelova nagrada pocetkom stoljeca do prvog svijetskog je isla Njemcima) Njemci su mislili, da tako visoko razvijen narod, jos ktome najbrojniji u Europi nakon Rusa, jednostavno mora biti i politicka supersila. I dali im mozemo zamjeriti ? Tada se je tako mislilo - pitanje je dali to nisu mogli dostupiti drugim nacinima nego militarnim - vjerojatno da, kako se pokazalo nakon 45e.

[Ante]

Engleska!

Xerex kaže:
... taj je rat započeo iz više razloga...

riki1512 kaže:
Na to pitanje se vjerojatno nikad nece naci tocan odgovor. Vjerojatno su srijedne sile veci krivci - ali koliko ? 60-40 ? ...

Ante kaže:
Engleska!

[Magor]

Krivci su u redoslijedu:

1. Njemačka
2. Engleska, Francuska, SAD
3. Srbija, Rusija
4. Austrija, Mađarska
5. Češka
6. Hrvatska, Rumunjska
7. Turska (samo indirektno)

Magor kaže:
Krivci su u redoslijedu:

1. Njemačka
2. Engleska, Francuska, SAD
3. Srbija, Rusija
4. Austrija, Mađarska
5. Češka
6. Hrvatska, Rumunjska
7. Turska (samo indirektno)

Nisu li 4. , 5. i 6. svi zajedno bili u Austro-Ugarskoj?

[Magor]

Xerex kaže:
Nisu li 4. , 5. i 6. svi zajedno bili u Austro-Ugarskoj?

Da, ali su Austrija, Mađarska i Češka veći krivci, nego npr. Hrvatska.

[gotuslip]

od 23/7 1914, kojim je izazvan Svjetski Rat. Austro-Ugarska je iskoristila sarajevski atentat, da napadne na Srbiju. Zato je ona uputila Srbiji demarš ili notu s utvrđenim rokom, stvarno ultimatum, u kome joj je stavila takve zahtjeve, koje suverena država nije mogla prihvatiti. U pismu od 20/7, kojim je austro-ugarski ministar spoljašnjih poslova, grof Berehtold, sproveo U. svom poslaniku u Beogradu barunu Gieslu, isticao je Berchtold, da traži od Srbije, da bezuslovno prihvati sve postavljene uslove u određenom roku od 48 sati bez ikakvih pregovora. Ako bi srpski ministar predsjednik pri predaji note pitao, kakve korake misli carsko i kraljevska vlada preduzeti poslije prekida diplomatskih odnosa, trebao, je Giesl odgovoriti, da o tom nije primio obavještenja. Po svojoj inicijativi mogao je odgovoriti, da će Aastro-ugarskoj, poslije dviju skupih vojnih mjera, u eventualnom ponovnom slučaju srpska vlada odgovarati i za učinjene troškove. U diskusiju se nije trebao upuštati nego izjaviti N. Pašiću, da traži prihvatanje pur et simple. Ako srpska vlada ne bi, u određenom roku prihvatila sve zahtjeve U., trebao je Gieal s osobljem otići iz Beograda, i time prekinuti diplomatske odnose.
Već 13/7, na dan Hartwigovog pogreba, otpremio je Giesl, po naredbi iz Beča svu tajnu arhivu u Zemun. Giesl je odbio njemačkom poslaniku von Grinzingeru i talijanskom barunu Scratiju, da im saopći sadržaj note prije predaje, ističući, u zabludi, da su saveznički Berlin i Rim sigurno već obaviješteni. Na sam dan, određen za predaju note, dobio je Giesl nalog iz Beča, da ne izvrši predaju, kako mu je spočetka bilo naređeno, između 4 i 5 sati po podne nego u 6 sati. Time je Berchtold htio postići, da vijest o U. ne stigne u Petrograd prije odlaska Poincarea, koji je tu bio u pohodima. Gieslu je naređeno, ako ne bude u Beogradu N. Pašić, za koga se čulo, da se nalazi u izbornoj agitaciji u istočnoj Srbiji, neka preda notu njegovom zastupniku, L. Paču. To je Giesl i učinio 23/10 jula 1914 u 6 sati po podne.

