Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 29.12.2003., 12:11   #1
Dnevnik

Sakupljači Svilenog Perja
udahnite mu
dušu
bipolar2000 is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.12.2003., 14:54   #2
cemu sad ovaj topic pored vec jednog istog i aktualnog?
__________________
cute but psycho. things even out.
NoWa is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.12.2003., 15:12   #3
Quote:
NoWa kaže:
cemu sad ovaj topic pored vec jednog istog i aktualnog?
zamislila sam uvodni post kao okidač koji bi trebao riječima da direktnije veže moju misao, onu prvu, za sljedeću, nečiju, našu...i da se tako nadovezujemo u skladu sa onom prvom
a svaka druga time postaje prva.
to valjda vrijedi za svaku temu na Forumu, vjerujem.
u tom smislu, ovo nije isto sa postojećim dnevnikom, što znači da ja ne pokušavam nametnuti novi dnevnik, umjesto postojećeg,
već samo otvaram novu temu.
je li problem to tako tretirati?
i zašto?
bipolar2000 is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.12.2003., 15:49   #4
ideja neloša..al mijenjaj naslov topica.zbunjuje
__________________
cute but psycho. things even out.
NoWa is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.01.2004., 16:22   #5
Sta cemo sad ?

Porto is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.01.2004., 19:45   #6
pisat knjigu.
Ima nas dosta.
neka bude cio roman.


Evo ja ću početi u narednom postu...da bude ljepše.
bipolar2000 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.01.2004., 18:52   #7
...uvod?

Provokacija in bipolar continuum...sa svih strana.
Ljudi žela znati šta se sa mnom zbiva.
Bi, bip, bipsi...ajde ovo, ajde ono.
Ispišem cijelu stranu, ko da ništa rekla nisam.
Dam link, ništa.
Napišem pjesmu, ništa.
Kameno....
E ovdje ću da pišem
Meni je dokurčilo igranje mačaka i miševa.
I ne pardonirajte mi izraz, moliću lijepo.
bipolar2000 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.01.2004., 18:54   #8
Sir

A kad muza vragove zamuze, bit će sira. I to kozjeg.
Nije ni taj Buljba bio bezveze
A Stavrogina sam odavno liberala muka njegovih nedorečenih.
Onaj mali što babu ubi za šaku para...e taj još malo pa sad će iz Sibira. Draga mu dotovrljala ključ kroz rešetke na kapiji


Ja lično i personalno preferiram preferans...ne odigrah još, a to je zato što sam kao mala igrala poker u pare

Nikad mi se isplatile da se..ne...mamicu im..da iim..
Elem, prizivaše duhove tada, u Poljskoj, kad sam poker mlatitlla (12 godina, tako mala, a tako opaka).
I nadalje prošetasmo do Krakova...čudu se načudih...kakav dvor...kakvi trgovi...jooooojj...za poludit...prekrasno

A Pompeji!!!
E ljudi....imadoh 6 godina, nepunih sedam...a tih labitinata, tu se ni Sv. Parsifal od tuđeg grala snašao ne bi.
Bijaše jedan otvorenijeh ustah...sav u kamenu, a zubići
Velju moj tatek "Ma vidi vraga, svi mu zubi na mjestu ostali..." nije se čudu načuditi mogo...
bipolar2000 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.01.2004., 18:55   #9
Jednom sam se zam,alo pa zajebala...da ne pardonirate...prizivah duhove, imala sam nešto kao 8 godina, ne mere se sjetit..uglavnom..
Dan je bio sunčan i lijep. Nikoga bilo doma nije.
Moja prijateljica imenjakinja Maja i moj brat Ivan su bili tu.
Ona i ja se zaitačile da progovorimo sa mrtvima.
Nije smiješno.
Ja eksperimentisah nešto..mili brate...zapuca grom, oblaci zaigraše...i nebo potamni.
Zalupila vrata..i prozori isto..podivljali.
Prepala sam se.
Još me je plašila..imala sa 5 godina..Halejeva kometa.
Tati sam pitala kad će smak svijeta...nije mi znao reć...taj ništa ne čuje kad je nepotrebno..pametan čovjek.
Držao je pištolj ispod jastuka.
Brat i ja smo to nalazili i čudili se.
znali smo da pijani čovjek što lupa na vrata od stana u četiri sata ujutru i prijeti...nije stranac.
A ni oni što su zivkali stalno i prijetili.
Ilija bi se javljao na telefon i zelenio.
Nikad nije ni riječ rekao.
bipolar2000 is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.01.2004., 19:03   #10
Mislila sam da me posmatraju kroz utičnice..kroz ogledala, sa Neba..na balkonu kad sam.
Kiša bi pala i ja bih uzela četkicu za slikanje, vodu bih kupila sa ograde..i slikala po zidu.
Vodom kišnicom.

Uzela bih stari ruski tatin fotoaparat, neispravan..okačila oko glave i uslikavala predjele....

Mali je crtao stripove, ja sam pisala tekst. Brat od ujaka, Srđan, bi pisao scenarija za SF horor filmove.
Mi bismo ih igrali onda.
Ja bih bila žrtva kojoj piju krv, najčešće.
Nekad detektiv..Bond..to sam obožavala.
Jednom sam bila Vampirica001

Svemirski brod bi bila veranda u staroj kući u Tivti, Singerica bi bila kontrolna tabla...jurili smo kroz vasionu...ja bih bila kapetan...

