Problemi i rješenja u odnosu s roditeljima

[*good_girl*]

Ljudi totalno ste u krivu. Kad bi i skuhala nešto nije bilo tog poštovanja. Oni ne žele prihvatiti mog dragog, dobila sam tuš da čim se zaposlim da odlazim bez ključa od stana, imovine, svega. Poklonili su mi vozački a od kad sam položila (od prve pololožila) auto sam vozila 2 puta- zaboravila sam vozit, prošlo je 5godina od kad sam položila. Dok sve moje frendice voze, od srednje škole, ja ću završit faks i mamica i tatica me voze na fax, mislim ovo baš nije normalno.
Nije istina da mi sve mamica radi, sama si perem veš, preslačim posteljinu, odavno ne čisti mama našu sobu same čistimo. Zarađujem (čitaj robujem cijele dane na internetu) da si kupim koju majicu svaka 2-3mj ili da imam za kavu. Nikad nisam dobila za kavu od oca nikada u životu. Nikada nisam dobila pitanje a ni sestra dal trebamo nešto. Napravili su ono najvažnije, pomogli nam za školovanje, al drugo ništa. Kad vidim druge mlade na cesti , koji dobe apsolutno sve a ja u životu i sestra nismo dobile ni upola od roditelja , a tek kad vidim nekog od 18 u autu (od roditelja autu ili novom kupljenom za dijete) stvarno se zapitam šta sam Bogu skrivila. Važno da se roditelji voze u novom Mercedesu, a dijete mora 5godina čuvat vozačku u novčaniku. Prestrašno nemam šta drugo za reć. Otići ću da,..još malo nadam se

[zaged]

Da nije normalno da te mamica i tatica voze na faks,imas javni prijevoz ili pjesaci.Ostalo nemam zivaca komentirat,samo cu rec da si toliko razmazena da je to strasno,a mozda si sama od sebe tako naporna!!

[plavi-safir]

Na tvom mjestu ne bih razmisljala stalno o njima nego se usmjerila da sam nesto steknem i postihnem..
nemozes očekivati od njih da ti nadoknade nesto sto je već propusteno kroz tvoje odrastanje..
I ne zamjeraj,jednog dana ćes i ti biti nekome roditelj...
Dok si u kući sudjeluj u poslovima i podjeli obveza,tako i sestre bi trebale..
mozda će i tada roditelji seosjećati manje pod pritiskom i stresom..
uostalom,ako su bolesni oboje,njihova radna soposobnost je umanjena..jesi razmisljala o tome??
svoju ćes sudbinu iskrojiti sama..
Spominjes u vise navrata ovo
da čim se zaposlim da odlazim bez ključa od stana, imovine, svega
Nije li to njihova imovina??
Koju su oni stekli??
Onda...

[sudoku22]

plavi-safir kaže:

Na tvom mjestu ne bih razmisljala stalno o njima nego se usmjerila da sam nesto steknem i postihnem..
nemozes očekivati od njih da ti nadoknade nesto sto je već propusteno kroz tvoje odrastanje..
I ne zamjeraj,jednog dana ćes i ti biti nekome roditelj...
Dok si u kući sudjeluj u poslovima i podjeli obveza,tako i sestre bi trebale..
mozda će i tada roditelji seosjećati manje pod pritiskom i stresom..
uostalom,ako su bolesni oboje,njihova radna soposobnost je umanjena..jesi razmisljala o tome??
svoju ćes sudbinu iskrojiti sama..
Spominjes u vise navrata ovo
da čim se zaposlim da odlazim bez ključa od stana, imovine, svega
Nije li to njihova imovina??
Koju su oni stekli??
Onda...

Good girl ne znam s kim se ti uspoređuješ,ima puno gorih situacija od tvojih, ali ti moraš shvatiti da ti roditelji nisu dužni osigurati imovinu, stan ili auto, dali su ti obrazovanje a samim time i mogućnost da sama(svojim radom, sposobnošću) stekneš sve što ti srce želi..traži čim prije posao i makni se iz roditeljskog doma ako tako negativno utječe na tebe

[Tinkerbell 8]

*good_girl* kaže:

