Pamtim samo sretne dane...

[ex anais]

Nemam pojma kako bi ova tema točno trebala izgledati, ali poanta bi bila da se sjetite trenutaka zbog kojih ste bili sretni što ste ih proživjeli, neki isječak, istrgnut list iz dnevnika, nebitna davna zaboravljena stvar, nešto takvo.

Da sutra padne meteor ili vam iz bilo kojeg razloga prođe život pred očima, koji bi to trenutak bio, s kim ste ga dijelili, kako ste se osjećali? Ne mora biti s nekim bitnim, nekim dugogodišnjim, nekim zauvijek, može biti i kad ste imali 16 i bacali kamenčiće u more, ne znam... kad ste zadnji put bili bezbrižni, mladi, kad se činilo da sutra svijet može i propasti, tako nekako.

[dire Dawn]

Ne sjećam se niti jednog takvog događaja, postoje samo neki trenutci. Djelići sekunde koji su ostali ipak dobro zapamćeni čak i cijelo desetljeće kasnije.

Jedan zagrljaj. Prvi dečko i ja. Jedna od tisuću kava ili je bilo možda piće. Znam da je vani već bio mrak. Nosila sam njegovu majcu i gotovo pa da mogu osjetiti miris i sad. Jebeno je mirisao, btw . Zagrljaj je bio jedan od najsnažnijih u životu. Mislim da je to bio zadnji sretan trenutak s njim, a zadnji prije (psihičkog) raspada sistema i shitfesta zvanog "moj odrasli život".



I to je to.
To je jebeno to.

Evo sjedim i pokušavam se sjetit nekih drugih događaja, more recent stvari, ali ne ide. Nema. Ništa. Prazno

[ex anais]

Na tako nešto sam i mislila. Jednom davno sam pomislila kako se na kraju ionako sve stopi u kaleidoskop sjećanja na te trenutke, kolaž trenutaka, izblijede lica s kojima smo ih dijelili, ostane osjećaj.
Danas sam mislila da imam upalu pluća pa sam se sjetila jedne zime 1999-e kad sam se bacila u hladno more s njim (u odjeći) i bilo mi je super. Mladost ludost.

[dire Dawn]

Neki dan sam baš razmišljala o važnosti događaja ukoliko makneš emociju. Onda su to ustvari samo neki bezvezni trenutci. Emocija je ono što ustvari čini neko sjećanje vrijednim sjećanja. Kad razmisliš malo, sve ono što pamtiš kao "sretne trenutke" su ustvari obične random stvari koje se događaju svakodnevno - uz dodatak emocija koje ih čine neopisivo drugačijim i nenadjebivo posebnim.

Mislim da su meni određeni kasniji događaji u nekim drugim odnosima zgadili cijeli odnos do mjere da ni ti neki istinski sretni djelići više nisu "javno dostupni" već su zgurani u neki fail cabinet koji će se otvorit onda kad ne treba, pa će me preplavit lavina sjećanja i osjećaja prema ljudima koji su završili sve na šupački način.
Da me jebeš, ne mogu se sjetit ni jedne lijepe stvari, ne u rangu ovog gore što sam opisala, sa bivšim s kojim sam bila skoro 8 godina.
Što psihičko maltretiranje učini od nekoć lijepe veze i lijepih uspomena ;sliježe ramenima:.

Iako se sjećam jednog događaja iz parka. Ima tome već dosta. Realno mogla bih izračunat... Ne, fak, sjetila sam se datuma .
Nebitno.
Moj plan je bio da sjednemo na jednu klupicu u mraku. Jedinu klupicu u mraku ustvari.
Klupica je bila zauzeta. (kako se samo drugi usuđuju imati ideju istovjetnu mojoj )
Sjedili smo na ljuljačkama poprilično dugo. Vodili neki besmislen razgovor, a ja sam bacala hejt poglede na klupicu u nadi da će se par pokupit, a mi moć preselit.
Razvoj događaja je totalno nebitan, no samo sam htjela sjesti uz njega. Leptirići, nervoza, zaljubljenost i tih dvoje koji nikako da se maknu .