I još smo igrali igrali Olimpijade..Igre bez granica...u Grblju, u Tivtu..ja bih izmišljala prepreke...i bezbroj igara...da trčimo...da letimo oko kuće..


I još smo se igrali "kasetofona".

Troje sjedne pognutih glava, Mali, Mala (sestrica) i Srđan i ja.
Jedno..četvrto stavi ruku na glavu, i "glava" počne da ili zuju, ili pjeva, ili ništa.
Vrti naprijed, vrti nazad, muči...uglavom ćuti, pa se kidamo od smijeha.
Ali poanta je bila u tome da niko nije znao koje je "dugme" zapravo.
U momentu se inspirišeš...ma banja.
I onaj ko "pritiska" kao pogađa koje si dugme...ma luda igra..ti ne znaš što si, a on se nikad ne zajebe.., čak ni kad pogriješi,i svi igramo...
Toliko dosadno da je bilo zabavno..pogotovo kad mama napravi upad i pita
"A što to radite, djeco draga?"
"Igramo se mama."
"A čega se igrate?"
"Kasetofona, mama"
"..."
Tako je mirno to podnosila, čudo jedno...
bipolar2000 is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.01.2004., 21:38   #11
Fascinira me ovaj naš web. Mreža. Zaista je posebna.
Mogao bih stranice napisati o tome. Ali čemu. Kad je iovako svako interpretira i doživljava na svoj način.
Jednom sam upoznao tipa. Rekao je da se nikad neće spojit na net da ne dobije virus. Kakva budala.
Svijet je zaista pun budala. Gdje god se okreneš. Ali jebiga, bolje je tako. Zanimljivije.
Upoznao sa zaista puno ljudi u životu.
Zaključio sam da ih je u biti jako malo normalnih. Svi su ludi na ovaj ili onaj način.
Zato su na neki svoj način i zanimljivi. Treba znati kako se sa kime odnositi. Jednom sam dobio
batine zbog suvišne riječi. Iz čista mira. Vozili smo frenda na hitnu jer je dobio napad astme.
U biti oni su vozili. Ekiposi iz ulice koje sam slučajno sreo na cesti. Ja sam se sa malom digitalnom vagom ispod
jakne zaputio u drugi kraj grada. Dobro mi je došao prevoz jer sam žurio a i nije mi se baš dalo šetati sa vagicom
po gradu. Zato sam uletio u auto sa ekipom. Hitna je bila blizu frenda do kojeg sam išao po travuljinu.
I dok smo čekali frenda ispred hitne počela je zajebancija. Bio je tu i frend koji je poznat po fizičkoj snazi i
strastveni je sportaš i trener borilačkih vještina. Inače je dobar dečko ali kad popije ima malo nezgodnu narav.
A te večeri oni su pili. I već su bili pomalo pijani. Ne previše. Zato su me uzeli u đir zajebavat i sprdat se. Pa su mi čak
Uvatili glavu za 3 želje. Tada me onaj jaki lupio u glavu šakom. U tjeme. Naravno da sam se naljutio. Već mi je pomalo
i ta zajebancija dojadila. Uhvatio sam se ljutito za glavu rekavši jakom da je specijalac zato što me udario.
Tada je poludio. To mu je dalo onaj motiv i u trenu se pretvorio u podivljalu zvijer.
I inače je uvijek izazivao tuče a ovo mu je došlo kao naručeno. Bježao sam oko auta a on me lovio.
Kao mačka i miš. Upravo smiješno. I sve se to odvijalo 10 metara od ulaza u hitnu pomoć.
Njegov lov zamnom je trajao sigurnih 2o minuta. U to vrijeme sam pokušavao sve kako bih mu pobjegao.
Skrivao sa se iza ostalih frendova, zaključavao se u auto, on bi ušao na jedna vrata a ja bi izlazio na druga.
Bilo me strah potrčati jer sam znao da je brži od mene. Kako da se izvučem iz tog sranja.
Složit će me ko konja samo ako me uhvati. Ciljao je upravo moj nos, želio me ozljediti.
Vidio sam mu to u očima. Onim pijanim, punima bezrazložne mržnje.
U jednom trenu jedan od frendova iz auta ga je uhvatio oko struka i zadržao dovoljno dugo da ja uspijem
pobjeći. Trčao sam koliko su me noge nosila. Mislim da čak ni tlo nisam dodirivao.
Uletio sam u zgradu bolnice i zaletio se na kat, do kraja. Mislio sam da me debil pratio i da ide zamnom.
Sakrio sam se na tavanu i ostao tamo sigurnih sat vremena koliko mi je trebalo da se odvažim i da shvatim
da nikog nema.Zatim sam polagano izašao iz zgrade. Bilo me zaista strah. Možda sam ja plašljiv,
vjerovatno. Taj put me je bilo strah. Zato mi je trebalo daljnjih sat vremena da dodjem do frenda koji mi je trebao izdilat vutru.
Njega, naravno, nije bilo jer sam kasnio dobrih dva sata. Sva sreća da mi je vagica ostala čitava.
Drugi dan mi se onaj jaki izvinjavao. Bilo mu je zaista žao. Znao sam to ali ja sam te noći mogao ostati bez nosa.
A vagica je posebna priča. Ukrao sam je na odjelu transfuzije kad sam jednom vadio krv.
Otišao sam dati krv kako bih mogao izostati dva dana s posla. Dok sam čekao dežurnu sestru da se vrati
sa mojim papirima primjetio sam digitalnu vagicu. Taman takva je meni trebala. Drugi dan sam se ponovo vratio
i sestru uvjerio da provjeri dali je u mojim papirima ostala potvrda od plaćenog računa ili tako nešto, ne sjećam se više.
Uglavnom, dok je ona tražila papire ja sam đipnuo vagicu. Oblio me hladan znoj dom sam je trpao u hlače ispod jakne.
Sestra je došla upravo 2 sekunde nakon što sam spustio jaknu. Zahvalio sam joj na trudu i zbrisao.
Oh, koliko sam samo pljuga popušio na račun te vagice. Tada ih nije bilo baš previše u điru a moja je vagala od grama do 3 kg.
Philipsova. Zakon vagica. Vjerovatno je bar 5-6 ljudi svako malo dolazilo kod mene vagati ili još
bolje, posuditi vagicu. Naravno, kad se važe znači da i ima i tako sam ja uvijek dobivao i svoju plaću za vagicu.
Obožavao sam velike kese trave. Što veća, veći je i moj pis. Na kraju sam vagicu dao za 50 maraka travuljine. Neke bezvezne.
Čak i danas kad ne duvam već godinama ponekad žalim za svojom vagicom. I danas bih ponekad nešto
izvagao. Makar i fetu kruha ili šećer za kolače.


