Sukob

[Kierlan]

SUKOB

Osjećam svog protivnika, duboko u mom umu. Osjećam njegovu želju za osvetom i njegovu neiscrpnu mržnju. Dugo ga nisam vidio, niti sam ga želio vidjeti. Izbjegavali smo jedan drugoga poput kuge, no sudbina je izgleda željela da se naš sukob već jednom završi. Samo će jedan od nas preživjeti ovaj završni konflikt.
Sada znam što sam tražio u ovoj beskrajnoj pustoši, čiju sam izgubljenu dušu ovog trenutka pronašao. Svoju. Konačno ću imati spokoj, kako god ovaj susret završio. Obojica se pozdravljamo kratkim kimanjem glave. Mi smo ipak pošteni borci i ovu ćemo borbu odigrati s potpunim i nepokolebivim poštivanjem pravila.
Dopuštam mu da krene prvi. Znam da se moram pripremiti, smiriti um za nadolazeće naprezanje. On ispruži ruku ispod svoje crne halje i upre njom u tlo. Tlo se počne kvariti, kao meso koje se počelo raspadati. Njegova mržnja zamišlja da se ja raspadam. Taj mali dio pustopoljine pretvori se u crnu, vlažnu, trulu močvaru. On pucne prstima i u močvari se pojave mušice, komarci, drugi kukci i biljke puzavice koje poput nevidljive pošasti prekriju svaki komadić crvotočnog drveta. Kratkim trzajem ruke, završava svoje stvaranje i pokazuje mi da je moj red.
Po njegovom odabiru močvare kao njegovog dijela bojišta, polako shvaćam da će koristiti samo najcrnje, najmračnije čarolije i prizivati najgora stvorenja koja prebivaju samo u noćnim morama. Udahnem i usmjerim svoju koncentraciju, svoju moć na tlo. Ono se počne izdizati i iz njega iznikne planina, prepuna tunelčića, tunela i rudarskih postaja. U mom dijelu bojnog polja žive samo bića koja su čitav svoj život podredila rudama, mineralima i kovanju neuništivih kovina – patuljci. Zajedno s njima obitavaju njihove glupe i nevjerne sluge – bića znana kao goblini.
Nasmiješio se na moj izbor planine posprdnim i napola prkosnim smiješkom. Postavio je ruku u zrak, otvorenog dlana, kao da prosi novac. Iz svakog mogućeg kutka njegove tmurne močvare poletjelo je na stotine i stotine kukaca svih vrsta i skupilo se u konstantno pokretnu kuglu koja je lebdjela u njegovoj ruci. Jednim trzajem ruke bacio je tu golemu sferu užasa, bolesti i bodlji prema meni. On zna da se bojim kukca. Fuj! Najodurnija stvorenja!
Zauzdavam svoj strah i povučem svu energiju koju sam mogao skupiti u sebe. Kad su se napasti dovoljno približile, otpuštam tu uskladištenu snagu u sebi. Ona naglo izlazi iz mene u obliku štita od čiste vatre. Njegovi bijedni kukci su nastavili svoj put. On je prekasno shvatio što želim učiniti i pokušao je dozvati svoje ljubimce k sebi. Nisu se odazvali zbog vatrene klopke u koju su uletjeli.
Moj red. Glasno zazviždim i iz planine brzo istrči vojska goblina spremna na moj znak. Suzdržim se od izdavanja naredbe za napad. Želim vidjeti njegov slijedeći potez. Želim vidjeti njegovu reakciju. Njegovo lice, ionako već blijedo, sad je poprimilo boju snijega koji je okruživao vrh moje planine. Ovaj susret me zabavio, izbacio iz mene prazninu koju imam u sebi. Podrugljivim smiješkom i zamahom ruke, govorim mu da je njegov red.
Njegov odgovor je jasan. Njegov potez istovjetan mome. Okrene se prema svojoj gadnoj močvari i polako podiže ruke u vodoravan položaj. Kako se njegove ruke dižu, tako se iz pokvarene bare dižu raspadnuti ostaci životinja i ljudi, kao i neke životinje koje nikad nisu umrle – zato jer nisu mogle. Nemaju duše koju bi mogle izgubiti tijekom smrti. Iza njega se nalazi vojska mraka, a iza mene horda veselih, glupih i pomalo kukavičkih stvorova. Svaki će borac morati oprezno i pažljivo, velikim mentalnim naporom voditi svakog člana svoje neuobičajene vojske.
Ja polako dižem ruku, svi goblinčići vade mačeve i male štitove i stisnu se u kakvu takvu borbenu formaciju. Moj prezir prema suparniku blista se u njihovim očicama. Naglo spuštam ruku. Oni pojure prema neprijatelju. Oko mene udaraju nožice, zveckaju oklopi, neartikulirani zvukovi dernjave dolaze i odlaze. Moj suparnik čeka. Koncentrira se zatvorenih očiju. Vizualizira situaciju.