[ex anais]

Ja ponekad kod nekih odnosa čak i mogu odvojiti trenutke iako je šupački završilo.
Volim vožnju noću, bilo autom, nekad i tramvajem, tako se ponekad sjetim kad sam se zadnji put osjećala da je sve u savršenom redu. Prolazim sad već poznatim cestama i sjetim se te prve naše vožnje i jazza na radiju i ženskog glasa koji najavljuje neku pjesmu o usamljenicima i kako bi trebali biti sretni oni koji večeras imaju nekoga i tog osjećaja da sam- voljena. Davno je to već sad.
I jednog prvog poljupca na mostu, sunčano popodne, trema, nervoza, divan početak. Bez obzira na kraj.

I onda jedne večeri, nakon svega toga uključujući i raspad, fijasko, jedne večeri kad sam pomislila da možda mogu to sve opet, tako nekako s nekim ispočetka. Divan osjećaj. I zagrljaji, ja sam sucker za zagrljaje. Ali... život nekad napiše short story umjesto romana. I nekad užasni krajevi zasjene lijepo. Ali ne dam na trenutke, pokušam ih depersonalizirati, odvezati od osoba, dati ih samo sebi.

[dire Dawn]

Kod mene je to "pamtim samo sretne dane" ustvari dvosjekli mač jer ih ne mogu odvojiti od osobe koliko god pokušala. Trebalo mi je vremena, 26 godina otprilike , da shvatim da ipak ne treba(m) tako olako zaboraviti loše. Ne mislim pod time da trebam aktivno mrziti ili osjećati išta negativno, ali ne trebam ni dopustiti da ponekad samo fragmentići lijepog ponište sve one gadarije. Jer onda marim i za osobu. I onda zaboravim šupački kraj. I onda odem na neku od onih kava koje sam spomenula na susjednoj temi.

Ajmo reći da isprobavam neke nove načine samoočuvanja.
Nitko ne kaže da će eksperiment biti uspješan.

Ja se fakat ne sjećam kad sam se zadnji put osjećala voljeno. Nekad se pitam jesam ikad i bila voljena, a znam da jesam i da to iz mene samo progovara ova ogorčena odrasla osoba koja je ljubomorna na neku mlađu i bezbrižniju verziju sebe. Točnije bi bilo reći da jako dugo nisam bila voljena. Nikad je previše isključivo, ipak; jako dugo s druge strane savršeno opisuje ono što želim prenijeti.

Ima momenata i u novijoj povijesti () gdje sam se osjećala... Dobro.
No to što ti pišeš, baš taj osjećaj da te netko voli, da znaš da te voli...
Predugo je prošlo, gotovo da sam zaboravila kako je to.
Možda bi mi bilo lakše da jesam.

[ex anais]

Ne zaboravljam ja loše, ni sekundu okrutnosti i jadnog ponašanja prema meni. Ok, ponekad da kad je odnos friški i rane svježe, ali zbrojim na kraju stvari.
Pomirim u sebi da je moguće da te ista osoba grli kao da si najbitnija na svijetu i hladno odreže kao da nisi ni osoba. Jer to nije-moj problem. Nekako mi se to razdanilo. Nije moj problem, nije moja patologija. Bila bi kad bi se dešavalo stalno. I onda zapamtim oboje u dva paralelna svemira. Možda zapamtim ono što sam ja bila tad. Što je netko probudio u meni. Ne mogu utjecati na tuđe postupke, to je lekcija koju nisam do kraja savladala, ali mogu utjecati na svoje viđenje stvari.

[zekkov]

ex anais kaže:

Nemam pojma kako bi ova tema točno trebala izgledati, ali poanta bi bila da se sjetite trenutaka zbog kojih ste bili sretni što ste ih proživjeli, neki isječak, istrgnut list iz dnevnika, nebitna davna zaboravljena stvar, nešto takvo.

Da sutra padne meteor ili vam iz bilo kojeg razloga prođe život pred očima, koji bi to trenutak bio, s kim ste ga dijelili, kako ste se osjećali? Ne mora biti s nekim bitnim, nekim dugogodišnjim, nekim zauvijek, može biti i kad ste imali 16 i bacali kamenčiće u more, ne znam... kad ste zadnji put bili bezbrižni, mladi, kad se činilo da sutra svijet može i propasti, tako nekako.