Dečki iz moje ulice.

Mario.

Kakva je taj banda ej ! Pa to nema nigdje. Taj nista ne radi. Neda mu se. Samo igra video igrice.
Ide spavat u tri pa se tako i diže. Bar se prije dizao dok mu stari nije išao u penziju
pa je sad doma. Pa je Mariu bed i sad se mora dignut ranije...cak ga to malo i pila u krevetu
kad se probudi.To gagrize jer stari počne srat i pizdit već oko 10 ipo , 11.
Prije je mogao spavati do 3. Onda bi se stara vratila s posla i radila rucak.
Imao je fore. Sad je više nema.Nakon što ruca, on silazi u donji stan kuce.
Tamo je njegov raj. Dnevni boravak Sa puno tehnike. Mario je ovdje doma. On mota frulu.
Zatim odlazi po psa i šece ga po obližnjoj livadici. Usput se nafrula. Zatim se vraca doma.
I provjerava mail. Pa malo surfa. Pa baci koju omiljenu igricu. On voli igrati nogomet.
Upravo forsira. I tako on igra cijelo popodne. Jednom mu je crko monitor na kompu.
Nikad nije bio lud kao tada. To mu je množda i najtraumatičniji dan u životu,
eto, toliko mu je dobro u njegovom svijetu. Ostao je bez svoje svakodnevne zabave. Cijele dane je zivkao
okolo i od frendova žicao monitor. Dok nije uspio, a trebalo mu je par dana. U tih par dana je ostario.
Ubile su ga brige i stres.
Navecer obavezno prođe netko od njegovih brojnih prijatelja. Sve je to kul ekipa. Frulaju, obavezno.
3-4 frule na dan nije ništa. Navecer je borba sve do kasnih sati. MArio je tužan jer ne može naci curu.
To ga pila. Al inace mu je sve 5. Samo ga to muci. On nešto petlja po chatu. Al ga je sram priznat.
Vec ima neke godine a nikad nije jebo. Ma ni žvalio se pošteno. Pa mu je sad bed i od ekipe.
A ekipa ga drka za to, naravno. Uglavnom, tako živi Mario. On ne želi ni vozacki
ispit polagat. Stara mu ga hoce platit i uvalit mu novi auto a on ne jebe.
Toliko je lijen i neambiciozan. Jednostavno ga ne jebe. Otrovala ga je silna trava.
On živi u oblaku dima. Od pljuge do pljuge. Stalno je napušen. Koji put izdrži i do poslje rucka
a da ne zapali. To je rekord. Kad se slucajno desi da ostane bez trave to je onda katastrofa.
Ispadi nervoze. Nenormalni. I tako on živi vec 10 ( slovima=deset ) godina. Boli ga *****.
Jednog dana ce valjda i naci neki posao. I to je Mario. Samo jedan dan Mario se probudio malo ranije.
Probudio ga je potres. Ustao je naglo iz kreveta. Kao sumanut se okretao unaokolo
i gledao što se to zbiva. Ništa mu nije bilo jasno. Začuo je glas koji mu je govorio da se vrati.
Iz svoje glave ! Poludio je. Šiznuo. Glasovi u njegovoj glavi tjerali su ga u ludilo. Malo pomalo
shvatio je da nije za bit vani. Preselioli u ludaru. Već je dugo unutra.
Stalno se okrece oko sebe i nekog traži. I trza kao lud. A bio je dobar decko.
I samo je tako puko ko kokica. Jedan dan. Jedno jutro. Zaista se život mijenja u trenu.
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.01.2004., 02:17   #12
Krenuo sam za Trst sa 3 svoja prijatelja. Ne baš predobra. Onako, poznanika .Trebali su mi jer
ja sam švercao robu iz Trsta. Jebiga, nekako moraš preživjeti. A nekada se švercom moglo uzet soma maraka samo tako.
Nekada je i soma maraka bilo malo. Uglavnom, ekipa bi išla samnom u Trst pa bi ja na njih obukao robe
kolko bi god stalo a da se ipak mogu kretat. Jedan od frendova je reko da idemo đir do nekog
ekiposa na rivu. I tako smo usli na rivu, blizu brodova. U biti to je bila carina. Poznavao sam tog tipa kojem idemo.
Nisam ga vidio sto godina. A i da vidimo kako je na brodu. Znam da je on neka velika faca na brodu.
I tako smo otišli kod njega i tamo se malo i ponapijali.
Imao je zaista lijepu kabinu na brodu. Malo smo i prošetali po brodu
čisto da vidimo gdje oni to gube svoj život.Dobro, možda ne gube ali svakako puštaju.
Svejedno. Kasnije smo krenuli prema nazad.
Bili smo obučeni svaki u najmanje 5-6 pari hlača i isto toliko majica i jakna. Zaista smiješno.