Ljudi totalno ste u krivu. Kad bi i skuhala nešto nije bilo tog poštovanja. Oni ne žele prihvatiti mog dragog, dobila sam tuš da čim se zaposlim da odlazim bez ključa od stana, imovine, svega. Poklonili su mi vozački a od kad sam položila (od prve pololožila) auto sam vozila 2 puta- zaboravila sam vozit, prošlo je 5godina od kad sam položila. Dok sve moje frendice voze, od srednje škole, ja ću završit faks i mamica i tatica me voze na fax, mislim ovo baš nije normalno.
Nije istina da mi sve mamica radi, sama si perem veš, preslačim posteljinu, odavno ne čisti mama našu sobu same čistimo. Zarađujem (čitaj robujem cijele dane na internetu) da si kupim koju majicu svaka 2-3mj ili da imam za kavu. Nikad nisam dobila za kavu od oca nikada u životu. Nikada nisam dobila pitanje a ni sestra dal trebamo nešto. Napravili su ono najvažnije, pomogli nam za školovanje, al drugo ništa. Kad vidim druge mlade na cesti , koji dobe apsolutno sve a ja u životu i sestra nismo dobile ni upola od roditelja , a tek kad vidim nekog od 18 u autu (od roditelja autu ili novom kupljenom za dijete) stvarno se zapitam šta sam Bogu skrivila. Važno da se roditelji voze u novom Mercedesu, a dijete mora 5godina čuvat vozačku u novčaniku. Prestrašno nemam šta drugo za reć. Otići ću da,..još malo nadam se

puno je bolje i da te izbace iz kuće, nego da do 30. truneš u toj bolesnoj atmosferi. ovako ćeš biti prisiljena napraviti nešto sa životom, što mnogima iz takvih obitelji ne uspije, jer im je samopouzdanje otišlo kvragu.
eto, sreća u nesreći.

imala sam prijateljicu čiji je otac u novom mercedesu vozio svog psa, ali kćer i sina jedino nakon dužeg nagovaranja. svakakvih kretena ima.

[Salammbo]

*good_girl* kaže:

Poklonili su mi vozački a od kad sam položila (od prve pololožila) auto sam vozila 2 puta- zaboravila sam vozit, prošlo je 5godina od kad sam položila. Dok sve moje frendice voze, od srednje škole, ja ću završit faks i mamica i tatica me voze na fax, mislim ovo baš nije normalno.

Nije istina da mi sve mamica radi, sama si perem veš, preslačim posteljinu, odavno ne čisti mama našu sobu same čistimo. Zarađujem (čitaj robujem cijele dane na internetu) da si kupim koju majicu svaka 2-3mj ili da imam za kavu. Nikad nisam dobila za kavu od oca nikada u životu.

Napravili su ono najvažnije, pomogli nam za školovanje, al drugo ništa.

Kao i u svakom problemu koju ljudi ovako iznesu, mi znamo samo jednu stranu priče. Međutim, ne možeš reći da ti roditelji nisu ništa dali!!!

1. Platili su ti vozački. Ne sjećam se koliko je to iznos u pitanju, ali rekla bih da nije mali. Za auto zaradi sama.

2. Školuju te. I sama kažeš da je to najvažnije. I jest. Jesi li ti svjesna koliko je ljudi na ovome svijetu koji se ne mogu adekvatno obrazovati, a željeli bi. Ne mogu jer nemaju novaca, roditelji nemaju itd. Dobro obrazovanje bi ti trebalo biti podloga za budućnost. Pa ćeš onda sama moći kupiti auto.

3. To što sama čistiš svoju sobu ne bi trebala ni isticati. To se podrazumijeva. Radiš li (i sestra) i druge kućanske poslove, tj. dijelite li ih? Znaš, možda je mami dosta da radi to za sve vas, pomozi joj.

Jesi li hodala bosa i gola kao dijete? Bila gladna? Ne bih rekla.

I na kraju, imaš li ti ideju uopće kako je život skup? Mislim na ono osnovno, da ne spominjem ono što su tebi roditelji dali, a to prezireš (školovanje, vozački). I možda da razmisliš o promjeni tog studentskog posla preko interneta, nađi nešto lukrativnije, posebno preko ljeta.

Meni se u konačnici čini da je vaše roditelje strah da ne ostanete ovisne o njima i da vas nekako guraju u samostalnost, boje se da ne budete sakate pored zdravih tijela. Očekuju ood vas samostalnost sad kad više niste djeca.

[Brutalis]

lako vama ovoj good_girl govorit da ništa ne valja. Bolja je od polovice mladih valjda. Kad se zaposli, plaća stanarinu, pa kredit za auto, hranu, odjeću, režije i druge gluposti. Bit će više u minusu nego da živi s roditeljima. Ljudi, pa nismo mi švicarska da je to sam tak lako završiti školovanje, imati stan i auto.. Još si je izdvojila više para na školovanje, nije sam tak raditi i školovat se, svaka čast curi. Inaće meni je bezveze da neko završi visoke škole, a na kraju nekome drugome profit donosi, al to je moje mišljenje.
Ako se odseli možda će tam s 40 godina imat neku financijusku sigurnost, ako misli putovat s dečkom do penzije će si valjda život sredit kak spada ako ju doživi nadajući se da ne dobi neku bolest koju zdrastveno neće plaćat.

Nez od kud je, al ako je iz nekog manjeg mjesta di su plače maksimalno 4000kn to ju čeka.
Još veći problem bi joj stvorilo ako misli imati djete s 30 i nešto.
Ako joj dečko nije neka faca i ako ne misli joj pomoći, život bude joj vječita borba za neovisnost.