Ne radi se o bezbriznoj situaciji vec ogromnoj kolicini problema koji su dosli na naplatu istovremeno. U toj godini sam ponovno promjenio i cimera kojem je policija na odnosu prijave koju sam napravio protiv njega nalozila da mora napustiti grad.

Tako sam dobio cimericu kojoj je zivot bio u istom kurcu ko i meni, a postajalo je sve gore obojima. Kad smo se skompali skoro svaki dan nam je prolazio na improvizaciji sto se tice kuhanja. Oboje smo pronasli nacina da poslije svega se smijemo sranjima. I danima kad smo pokrpali stanarinu i rezije a nije nam ostalo za mjesec dana hrane, radili smo jela za koje smo u pocetku mislili da bez dobrog broja sastojaka nebi bilo moguce.

Zimska jutra smo provodili zamotani u deke na terasi zureci u Cres pijuci ona caj, a ja kavu sa vodkom i fantazirali o bogatasima i preispitivali drustvene vrijednosti. Nocu bi imali filmske veceri ako se nije imalo za radit il strebati.

Zanimljivo je djeliti zivot sa osobom koja je u tom trenutku isto dotakla dno. Poprilicno kreativno zivotno iskustvo i dinamicno iz kojeg su se razvili dosta apstraktniji pogledi na zivot poslije. Uglavnom, sve je bilo podlozeno prezivljavanju na sto kreativniji nacin. Te godine zivot je obojima doslovno propao kako bi se oboje promjenili i pripremili na zivot kakav nam je namjenjen ocito. A za te stvari potrebno je sto vise otvoriti um, inace sve zavrsi u stresu, nezadovoljstvu i patetiziranju, te se covjek nikad ne pokrene u zivotu. Nekome trenutak traje sekundu, minutu, sat, a nekome godinu.

Poslano sa mog K10000 koristeći Tapatalk

[poison.Ivy]

ex anais kaže:

Ne mora biti s nekim bitnim, nekim dugogodišnjim, nekim zauvijek, može biti i kad ste imali 16 i bacali kamenčiće u more, ne znam... kad ste zadnji put bili bezbrižni, mladi, kad se činilo da sutra svijet može i propasti, tako nekako.

ima ih nekoliko. uglavnom momenti sreće s obitelji, prijateljima, prvim ljubavima... poljupci, zagrljaji, osjećaj da sam voljena - all of that. ALI, ima jedan jedini trenutak koji mi je nekako najčišći... trenutak čistog spokoja i sreće: ljeto nakon mature i upisa na fakultet, jedan prekrasan dan. ljenčarila sam doma i poluspavala na onoj vrtnoj ljuljački, sunce upeklo, glasna dječica koja se igraju u ulici i miris pokošene trave. to je slika koju pamtim.



ne znam ti uopće napisati ni kako ni zašto, ali taj trenutak mi uvijek iznova donese osjećaj mira... spokoja. moje happy mjesto. ništa posebno zapravo, imala sam i puuuuno (objektivno) važnijih i sretnijih trenutaka... ali taj jedan dan, jedno popodne mi se nekako zauvijek urezalo u pamćenje. iz nekog razloga. osjećala sam se kao da sam na vrhu svijeta.

ex anais kaže:

I onda jedne večeri, nakon svega toga uključujući i raspad, fijasko, jedne večeri kad sam pomislila da možda mogu to sve opet, tako nekako s nekim ispočetka. Divan osjećaj.

voljela bih više čitati o ovome jer zvuči jako interesantno, mislila si na nadu ili...?

[ex anais]

zekkov kaže:

Ne radi se o bezbriznoj situaciji vec ogromnoj kolicini problema koji su dosli na naplatu istovremeno. U toj godini sam ponovno promjenio i cimera kojem je policija na odnosu prijave koju sam napravio protiv njega nalozila da mora napustiti grad.

