Socijalna fobija - opća tema

[Azz]

Twella kaže:

Molim vas za pomoć, što da radim? Kako nadvaladati iracionalne strahove? Kako ljude početi gledati kao sastavni i neizostavni dio života, a da pritom ne izgledaju zastrašujuće? Je li se netko od vas u potpunosti uspio udaljiti od toga i sada vodi normalan život? Koja je tajna uspjeha?

a jel ideš na psihoterapiju? možda bi ti grupna pt bila korisna, no prvi je korak javiti se psihoterapeutu.

vodim li normalan život? i ne i da. ovisi o tome kako definiramo "normalan život".

u osnovi, na svoju soc. fobiju gledam na sljedeći način: postoje invalidi koji su fizički spriječeni i koji nisu u mogućnosti proći istom ulicom kao i ljudi koji nisu invalidi (ili barem nisu u kolicima) iz jednostavnog razloga što ta ulica nije prilagođena njima (nije dovoljno široka, automobili se svakako parkiraju i sl.). i onda su ti ljudi prisiljeni pronaći svoj put kako stići tamo gdje već moraju.

e pa tako i ja. imam socijalne fobije i idem svojim putem (koji je dovoljno "širok"). svoj organizam ne prisiljavam na nikakve radnje koje mu mogu šteti, odnosno, s vremenom sam stekla mogućnost prepoznavanja i detektiranja mogućeg problema, te se ponašam u skladu sa svojim (psihičkim) mogućnostima.

hoće li mi netko reći da sam kukavica, da izbjegavam, da se fobija liječi "klin se klinom". samo naprijed. zovite me kako hoćete, no ja znam koliko su moja teška psihička stanja dovela moj organizam do ruba. i ja se tom rubu neću približivati, jer sebi želim dobro.

ok, ići ću ja to rješavati, ne prihvaćam svoju soc. fobiju kao nešto nepromjenjivo za života. ali idem tempom koji meni odgovara, koji meni ne narušava mir, zdravlje i zadovoljstvo.

jel to znači da se ne možemo naći na prepunoj rivi i popiti kavu? jebiga, tako je to. s ljudima s kojima se nalazim na kave to i kažem - ne mogu, nisam sposobna biti okružena tolikim brojem ljudi, uhvatit će me panični, predlažem da se nađemo negdje gdje je manja fluktuacija ljudi. prijatelji to razumiju, moja obitelj također.

[ubu]

Azzura, bas ovo sto kazes, na koji nacin se nosis sa socijalnom fobijom, ja radim isto to i ne dopustam si da se zbog toga lose osjecam, idem linijom manjeg otpora, radim na rjesavanju problema ali to zasada ide dosta sporo, no strpljiv sam.

[Twella]

The Maystor kaže:

Imao sam tijekom, pa i nakon srednje neke simptome i karakteristike socijalne fobije, ne sluzbene ali, sad citajuci o tomu vidim da je bilo dosta toga.

Razgovor, cim vise razgovora, cak i dopisivanje je svojevrstana razgovor, doduse, nije to to, ali dobro dodje kao priprema.

Probati u zivot postaviti stvari da se ne zali puno puno za poroslsoscu vec stavit fokus na sadasnjost pa kaj bude.

O nekoj dalekoj buducnosti mi nije interes razmisljati.

Ovo s ducanom mi podjseca, tj. zapravo jest prokrastinacija, a ta tema je odtsa opsirna, i veoma zanimljiva. Ta odgjadjanja i odugovalcenja su po mome misljenju i odsta dovedena zbog izostanka potpore i podrske u okolini, tezeg vidjenja nekih prilika, kao i nekih losijih navika koje se teze mogu radiklanije mijenjati.

I na koji način si uspio ukloniti te simptome i karakteristike?