Nitko nije savršen, pa ni good_girl. Tak da je lako drugima kenjat kaj ne valja, počnite od sebe, pa onda kenjajte drugima da su ološ.

[twitty6]

Mogla bih napisati litaniju na ovu temu. Uglavnom, otac mi je alkoholičar i narkoman, mama psihički slučaj. Napravili su mi puno štete u životu i djetinjstvu. Bilo je tu svega. Zbog njih sam krenula krivim putevima, ali izvukla sam se. I krivim ih za većinu problema koje imam-soc.fobija,panicni,anksioznost. I eto,još sam pod njihovim krovom i ovisim o njima jer ne mogu naći posao.Ne mogu nikako stvoriti svoj neki život jer osjećam ogorčenost prema ljudima općenito i nikome ne vjerujem.

[*good_girl*]

Hvala Brutalis

[ona1]

Draga Twitty6 vidim da ti je ovo prvi post pa mogu i zaključiti kolika ti je to frustracija kad ovdje tražiš savjete. Šta se tiče tvojih krivih puteva, drago mi je da si se toga riješila, ali ne slažem se s time da su oni krivi za to. Što prije počmi razmišljati na način da sama donosiš odluke i da si sama odgovorna za svoje postupke.

Nadam se da ćeš što prije pronaći posao jer to će ti riješiti psihu za 1/2 dana, a za preostalu polovicu moraš se sama pobrinuti. Neznam koliko imaš godina, ali nikad nije kasno za otvoriti se prema novim ljudima i izgraditi određene odnose s kvalitetnim ljudima. Novi posao mogao bi ti donijeti par takvih, nadam se.

U svakom slučaju, iako živiš s njima i moraš jer nemaš novaca da se osamostališ, preporučam ti da se što više kloniš roditelja, kad već tako loše djeluju na tebe. Da ti rečem da pokušaš pričati s njima vjerojatno nema smisla, jer to je utopija, neki odnosi jednostavno nisu predodređeni za uspjeh i nemoj uopće trošiti energiju i živce na to. Izgradi si svoj neki mali svijet u svojoj sobi, radi ono što te veseli, muzika, filmovi, šetnje, sport... a istodobno preuzmi dio kućanskih poslova da imaju što manje materijala da te gnjave, a ima i ona: u radu je spas..

Sutra kad se zaposliš, traži prvu dobru priliku da se makneš od njih i nađeš svoj mir. Roditelje ne biramo, ali biramo većinu svojih odluka, zato open your mind, promisli o ovome 2x. Nemoj se više upuštati u kakva sr*nja i nađi si normalnog dečka s kojim ćeš sutra započeti novi život. U međuvremenu imaš i na forumu dobrih ljudi ako su ti draži ovi virtualni prijatelji

Ovi moji savjeti su možda u suprotnosti sa knjigama iz psihologije, ali je provjereno i pali. Svu sreću ovog svijeta ti želim!!!

[Nisha]

Meni se čini da dio problema s roditeljima koji su nam napravili dosta psihičke štete leži u tome što se od njih nikako ne možemo maknuti. Evo ja sam otišla od doma ali svaki put kad je neko sranje bježim natrag doma nadajući se zaštiti roditeljskog doma...što je pomalo iluzorno kad je dom već od početka bio problematičan. Onda se razočaram doma, pa se vratim, pa kad se razočaram negdje drugdje opet bježim doma, gdje se opet razočaram i tako...začarani krug.

Ustvari godinama pokušavam shvatiti kako da čovjek pronađe svoj duševni mir sa situacijom u kojoj mu je netko (a nenamjerno, jer su moji roditelji stvarno mislili da rade najbolje za mene a to što su napravili odraz je njihovih psihičkih sranja) nanio toliko štete da se godinama od toga oporavlja i još će se oporavljati vjerojatno cijeli život...koja su vaša iskustva s tim, kako se vi s tim nosite? Pokušavate li uspostaviti i dalje neki dobar odnos s njima, ali bez oslanjanja na njih? Ili se mičete od njih? Jeste li im oprostili?

[Tunefor]

Apsolutno se treba maknuti od roditelja jer drugoga lijeka nema, a znam vjerujte jer sam probao sve ali uzalud mi trud svirači jer oni(on) se neće promijenit.
Kao što je NISHA rekla i meni se dogodi da se maknem na neko vrijeme ali onda uvijek nekako završim nazad iako znam da mi tamo neće bit bolje nego može bit samo gore.
Mislim nisu oni loši ali jednostavno se sa godinama nakupilo toliko frustracija u našem odnosu da je sve to skupa ostavilo ozbiljne psihičke posljedice na mene koji se vjerojatno neću nikad riješit.
Sve te frustracije su od mene napravile osobu totalno suprotnu od onega što su mi roditelji(99% otac) nametali cijeli život i upletali se u moj život kao da mi je 5 godina.