Tako sam dobio cimericu kojoj je zivot bio u istom kurcu ko i meni, a postajalo je sve gore obojima. Kad smo se skompali skoro svaki dan nam je prolazio na improvizaciji sto se tice kuhanja. Oboje smo pronasli nacina da poslije svega se smijemo sranjima. I danima kad smo pokrpali stanarinu i rezije a nije nam ostalo za mjesec dana hrane, radili smo jela za koje smo u pocetku mislili da bez dobrog broja sastojaka nebi bilo moguce.

Zimska jutra smo provodili zamotani u deke na terasi zureci u Cres pijuci ona caj, a ja kavu sa vodkom i fantazirali o bogatasima i preispitivali drustvene vrijednosti. Nocu bi imali filmske veceri ako se nije imalo za radit il strebati.

Zanimljivo je djeliti zivot sa osobom koja je u tom trenutku isto dotakla dno. Poprilicno kreativno zivotno iskustvo i dinamicno iz kojeg su se razvili dosta apstraktniji pogledi na zivot poslije. Uglavnom, sve je bilo podlozeno prezivljavanju na sto kreativniji nacin. Te godine zivot je obojima doslovno propao kako bi se oboje promjenili i pripremili na zivot kakav nam je namjenjen ocito. A za te stvari potrebno je sto vise otvoriti um, inace sve zavrsi u stresu, nezadovoljstvu i patetiziranju, te se covjek nikad ne pokrene u zivotu. Nekome trenutak traje sekundu, minutu, sat, a nekome godinu.

Poslano sa mog K10000 koristeći Tapatalk

Divan post. Volim ovakve priče. Malo zvuči bezdušno, ali volim.
Moje dno je bilo malo metaforičkije od neimaštine i sjećam se tog osjećaja da mi je sve ravno i da je pritom netko kraj mene tko se sa mnom kadar smijati i maštati pritom o nekim drugim gradovima i životima. Danas jesmo u drugim gradovima i životima, dobili smo što smo htjeli, ali se rado sjetim tog razdoblja dna i skakanja po lokvicama pesimizma uz pregršt smijeha.

poison.Ivy kaže:

ne znam ti uopće napisati ni kako ni zašto, ali taj trenutak mi uvijek iznova donese osjećaj mira... spokoja. moje happy mjesto. ništa posebno zapravo, imala sam i puuuuno (objektivno) važnijih i sretnijih trenutaka... ali taj jedan dan, jedno popodne mi se nekako zauvijek urezalo u pamćenje. iz nekog razloga. osjećala sam se kao da sam na vrhu svijeta.

Meni ponekad fale takvi trenuci, ali iz djetinjstva. Zapljusnu me kao deja vu kad hodam nekim ulicama rodnog grada. Tipa, na mjestu gdje je sada parkiralište je bila ogromna livada, zapuštena, s maslačcima i čičcima, teško se probijalo kroz nju i nemam pojma zašto mi danas uskrsne baš taj jedan dan kad me baka odvela tamo. Sjećam se samo slike te livade i osjećaja, mira, spokoja, sreće.
I jednog ljeta na plaži, isto sam imala jako malo godina, sjećam se plivanja i osjećaja slobode i sreće.
Bio je i jedan zbog kojeg se uvijek malo bojim predobrih trenutaka. Početak ljeta, bila sam već peti put u moru i nikako izaći, kao da sam htjela da taj dan što duže traje. Idući dan prometna, cijelo ljeto nekupanja, odvratno ljeto. Ali taj dan prije je bio tako lijep.

voljela bih više čitati o ovome jer zvuči jako interesantno, mislila si na nadu ili...?

Da. Iako bi bilo nepravedno i banalno to objasniti samo nadom. Ali nakon što sam emotivno odumrla u nekoj mjeri, to oživljavanje nade mi je značilo puno, toliko da se sramim i nekih patetičnih poteza apropo toga.
Ali radi se i o tome da nekad ne vjeruješ da možeš pronaći što želiš dok to ne pronađeš. 2u1 dakle.
Ali čudno je to kako nas život oblikuje. Ja sam možda postala precinična pa ne vjerujem da se tako što nalazi baš iza svakog ugla, a nekom je to posve normalna stvar, očekivanje da se nalazi. Pa je lakše odmahnuti rukom. I ja često odmahnem rukom. Voljela bih da sam tad mogla.
Smiješno je govoriti o trenucima na taj način, nešto bi trebalo trajati makar pola godine, godinu dana da o tome vrijedi pisati, ne? Ali ja sam oduvijek uvjerenja da se o jednom trenutku može napisati kvalitetniji roman ili makar insipirativniji nego o dvadeset godina braka. Iako, ima Sandor Marai posve zgodan roman o tih dvadeset godina.
I desi se nekad i da zabriješ, ne bježim od toga, da nešto što je tebi bilo roman, nekom bude jedna rečenica, to je ta disproporcija koja me ponekad plaši. Srećom, rijetko se desi.

