Kako djeca 'Otrovnih roditelja' odgajaju vlastitu djecu?

[JustForFun]

Meadow odlično si to izanalizirala

Nevka, tako je i kod mene, ja sam najgore prošla (u smislu posljedica) od nas 4 sestre, ali s druge strane i najuspješnija sam (do sada) u smislu obrazovanja i ambicioznosti (dobro, trenutno sam u stagnaciji lol) i jasna mi je veza između to dvoje
sad sve pretresam i tražim sebe, al što je tu je, valjda su me opremili i resursima da se nađem

mislim da je jako bitan redosljed rođenja, zatim i genetski materijal djeteta, jer stvarno nismo svi isti, s temperamentom se rađamo, a tko zna možda i šokovi prije i tokom rođenja na koje oni nisu mogli direktno utjecat

mislim da mi imamo tendenciju da radimo dijametralno suprotne greške od njih (recimo ja se bojim da ću bit prepopustljiva i cesto ne znam postavit granicu jer mi je to issue života) i često se sa djetetom može razvit preslik odnosa koji si imao sa roditeljima, što je isto jako opasno

[Nevka]

JustForFun kaže:

Meadow odlično si to izanalizirala

Nevka, tako je i kod mene, ja sam najgore prošla (u smislu posljedica) od nas 4 sestre, ali s druge strane i najuspješnija sam (do sada) u smislu obrazovanja i ambicioznosti (dobro, trenutno sam u stagnaciji lol) i jasna mi je veza između to dvoje
sad sve pretresam i tražim sebe, al što je tu je, valjda su me opremili i resursima da se nađem

mislim da je jako bitan redosljed rođenja, zatim i genetski materijal djeteta, jer stvarno nismo svi isti, s temperamentom se rađamo, a tko zna možda i šokovi prije i tokom rođenja na koje oni nisu mogli direktno utjecat

mislim da mi imamo tendenciju da radimo dijametralno suprotne greške od njih (recimo ja se bojim da ću bit prepopustljiva i cesto ne znam postavit granicu jer mi je to issue života) i često se sa djetetom može razvit preslik odnosa koji si imao sa roditeljima, što je isto jako opasno

Pa da...
ne mislim da su moji baš svrstani pod otrovne roditelje, al da su mi napravili pizdariju, jesu...
prva sam, 2 godine nakon mene prerano rođene i boležljive blizanke, nakon puuuno godina blaženi sin...
ja sam se uvijek nekako šlepala za svima njima... rano naučila kuhat, čistit, hodala im po primanjima...
prevelika odgovornost, a premalo djetinjstva...
i to je došlo na naplatu

[alexamona]

ja neman dicu,al evo,iz primjera mojih matere i cace.

njega su odgajali batinama,i u zivotu je bitan samo rad,rad i rad.
mamu slicno,nju su strine znale vezat za stablo -.-
skola nije bila bitna ni jednima ni drugima,u maminon slucaju polje,imas polje,imas za sta zivit,obrazovanje nula bodova.

no,usprkos tome sta su i mater i caca trpili i fizicko i psihicko nasilje, nazalost mater je tu ostala slabija karika,jer je i u brak usla bez ikakvog samopouzdanja ,s totalnin strahon od cace, on je naime model odgajanja prinija na nas. strah smo naravno razvili i ja i mladji brat,i taj strah vise nije tu ,onakav kakav je bija nekada,ali dan danas kad dolazimo doma,i priblizavamo se kuci,prvo gledamo jel njegovo auto doma,ako je,mrak na oci,jer ako je on doma,ajme majko,mislin,to je jedna stvar koje ni u ovoj odrasloj dobi se ne mos rijesiti,tu je ko podsjetnik.