*good_girl* kaže:

Ljudi totalno ste u krivu. Kad bi i skuhala nešto nije bilo tog poštovanja. Oni ne žele prihvatiti mog dragog, dobila sam tuš da čim se zaposlim da odlazim bez ključa od stana, imovine, svega. Poklonili su mi vozački a od kad sam položila (od prve pololožila) auto sam vozila 2 puta- zaboravila sam vozit, prošlo je 5godina od kad sam položila. Dok sve moje frendice voze, od srednje škole, ja ću završit faks i mamica i tatica me voze na fax, mislim ovo baš nije normalno.
Nije istina da mi sve mamica radi, sama si perem veš, preslačim posteljinu, odavno ne čisti mama našu sobu same čistimo. Zarađujem (čitaj robujem cijele dane na internetu) da si kupim koju majicu svaka 2-3mj ili da imam za kavu. Nikad nisam dobila za kavu od oca nikada u životu. Nikada nisam dobila pitanje a ni sestra dal trebamo nešto. Napravili su ono najvažnije, pomogli nam za školovanje, al drugo ništa. Kad vidim druge mlade na cesti , koji dobe apsolutno sve a ja u životu i sestra nismo dobile ni upola od roditelja , a tek kad vidim nekog od 18 u autu (od roditelja autu ili novom kupljenom za dijete) stvarno se zapitam šta sam Bogu skrivila. Važno da se roditelji voze u novom Mercedesu, a dijete mora 5godina čuvat vozačku u novčaniku. Prestrašno nemam šta drugo za reć. Otići ću da,..još malo nadam se

Quotao sam post od gore jer mislim da je ovo dobra stvar koja bi se trebala dogodit mnogima jer te prisili da se makneš od roditelja i sam se izboriš za sebe.....,ljudi koji sve rade sami bez tuđih upletanja razviju lakše samopouzdanje i manje su skloni depresiji i apatiji.

U nas je slučaj da ima mnogo roditelja koji se prema djeci ponašaju kao da su male bebe, odlučuju im o svemu, postavljaju uvjete, manipuliraju i žele te zadržati blizu sebe i pod svojim utjecajem...nije ni čudo da ima toliko sjebani ljudi onda, depresije, apatije i anksioznosti.

Uglavnom treba se maknuti od njih pa nek rade sa životom šta oću i kako oću a i mi sa svojim.

[svejesuper]