Imam jak bronhitis i moram mirovati pa pišem pizdarije.

[zekkov]

ex anais kaže:

Divan post. Volim ovakve priče. Malo zvuči bezdušno, ali volim.
Moje dno je bilo malo metaforičkije od neimaštine i sjećam se tog osjećaja da mi je sve ravno i da je pritom netko kraj mene tko se sa mnom kadar smijati i maštati pritom o nekim drugim gradovima i životima. Danas jesmo u drugim gradovima i životima, dobili smo što smo htjeli, ali se rado sjetim tog razdoblja dna i skakanja po lokvicama pesimizma uz pregršt smijeha.

Upravo tako. Ja sam prosao vec jednom sve probleme koje je ona imala, i tu sam uvijek okretao na zezanciju jer sam znao sto ce se kod svakog njezinog problema dogoditi. Normalno, covjek uvijek mora proci na svojoj kozi sve da bi se osjecao opustenije kad drugi put stvari krenu nizbrdo. Tako da sam imao dejavu na svaku situaciju u njenom zivotu tada jer sam imao prilike vidjeti kako je sve to izgledalo kad sam ja te probleme prolazio. Svaki put kad bi se oboje raspali psihicki sastavljali smo jedno drugo jer je uvijek lakse se suocit tad sa tudjim problemom negi sa svojim vlastitim. Da nam je sve bilo ravno, jest. Pogotovo sto se tice ljudi, prijateljstava i ljubavi. Tu nam je bilo svejedno. Jer da smo bili drukciji, a ne toliko slicni, ili skoro pa identicni mislim da bi se pobili jer nitko nebi mogao razumjeti ono drugo. Ovako je sto oboje i dan danas kazemo jedno od najboljih godina.

Ne ostaju takvi ljudi zajedno, ali je zato sreca veca kad se nakon nekog vremena sretnu. Ista stvar, drugi gradovi drugi zivoti.

Poslano sa mog K10000 koristeći Tapatalk

[ex anais]

zekkov kaže:

Upravo tako. Ja sam prosao vec jednom sve probleme koje je ona imala, i tu sam uvijek okretao na zezanciju jer sam znao sto ce se kod svakog njezinog problema dogoditi. Normalno, covjek uvijek mora proci na svojoj kozi sve da bi se osjecao opustenije kad drugi put stvari krenu nizbrdo. Tako da sam imao dejavu na svaku situaciju u njenom zivotu tada jer sam imao prilike vidjeti kako je sve to izgledalo kad sam ja te probleme prolazio. Svaki put kad bi se oboje raspali psihicki sastavljali smo jedno drugo jer je uvijek lakse se suocit tad sa tudjim problemom negi sa svojim vlastitim. Da nam je sve bilo ravno, jest. Pogotovo sto se tice ljudi, prijateljstava i ljubavi. Tu nam je bilo svejedno. Jer da smo bili drukciji, a ne toliko slicni, ili skoro pa identicni mislim da bi se pobili jer nitko nebi mogao razumjeti ono drugo. Ovako je sto oboje i dan danas kazemo jedno od najboljih godina.

Ne ostaju takvi ljudi zajedno, ali je zato sreca veca kad se nakon nekog vremena sretnu. Ista stvar, drugi gradovi drugi zivoti.

Poslano sa mog K10000 koristeći Tapatalk

Volim takve odnose. Najljepše mi je u životu bilo s ljudima s kojima sam mogla biti "ništa"- glupa riječ, ali ono, s kojima nisam morala biti "netko" da zadovoljim njihove kriterije i ego. Samo budeš, makar u kompletnom kurcu i ta osoba samo bude i pričate o ničem i to je to.