[Twella]

Azzura kaže:

a jel ideš na psihoterapiju? možda bi ti grupna pt bila korisna, no prvi je korak javiti se psihoterapeutu.

vodim li normalan život? i ne i da. ovisi o tome kako definiramo "normalan život".

u osnovi, na svoju soc. fobiju gledam na sljedeći način: postoje invalidi koji su fizički spriječeni i koji nisu u mogućnosti proći istom ulicom kao i ljudi koji nisu invalidi (ili barem nisu u kolicima) iz jednostavnog razloga što ta ulica nije prilagođena njima (nije dovoljno široka, automobili se svakako parkiraju i sl.). i onda su ti ljudi prisiljeni pronaći svoj put kako stići tamo gdje već moraju.

e pa tako i ja. imam socijalne fobije i idem svojim putem (koji je dovoljno "širok"). svoj organizam ne prisiljavam na nikakve radnje koje mu mogu šteti, odnosno, s vremenom sam stekla mogućnost prepoznavanja i detektiranja mogućeg problema, te se ponašam u skladu sa svojim (psihičkim) mogućnostima.

hoće li mi netko reći da sam kukavica, da izbjegavam, da se fobija liječi "klin se klinom". samo naprijed. zovite me kako hoćete, no ja znam koliko su moja teška psihička stanja dovela moj organizam do ruba. i ja se tom rubu neću približivati, jer sebi želim dobro.

ok, ići ću ja to rješavati, ne prihvaćam svoju soc. fobiju kao nešto nepromjenjivo za života. ali idem tempom koji meni odgovara, koji meni ne narušava mir, zdravlje i zadovoljstvo.

jel to znači da se ne možemo naći na prepunoj rivi i popiti kavu? jebiga, tako je to. s ljudima s kojima se nalazim na kave to i kažem - ne mogu, nisam sposobna biti okružena tolikim brojem ljudi, uhvatit će me panični, predlažem da se nađemo negdje gdje je manja fluktuacija ljudi. prijatelji to razumiju, moja obitelj također.

Psihoterapiju sam odavno otpisala iz razloga što se bojim da bih na taj način samoj sebi dala još više povoda da soc. fobija postane moja 'stigma'.

Drago mi je da ima i sretnih priča, i hvala ti što si je podijelila. Takve stvari je uvijek lijepo čuti i prilično su motivirajuće. Kako su ljudi u tvojoj okolini reagirali u početku, a kako reagiraju danas kada im objasniš da ne želiš biti na mjestu koje je prepuno ljudima? Je li bilo čudno u početku, ne samo njima, nego i tebi?

[The Maystor]

Twella kaže:

I na koji način si uspio ukloniti te simptome i karakteristike?

Promjenio sam perspektivu, poceo sam vise gledati pozitivnije na druge ljude, a i na sebe.
Svjestan sam da neke granice koje su mi se kroz godine nametnule ipak mogu postepeno dokazati da nisu takve kakve su se cinile prije. Od nekih ljudi sam u kratkom vremenu osjetio veliku podrsku koja me ojacava kao osobu.

Ipak, ponekad se dogodi da ne slusam vladtite zelje, da ne koristim dovoljno talenata kojih imam. Shvacam da razvoj sebe kao osobe povremeno i cine neuspjesi, jer promatrajuci svoje prijasnje neuspjehe, nastojim uhvatiti i pozotivme strane u tim neuspjesima {tj. onome sto mozda i nisu neuspjesi, ali su relativno blizu toga}

Promatram dosta toga, nastojim prihvatiti dobre stvari kod ljudi, ali eto, nekad se i dobre namjere krivo protumace. Ipak, taj pomak kojeg vidim na sebi mi predstavlja motivaciju za cim vise toga u zivotu.

Uozbiljio sam se, ponekad cak i previse, pa mi se dogodi i ta neka povremena ukocenost, djelomicna neispunjenost. Dosta toga dinamicnog kada se dogodi u kracem vremenu me povremeno zbuni, i samim time vjerojatno propustam pa i zaboravljam na bolje nacine rjesavanja odredjenih problema.

Ne znam bas cvrsce odluciti u nekim stvarima na koje nisam naviknut a koje imaju naznake da bi pomogle u boljem nacinu zivota.Ipak, dosta sam povecao druzenje s
ljudima u odnosu na prije, i vidim da mi to puno znaci i da se time i bolje snalazim, te i bolje prihvacam ljude kod kojih osjetim da im je stalo.

Trudim se biti realan i raxuman, ponekad sam i opusteno naivan, ali eto, ipak neke svoje zelje postepeno ispunjavam, no svjestan sam da mi treba vremena.