Ja imam problem koji me prati od rođenja: moja majka. S tatinim roditeljima se nikad nije slagala i tada su krenuli njeni problemi, neprestano živciranje i depresija. Ona se ne razgovara s mojom bakom uopće. Ja zaista ne znam točno koja je njezina dijagnoza no znam da uzima Oksazepam i Sulpirid tablete svakodevno te pretpostavljam - depresija. No, to naravno, nije sve. Moja mama je bolesna, no ono što mene posebno zabrinjava je to da time i mene pravi bolesnom. Imam 25 godina i najstarija sam od 3 djece. Moje probleme nitko ne shvaća ozbiljno, a nemam se kome ni obratiti. Moj dečko zna kakva je obiteljska situacija i ne zamjeram mu što se ne želi miješati u takve probleme. 7 godina smo zajedno, no nijedno od nas nema siguran posao. Uređujemo polako svoj dom, koji je u potkrovlju moje obiteljske kuće i vjerujte mi, svaki dan se pitam je li to bilo pametno. Cijeli život će mi po glavi skakat mama s kojom se nemam uopće.
Nekako imam osjećaj da mene majka posebno ne voli i da me krivi za svoj loš život. Jer da mene nije bilo, mogla bi se i rastati. Čula sam par puta kad kaže da se ljudi mogu rastati dok nemaju djecu, a kad djeca dođu onda se sve radi da njima bude dobro. Ali nama nije dobro, bar ne meni. Nekako sam uvijek ja ta na kojoj se liječe frustracije. Uvijek se meni prigovara zato što sam u nečem pogriješila, nešto sam propustila, dobila sam 4, a ne 5 na faksu i to je samo "dokaz moje lijenosti". Vjerujte mi, još nikada s njene strane nisam čula nijednu lijepu riječ... A ne mogu Vam ni opisati kako to boli kad te mama samo grdi i pljuje. S druge strane, moje 2 sestre njene su ljubimice. Ja čistim i kuham kad treba, a one ne trebaju raditi ništa (a ni ne znaju).
Ako skuham ručak, uvijek nađe nešto šta nije dobro napravljeno i nije fino.
Ako čistim, ne čistim dobro.
Ako idem na kavu ili izvan kuće nekamo, izgledam "ko krava" jer se ta roba koju ja sam nosim "nosila prije 10 godina".
Ako kažem svoje mišljenje na bilo koju temu, glupa sam.
Ako me nekad nešto boli, i kažem da stvarno danas ne mogu, opet dođe do svađe. Tako sam npr. jednu večer završila na hitnoj zbog jakih bolova u trbuhu i mislilo se da je slijepo crijevo. Puštena sam kući i rečeno mi je da moram mirovati i piti čaj jer je vjerojatno upala jajnika. Iduće jutro bijesna uletila je u moju sobu i počela se derati da zašto ja ležim i da šta mislim da će se kuća sama oprati!!! A sestra, od 22 godine spavala je do podne!!!! Mršave su i lijepe, ja sam popunjenija. Jednom mi je rekla da me ne voli jer sam debela. Ja za sebe znam da sam jako emotivna, a i da nisam, ovo mi je previše. Uz sve to mislim da je i hipohondar, jer ju uvijek nešto boli. I svaki dan slušam kak ju danas boli glava, ruka, noga i kako misli da ima rak ili ne znam ni ja šta. Na njenu inicijativu bile smo i kod obiteljske savjetnice jer sam ja "nemoguća", a kada joj je stručnjakinja rekla da me mora pustiti na miru i da ako za jednu vrijede neka pravila, vrijede i za drugu i da je moja popunjenost moj problem, a ne njezin i još svašta; ona se ustala i otišla i poslije je rekla da kaj bude njoj netko tko nema djece davao savjete kako ona treba odgajati djecu (pitala ju je jel ima djecu). Ja nisam imala neko prekrasno djetinjstvo i zbog jako loših odnosa s njom ne mogu joj pomoći, ali ja tražim pomoć za sebe. Jer sam postala jako živčana, smetaju mi i najmanje sitnice i često se rasplačem, a i moja veza jako trpi. Pretila sam i znam to. Ustrajno počnem raditi neku dijetu, odlično je, mršavim i zadovoljna sam, a onda me ona iz čista mira počne prozivati i govoriti mi da joj se čini da se opet debljan (a zaista se ne debljam), sve dok ne postanem potpuno očajna i tad kreće iz početka. Počnem jesti slatkiše, zaista se zdebljam i nakon nekog vremena ponovno idem na dijetu. Začarani krug. Doktorica mi je jednom rekla da smanjim stres (a imam i sindrom policističnih jajnika). A ja se pitam kako? Prije godinu dana dijagnosticiran mi je i seboroični dermatitis vlasišta i uz upotrebu oronazol šampona, svrbež, crvenilo i perutanje su neko vrijeme bili pod kontrolom. No, kako taj stres s majkom ne prestaje, stanje je sve gore i gore. Dermatitis se proširio na čelo, te imam i točke perutljive i crvene kože po rukama. Ono što me posebno rastužuje je moj otac koji je često promatrač iz sjene. Zna, čuje, vidi no ne poduzima ništa. Ako i ustane i kaže što misli i da njena reakcija nije u redu, ona počne urlati na njega i ne razgovara se s njim jer "me on stalno brani i nikad mi neće reći ništa".
Imam 26 godina i ne smijem preko tjedna biti iza pola noći vani. Ako i odem nekuda preko vikenda, moram obavezno reći kamo idem i s kim. Ona je vukla dvoje djece za sobom u svojim godinama, a mene smatra retardiranom. Najgore mi je to što se većina svađa događa kad tate nema doma. A kad on dođe, nikada mu ne ispriča kako je sve stvarno bilo nego uvijek govori da sam se ja izderavala na nju i da moje poašanje nije normalno i da ja nisam normalna. U tim trenucima mi je najteže jer ne znam što tata misli tad o meni, a njega zaista obožavam i volim i cijenim najviše na svijetu. Nekada imam dojam da je totalno razočaran... Često se rasplačem i plačem po cijelu noć, idući dan me glava boli i oči su mi naotečene. Osjećam se loše i prazno... Nisam zlopamtilo, ali zaista se ne mogu sjetiti lijepih stvari vezanih uz svoju majku. Sjećam se kako me istukla na moj 10 rođendan jer sam rekla da ne budem sad išla u dućan po mlijeko i radije ću pojesti tost; sjećam se kako me ošamarila kad sam ju došla buditi nakon groznog pada s bicikla s vrlo bolnim posljedicama (spolovilo mi je ostalo oštećeno, no to ona ni ne zna), sjećam se koliko puta sam batina dobila radi mlađih sestara ili radi odjeće koju nisam htjela nositi jer mi se nije sviđala. Tako bih mogla do sutra... Ne osjećam se dobro, da nemam toliko volju za životom, dečka koji mi je podrška i ogromne želje osnovati s njim obitelj, imati djecu i odgajati ih s mnogo ljubavi i pažnje; odavno bih si oduzela život. I sada mi ponekad to padne na pamet nakon neke svađe s njom; ali onda se sjetim dečka i to me drži.
Kako vrijeme prolazi, a problemi ne prestaju (sve to događa se najmanje 1 tjedno!!!), ja jednostavno gubim snagu. Ne mogu. Psihički sam došla do svojih granica. Toliko sam bespomoćna i očajna da ćesto posegnem za torbom i potrpam svu robu, želim otići i ne vratiti se, no što ako otiđem? Vratiti se ne mogu, posao nemam, što ću? S 25 živjeti na ulici i kopat po kontejnerima?! Kod dečka situacija nije puno drugačija. Tako da smo u istoj gabuli.

