Tema nam zamrla,svi se razbježali,šteta.
Da završim zadnju ep.
Seherica nam se opet udomaćila u podrumu,priprema mužu i svekru doručak ali svekar ju mrko pogleda i ode.Ni muž ništa bolji,kaže joj da će ju otpraviti u hoteli fle čuda,on će ga plaćati dok se snađe.Čudo neviđeno.
Larina mama došla obići cure(jedina normalna mama),pošto je sve u najboljem redu,može se mirno vratiti u Pariz.
Feriha dolazi pred svoju zgradu vidi oca,izlazi iz taxij i prilazi mu.
Kad ju otac vidi kao da je vidio najvećeg neprijatelja,mrki ju pogleda i reče(divan otac nema šta)
-Makni mi se s očiju,Feriha.
Ali,nije ovo ona stara Feriha(hvala Bogu)pa mu reče:
-Neću,oče.Ma koliko mi okretao leđa,ovdje sam sa svim svojim pogreškama.
Ali,otac ima povrijeđen ponos,njegova ga kći i dalje sramoti,ukaljala mu je ČAST a to je njemu najvažnije.Nije njega briga što je bilo s njegovom kćeri,zašto je otišla,dali je dobro,što se s njom događalo protekle 3 god.ne njemu to nije važno.Strašno.
-Nisi sama zgriješila,Feriha.Sada ne možeš sama doći preda me.Ispravite svoju pogrešku kako dolikuje,pa poslije dođite pred mene:fino joj objasni otac.
-NE,OČE.Neću učiniti nešto u što ne vjerujem da bi mi oprostio
Neću učiniti ono što ne želim.Nisam vjerovala u tvoje vrijednosti kad sam se zaručila za Halila ni kad sam tajila da sam se udala za Emira.Nastujala sam živjeti u skladu s onim što smatraš ispravnim.To je bio samo mo život-sasu mu Feriha sve ono što prije nije mogla.Bravo Feriha.
Dok sam ovo pisala palo mi je na pamet koliko zapravo Riza uopće ne poznaje svoju kćer.On se u stvari nije nikad ni potrudio da ju upozna,njemu su ponos i čast bili na prvom mjestu,sve drugo je manje važno,nevažno.Šta će ljudi na selu i sa sela pričati o njemu po seoskim birtijama,to je njemu bitno.Zar se jedan roditelj 3 god.nije zapitao i pokušao saznati zašto je to njegova kćer pobjegla,što je pravi razlog,gdje je i što radi ta njegova kći,da li je uopće živa i zdrava.Ma ne,pogaženi ponos je bitan.I on se zove ocem a i Feriha ga još uvijek zove ocem.Ja bih ga se davno odrekla još poslije prvog šamara ali tužna Feriha jok.
Uvrijeđeni otac će svojoj kćeri:
-Dovoljno dugo živiš kako želiš(ama,zar nije normalno da djevojka njenih god.živi svoj život,imam sina njenih god.).Zašto si onda došla ovamo.Zar ćeš mi svoj život gurati pod nos?
-Da,oče.Ja sam ti kći.Tvoja sam kći sa svim svojim pogreškama i odlukama.Došla sam ti reći da želim da me napokon vidiš-tužnim glasom i suznih očiju reče mu njegova kćer.Ali on ju ljutito pogleda i reče: Durica
-Moja kći napustila je svoj dom i pobjegla s čovjekom kojem se obraćala s gospodine.Moja kći provela je tri god.pod istim krovom s tim čovjekom(to je problem).
-Da, oče,tvoja kći.Ta koja je pobjegla tvoja je kći.I ta koja je živjela s drugim čovjekom i lagala TVOJA je kći.Tvoja kći je napravila puno pogrešaka.JESI LI SE BAREM JEDANPUT ZAPITAO ZAŠTO?
A divni otac će svojoj kćeri:-Nije mi STALO tražiti razloge za tvoje pogreške
-Zar tako,oče.Ja sam tebe pitala zašto si pogriješio i kad sam dobila batine i kad si me prisilio da se zaručim za Halila.Kazna za jednu moju pogrešku je veoma visoka. U redu,pogriješila sam. A što si ti učinio?Nisi li i ti pogriješio,oče?
Konačno,napokon,naša prgava sasu u lice ocu ono što je trebala davno.
Pognute glave, spuštenog pogleda,bez riječi,ostade dični otac.
Dolazi kći do oca,uzima njegovu ruku,prinosi ju svome licu i miluje a tzv.otac ju pogleda,na tren mi se učini nježnim pogledom ali..riječi koje mu ona na kraju reče:-Ja sam tvoja kći sa svim svojim pogreškama,oče(tako tužnim glasom).Ako se jednom budeš pitao zašto sve ću ti objasniti-učiniše to da on bijesno izvuče svoju ruku iz njenih i ode.Ipak,učinilo mi se da su ga se njene riječi ipak dotakle.Ali,ovakvog čovjeka nazivati ocem i poslije svega,Feriha je zaslužila zlatnu medalju.Kaže se "roditelj je ipak roditelj,kakav je god,ali onda je i dijete,dijete kakvo god".
Znamo da Feriha voli svoju obitelj bez obzira na sve,što je sve proživjela i žrtvovala zbog nje,ali što je previš,previše je brate mili.
Scena koja je meni jedna od dražih počima dolaskom žigosane u "svoje gnijezdo"(da Bogda nije ni izlazila iz njega ali...).