Ne ostaju, da. Mi smo bili prijatelji, ali život nas je razdvojio i sad je to lijepa uspomena. Čujemo se dakako, ali to više nije ono pobratimstvo kao nekad. Jer tako to ide.

[zekkov]

ex anais kaže:

Volim takve odnose. Najljepše mi je u životu bilo s ljudima s kojima sam mogla biti "ništa"- glupa riječ, ali ono, s kojima nisam morala biti "netko" da zadovoljim njihove kriterije i ego. Samo budeš, makar u kompletnom kurcu i ta osoba samo bude i pričate o ničem i to je to.

Ne ostaju, da. Mi smo bili prijatelji, ali život nas je razdvojio i sad je to lijepa uspomena. Čujemo se dakako, ali to više nije ono pobratimstvo kao nekad. Jer tako to ide.

Da. I ja bih to tako opisao, bili smo nista, a opet bili smo sve. Jebiga. Zivot ide dalje, pa tako i mi sa njim.



Poslano sa mog K10000 koristeći Tapatalk

[yildirim]

Previše je takvih dana u mom životu, ne mogu izdvojiti samo jedan.

[Wayfaring S]

Ne znam koliko sam imala godina kad si me odlučila staviti na vlak i odvesti do Virovitice. Ne zato što je u Virovitici bilo nešto što je zanimalo tebe ili mene, nego zato jer je vlak, osim do ostalih destinacija, vozio i do Virovitice, pa zašto ne Virovitica. Bila je važna vožnja vlakom, bilo je važno da je to bila moja prva vožnja vlakom. Htjela si mi pokazati kako je voziti se vlakom. Iskreno se nadam da mi je to sjećanje točno, da se ne radi o tome da smo ipak nešto trebali u Virovitici, i ako slučajno nije točno, ako smo ipak išli po nešto, molim te - nemoj mi to nikada reći. Ponekad se bojim vlastitih sjećanja jer nisam sigurna što je sjećanje, što je priča, što je ostatak gledanja nekih starih slika, a što tek neka neostvarena želja. Nije da se mogu sjetiti da sam se uhvatila u izmišljanju vlastitih sjećanja, no ne znam ni da li je moguće uhvatiti sam sebe u tako nečem, bez tuđeg 'ali nije to baš tako bilo...'. Kako god bilo, ovo sjećanje mi ne diraj. Ionako mi je od njega ostao tek osjećaj.

Ne sjećam se skoro ničega, da li je bilo toplo ili hladno, jutro ili podne, što sam obukla, što si obukla, sve je u prevelikoj magli. Čini mi se kao da je bilo vrijeme u kojem nosiš jaknu, ali ne onako zakopčanu do grla, nego tek toliko, da vrat nije skroz gol ispod potiljka. Proljeće ili jesen, ne znam. Imala sam manje od šest godina, prije osnovne škole je to bilo. Možda četiri? Pet? Toliko se malo toga sjećam da se zaista pitam jesam li cijelu priču izmislila u svojoj glavi ne bih li se malo utješila. Jer ta priča u mojoj glavi jest lijepa i topla, koliko god se nekome činila obična.

Na jedan običan dan uzela si me za ruku i rekla da se idemo voziti vlakom, do Virovitice. Jer ja se do tad nikada nisam vozila vlakom pa da vidim kako je to. Htjela si mi nešto pokazati. Nečemu me naučiti. Nekuda me odvesti. Putovanje koje je trajalo možda sat i pol, dva u jednom smjeru, vjerojatno neka pauza na odredištu i povratak kući. Jedno popodne, jedan dan. Jedno lijepo sjećanje.

Jedna knedla u grlu sada. Kad je netko glup, kad ne zna, ne možeš ga kriviti jer ne zna. Možeš se ljutiti na njega, ali nije kriv. Ti si znala. Ti si me vodila u Viroviticu. Sjećam te se kao pametne i tople žene. Sjećam te se kao žene koja pomisli da bi svoje dijete mogla odvesti u Viroviticu da vidi kako je to voziti se vlakom i onda to i učini. I sjećam se da je ta žena nestajala pred mojim očima sve dok nije potpuno iščeznula. Te žene više nema. Ostala je tek ljuštura u kojoj se ona nekad nalazila, u kojoj je nekad živjela i polako umirala. Žao mi je što si joj dala da umre, jer nedostaje mi. Nedostaje mi ta žena. Nedostaje mi mama. Ona mama koja me vodi u Viroviticu, vlakom, prvi puta.