ja san mozda najbolje prosla,jer san bila najbolja u skoli,odgovorna,nikad nisan radila gluposti,stvarno san mogla i izaci vani,nikad nisan imala ogranicenja,dok je mladji brat stvrno trpija nema sta nije,od vjecitih usporedbi i pridbacivanja sta ne moze biti ko ja,volija je kosarku i bija izuzetno dobar u njoj,medjutin podrska cace ej izostala,to mu dan danas pridbacuje,ugl,taj moj brat je otisa u totalnon drugon smjeru,to odrastanje ga je velikin dilon obiljezilo i ostavilo traga na njemu.

ja san valjda neke karakteristike preuzela od cace,ja san borac,dok je mama tip koji ce stat u kut i plakat.ja ne dan na se,u smislu da me se vridja,da trpin na poslu nesto jer je to normalno.
mama nas nije nikad udarila,niti je takav tip.

oboje su vridni,rad in je spas,zadnju kunu ce oboje dati za nas. i u svojoj glavi moj caca smatra da on nas voli i da je cinija najbolje sta zna,jer eto,nismo gladni ni bosi,a i onda kad smo bili on se opet borija,za nas jel.

no isto tako,zna da je pogrisija u nekin stvarima,ja san jedina osoba koju ce on saslusati,kad je mama ostala trudna prije x godina,a dite nije dolazilo u obzir,ona je sva u panici bila,molila me da ja prican s njin. mislin,to je nesto sta ja ne mogu zamisliti da zivin,da iman takvog partnera uz sebe.

i kad god bi bilo neko sranje doma,jer bi moj brat zna otic po par dana od kuce,mama bi uvikmene zvala,i dan danas kad triba nesto,zovu,i za najbanalnije stvari poput otkazivanja tel pretplate me zovu,ako triba narucit dijelove za auto

kad su emocionalne veze u pitanju,se dosta pogubin,u drugin segmentima zivota san prilicno jaka i stabilna i samostalna.

to je nesto sta san nastojala priniti na najmladjeg brata,on je ujedno jedina osoba koja caci nesto odbrsi
mislin nama to u zivotu nije palo napamet,no najmladji brat je ipak ima malo drukciji tretman,i iako je izrazito emotivan,tako mi je drago vidit kako se bori za sebe i ne muci.a ne znan stvarno broja kolko puta ga je caca izbacija iz kuce,radi stvari tipa,nes pomoc pilat drva,onda aj ca iz kuce. onda on ode dva dana se vuce negdi,onda se oaj smiri,pa se ovaj vrati,i tako...

znaci,ja,ko ja,san se stvarno debelo trudila izdici i iznad cace i iznad matere,njega i njegove agresije,i matre i njenih strahova,zbog kojih ni dan danas ne dize sidro i ne odlazi, iako je sad i ona vec otvrdnila,i zna mu odgovorit.

ja ne znan oce me iko razumit,ali ja svog cacu svejedno volin. apsolutno stoji da je on i sebican,i da nas je krivo odgaja,nikad nije bilo nikakve komunikacije,ni izvini ceri,sine..nego cekaj dan dva da se situacija -smiri sama od sebe-,ili ode kupi nesto sta zna da volimo,i ka to ce izbrisati ono ucinjeno.
taj model je pokupija ovaj srednji brat. nazalost.

ja san jedina koja je inzistirala na toj komunikaciji. mogu reci da nikad ne cu raditi svojoj dici ono sta je on nama.
ne znan ni koliko mogu njih kriviti,on je preuza ugl obrazacponasanja od svojih.

no s druge strane,ja san svjesna da su ti obrasci krivi,pa san ih svojon voljon odbacila.

ja u svakon slucaju mozda previse razmisljan,al ne znan,ja bi sve tila razumiti i svatiti.
nekad naravno,i kad svatis,nije lako minjati neke stvari, bas i uz svu najbolju volju.
trudis se,al se opet nekako vratis na onog starog ja,ili gapotisnes pa on s vrimena na vrime iskoci,ne znan.

ugl,da,evo mi smo svi troje odrasli u istoj kuci,pa smo opet svo troje razlicite osobe.
svak je taj odgoj dozivija na svoj nacin i s tin se -borija- ili izborija sam.