Reče ona svom "bivšem"da je bio u pravu,postala je nesretna i vratila se da ju usreći,jer je ionako znao da će se vratiti,što bi drugo i moglo biti.(Što si onda tražila, ženska glavo).Ali, preračunala se ona malo,Javuz nije ničija rezerva.Ne može ona da vjeruje to što čuje pa ga upita je li se on to šali?Ne,draga moja Javuz se nikada ne šali pa joj fino reče da ju više NE ŽELI.NI ON,ajme majko što će tužna sada.ŠTO SI SIJAO TO ĆEŠ ŽNJETI,rekli bi naši stari.Imali su naši stari jako puno pametni.
Feriha,nakon što je sve fino objasnila svom dragom ocu,odlazi u park.Zamišljena,šeta,razgleda,prisjeća se i onda odjednom zastane.U susret joj dolazi onaj zbog kojeg je i došla u park,zbog kojeg je tako zamišljena i sijetna,njena jedina ljubav,EMIR.
Gledaju se, Emir kimnu glavom u znak pozdrava,prilaze jedno k drugom bez riječi.Feriha sjetno prozbori:
-Nedostajao mi je ovaj park.
-U ove sate u njemu je tiho-reče joj Emir.
-Jesi li prije ikad došao u ovo vrijeme(naravno draga Feriha)?
-Nekoliko puta-reče joj Emir.
Primjeti Feriha nešto čudno pa upita Emira?-Ne nosiš prsten?
Emir ju pogleda i reče:-Prstenje je skinuto,a obećanja su ostala ne ispunjena.
-Kad nešto obećamo,ili puno vjerujemo sebi ili onom drugom-upita ga Feriha spuštenog pogleda.
Emir okreće ploču pa ju upita:
-Što si odgovorila?
Feriha ga čudno gleda,što ju to pita,pa ju Emir priupita:
-Što si odgovorila kapetanu?
Aa,to,kao da pomisli Feriha,to me znači pitaš)
-Znači vidio si nas-iznenađeno ga upita Feriha.
-Jesam-reče tiho Emir.
-Ali nisi pričekao odgovor-upita ga zagonetno Feriha.
-Feriha,zar se opet igraš?
Taj njihov susret i razgovor u parku djelovao je toliko bolno,za oboje.S njihovih lica,iz njihovih pokret vidjela se sva njihova bol,tuga, nemoć ali i želja da jedno drugom polete u zagrljaj,ali ponos,ponos iznad svega...nažalost.
-Nanijela sam Leventu veliku nepravdu.Tri je god.bio sa mnom ali je bio usamljen-reče mu Feriha.
Mislim da je taj odgovor zadovoljio Emira.Bilo mu je jako važno to čuti,da je njegova Feriha i dalje samo njegova,iako,po meni,u dubini duše on je to znao.
Ono što sljedeće Feriha reče kao da malo iznenadi Emira:
-Nalazimo se na mjestu gdje smo počeli.(pusti Leventa,pričajmo o nama,bravo Feriha)
-Ovdje smo počeli-sjetno će Emir.
Mislim da im je oboma, u tom trenutku,cijeli njihov zajednički život prošao kroz glavu.
Feriha mu priča kako je ovaj park vidio svašta,kao da je uvijek živio s njima.
Emir će,sjetno-Mi nismo mogli živjeti zajedno ali park je živio s nama.
Na to će Feriha,još sjetnije:-nismo mogli.
-Nismo mogli živjeti u ljubavi-tužno će Emir.
-Ljubav nije bila dovoljna -odgovori mu Feriha i spusti pogled.
-Jedan nas je nesporazum porazio.Zbogom-izusti Emir i pođe.
Dok je izgovarao te riječi,na njegovom licu se ocrtavala sva bol, tuga,gutao je knedle,glas mu je drhtao,u očima suze ali čak i tada je EGO bio jači.Dok je odlazio od nje,činilo mi se kao da umire i nije mi jasno zašto nije niša učinio.Zašto se oprašta i odlaz od nje,sada kada sve znaju,kad su se riješili privjesaka,a onda sam shvatila da se on u stvari predao.Shvatio je da je u stvari on jedini pravi krivac za sve,da ju ne zaslužuje nakon svega i prepušta se sudbini.Mislim da nije više u pitanju EGO,već saznanje da je on kriv za svu patnju i bol koju su proživjeli.
Mislim da je i Feriha to shvatila pa poduzima korak koji je čak i Emira iznenadio.
Dok,onako slomljen odlazi od nje,ona mu reče:
-Nisam pristala.Sada ti meni reci nešto.
Emir je u nevjerici,zastaje a ona nastavlja:
-Nalazimo se na mijestu gdje smo počeli.
-Emire.JESI LI SA MNOM?
Emir se lagano okreće prema njoj,kao da ne može da vjeruje u ono što čuje,boji se da ne sanja,strah ga se okrenuti a izraz lica sve govori.Okreće se, gleda ju ali kao da ne može da vjeruje.Ona nestrpljivo čeka,gledaju jedno drugo a onda joj Emir pohita u zagrljaj.
Koje olakšanje,koji spokoj,koji dokazi njihove ljubavi u tom zagrljaju.Grle se s toliko osjećaja olakšanja što je sve konačno iza njih,s toliko čežnje,nježnosti, ljubavi.U tom zagrljaju,dok ju Emir onako grli,kao da se boji da mu ne pobjegne,a ona tako mirna i spokojna,samo ga nježno grli.Bio je to zagrljaj za vječnost,riječi nisu bile potrebne.
Evo i mene ovisnice napokon registrirane na forumu 
Linearni mod
