|
minimalism
Registracija: Nov 2002.
Lokacija: low of solipsism
Postova: 10,261
|
A very special xmas story
Iskreno, dvojio sam se. Da postam poludovršem proizvod koji vjerojatno neću dovršiti, a koji je trebao biti dio "ciklusa" ili da ga pustim da trune u kompu.
Ono prvo je bolja ideja. Don't be harsh.
---------------------------------------------------
Bila je noć. Bila je noć poput svake druge. Ostalima. Meni ne.
Gledajući svijet kroz svoj zamagljeni prozor, pratio sam snježne pahuljice kako lelujaju na vjetru i skladno se spuštaju na, već potpuno bijel, plašt koji je pokrivao moje vidno polje. Crkveno zvono udari osam puta, a ja se izvučem iz sobe, uzmem dalekozor i odem van.
Bilo je vrlo tiho. Čuo sam svaki svoj dah i neki neobični šum u ušima. Šum tišine, vjerojatno. Hodavši bez ikakvog cilja, uživao sam slušajući meni omiljen zvuk gaženja snijega. Moje čizme su ugazile snijeg, i iako sam dobio osjećaj užitka radi zvuka, nakon što sam se okrenuo, zgrozim se. Bujica misli me je učini depresivnim jer se sjetih sretnih trenutaka djetinjstva, trenutaka kada sam čekao prvi veći nanos snijega, trenutaka kada sam otišao na obližnju livadu gledajući te fine snježne nanose. Sjećam se kako sam mrzio ljude koji su gazili tuda i uništavali tu jedinstvenu prirodnu ljepotu. Negdje duboko u podsvijesti, osjetim da sam upravo nastavio mrziti samoga sebe.
Uzdahnem, a iz mojih se usta proširi para koja se brzo uklopi u zrak.. Vidjevši ju kako nestaje, okrenem se i krenem otkuda sam došao, kući. Nastavio sam disati zrak neljudskosti i radi kojeg sam i sam odustajao od ljudskosti Zvuk gaženja i škripanja snijega je i dalje bio prisutan, no sada kao kletva koja me pratila i koja me sve više frustrirala. Smiješno, snijeg – pa frustrira! Mora da sa mnom nešto nije u redu.
Hodao sam u ljubičastom polumraku dok su me svjetla obasjavala baš onako kako su plinske lanterne osvjetljavale ljude stotinama godina prije mene. Na sivo-ljubičastoj livadi koja se protezala uzduž ceste kojom sam hodao, vidio sam crne ljudske siluete kako lutaju bez razloga i interakcije. U umu su mi svirale vesele božićne pjesme što nije bilo u skladu s onim što se događa. Poput kakve sablasti ili duha, pored mene je projurio pas smeđe boje, ubrzo mi nestajući iz vida. Magla.
Zimski polumrak me ispunio sjetom, nostalgijom, sjećanjem na moje djetinjstvo i ljubav. Nešto mi se događalo u glavi, to je jedino što znam. Nebo, mjesec, svjetlo, refleksija, zrcalo, odraz, tuga, sjeta, smisao, kristalić, nanos, opće, pojedinačno, čin, riječ, veličina, boljševici, Rusija, zima, hladnoća, tuga, nebo, mjesec, svjetlo…
Djeca na uglu ispred moje kuće. Prolazim pored njih, slušajući što imaju za reći. Zapalio sam spise svojih predrasuda gaseći ih hladnoćom duše, prateći dim kako izlazi iz mojih pluća. Ja na desnom rukavu, izgubio sam puce. Puknulo je nešto u boci pored mene. Puknulo je opet. Djeca se igraju vatrom, dok sve ne bude pod vodom. Ipak misle na budućnost.
Prvi malac, u tamnoplavoj jakni i crnim hlačama nagovara svog prijatelja da u isto vrijeme zapale petarde da ne pukne prvo jedna pa druga, nego istovremeno.
- Pih, istovremenost - nasmijem se u sebi.
Drugi se složi, a kako sam prolazio čuo sam prva tri prirodna broja u obrnutom slijedu.
- Tri, dva, jedan…sad! – zaurlao je onaj prvi i obje male rukice napravile su kretnju.
Bacili su smotuljak komprimirane vatre u flašu i brzo se udaljili. Nakon par metara stanu, okrenu se, da vide što će se dogoditi. Eh, da imam znatiželju djeteta..
Petarde odjeknu gotovo u isto vrijeme, ispunjavajući okolni prostor vibracijama. Izvadim dalekozor iz svog džepa i pogledam kroza nj u smjeru udaljavajuće djece.
Nebo je bilo crveno, a svaki je atom pozivao na zlo. Djeca su dobila rogove, onaj u tamnoplavoj jakni bičem je lupao ovog drugog, dok je taj drugi jaukao od boli. Drugi ljudi, isto toliko iskvareni i zli, prolazili su pored njih pritom bodreći tamnoplavog. Maknem dalekozor. Djeca su se udaljavala, bacala petarde, malo se naguravala; rekao bi čovjek – dječja igra.
Ne pripadam ovdje. Ionako mi je dom blizu.
Odškrinuvši vrata svoje kuće, lupim svojim čizmama u stepenicu koja je vodila do vrata. Navikavši se na tišinu, ta duboka buka me još više razdraži, pa se požurim i uđem u kuću. Bor, prilično rijedak i nizak, bio je vrlo šturo okićen, sa većinom ukrasa na jednoj strani. Granicu neukusa zasigurno je slomilo njegovo naginjanje u jednu stranu. Odgurnem ga rukom da si pročistim put za ulazak u svoju sobu. Soba, sa bolesno žuto-zelenim tapetama, nije bila inspirirajuća za bilo što, a kamoli za veselje. Iza uredno posloženih stvari krio se kaos u duši i sve veće gomilanje bijesa. Koliko sam samo puta pomislio lupiti onaj ružni crni ormar, skočiti na krevet i lupati šakama dok plačem od bijesa. Ništa se to nije realiziralo, samo se nakupilo u mutnoj i zagađenoj vodi moje podsvijesti bez ikakve nade za purifikacijom.
- Mora proći vremena – kažem u sebi, misleći na nešto određeno, ali meni neshvatljivo u tom trenutku.
U taj mi trenutak zazvoni telefon, ružno-žut po boji, zastarjel po obliku, no sa dubokom funkcijom. Komunikacije. Zgrabim telefon od onog bijesa, brzo ga položim na uho, te mrko kažem «Halo».
Sa druge strane čuo se mladi ženski glas, ispočetka neprepoznatljiv, no govorom je dobivao svoje lice. Bila je to Ferum, pravim imenom Oktopod.
Usta mi se razvuku do ušiju, a voda razbistri. Nakon poziva da dođem kod nje, zajedno sa još dva prijatelja, odgovorim sa skromnim «Oke». Pozdravimo se, ja misleći da nisam zaslužan, a ona…pitajte nju, bilo bi mi drago da sam sveznajući.
(…)
U velikoj bijeloj ovalnoj prostoriji sa pametnim kaminom, sjajno uglancanim parketom, ja sam se osjećao živo – zajedno sa Ferum, Mafelope i Tufom. U toj zaista ogromnoj i visokoj prostoriji, gdje se u refleksiji parketa vidjela ubojica mraka, otvarao sam neki zeleno-crveni paket namijenjen meni dok se Tuf bolesno smiješio.
- Stari moj, ovo ti se mora svidjeti! – počeo je Tuf govoriti dok je žvakao komad, vjerojatno crvljive, zelene, jabuke.
|
)
Linearni mod