U U. se najprije kaže, da je srpski poslanik u Beču dao 31/3 1909 deklaraciju o aneksiji Bosne i Hercegovine i ova se doslovno navodi. Dalje se ističe, da su posljednje godine, a osobito žalosni događaji od 28/7, otkrili, da u Srbiji postoji subversivan pokret s ciljem, da otrgne od austrougarske monarhije neke dijelove njezina teritorija. Taj se pokret manifestirao terorističkim aktima i atentatima izvan kraljevine. Vlada Srbije nije zadovoljila obavezama, primljenim u deklaraciji od 31/3 1909, i nije ništa poduzela, da uguši taj pokret. Ona je trpjela zločinačku aktivnost raznih društava protiv monarhije, razuzdani govor štampe, slavljenje atentatora, učestvovanje oficira i činovnika u prevratnim agitacijama, nezdravu propagandu u javnoj nastavi, najzad trpjela je sve manifestacije, koje su mogle navesti srpski narod na mržnju protiv monarhije i na preziranje njezinih ustanova.
Iz izjava atentatora izlazi, da je atentat zasnovan u Beogradu, da su im oružje i municiju dali oficiri i činovnici, članovi Narodne Odbrane, i da su im prelazak u Bosnu izvele starješine srpske pogranične službe.
Da bi učinila kraj tom stalnom ugrožavanju mira monarhije, carska je i kraljevska vlada tražila, da srpska vlada službeno izjavi, da osuđuje svaku propagandu protiv austro-ugarske monarhije. Da bi dala svečan karakter toj obavezi, srpska vlada je trebala objaviti na prvoj strani Službenih Novina od 26/13 jula izjavu, koja je navedena doslovno u U., a u njoj bi srpska vlada osudila propagandu protiv Austro-ugarske, požalila bi, što su srpski oficiri i činovnici učestvovali u njoj i obavijestila bi oficire, činovnike i sve stanovništvo kraljevine, da će u buduće postupati s krajnjom strogošću protiv ličnosti, koje bi se kompromitirale sličnim agitacijama. Ta izjava trebala je u isto vrijeme da se saopći srpskoj vojsci dnevnom zapoviješću kraljevom, i da se štampa u službenom Vojnom Listu.

Osim toga trebala se srpska vlada obavezati:
1. Da će zabraniti svaku publikaciju, koja potiče na mržnju i prezir monarhije i svojom općom tendencijom ide protiv njezina teritorijalnog integriteta.
2. Da će odmah raspustiti društvo Narodnu Odbranu, da će na isti način postupati protiv drugih društava u Srbiji, koja vrše propagandu protiv austro-ugarske monarhije, i da će preduzeti mjere, da ta raspuštena društva ne nastave svoj rad pod drugim imenom i u drugom obliku.
3. Da će bez odlaganja izbaciti iz javne nastave u Srbiji i nastavnike i nastavna sredstva, koja bi mogla služiti za propagandu protiv Austro-ugarske.
4. Da će udaljiti iz vojne službe i uopće iz uprave sve oficire i činovnike, koji su se ogriješili propagandom protiv monarhije, i kojih će imena i djela carsko-kraljevska vlada naknadno saopćiti kraljevskoj vladi.
5. Da primi suradnju organa carsko i kraljevske vlade u ugušivanju subversivnog pokreta, upravljenog protiv teritorijalnog integriteta monarhije.
6. Da otpočne sudsku istragu protiv učesnika zavjere od 28/7, koji se nalaze na srpskoj teritoriji. Organi, delegirani carsko i kraljevske vlade, učestvovali bi u toj istrazi.
7. Da žurno uhapsi majora Voju Tankosića i srpskog činovnika Milana Ciganovića, koji su kompromitirani sarajevskom istragom.
8. Da uspješnim mjerama spriječi pomaganje nedozvoljene trgovine oružjem i municijom preko granice od strane srpskih vlasti; da otpusti i strogo kazni činovnike pogranične službe u Šapcu i Loznici, koji su pomagali sarajevske atentatore olakšavajući im prijelaz preko granice. 9. Da dade carskoj i kraljevskoj vladi objašnjenja o neopravdanim govorima srpskih visokih činovnika u Srbiji i u inostranstvu, koji se, uprkos svom službenom položaju, nisu ustručavali, da se poslije atentata od 28/7 izražavaju u intervjuima neprijateljski prema austrougarskoj monarhiji.
10. Da obavijesti neodložno carsku i kraljevsku vladu o izvršenju mjera obećanih u prethodnim tačkama.

Prilikom predaje note trebao je Giesl usmeno dodati, ako srpska vlada ne da u postavljenom roku od 48 sati od predaje note odgovor s pristankom bez rezerve, da će on s personalom poslanstva otići iz Beograda.

Odgovor srpske vlade predao je na kraju isteklog roka 25/7 u 6 sati po podne Nikola Pašić, koji se poslije predaje U. žurno vratio u Beograd, austrougarskom poslaniku Gieslu u austrijskom poslanstvu. Giesl je letimičnim pregledom ustanovio, da odgovor ne prihvaća bezuslovno sve zahtjeve Austro-ugarske, pa je, pripremljen za put, otputovao s osobljem poslanstva vozom u 634 sati u Zemun.
U odgovoru je srpska vlada osporavala tačnost tvrdnja u austro-ugarskom U., ali je prihvaćala gotovo sve njegove zahtjeve. U smislu zahtjeva obavezivala se srpska vlada, da će u prvom redovnom sazivu Skupštine unijeti potrebnu odredba u zakonu o štampi i da će u skoroj reviziji Ustava jednim dodatkom omogućiti konfiskovanje publikacija. U pogledu petog zahtjeva izjavljivala je srpska vlada, da ne vidi jasno njegov smisao i značenje, da Srbija primi na svom teritoriju suradnju carskih i kraljevskih organa, ali je izjavila, da će dopustiti suradnju, koja bi odgovarala načelima međunarodnog prava, krivičnom postupku i dobrim susjedskim odnosima.