U gepeku su bile pobacane neke majice i trenerke. Onako slučajno. Za carinu.
Trebali smo je proć prvo u luci kad smo izlazili autom iz luke pa i kasnije na granici sa lijepom našom.
Na prvoj carini tj. u luci smo imali dug razgovor sa carinikom o tome kako on mora korektno raditi svoj
posao bla bla i tako on nas malo udavio spikom pa poklekno i pustio.
Uvijek mi se bilo fora voziti po Trstu. Ma i hodati. Najljepši mi je trg na rivi. Osvijetljen.
Lijep mi je taj grad a i ima neki muving. Ako ništa bar ima brdo studenata. Popili smo kavu na trgu na rivi.
Tamo gdje uz piće dobiješ i one kekse kakvih nema nigdje za kupiti. Ako i ima onda ih je prava umjetnost
naći. Nakon kave smo krenuli prema doma. Pomalo. Sređivali smo zadnje stanje i situaciju glede i veze granice
te prelaska iste. Trebalo je naravno bit nesumnjiv. Furat se na kockare koji su došli potrošit lovu.
A došli smo sa stojkom. Kakva ironija, ali bila su takva vremena. Na grani klasika. Za prijaviti :
malo špeže i nešto robe. Carinik nas je pogledao prodorno. Ti trenuci traju upravo vječnost.
i traju.....eto.....traju........ i traju. I onda smo prošli i krenuli punim gasom prema doma.
Na putu smo naravno, opet sreli policiju. Opet smo imali sreće jer smo taman preticali pa nas nisu
vidjeli.Uvijek se forsirala ekstremno brza vožnja. Do granica. Andrenalin je ipak jedan od najjačih stimulansa.
Vraga. pAnduri su nas Vidjeli i mi smo vidjeli da su krenuli za nama.
Vjerovatno su imali bolji auto ali ja sam sigurno bio luđi. I još na cesti gdje sam praktički doma.
Nakon nekog vremena sam usporio vožnju. I opet smo vidjeli policiju na ulazu u grad.
Bili smo u koloni i prošli samo tako. Odahnuo sam. Napokon doma. Zatim smo krenuli do mene.
Dečki su mi morali dat robu. Sutra se radi. Kao i uvijek. Švercanje je dobra lova.
Imam za izdilat odmah sutra bar 5 hlača. To ću si odma refat pare od benza i na nuli sam.
Tako odem svako malo đir do Trsta i da se živit. Lova ... prokleta lova....sve kvari.
Nekoga, mene konkretno boli *****. Samo da ima za živit i ja sam hepi. Nego, izmakla mi je onaj
detalj kad je onaj frend moreplovac uspio uvalit jednom ekiposu iz auta 5 kila trave.
Čoeče, roba da popizdiš. Mislim da ne trebam detaljno objašnjavat moju nervozu kad
sam uvidjeo da ispod jakne u majici ima zapakiranu vreću.
Htio sam ubit tog frenda. Zamislite kakva stoka. Ja ga kfuram đir do Trsta na kavu
a u biti sam ja njemu poslužio da ovaj prošverca 5 kila trave sa broda.
Poslje su mi se sve kockice posložile pa sam bio još luđi. Kakav magarac sam ispao.
Ali šta ćeš, desi se. Šta je tu je, sve je dobro prošlo i tako je sretno i završilo.
Skoro je izbila tuča ali na kraju ništa. Odustajanje. Ruka i gotovo.
Nakon što sam zagrabio u njegovu kesu. Imao sam za duvat za godinu dana.
I to je nešto. Ali ipak sam nakon toga pazio s kime idem u Trst po robu.
Kako smiješno. Koji put sam dečke znao doslovno pretresati. Ko fol u zajebanciji. A ubiti me prala psiha. Kao i uvijek. Psiha.
Kasnije mi se to uvalilo čak i pod kožu. To me sjeća na onaj put kad smo bježali muriji.
Vidjeli smo ih putem kako zaustavljaju. Naravno da nisam stao. Krenuli su za nama.
Opet smo ganjali kao ludi i nakon nekog vremena napravili neku prednost. Zato sam stao usput.
Uz mali strmi putić koji sam dobro poznavao. Tu sam se pritajio.
Ugasio svjetla i motor. Panduri su ubrzo projurili za nama.
Nisu nas vidjeli. Mogli smo pričekati pa mirno krenuti drugom cestom doma. Ali mi smo bili budale.
Voljeli smo se zajebavat i radit pizdarije. A i bili smo pijani. To je bio glani razlog.
Zato smo krenuli za pandurima. Kakve budale smo bili ubrzo smo
ih stigli i onda ih preticali uz bjesomično trubljenje i mahanje iz auta.
Šteta što im nisam u tom trenu mogao vidjeti facu. Ali vidio sam je kasnije kada su nas zaustavili.