[zoki89]

Tvoja majka zaista treba pomoć da riješi svoje probleme, no ne trebaš zato trpjeti sve što si navela. Vjerujem da ste do sada jedan dio potkrovlja uredili, pa traženje novog mjesta za stanovanje nije prihvatljivo. Osobito uz financijsku situaciju koju opisuješ.

Stoga ti preporučam da se zauzmeš za sebe. Ne samo zbog sebe, već i zbog djece koju namjeravaš imati sa svojim dečkom. Vjerujem da ne želiš da prolaze istu situaciju. Stoga smanji komunikaciju s njome i pokaži da se poštovanje treba zaslužiti. Čim krene s uvrijedama ili nekim oblicima manipulacije, samo se udalji i nastavi dalje po svome. S vremenom će naučiti da ne može više tako postupati ako želi tvoju pomoć. I ne dozvoli da te ucjenjuje bilo čime. Kako god ispalo, ustraj u tome da se izboriš za sebe, jer ovako ne možeš nastaviti dalje. Znaš i sama koliko te stres uništava.

Obuci i jedi što ti biraš i ne slušaj je. Znam, ružno to zvuči jer ti je majka, no ako ne pomogneš sebi, nećeš moći niti ljudima do kojih ti je stalo. I kada imaš namjeru nešto učiniti, samo to kaži i kreni. Ne opravdavaj se mnogo, jer tu ćeš gubiti bitku. Sreži sve prije nego se svađa uspije uopće razviti - ne dozvoli da te uvlači u to. Imaš pravo osjećati se dobro, odmoriti se kada poželiš, otići gdje želiš i zadržati se, osjećati se ravnopravnom u obitelji. Što se tiče poslova, možeš reći da krećeš kada se pridruže tvoje sestre, te barem malo pomognu.

Za njezine odluke u životu ti nisi kriva. Drago mi je da barem tatu imaš s kojim si si dobra. Ako već dođe do toga da mama laže kako je bilo, samo smireno kaži istinu i opet se ne opravdavaj dalje.

Dijete rijetko djeluju dugoročno, a nisu ugodne. Radije kreni postepeno sa zdravom prehranom i fizičkom aktivnošću. Za početak možeš za to odvojiti barem samo par min dnevno. Bitno je da to ne osjećaš kao napor, pa će postepeno kroz više tjedana postati sastavni dio tvojih navika i života. Tada ćeš malo pojačati tempo i uvesti još više zdrave prehrane.

Javi se privatnom porukom ako poželiš popričati. Nadam se da ćeš biti dobro.

[Sila nečista]

evo da objasnim svoj problem...znači ja sam jako ponosna osoba i kada sam upisivala fakultet nisam upala u željeni te sam glumila da mi se taj kojeg sam na kraju upisala jako sviđa...Eto od toga je prošlo godina dana ja još glumim da sam sve položila a nisam ništa zapravo ...Kako reči roditelju sa kojim sam u zahladnjelom odnosu te baš ne pričamo puno da sam totalno falila faks i da zbog ponosa nisam nikome to rekla i nisam htjela odustati.. Kako se iz te situacije izvuči ...doslovno bi rekla da idem na ispita a došla bi ispred zgrade i ne bi ušla nego bi išla na kavu jer podsvjesno mi se gadi taj fakulete...Planirala sam izvuči bar status redovito studenta da mogu negdje raditi ovu godinu ali mi vjerovatno to neće uspjeti...totalno ne znam što ću spetljala sam se u lažima i svemu tome osječam se stvarno loše zbog toga...
edit-meni ne bi bio problem samoj plaćati pad i sve da ne rečem roditeljima,ali će saznati kad tad jer primam obiteljsku mirovinu koja će biti ukinjena čin izgubim studentska prava te je fakultet dosta težak te nema smisla ići na njega ako mi se nimalo ne sviđa i odugovlačiti to...

[zoki89]

Možeš li se nekako prebaciti na zanimljiviji smjer faksa? Nema smisla da nastaviš s nečime što te ne zanima. O lažima ne znam što da ti kažem -- biti će gadno ako priznaš, a još gadnije ako tvoji sami doznaju. Što god odlučila, ne ponavljaj više tako nešto. Laži te uvijek uvale u probleme.