[Azz]

Twella kaže:

Kako su ljudi u tvojoj okolini reagirali u početku, a kako reagiraju danas kada im objasniš da ne želiš biti na mjestu koje je prepuno ljudima? Je li bilo čudno u početku, ne samo njima, nego i tebi?

pa zapravo onda kad sam ja sama bila spremna izreći ono što moram, onda su to ljudi oko mene počeli tako i počeli prihvaćati. (take it or leave it)
doduše, budu ponekad pomalo zatečeni, no prihvate to tako kako je. ja to nemam problema reći ni onima koji mi nisu toliko bliski, no onda kad pokušavam ljudima objasniti da ja to trenutno ne mogu, uglavnom te priče popratim s dosta humora, te se ljudi prvo nasmiju na sve...ali shvate da to uistinu mislim i da se uopće ne šalim kad kažem da ne mogu među gomilu jer će mi biti fizički vrlo loše.

[Twella]

The Maystor kaže:

Promjenio sam perspektivu, poceo sam vise gledati pozitivnije na druge ljude, a i na sebe.
Svjestan sam da neke granice koje su mi se kroz godine nametnule ipak mogu postepeno dokazati da nisu takve kakve su se cinile prije. Od nekih ljudi sam u kratkom vremenu osjetio veliku podrsku koja me ojacava kao osobu.

Ipak, ponekad se dogodi da ne slusam vladtite zelje, da ne koristim dovoljno talenata kojih imam. Shvacam da razvoj sebe kao osobe povremeno i cine neuspjesi, jer promatrajuci svoje prijasnje neuspjehe, nastojim uhvatiti i pozotivme strane u tim neuspjesima {tj. onome sto mozda i nisu neuspjesi, ali su relativno blizu toga}

Promatram dosta toga, nastojim prihvatiti dobre stvari kod ljudi, ali eto, nekad se i dobre namjere krivo protumace. Ipak, taj pomak kojeg vidim na sebi mi predstavlja motivaciju za cim vise toga u zivotu.

Uozbiljio sam se, ponekad cak i previse, pa mi se dogodi i ta neka povremena ukocenost, djelomicna neispunjenost. Dosta toga dinamicnog kada se dogodi u kracem vremenu me povremeno zbuni, i samim time vjerojatno propustam pa i zaboravljam na bolje nacine rjesavanja odredjenih problema.

Ne znam bas cvrsce odluciti u nekim stvarima na koje nisam naviknut a koje imaju naznake da bi pomogle u boljem nacinu zivota.Ipak, dosta sam povecao druzenje s
ljudima u odnosu na prije, i vidim da mi to puno znaci i da se time i bolje snalazim, te i bolje prihvacam ljude kod kojih osjetim da im je stalo.

Trudim se biti realan i raxuman, ponekad sam i opusteno naivan, ali eto, ipak neke svoje zelje postepeno ispunjavam, no svjestan sam da mi treba vremena.

Hvala na odgovoru, potrudit ću se primijeniti na sebe veći dio toga.

Azzura kaže:

pa zapravo onda kad sam ja sama bila spremna izreći ono što moram, onda su to ljudi oko mene počeli tako i počeli prihvaćati. (take it or leave it)
doduše, budu ponekad pomalo zatečeni, no prihvate to tako kako je. ja to nemam problema reći ni onima koji mi nisu toliko bliski, no onda kad pokušavam ljudima objasniti da ja to trenutno ne mogu, uglavnom te priče popratim s dosta humora, te se ljudi prvo nasmiju na sve...ali shvate da to uistinu mislim i da se uopće ne šalim kad kažem da ne mogu među gomilu jer će mi biti fizički vrlo loše.

Taj humor je, čini mi se, rješenje za sve 'neugodne' situacije. Sviđa mi se!

[KRIN1]

Azzura kaže:

pa zapravo onda kad sam ja sama bila spremna izreći ono što moram, onda su to ljudi oko mene počeli tako i počeli prihvaćati. (take it or leave it)
doduše, budu ponekad pomalo zatečeni, no prihvate to tako kako je. ja to nemam problema reći ni onima koji mi nisu toliko bliski, no onda kad pokušavam ljudima objasniti da ja to trenutno ne mogu, uglavnom te priče popratim s dosta humora, te se ljudi prvo nasmiju na sve...ali shvate da to uistinu mislim i da se uopće ne šalim kad kažem da ne mogu među gomilu jer će mi biti fizički vrlo loše.

ne bi li umjesto humora,
trebalo pronaći uzrok(e) toj fobiji ?