[afra]

Natassha kaže:

KRIN1 Evo mog primjera. Majka i ja smo vodile bezbroj razgovora i pokušala sam razumjeti zašto je bila takva prema meni. Rekla sam joj iskreno što mi smeta, što mi je uradila i kako je to utjecalo na mene. Njen jedini odgovor je bio kako ona nije znala bolje. Ok, ali kako onda ja znam bolje? Tko je mene naučio da ne bi trebala dijete vrijeđati, uspoređivati ju s drugima, ponižavati i ismijavati? Zar itko na ovom svijetu misli da je to normalno i da se ne može bolje? Misliš li da je prestala biti takva nakon što sam joj rekla da mi smeta to što se naljuti i ignorira moje postojanje danima, plus ucjenjujući me time što mi je nekad pomogla u životu? Da je imalo razmislila i odlučila raditi na sebi kad sam već ja toliko razmišljala o svemu i dala si truda nju razumjeti i razgovarati s njom toliko puta o istom? Nju to ne zanima, sebična je, silovita i jednostavno me ne voli. Sa sestrom je druga priča, posvađa se i pričaju nakon pola sata kao da se ništa nije dogodilo. Bilo mi je teško prihvatiti da me jednostavno ne voli i to je to.

Vrlo slična situacija kao kod mene.
Odvojila sam se nedavno od svega toga, povremeno se čujemo i to je to.

Potrošila sam puno i previše vremena a da ne kažem nervoze, živaca, iskrenih dubokih osjećaja, da se ništa nije nikada promijenilo, ali nikada.

Imam emocionalno zeznute roditelje, da ne pišem javno drugi prikladniji izraz(zamislite slobodno drugu riječ).
Nemam još djecu, ali imam pse s kojima sam se jako povezala, možda upravo i zbog toga što nisam to nikada imala kod kuće.

Ljubav, iskrenost, pohvalu kad nešto napraviš dobro, normalne odnose.
Nikad. Dalo bi se napisati roman, ali nisam jedina, mnogi su prošli slično tko piše u ovakvim temama.

[maria 8]

moj psihoterapeut kaze da vecini dece jako puno znaci kad/ako roditelji kazu da su pogresili i da im je zao (naravno, kad to i iskreno misle, a nije u pitanju puko glumatanje). Da li mislite da bi to pomoglo i da li mislite da je to realan scenarijo ?


Ja ne mogu da zamislim da bi moji ikad shvatili sta su mi uradili, a ako nisu pogresili nema ni razloga da se izvinjavaju.

[WandaTheFamous]

maria 8 kaže:

Ja ne mogu da zamislim da bi moji ikad shvatili sta su mi uradili, a ako nisu pogresili nema ni razloga da se izvinjavaju.

Pa poanta i jest u tome što MI smatramo da su ONI u KRIVU.
Radi se o različitim stavovima.
Mi se držimo svog mišljenja, oni svog.
Nikome ego ne dopušta da kaže onu "čarobnu" riječ oprosti.

ONI se NE IZVINJAVAJU, jer smatraju da su u pravu. Kada čovjek smatra da je u pravu, nema potrebu izvinjavati se.
Oni vjerojatno isto tako misle da smo MI u KRIVU i očekuju da se mi izvinemo.

[Tox]

maria 8 kaže:

moj psihoterapeut kaze da vecini dece jako puno znaci kad/ako roditelji kazu da su pogresili i da im je zao (naravno, kad to i iskreno misle, a nije u pitanju puko glumatanje). Da li mislite da bi to pomoglo i da li mislite da je to realan scenarijo ?

Ljudi koji naprave sranje svojim potomcima i sposobni su iskreno reći da im je žao i da su pogriješili u samom startu i nebi napravili to sranje.
Tko je matematičar/logičar, shvatit će još bolje što želim reći ako kažem da me ovo što sam napisao podsjeća na reductio ad absurdum.