Zvali su pojačanje, napravili barikade, kao u filmovima . Kad su nas uspjeli zaustavit izvukli su nas iz
auta s uperenim pištoljima u glavu. Kao najgore kriminalce. Kako smiješno.
Vjerovali ili ne, taj tren ja sam se nasmijao. I uspio sam obradit pandure da nas puste.
Trebalo mi je zaista puno vremena ali sam uspio. A ispočetka nije bilo lako uopće ni pričati.
Prislonili su mi glavu na staklo auta dok su me pretresali. Stavili su mi lisice. Samo meni.
To mi je bio prvi put da imam lisice na rukama, i zadnji. Ipak, uspio sam ih uvjeriti da je sve to bila samo šala.
A pretražili su nam auto do temelja. Upravo je nevjerovatno kako nisu pogledali u tapecirung od vrata.
Opet smo imali sreće. Tamo je bilo sakriveno 2 kile koke. Samo ovaj put sam znao za to.
Moja je lova bila unutra. I vraćala se dvadeseterostruko. Možda i više. Tko to zna.
Kad se ima novca onda se puno i troši. Posebno ako se još i kocka. No to je jedna posebna priča.
Ja sam bio lud što sam se tako zajebavao. Kakva budala, klaun. SA tolikim
sranjem se furat i još zajebavat pandure. Neznam što mi je bilo. U biti znam. Bio sam pijan kao dupe.
Ali oduvijek sam imao tehniku za skrivanje alkoholnih para od dregera. Samo popiješ malo maslinovog ulja.
Njega bih obavezno ponio uz alkohol. U autu. Auto je baza.
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.01.2004., 15:08   #13
Kakav magarac sam morao biti da potrošim u 45 minuta novac koji sam krvavo zarađivao mjesec dana. A sve je krenulo kao i inače. Kavom u lokalnom kafiću. Moja je radna knjižica oduvijek bila đanferica. Nova, netaknuta. Nemam niti sat vremena radnog staža. Bar ne u radnoj knjižici.
Na ovaj ili onaj način bih se snalazio te tako nalazio pare i živio Uvijek sam imao više love nego ekipa koja je radila normalne poslove. Moj moto je uvijek bio - Bolje dinar u hladu nego 2 u radu – Toga sam se strogo pridržavao. Ponekad bih odradio koju turu na velikim brodovima. Tako sam vidio cijeli svijet i pritom zaradio.. Taj dan u kafiću jedan poznanik mi je ponudio posao. On je svake godine odlazio mjesec dana u Italiju gdje je brao jabuke. Za 20 ili mjesec dana uzeo bi dobru lovu. Zapalio je i mene i tako sam se odlucio da krenem sa njim.
Ne toliko radi love koliko radi promjene atmosfere. Već pola godine nisam mrdnuo iz grada i baš će mi dobro doći lagana promjena. A i te jabuke su negdje u planinama pa ću uživati malo u planinskome zraku. I tako smo mi krenuli. U sjevernu Italiju. Skroz u brda i planine. Znam da je bilo dosta visoko jer mi je zviždilo u ušima dok smo se vozili u autu.Volio sam planine oduvijek. Nešto ima u tim planinama. Nesto sto me oduvijek privlacilo. Volio sam se popesti sto vise i onda promatrati. U daljinu. Najvise sam volio onaj ostar jutarnji zrak. za lijepog suncanog dana. Zubato sunce bi mi grijalo glavu dok se rosa cijedila niz jabuke koje smo brali. Mjesec dana sam svaki isusov dan od 8 ujutro pa sve do 6 i po navecer brao usrane jabuke. Taj put sam ih zamrzio. U prosjeku bih ubrao barem tonu jabuka dnevno. Samo branje nije toliko tesko koliko je bila pizdarija penjati se na vrh stabla kako bih skinuo zadnju jabuku. Ma ni to nije bilo sranje. Najvise me smetao odnos koji sam imao sa gazdom imanja Tip je bio nevjerovatan sroljo.Stalno bi se nekog kurca pjenio na nas Mislio je da će deranjem postići neki efekt. Naravno da je bio u zabludi. Tipa sam toliko zamrzio da sam ga skoro ubio. Drzao sam mu skale dok se penjao na jedno stablo. Vidio sam kako skale polako ali sigurno kližu. Stablo je bilo na gadnoj strmini. U trenu mi je prošlo 100 misli kroz glavu. Sjetio sam se njegove svinjske face kako mi kenja i u tom trenu sam pustio škale i moj je gazda skoro pao. Glupan se uspio uhvatiti za stablo i to ga je spasilo od multiplih fraktura. Šteta što se nije polomio. Stvarno je bio glup.Tip nam je zabranjivao da pričamo dok