[Azz]

KRIN1 kaže:

ne bi li umjesto humora,
trebalo pronaći uzrok(e) toj fobiji ?

ne razumijem ovo. znači smatraš ako se netko koristi humorom da ne liječi uzroke fobije? to si zaključio jer...?

osobno, imam nekoliko godina staža s farmakoterapijom i psihoterapijom. kakve veze sposobnost šaljenja na svoj račun ima s tijekom liječenja i suočavanja s konkretnim problemom?

odbijam biti tužna vrba koja patničkim tonom glasa ljude oko sebe obavještava o težini svojih emocionalnih poteškoća, te inih fobija.

[katarina32]

Azzura kaže:

ja sam za, samo može li pojašnjenje vezano za ovu podjelu "uspješnih metoda"? na što se točno misli, kako bi to trebalo izgledati?

Recimo ako je ko bio na kognitivnoj, ja sam učila (učim) DBT pa mogu podjelit...jel s ovim susretima šta krenulo?

[Altec777]

Koliko sam pročitao nije ovo baš lak Poremećaj.

Pratit ću vas malo... i ovu temu.

[katarina32]

Altec777 kaže:

Koliko sam pročitao nije ovo baš lak Poremećaj.

Pratit ću vas malo... i ovu temu.

Ja sam od socijalne i agorafobije patila bar 10 godina (s tim često ide i blaga klaustofobija neugodnost u skučenim prostorima, a vjerojatno i u svim prostorima izvan vlastitog doma jer je vjerojatno čovjek uplašen da ako mu se dogodi kakav napad u manjem prostoru da "neće uspjet na vrijeme pobjeći" " svi će to skužiti i sl.")...inače sam anksozni tip...uglavnom sam je rješavala intenzivnijim bavljenjem duhovnošću, humor je isto odlična stvar kad čovjek nađe neko rješenje i sigurnost da se izvuče iz neugodne situacije (jednom sam imala napad u knjižnici di su me dvi knjižničarke brže posjele jer su skužile da sam problijedila, pa su mislile da mi je pa šećer i da ću se onesvjestit, na šta sam potvrdila tipa vrime tlak blabla nekad se može izvuć i na tu foru ove promjene vremena čine mi loše i sl...)....sada sam dosta socijalizirana osoba, radim posao di nisam puno u kontaktu s ljudima osim kolega, ali tako je valjda ispalo...imam dosta širok krug prijatelja, volim nekad i sama prošetat po gradu i sl (apropo agorafobije) i tako....zeznuta je to stvar i ne želim nikog razočarat, al traži doživotan rad na sebi...

[Altec777]

katarina32 kaže:

Ja sam od socijalne i agorafobije patila bar 10 godina (s tim često ide i blaga klaustofobija neugodnost u skučenim prostorima, a vjerojatno i u svim prostorima izvan vlastitog doma jer je vjerojatno čovjek uplašen da ako mu se dogodi kakav napad u manjem prostoru da "neće uspjet na vrijeme pobjeći" " svi će to skužiti i sl.")...inače sam anksozni tip...uglavnom sam je rješavala intenzivnijim bavljenjem duhovnošću, humor je isto odlična stvar kad čovjek nađe neko rješenje i sigurnost da se izvuče iz neugodne situacije (jednom sam imala napad u knjižnici di su me dvi knjižničarke brže posjele jer su skužile da sam problijedila, pa su mislile da mi je pa šećer i da ću se onesvjestit, na šta sam potvrdila tipa vrime tlak blabla nekad se može izvuć i na tu foru ove promjene vremena čine mi loše i sl...)....sada sam dosta socijalizirana osoba, radim posao di nisam puno u kontaktu s ljudima osim kolega, ali tako je valjda ispalo...imam dosta širok krug prijatelja, volim nekad i sama prošetat po gradu i sl (apropo agorafobije) i tako....zeznuta je to stvar i ne želim nikog razočarat, al traži doživotan rad na sebi...

Ja se ne volim voziti u liftovima i putovati u autu skroz mi je to neugodno.