Suradnju austro-ugarskih organa u istrazi protiv onih, koji bi bili umiješani u Srbiji u sarajevski atentat, nije prihvaćala srpska vlada, jer bi to bila povreda Ustava i zakona o krivičnom postupku. Vojislava Tankosića uhapsila je srpska vlada iste večeri, kada je primila notu, a Milana Ciganovića, koji je bio podanik austro-ugarske monarhije, i koji je bio do 15/20 juna činovnik-pripravnik u direkciji željeznica, nije još mogla uhvatiti.
Na kraju je srpska vlada izjavljivala, ako carska i kraljevska vlada ne bi bila zadovoljna tim odgovorom, da je spremna da primi miran sporazum, bilo da se ovo pitanje uputi na odluku međunarodnom sudu u Haagu ili velikim silama, koje su učestvovale u deklaraciji srpske vlade (o aneksiji Bosne i Hercegovine) od 18/31 marta 1909.

[Ante]

Engleska je pocela rat da bi sprijecila Njemacku i Austrougarsku u izgradnji naftovoda do bliskog istoka. Prvo su organizirali ubojstvo srpskog kralja koji je bio naklonjen njemackoj a zatim su i podrzavale srpske nacionaliste da bi destabilizirali Austrougarsku. Cijeli rat je bio igra njihove diplomacije a u tome su doista najbolji. Tako je i u drugom Cercil rekao svom ministru vanjskih poslova " nek nasi urade nesto sa onim divljacima na balkanu" i pocele su odmah "spontane demonstracije". Nemam vremena, inace je ovo zanimljiva tema. Atentat na Ferdinanda i nota srbiji su bile samo izgovor a ne uzrok. Uzrok je kao i uvijek novac i borba za prevlast u Europi. Cak i sad imamo nesto slicno, samo ovog puta englezi nisu toliko jedinstveni ali i dalje podrivaju EU jer se boje Francusko-Njemacke prevlasti.

[demosten]

pročitajte knjigu Stolječe rata.

Jako zgodna knjiga koja opisuje uzroke rata. Tko je krivac- Englezi. Englezi su još 1904 donjeli odluku da moraju zaratiti s njemačkom. Englezi su se bojali njemačke gospodarske moći. Planirali su na sve moguće načine zaustaviti njemački gospodarski rast, no ni jedan plan nije pokazivo znakove uspjeha. Pa su donjeli 1904 godine odluku da njemce jedino mogu zaustaviti ratom. U to vrijeme Njemačka i Francuska su bile relativno prijateljske. Puno više nego francuska i engleska.

Tu se javlja genijalnost engleske diplomacije. Uspijela je nizom diplomatsko špijunskim aferama okrenuti francuze od njemačke. Rusi su planirali prako rumunjske i srbije napakon doći do mora. Prvi put su to pokušali u krimskom ratu ali nisu uspjeli. (turci englezi i francuzi su ih zbombali) Zato su podržavali Srbe- lako su onda uveli ortodoksnu vezu. Pametno su uvukli u rat i SAD koji realno nije imao velikih razloga za uključivanje u rat, ali opet nije ništa ni izgubio tako katastrofalno... SAD je od rata profitirao dosta.
Englezi su malo izgubili jer je ipak to bio rat koji je iscrpljivao resurse, ali ne tako drastično kao što je iscrpio njemce i francuze (koji su doslovno cijelo vrijeme bili na samoj granici kraha).

Ali englezi su uspijeli i druge stvari napraviti. Npr. za vrijeme rata uspijeli su zauzeti sve naftne izvore u perzijskom zaljevu (tada ima još nafte oko crnog mora). Imali su 1916 godine oko 1,400 000 vojnika u perzijskom zaljevu a tamo se rudimentarno ratovalo...

Ta količina vojnika na zapadnom frontu riješila bi rat u korist atante već u 1917 a ne na kraju 1918.

[steven]

Ante kaže:
Engleska je pocela rat da bi sprijecila Njemacku i Austrougarsku u izgradnji naftovoda do bliskog istoka. Prvo su organizirali ubojstvo srpskog kralja koji je bio naklonjen njemackoj a zatim su i podrzavale srpske nacionaliste da bi destabilizirali Austrougarsku. Cijeli rat je bio igra njihove diplomacije a u tome su doista najbolji. Tako je i u drugom Cercil rekao svom ministru vanjskih poslova " nek nasi urade nesto sa onim divljacima na balkanu" i pocele su odmah "spontane demonstracije". Nemam vremena, inace je ovo zanimljiva tema. Atentat na Ferdinanda i nota srbiji su bile samo izgovor a ne uzrok. Uzrok je kao i uvijek novac i borba za prevlast u Europi. Cak i sad imamo nesto slicno, samo ovog puta englezi nisu toliko jedinstveni ali i dalje podrivaju EU jer se boje Francusko-Njemacke prevlasti.

slazem se.
njemacka je je na legalni nacin dobila pravo izgradnje naftovoda.
i nebi covjek reko ali nafta je uzrok i prvom svjetskom ratu.