[nesretna1]

maria 8 kaže:

Ja ne mogu da zamislim da bi moji ikad shvatili sta su mi uradili, a ako nisu pogresili nema ni razloga da se izvinjavaju.

Ni ja. Nisam to ni docekala. Moram reci da mi je uzasno tesko zbog toga, voljela bih da smo bili izgladili odnose bar prividno, povrsinski. Ovako cu do kraja zivota nositi taj jedan dio u sebi koji necu moci rijesiti na adekvatan nacin. Jedno jedino oprosti bi mi puno znacilo. No na kraju sam dobila samo 'ti mene ne volis'. A to na zalost nije uopce istina.

Sto mislite ima li smisla reci da roditelj ne moze voljeti dijete koliko dijete voli roditelja? Ja sve vise mislim da je tocno.

[maria 8]

WandaTheFamous kaže:

Pa poanta i jest u tome što MI smatramo da su ONI u KRIVU.
Mi se držimo svog mišljenja, oni svog.
Nikome ego ne dopušta da kaže onu "čarobnu" riječ oprosti.

WTF ? Kakav ego, kakvo misljenje.......... ako idem 2,5god na psihoterapiju, anksioznost, depresija, napadi panike, suicidalne misli, samopostovanje nula, to nema nikakve veze s misljenjima, to je objektivna cinjenica da su roditelji negde zatajili (naravno nije to samo i iskljucivo njihova krivica, ali veoma veliki deo da)

[maria 8]

Tox kaže:

Ljudi koji naprave sranje svojim potomcima i sposobni su iskreno reći da im je žao i da su pogriješili u samom startu i nebi napravili to sranje.

pa, ja bih rekla da svi mi pravimo greske, nazalost neki i u slucaju dece, pa to ima grozne posledice. ali neki su sposobni da uvide te greske a trude se da poprave ono sto se popraviti moze, dok neki....

[Vivian Volcano]

maria 8 kaže:

moj psihoterapeut kaze da vecini dece jako puno znaci kad/ako roditelji kazu da su pogresili i da im je zao (naravno, kad to i iskreno misle, a nije u pitanju puko glumatanje). Da li mislite da bi to pomoglo i da li mislite da je to realan scenarijo ?

Moji roditelji nikad neće priznazi svoje zločine, dapače, radije bi si odsekli sva četiri uda, i za sve sam kriva ja jer sam zahtjevno i naporno dijete (?!), ali više psihoterapeuta mi je reklo da nema smisla niti iznuđivati niti čekati njihovu ispriku, jer oni su svijet za sebe i ne mogu se promijeniti, i navodno većinu grešaka čine nesvjesno (wow, kojeg li argumenta), i sami gradimo vlastitu obitelj i krug voljenih ljudi.

Što se mene tiče, nemam nikoga na svijetu, i to otežava stvari, jer se psihološki neprestano vraćam na nepravde koje su mi učinili, i jako mi je teško preusmjeriti pažnju na budućnost i fokusirat se na to da "moram voljeti sama sebe, jer to nitko drugi neće umjesto mene."

Mislim da je velika greška što mi niti jedan terapeut nije dao priliku i prostor da budem bijesna na svoje roditelje, jer to značajno smanjuje mogućnosti budućih opsesiranja o nevoljenosti i o njima samima (odmah se izventiliraš), i umjesto toga svi su odmah sugerirali oprost i mirenje sa situacijom. Ali ne možeš oprostiti ako nisi raščistio issuese (s njima, sam sa sobom ili s psihićem) ili ako nisi dobio zasluženu ispriku.

PS. Da, mislim da bi pomoglo.

[maria 8]

a, da li mislite da bi im mogli oprostiti ?

[Vivian Volcano]

maria 8 kaže:

a, da li mislite da bi im mogli oprostiti ?