radimo. Počelo ga je iritirati kako ga ismijavamo uz rad. Makar nije kužio naš jezik, znao je da seremo po njemu. A i bilo je materijala. Puno materijala. Posebno kad nemaš kako drugacije prikratiti vrijeme. Tip je bio vec u cetrdesetima a jos se nije zenio. Nije zelio da mu zena uzme pola bogatstva. Tako je on razmiljao. I zato je debil jos uvijek drkao. Sa 40 godina u guzici. Nevjerovatan tenkre.Spavali smo u garazi koju je debil od gazde malo preuredili kako bi ipak postojali koiki-toliki uvjeti za zivot. Zivot psa Jos uvijek se mogao osjetiti miris krupmpira Navecer nakon posla, odlazili bi u obliznji kafic i tamo pili pive do kasno u noc. Dok smo imali love. Kad nam je nestalo love poceli smo se pomalo i nervirati. Sreca da su nam se jedan dan zatvorila ulazna vrata pa nismo mogli u kucu. Zato smo urlanjem dozvali decka koji je zivio iznad nas. On je sisao i otvorio nam ulaz u vezu. Osjetili smo miris marihuane.Kod njega je stalno dolazila neka ekipa. Do navecer je pao plan akcije. Uletili smo kod tipa doma u namjeri da ga operusamo lovu. Na kraju smo se skompali sa tipom i dan danas taj dolazi kod mene po ljeti. Tip je bio sicilijanac iz mjesta Corleone. Jako mi se svidio. Bio je faca. Duvali smo kod njega svaku noc. On nam je nabavio i pis shita koji bismo pusili tijekom dana za vrijeme posla. Kakav smijeh, sef me gleda a ja pred njegovim ocima duvam a on ne kuzi. I jos mu se smijem u facu. Kolko sam lud bio nisam si ponio rezervne robe jer sam mislio da cu dobiti neku tutu za rad. Cak i tako smrdlljiv i prljav uspio sam smuljati lokalnu dronfulju koju sam karao zadnjih tjedan dana. Cak sam od nje i posudio lovu koju joj nikad nisam vratio. Imali smo opet love za cugat svako veče. Riba me zvala miljon puta nakon sto sam se vratio kuci ali nikada se nisam javio.Ko mi je kriv kad se nisam sjetio dati krivi broj. Ovako bih se javio i kad bi me ona trazila, rekao bih da sam vani. Jedan put me napala tvrdeci da se pretvaram i da joj se namjerno ne zelimjavit. Nasmijao sam se . Kad mi je dojadlilo rekao sam joj da sam otisao na brod.i da cu se vratiti tek za dve godine. Popušila je tu nebulozu i više nikad nije zvala. Sve u svemu nije mi bilo ni toliko lose na jabukama. Usred sela sam na kamenom zidu napisao da je moj sef pedercina. Cijelo selo mu se smijalo. Mozda se jos uvijek smije. Farba se jako tesko cisti sa kamena. Kada smo zavrsili posao sef nas je posteno isplatio pritom gunđajući. Bolje mu je bilo da je sve posteno platio jer je lako mogao zaglaviti bolnicu. Mislim da je toga bio i svjestan. Kao sto sam i ja bio svjestan da vise nikad necu raditi za njega. Dobio sam dobru lovu za svoj rad. Otprilike bar 5 – 6 prosjecnih Hrvatskih placa. Izgubio sam ih na ruletu iste veceri kad sam dosao doma.Trebalo mi je 45 minuta. Psovao sam kao nikad. Svo to sranje sam trpio uzalud. Kakva sam ja budala. Ko mi je kriv kad sam ovisnik o kocki. To je najgora ovisnost. Kocka. Gora je od droge. Sa droge se mozda i mozes skinut.Sa kocke nikada. Prvo na sto ja pomislim kada se ujutro probudim je rulet. Zamisljam se i vracam nazad u stare dane kada sam u najnovijem Armanijevom odijelu sjedio u kazinu. Kao pravi gazda. Sjedim u fotelji i igram rulet. Konobar mi svako malo donosi viski sa ledom.U sebi imam pola grama koke. Pusim najbolje cigare Kubanske.. Cure oko stola me gledaju ispod oka i namiguju mi kada nesto osvojim . Kada se dovoljno opijem odvedem jednu od cura u hotelsku sobu Ona mi ga puši, ja sam toliko pijan da ne mogu ni jebat. Samo mi ga puši. Sve je oko mene lijepo i sjajno. Sve dok ima love, a kad nestane, onda sve ubrzo nestane. Tako i moje raspolozenje. Lova uvijek sve pokrece, sve se vrti oko love. Tako i rulet. I on se vrti oko love 8-)
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.01.2004., 20:44   #14
Sv. Ilija Gromovnik