[stand by me]

Kako riješiti ovo i što uopće misliti o ovakvoj situaciji:

Tata nije obiteljski čovjek tj. možda on misli da je, ali način života koji njemu odgovara nema veze s obiteljskim. Mamu je razočarao nebrojeno puta, a svaki put kad se htjela rastati izmanipulirao ju je i pomirili bi se. Meni je oduvijek bilo najljepše kad bi bili sami - brat, mama i ja. Ionako većinom bi sve obavljali bez njega, isto tako i mama. Potpuno je neovisna o njemu, što se tiče novaca, imovine, odgoja i svega ostalog. Oboje imaju velike plaće, on još veću i evo ni to nije pomoglo da se razvedu- Inače je užasno težak, pun principa i mama ga se boji te uopće neće pokrenuti pitanje rastave jer se boji da ni na površinu isplivalo ono najgore iz njega. Eto, takvo mišljenje ima o njemu i ipak se stalno pomiri s njim jer osim što se boji, vjerujem da mu i povjeruje svaki put da će promijeniti jer ga je nekoć jako voljela. Inače bilo je tu i svjetlih trenutaka, no generalno je loš muž i otac. Kad je doma, sjedi pred tv-om, puši i sam sebi je dovoljan.

Najbolje funkcionira sam, sve samostalno obavlja za sebe kad ne razgovara s mamom, a to je većinu vremena - kuha, pere, čisti, ali o rastavi ne želi ni čuti. S mamom uglavnom prestane razgovarati radi neke banalne situacije, npr nije oprano suđe i tad se to nerazgovaranje može protegnuti na par mjeseci. Najduže njihovo ne razgovaranje bilo je 3,5 godine. Po njegovom mišljenju ona je neuredna i nikakva kućanica, rastrošna.

Što se tiče odnosa mene i tate, on niti ne postoji, tu i tamo mi se obrati i valjda misli da to što mi čestita rođendan i pokloni novce da je to dovoljno. Očekuje da ga svi jako poštujemo i da ga se bojimo. Meni on uopće ne treba u životu, dapače, smeta mi njegovo prisustvo jer nitko ne smije/nije poželjan doći u kuću dok je on doma, uključujući i mojeg dečka.

Ono što mene muči je to da se ti osjećaji miješaju s osjećajima žaljenja, jer mislim da uopće nije svjestan što radi i koliko to meni, bratu i mami šteti. Bude mi ga žao i ne znam da li pretjeram kad sam bezobrazna prema njemu u nekim situacijama. Inače zamjeram i mami što nije smogla snage da se maknemo od njega, tako da me sve to skupa užasno iscrpljuje. Uskoro se selim iz kuće i cijeli svoj život s njima ću pamtiti po svemu tome, umjesto da se sve na vrijeme riješilo i da nam je bilo lijepo. A i ne bi se toliko žurila sa selidbom da nije svega toga..

Da li sam ja u krivu kad mi se neda čestitati tati rođendan (u ovakvoj situaciji mi to zbilja nema smisla i takvi trenuci s njim, kad on meni čestita rođendan, Božić me živciraju i ne trebaju mi), a on mi to zamjeri jer po njegovom on je mene financirao puno puta, platio faks itd, a ja sam bezobrazna i niti rođendan mu ne čestitam. Recimo za rođendan mi donese buket ruža, što točno bi sad meni to trebalo predstavljati?! A nemam apsolutno ništa s njim niti to njemu treba. Ti njegovi izljevi ljubavi s vremena na vrijeme mi užasno smetaju i odbijam ih. Tako bi i mami, npr ne bi s njom razgovarao i na rođendan joj pokloni neku jako skupu ogrlicu. On živi u skroz nekoj drugoj realnosti i valjda sve to što ja mislim u svojoj glavi on misli potpuno drugačije... Da platio mi je dvije godine faksa, kupio bicikl, mobitel, ali mama sve ostalo financira. Mislim pa to dođe normalno nekom ko ima plaću 10000+, a ima i mama isto toliko tako da bi i bez njega mogli sve samo je ovako lakše za te veće izdatke. Inače nikakav drugi džeparac od njega nemam, nego samo od mame.
Imam fizičke probleme radi svega toga, bezvoljna sam i iscrpljena od života, a još ni nisam počela živjeti kako spada..