Sjećam se tog vremena prije šeste. Svaki dan bilo je proljeće, sunce je sjalo.

[Buba Mraz]

7 razred, mali maturalac, korcula
Nas 4 cure lezimo na plazi i gledamo predivno zvjezdano nebo
Prvi put vidim mlijecnu stazu i ocarana sam. Dan danas mi je pred ocima.
Lezimo tako i pricamo. O cem mogu pricati 4 djevojcice nego o deckima, simpatijama, nas 4 i 4 najsjajnije zvijezde.
Jos uvijek cuvam pismo u kojem me jedna od frendica nagovara da kazem koja je moja zvijezda, cije ime nosi
Kad se sjetim tih dana skroz izgubim osjecaj di sam sada i koliko je vremena proslo.
Toliko nam je divno bilo, skrivali cugu oko hotela, smijali se bez razloga, isprobavali stvari po prvi put

Ah divno je biti dijete i divno ga je ne "izgubiti" s godinama :klap:

[Joshua]

Ljeto 1998! Kakvo je to ljeto bilo! NIkada ga zaboraviti neću! Ljeto najveće sreće i najveće tuge u dosadašnjem životu! Suze i alkohol su tekli u potocima!

[little-big-one]

josuha kaže:

Ljeto 1998! Kakvo je to ljeto bilo! NIkada ga zaboraviti neću! Ljeto najveće sreće i najveće tuge u dosadašnjem životu! Suze i alkohol su tekli u potocima!

World Cup?

[Joshua]

little-big-one kaže:

World Cup?

Ej mi smo bili par minuta u finalu! U jebenom finalu! Kad je onaj kreten zabio dva gola plakao sam kao nikada u životu! A pazi ja više košarku volim od nogometa ali sam tada plakao.

[Doll Fetish]

BubaSmrad kaže:

7 razred, mali maturalac, korcula
Nas 4 cure lezimo na plazi i gledamo predivno zvjezdano nebo
Prvi put vidim mlijecnu stazu i ocarana sam. Dan danas mi je pred ocima.
Lezimo tako i pricamo. O cem mogu pricati 4 djevojcice nego o deckima, simpatijama, nas 4 i 4 najsjajnije zvijezde.
Jos uvijek cuvam pismo u kojem me jedna od frendica nagovara da kazem koja je moja zvijezda, cije ime nosi
Kad se sjetim tih dana skroz izgubim osjecaj di sam sada i koliko je vremena proslo.
Toliko nam je divno bilo, skrivali cugu oko hotela, smijali se bez razloga, isprobavali stvari po prvi put

Ah divno je biti dijete i divno ga je ne "izgubiti" s godinama :klap:

I meni su jedna od najljepših sjećanja vezana uz more, djetinjstvo/pubertet, frendice, otkrivanje svijeta... Neka jednostavnija i ljepša vremena. U mislima se često vraćam u to doba.
Par frendica i ja nismo išle na maturalac (sa srednjom), nego smo imale zajedničko ljetovanje u kući na otoku. Svaki dan Queen na glasno, susjedi se bune, al nek se bune. Mi imamo "koreografiju" na balkonu i plešemo na Freddyja dok nas cijelo igralište dolje gleda i smije se, neki i plješću. Navečer cuga uz more, domaći dečki, pokušaji na gitari, tajne, tajne, tajne, jedna od nas prva gubi djevičanstvo, prvi heartbreak, pa tješenja... nekima prvo pijanstvo, priznanja u alkoholiziranom stanju, zaklinjanja na vječno prijateljstvo... život u lijepom mjehuriću, daleko od odraslih, daleko od obaveza, zadaća, briga oko upisa na faks, briga oko života, odgovornosti, posljedica... sad je sve to samo lijepo sjećanje.
Znam da ova tema ima dobru namjeru, ali čini me tužnom.