Ne mogu vjerovati da taj čovjek postoji.
otvara Um, pere prozore, sve s akten tašnom u ruci..jebbo teeeee

Elem, bijaše Prvi, bi i posljednji

Kad taj zagrmi..ništa se ne čuje.
To mu je kad mu je što slavi Novu..pazite Novu
godinu
po Julijanskom kalendaru!!!

Gdje su tu Kinezi..pitam se..ah..da..laste...kreću..ah...da...s...
proljeća

IN Springfield yeah

Eh..kad bi tomu do novca mu bilo mu stalo.eh
tad bi taj i suzu pustio..
Al ne
Ovaj ne plače
Narkoman pravi
bipolar2000 is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.01.2004., 01:13   #15
Sibir

SSS pustara.
SOS Gvatemala
Inka man, Brucee lee

Golden Eye

Zlatno jaje
Panjuljica i Snježana i Snow white na magičnim štapićima za uši...by
made in macedonia

A moooožda je Meeezzzooosopotamija???


Ne...dalje...i dalje..i dalje...
bipolar2000 is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.01.2004., 04:36   #16
Novine ? Ne hvala...

Da, ja sam novinar. Barem se tako volim zamišljati. U biti sam čista suprotnost od onog što ljudi zamišljaju pred sobom kad čuju riječ : Novinar. Totalno nezainteresiran i neprimjetan ja sam samo slučajni prolaznik kroz život. Usput zapisujem na papir svoje svakodnevne emocije, svoje misli, ono što me dojmi toga dana. Pošto su lokalne novine male, a i prodaja moje knjige koju sam nedavno objavio ide loše, nisam baš mnogo zarađivao. Ali takav je život nas, kako sam ja to volio nazivat '' Prosvjetnih djelatnika ''..Uvijek sam smatrao da i ja nekog kurca ipak prosvjećujem. Makar kroz dnevne kolumne. A znao sam i dosta oštrih bodlji zabost u potencijalno opasne slabine. Koji put me to umalo stajalo glave. Ljudi zaista na različite načine mogu protumačiti ono što pročitaju. Pa tako i reagirati. Nije mi se jednom desilo da me zovu u kasne sate i da mi prijete drvljem i kamenjem. Znao sam se bogme i dobro prepasti. Nikad nisam izgubio onu britkost koja je potrebna kako bih uvijek ostajao svjež i zanimljiv svekolikom pučanstvu te naše male i smiješne zajednice. Ponekad je zaista teško naći uopće nešto zanimljivo za ponuditi ljudima na čitanje. Ljudi žele nakratko pobjeći, žele se malo zabaviti, nasmijati, to je ljudsko i urođeno svima. Nekako sam oduvijek imao i malo žice za humor. Ja bih to čak radije nazvao ironijom. Oduvijek sam volio ironiju. Svejedno, uspijevao sam nasmijati ljude i ono što me je uvijek tjeralo dalje je bilo to kad bih u gradskom autobusu primjetio nekoga da čita novine na stranici gdje je moj članak. I kada bi se taj nasmijao. A ni nezna da je tvorac njegove trenutne sreće na par metara od njega. I da uživa. Da mu ego raste na 160.
Takvi ljudi već godinama pune moje baterije i daju mi snage za daljnje pisanje. Jer nije lako. Zamislite si samo da morate svaki dan napisati dve stranice kvalitetnog materijala. I to za mizernu lovu. Ljudi mi govore da lijepo živim, spavam do 10 pa onda idem na trznicu. Kazu da mi je lakse nego da ustajem svaki dan u 5 i idem u tvornicu. Fizički je lakše, tu se slažem, ali psihički ? Ja smatram da je psihički napor puno teži i zahtjevniji od fizičkog. Moram priznati i da nalazim zadovoljstvo u laganom fizičkom radu. Kao što je naprimjer održavanje vlastita malog vrta. To je moj raj .Mogu provesti sate i sate radeći mirno i koncentrirano oko svojeg vrta. Svojeg malog privatnog djelića raja. Tu se nalazi moj duševni mir. Toga se sjetim kad pred šefom predajem svoj svakodnevni rad i kad gledam reakcije na njegovoj faci dok čita moje djelo. Ako se nasmije, odmah znam da je dobro. To su rijetki petci. Najčešće samo striže ušima. Mrzim kad to radi. Najrađe bih mu rekao da prekine. Da mi ne plaća 200 kn dnevno. Već 5 godina. Pitam se dokle će to trajati? Do kada ću nalaziti materijala za svakodnevni rad ? Dali će se moj talent ispuhati kao balon i postati bezvrijedan. Što ću ako me čitatelji popljuju i izgubim njihovo povjerenje. Tako bih lako mogao izgubiti tih 4 000 kuna mjesečno. A gdje ću onda ? Šta onda da radim ? Da se preselim u neko drugo mjesto i pišem za tamošnje lokalne novine. A moj vrt ? Kako ću bez njega ? Kako ću bez svih tih glumaca u ovoj našoj svakodnevnoj predstavi. Kome ću posvetiti retke svojih novinarskih žalaca. Sve je uzalud ako nema publike. I moj vječiti strah. Prijezir publike. Uvijek me toga bilo strah. To je moja životna strahota. Bilo bi mi lakše da me živog spale nego da me oderu kao tog dana na radiju. Bio sam napisao nešto protiv jednog lokalnog muzičara koji je skrivio prometnu nesreću. Nisam se nešto duboko upuštao u to nego se samo dotakao lagano tog malo detalja i to je bilo dosta da pokrene valjda dugo pripremanu lavinu protiv mene. Lokalni je DJ, mulac koji radi na radiju od 7 do 9 navečer te večeri pozivao na moj javni linč. Ko fol u šali, ljud su zivkali na radio i uživo govorili protiv mene. Valjda sam ih puno naljutio. Ili je puno ljudi koje sam nekada naljutilo u tom trenu slušalo emisiju. Kako god, više ne pišem u lokalnim novinamaali se I dalje budim u 10 sati . Sad radim za velike strane novine kojima jednom tjedno prodajem priču za 200 eura. Ljudi su bili upravo oduševljeni kad su pročitali moje uratke. I ja isto…
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.01.2004., 14:31   #17
More naše sadašnje.