Puno ljudi poznam u kvartu i često kad vidim da nailazi netko od poznatih
prema meni uglavnom mi se neda časkati ustvari sa većinom. Ima ljudi s kojima se volim sresti na ulici. Prije sam volio otići na kavu sam a sad mi
to uopće ne paše.

[Azz]

katarina32 kaže:

Recimo ako je ko bio na kognitivnoj, ja sam učila (učim) DBT pa mogu podjelit...jel s ovim susretima šta krenulo?

DBT - Dijalektičko-bihevioralna terapija?
vrlo malo znam o tome..možeš navesti nešto iz svog iskustva?

vezano za susrete, nisam upoznata da li je što krenulo

[katarina32]

Azzura kaže:

DBT - Dijalektičko-bihevioralna terapija?
vrlo malo znam o tome..možeš navesti nešto iz svog iskustva?

vezano za susrete, nisam upoznata da li je što krenulo

Ja sam za Dbt isla vezano za granicni poremecaj,al poslat cu ti link mog bloga di imam zapise sa tih satova
Azzura je odlicno gore sve napiala,bas citam knjigu Elaine Aron Higly sensitive people sto mnogi od nas jesmo i ona pise isto nikako glavom kroz zid kod ovakvih poremecaja nego polako do granice dokle mozemo dok ne ojacamo,a nekad i cijeli zivot treba pazit na neke granice da nasilno ne prelazimo...

[Trouble2015]

Altec777 kaže:

Koliko sam pročitao nije ovo baš lak Poremećaj.

Pratit ću vas malo... i ovu temu.

Nije lako, dapače dosta je zajebano.

[Trouble2015]

katarina32 kaže:

Ja sam za Dbt isla vezano za granicni poremecaj,al poslat cu ti link mog bloga di imam zapise sa tih satova
Azzura je odlicno gore sve napiala,bas citam knjigu Elaine Aron Higly sensitive people sto mnogi od nas jesmo i ona pise isto nikako glavom kroz zid kod ovakvih poremecaja nego polako do granice dokle mozemo dok ne ojacamo,a nekad i cijeli zivot treba pazit na neke granice da nasilno ne prelazimo...

Većinom su hipersenzibilne osobe pogođene ovim problemom, gospođa psiholog mi je to potvrdila.

[Trouble2015]

Ja sam krenuo sa proučavanjem seansi o SF. Malo po malo ću ono što pročitam primjenjivati u situacijama koje me okružuju. Koliko sam shvatio treba resetirati mozak, maknuti dosadašnja vjerovanja i zamijeniti ih pozitivnim mislima. Samopouzdanje je ključ, konstantno treba raditi na jačanju samopouzdanja.

[Kajk]

Mislim da je već neko stavljao sličan link,ali treba pokusati sa ovom terapijom,bar ljudi na blogu pisu da im nije odnemoglo a mnogi pisu i da im je pomoglo.


http://socijalna-anksioznost.blogspo...9/08/uvod.html

[orao9]

Trouble2015 kaže:

Koliko sam shvatio treba resetirati mozak, maknuti dosadašnja vjerovanja i zamijeniti ih pozitivnim mislima. Samopouzdanje je ključ, konstantno treba raditi na jačanju samopouzdanja.

Treba zamjeniti stare misli novima
treba stvoriti neke dijelove nove matrice koji će zamjeniti stare, ali to je težak posao jer ti stari dijelovi matrica isto ne želi umrijeti nego ostati živi. Tako da kada općenito mjenjamo svoja stajališta, memorirane obrasce, naše autoritete ili da tako kažemo neuronsku strukturu biti će to teško ALI svi koji su svijesni da moraju zamjeniti stare misli vjerovanja uvjerenja VEĆ grade novu matricu NOVOG SEBE ONI su već počeli gradnjom tj. zamjenom dijelova koji će biti pomješan sa starim sobom onim koji nam se ne svidja i ćesto će se stara matrica, stari ja boriti da prevlada ali treba biti upran i ići polako graditi novoga sebe a stara neuronska mreža će se postepeno pretvarati u novu
To vam je kao kad na vručoj vatri topite grumen zlata da bi se odvojilo smeće i čisto zlato a aztim če smeće izgorijeti i ostati samo čisto sjajno zlato