[cubagirl]

stand by me kaže:

Kako riješiti ovo i što uopće misliti o ovakvoj situaciji:

Tata nije obiteljski čovjek tj. možda on misli da je, ali način života koji njemu odgovara nema veze s obiteljskim. Mamu je razočarao nebrojeno puta, a svaki put kad se htjela rastati izmanipulirao ju je i pomirili bi se. Meni je oduvijek bilo najljepše kad bi bili sami - brat, mama i ja. Ionako većinom bi sve obavljali bez njega, isto tako i mama. Potpuno je neovisna o njemu, što se tiče novaca, imovine, odgoja i svega ostalog. Oboje imaju velike plaće, on još veću i evo ni to nije pomoglo da se razvedu- Inače je užasno težak, pun principa i mama ga se boji te uopće neće pokrenuti pitanje rastave jer se boji da ni na površinu isplivalo ono najgore iz njega. Eto, takvo mišljenje ima o njemu i ipak se stalno pomiri s njim jer osim što se ...

Imala sam sličnu obiteljsku situaciju... razlika je jedina sto mi mama nije imala novca.
Završila je tako da mi je priredio scenu za pamćenje prije par godina. Ne razgovaramo već punih 5g. Nažalost još živimo u istoj kući (odvojeni stanovi) ali ga viđam po stubištu, dvorištu i tako.
Otako sam mu se suprostavila mislim da me se malo i boji, ne prilazi mi, ne komentira.
Nije mi lako, jer smo imali i lijepih trenutaka, ali teror koji je on provodio nad nama mi je jednostavno sve zasjenio.
I ja sam svojoj majci zamjerala što nas nije maknula iz nezdrave okoline. Međutim jedan dan smo razgovarala i rekla mi je jednu rečenicu:" sve sto sam napravila krivo u vašem djetinjstvu bilo je krivo jer u tom momentu nisam znala, mogla ili smjela bolje" i ta njena rečenica mi je pomogla da sagledam situaciju iz drugog kuta i jednostavno sam prihvatila da je to tako i rasčistila odnos s njom.
I moj otac probleme rještava tako da ušuti i to traje po par mjeseci, onda se pomire i onda krene preiod idile kupovanja skupih poklona, večera, izlazaka... jer on valjda misli da novac može kupiti i iskupiti se za sve.
Moj savjet ti je da se pomiriš da je tvoja majka ipak izabrala takav život i da joj ne možeš pomoći. Završiš školu, zaposliš se i odseliš u svoj život.
S te distance lakse ces kontrolirati vaš odnos i njegov utjecaj na tebe.
Ja sam sa svojim prekinula svaki kontakt međutim 5 godina kasnije i dalje svaki dan sam opterećena s njim i našim odnosom tako da ti to ne bi savjetovala.
Sretno

[stand by me]

Moja mama kaže da ona nije spremna prolaziti to što misli da bi prolazila kad bi zaozbiljno pokrenula pitanje rastave. Jer ima jedna kolegica koja se u tih godinu dana rastavljanja poželjela ubiti koliko joj je bilo teško. Tako da ona izabire liniju manjeg otpora. Što po meni nije fer prema meni i bratu.. Inače oni trenutno opet ne razgovaraju od zadnjeg Božića i sad je to kao to s njezine strane, kroz koju godinu bi se htjela odseliti, znači bez ikakve podjele imovine i mislim da i bez pismene rastave jer to ne želi. Ja sam njoj uvijek govorila da nek ne ulazi u nikakve rasprave s njim jer se s njim ne može.

Čini mi se da koliko god da je tebi teško, makar ne razgovarate ipak postoji neki kontakt - ti susreti povremeni. Znači viđate se i ipak znate kako je otprilike ovaj drugi. Dok se ja maknem i ako mama ode ja uopće ne znam na šta će to ličiti. Iskreno se bojim da si ovaj nešto ne učini. U bližoj obitelji sam imala takav slučaj pa znam koliko je to mučno. On je nama isto par puta u životu već priredio 'scene' koje onaj tko nije doživio ne bi vjerovao. Pošto pije antidepresive već godinama mislim da je malo i obolio na psihu jer zaboravlja neke stvari koje normalan čovjek ne bi mogao zaboraviti.

Najviše me ljuti to što uopće nije realan i živi u nekoj mašti. Npr mama i on ne razgovaraju sad mjesecima i umjesto da konačno prihvati da ništa od tog braka, on ima planove oko kuće, kak će on i žena napraviti još neke preinake na kući druge godine itd. A vidim da je najsretniji kad mame nema doma. Pjeva, bolje je volje i sl. Ali ne da se taj.. Užasno je teško kad je netko nenormalan i ne ponaša u skladu s situacijom. Znala sam sanjati prije koju godinu par puta na mjesec kako je pomahnitali luđak koji nas želi ubiti. Neko vrijeme nisam i eto pretprošlu noć opet. Kad bi samo bio svjestan svega..

[cubagirl]

A i moj je imao scene da će se ubiti i tako... Nije se ubio.
Oni sami sebe vole najviše. Bez brige. A odseljavanje od roditelja je normalan dio odrastanja, tako da ne vjerujem bi mu to bio neki šok.