Otvorio je oči. One su sada isprazne. Njegove trupe sada gledaju za njega. Vojska mraka poskoči i krene u susret mojoj hordi. Veoma bučan susret. Vriskovi mojih goblina i nezemaljski urlici njegovih zvijeri s one strane groba izmiješali su se u neprepoznatljivu buku. Bilo je teško kontrolirati bitku. Bol svakog od mojih malih stvorenja osjećao sam duboko u sebi. Svaki ubod, svaki ugriz, svaku smrt…
Nakratko sam podigao pogled prema suparniku. On se također iznutra borio sa nekim svojim demonima. Gubio je kontrolu. Njegova čudovišta su prestala napadati koordinirano, izgubila su svu taktiku i počela napadati nasumične mete.
Nisam smio obraćati pažnju na to. Moram nastaviti borbu. Postoje samo moje trupe, ništa drugo. Ovaj topli znoj koji se slijeva niz moje čelo je beznačajan. Zapanjujuće je teško kontrolirati na stotine udova, gledati kroz stotinu očiju, trpjeti stotinu boli… Moram nastaviti kontrolu. Moram. Moram. Moram… Ne mogu.
Pošto je shvatio da sam i ja izgubio kontrolu, vrlo je brzo pretpostavio da je njegov potez i počeo krasti duše mojim goblinima usred borbe. Prva misao koja mi je ušla u um nije bila misao. Bila je instinkt. NEKA SVI UTIHNU! Otvorio sam tlo pod njima i uz glasnu viku, propali su u bezdan. Mir i tišina.
Iznenađen ovim samo-uništavačkim činom od mene, moj neprijatelj je zastao, zadihan od muke. Nakon nekoliko kratkih sekundi razmišljanja mahnuo je rukom. Nebo se u potpunosti zamračio, a njime su poletjele goleme šišmišolike nakaze sa zakukuljenim ljudima sa crnim plaštevima na njima. Plaštevi su se vijorili pod noćnim nebom.
Ja sam odlučio rasvijetliti tu tamu koja se nadvijala nad mnom. Oblake je probila oluja vatrenih kugla koje su počele padati posvuda. Munje su nevjerojatnom preciznošću pogađale leteće monstrume mojeg protivnika. Osjetio sam naglu promjenu u njegovom razmišljanju. Dojadila mu je ova nemoguća pat pozicija. Mahnuo je rukom prema meni i pokraj mojih nogu se stvorilo užasno ljigavo čudovište, sa dugačkim pipcima umjesto usta. Prepoznao sam ga – hranitelj krivnjom. Ono je dotaklo moju nogu svojim odurnim pipcima i iznenada sam morao proživjeti sve svoje trenutke kada sam osjećao krivnju, kako bi ju taj stvor mogao konzumirati.
Djetinjstvo. Prepuno besmislenih krivnji i uznemirenosti zbog tipičnih greški tijekom odrastanja. Nisam namjerno! Ozbiljno! Zašto se ljutite na mene?! Izgledalo je kao da i moj protivnik proživljava isto kao i ja. Vjerojatno je u mom umu putem stvorenja tražio bilo kakvu krivnju za ono što sam mu učinio. Ono čime sam zaslužio njegovu mržnju.
Ulazak u svijet odraslih. Prvo i najgore stavljanje s druge strane rešetki. Moram se boriti protiv ove navale sjećanja…Sudac me jednom pitao… Kako se odnosite prema ovom zločinu?… Nevin sam! Lagao sam u oči nepoznatom čovjeku zbog spasa, dok me izjedala nepodnošljiva krivnja i žalost. Žao mi je… - To nije dovoljno! Znam da nije dovoljno, moj prijatelju. Nisam to uistinu želio. Nisam te želio odvojiti od tvoje drage.
Mržnja na njegovom licu se rasplamsa, čuo je moje misli. Oduzeo si mi sve što sam ikada u ovom svijetu volio. Ostala mi je samo mržnja. Moram se osloboditi krivnje. Vadim bodež, sakriven u svom džepu i polako ga dižem. Mozak mi još probija krivnja. Spremam se za udarac, za oslobođenje od sjećanja, za oslobođenje od krivnje, za oslobođenje od života. Brzo zamahnem, znajući da sam napravio dobar odabir.
Opraštam se od tebe, tek sada shvaćajući bol koju sam ti nanio… brate. Padam na pod, moj život polako curi iz mene. Moj protivnik, moj brat izgleda zadovoljno. Prihvaća moju žrtvu i blagoslivlja me prije tame. Njegova blijeda ruka podignuta je u znaku posljednjeg oproštaja. Sukob je napokon, nakon mnogo godina napokon završen. Moj brat napokon ima spokoj. Kao i ja.

Komentari?

[misery-]

ček, treba to pročitat

ja si ostavljam za sutra

[Eidia]

Not bad, i like it.
Samo kako je horda veselih, glupih i pomalo kukavičkih stvorova mogla konkurirati vojsci besmrtnih bića?
Ali eto

[Kierlan]

Dobro... nisam baš logičan u tom dijelu... Zapravo, glavni lik bi vjerojatno izgubio borbu da njegov suparnik nije izgubio kontrolu nad svojim besmrtnim živinama.