Da, ako bi s njihove strane bilo spontano, bez mog zahtijevanja, oprostila bih. Iako postoji opasnost da život provedeš u čekanju tih magičnih par rečenica, umjesto da ga živiš u inat njima (sreća je najbolja osveta).

[WandaTheFamous]

maria 8 kaže:

WTF ? Kakav ego, kakvo misljenje.......... ako idem 2,5god na psihoterapiju, anksioznost, depresija, napadi panike, suicidalne misli, samopostovanje nula, to nema nikakve veze s misljenjima, to je objektivna cinjenica da su roditelji negde zatajili (naravno nije to samo i iskljucivo njihova krivica, ali veoma veliki deo da)

Na terapiju ideš ti ili tvoji roditelji?
Čije probleme riješavaš, svoje ili njihove?

Na terapiju ide onaj tko treba napraviti promjene na sebi, ne na drugome.
Ti ideš na terapiju da se ti riješiš svojih simptoma (anksioznost, depresija, napadi panike, suicidalne misli, samopostovanje nula). Uzrok svojim problemima ne možeš promijeniti.
Možeš promijeniti svoj stav prema njima ili svoje okruženje - odnosno maknuti se iz tog okruženja i distancirati od izvora problema kako ti se simptomi ne bi ponavljali.
Oni svoje mišljenje i dalje neće promijeniti, što god ti učinila sa svojim mišljenjem.

Razluči razliku između vlastitog/tvog i njihovog mišljenja. To su dva odvojena svijeta.

Ako želiš ispriku, onda trebaš njima savjetovati odlazak psihijatru.
Neće se oni ispričati tebi zato što ti smatraš da bi trebali. Čovjek se ispriča nekome kada on sam uvidi potrebu da se ispriča, a ne kada ga "tjeraju".

[WandaTheFamous]

Vivian Volcano kaže:

Mislim da je velika greška što mi niti jedan terapeut nije dao priliku i prostor da budem bijesna na svoje roditelje... svi su odmah sugerirali oprost i mirenje sa situacijom. Ali ne možeš oprostiti ako nisi raščistio issuese

Oprost i mirenje potiskuju osjećaje. Potisnuti osjećaji koji se gomilaju i bukte u dubini kad tad erumpiraju i onda se svi čude "što je sad tebi pa sve je bilo dobro".

Ni meni nije jasno zašto su ljudi, a i psihići skloni "mirenju" bez da se prie toga svi ili ispucaju što imaju za ispucati, ili riješe što se ima riješiti ili se napravi dogovor uz kompromis (rijetka pojava).

[WandaTheFamous]

nesretna1 kaže:

Sto mislite ima li smisla reci da roditelj ne moze voljeti dijete koliko dijete voli roditelja? Ja sve vise mislim da je tocno.

Znaš ono, "samo je jedna mama". Dijete nema drugog roditelja, dijete nema koga drugog voljeti na taj dječiji "ovisnički" način (način kada dijete koje ovisi o roditelju bezuvjetno ga voli i prihvaća sve i dobro i loše od roditelja jer o tome život ovisi).

Roditelj ima izbora. Naročito ako ima više djece.

[Azz]

..ja sam oprostila. majka je umrla u međuvremenu, a otac je sad već stariji čovjek s kojim sam postala mnogo bolja posljednjih godina, pričamo dosta, jedno drugom smo pomoć i potpora.
a ono dijete koje je bilo povrijeđeno sada ja tetošim, umirujem, mislima grlim i govorim mu kako će sve biti u redu i da se ne treba bojati.

no nemam više ljutnje u sebi prema svojim roditeljima...nisu bili savršeni, nisam ni ja savršena, nitko nije...prošli smo to što smo prošli, a kroz život želim prolaziti s osmijehom a ne ljutnjom na licu. ljutnja šteti zdravlju, a ja imam namjeru doživjeti duboku starost.

[brzi gonzales]

maria 8 kaže:

moj psihoterapeut kaze da vecini dece jako puno znaci kad/ako roditelji kazu da su pogresili i da im je zao (naravno, kad to i iskreno misle, a nije u pitanju puko glumatanje). Da li mislite da bi to pomoglo i da li mislite da je to realan scenarijo ?

Ne moraju nužno oni priznati krivnju, u velikoj većini slučajeva i neće jer ne vide sebe tako, ali dovoljno je i da druga objektivna strana prizna njihovu krivnju. Dakle, i psihoterapeut, ili netko drugi.

To pomaže jer se onda osoba (ono dijete) napokon prestane kriviti.
Jer ako roditelj sebe ne prizna kao krivca dijete ne vidi nikoga drugoga kao krivca osim sebe. Bez prelaska te krivnje nema oslobađanja.

Vivian Volcano kaže:

Što se mene tiče, nemam nikoga na svijetu, i to otežava stvari, jer se psihološki neprestano vraćam na nepravde koje su mi učinili, i jako mi je teško preusmjeriti pažnju na budućnost i fokusirat se na to da "moram voljeti sama sebe, jer to nitko drugi neće umjesto mene."

Mislim da je velika greška što mi niti jedan terapeut nije dao priliku i prostor da budem bijesna na svoje roditelje, jer to značajno smanjuje mogućnosti budućih opsesiranja o nevoljenosti i o njima samima (odmah se izventiliraš), i umjesto toga svi su odmah sugerirali oprost i mirenje sa situacijom. Ali ne možeš oprostiti ako nisi raščistio issuese (s njima, sam sa sobom ili s psihićem) ili ako nisi dobio zasluženu ispriku.

Ne možeš biti bijesna konstantno. Nije ni to konstruktivno. Tako ćeš onda biti bijesna cijeli život, a čemu ti to služi?
Izljuti se, ali onda kreni drugim putem.

Sugerirali su ti oprost jer u biti on jedino oslobađa. Ali ne oprost u smislu da im se poništava sve loše već da se dogodilo što jest i to je to. Raščisti sa krivnjom, njihovom i svojom, i prihvati.

Jer na kraju se sve svede na to da naš život zaslužuje više od ljutnje na prošlost.
Na ovo..

Azzura kaže:

...nisu bili savršeni, nisam ni ja savršena, nitko nije...prošli smo to što smo prošli, a kroz život želim prolaziti s osmijehom a ne ljutnjom na licu. ljutnja šteti zdravlju, a ja imam namjeru doživjeti duboku starost.

[nesretna1]

Ja se uistinu trudim uvidjeti greske koje su oni radili i ne ponavljati ih sa svojim djetetom. Tesko je reci hocu li u tome uspjeti no borim se rukama i nogama da bude dobro. Cak sam i mm razgovorom o svemu navela na promjene. Sve sto cinimo, cinimo da zatvorimo taj krug nasilja koji su nasi bake i djedovi prenjelu na nase roditelje a oni potom na nas. Mozda sam preoptimisticna jer je jos rano ista reci no nada umire zadnja. Nadam se da ce A biti zdrava, sretnai samosvjesna zena jednog dana bez ikakvog ozbiljnog tereta proslosti. Ne zavaravam se da necemo grijesiti, no nadam se da necemo toliko da ce morati to rjesavati sa psihoterapeutom.

[EmiliaK]

Ne bih pricala o greskama jer su neizbjezne u odgoju. Ipak sam dala ono najbolje sto sam mogla.. napravila suprotno od onoga sto sam dobijala..
Isla sam do perfektnosti u svemu..
Ne bih se brinula puno.. kad me djeca pogledaju sa ljubavlju, u ocima im vidim divljenje.. a ponekad cujem i rijeci ohrabrenja..
Samo da to nikad ne izgubim. Sta covjeku treba vise od toga?