Ja sam u svom životu vidio cijeli svijet. Prošao sam ga uzduž i poprijeko.To je jedna od rijetkih prednosti koju ima posao pomorca. Kažu da kruh pomorca im sedam kora. To je samo djelomična istina. Ja bih rekao čak i koju koru više. Zaista nije lako biti po 5 - 6 mjeseci zatočen u 20 kvadrata. Na to se svodi cijeli radni i životni prostor oficira na brodu. Ne računajući uzaludne i dosadne šetnje po brodu. Ubijala me ta nemogućnost kretanja, To sputava čovjeka, htio – ne htio, prije ili kasnije dobiješ osjećaj klaustrofobije. Ne patološke ali zato dovoljne da svi moreplovci oduvijek pokušavaju pobjeći od stvarnosti. Na ovaj ili onaj način. Ljudi ne mogu vjerovati kad im pričam kako funkcionira posada našeg broda. Tko bi rekao da su to sve ovisnici. Teški ovisnici. Najmanje je onih ovisnih o seksu. Ti u svakoj luci odlaze i vraćaju se par kila lakši. Profesionalni jebači kurvi. No njih je jako malo.Najviše uijek ima alkoholičara Čak dvije trećine, rekao bih. I makar se i posada znala mijenjati a i ja sam mijenjao brodove u početku, gotovo uvijek bi otprilike isti profil ljudi plovio morima. Mornari. Upravo je nevjerovatno da čovjek može do 10 ujutro popiti pola litre konjaka, litru vina i onda pomalo cugati pivice. Sve to do 10 ujutro, ej !!! Nikada mi nije bilo jasno kako ti ljudi mogu uopće funcionirati i obavljati svoje svakodnevne poslove. A uspijevali su uvijek. Posao bi uvijek bio napravljen. Istina je da tu i nema puno za napraviti. Svakodnevni efektni rad jednog pomorca koji nije časnik svodi se na svega par sati. ozbiljnog rada. To svatko može. Ne samo žene, to mogu i mala djeca. Ali zato valjda oduvijek nema žena na brodu. Da bi ih njihovi muževi mogli obmanjivat lažima o teškom radu na brodu. A od tog svog rada nema ništa. Samo ona praznina koju bismo inače ispunili svako u svojoj interpretaciji. Na brodu nema tog izbora.. Na brodu se to nadoknađuje alkoholom. Mornari su svake noći pijani. Kartaju u salonu za lovu i deru se do kasno u noć .Uvijek nešto raspravljaju. Pjevaju, puše kao turčini. Gade mi se sav taj dim i otrov koji uvlače u sebe. Cigarete su opet posebna priča. Njih je na brodu oduvijek bilo u izobilju. Dok ima alkohola sve je u najboljem redu. Kad ponestane alkohola, a to se zna desit za dugih prekooceanskih plovidba, tada nastaje akcija na brodu. Barem meni jer mi je zanimljivo promatrati što sve izvode ti ovisnici. Oni popiju sve boce od octa i sve što sadrži bilo kakav alkohol. Od barbe, što je inače ustaljeni naziv za brodskog kapetana, užicaju zadnje boce alkohola. On im mora dati jer su jednostavno preludi. Svima je jasno da to ne valja ali to je oduvijek bilo i uvijek će i ostati tako. Kad zaista ponestane svega onda postaje opasno.Poneki od mornara se povuku u svoju kabinu i ne izlaze sve dok ne stignemo u najbližu luku. Ovi ostali tumaraju kao zombiji po brodu. Oni uvijek traže, dali bi sve za bocu nečega. Vidim im to u očima Meni kao brodskom časniku nisu smetali toliko kao mladjim mornarima ili bijelom osoblju. Oni moraju bježati od svojih inače uvijek dobro raspoloženih kolega. Zaista mora bit naporno raditi sa čovjekom kojeg nesmiješ pogledati u oči ili nedao bog slučajno reći mu nešto. Oni traže najmanji povod da bi pukli , počeli se derat i izazivat svađu. Upravo je tužno gledati kako alkohol uništava ljudski mozak.. Nije se jednom desilo da se noževi potežu između članova posade. I onda treba izdržat do najbliže luke. A tamo se uvijek prvo krca alkohol. Čak i ako barba ne pije, uvijek je prvi alkohol. I to u ogromnim količinama, to su palete raznorazne cuge. Potpuno je normalno da uvijek uzmemo više alkohola nego bezalkoholnih pića i vode koju svakodnevno trošimo, pojedinci, neznalice, kako se jednom izrazio jedan sredovječni mornar. Da, mi koji ne pijemo smo neznalice, lezilebovići. Nemamo pojma u životu i neznamo se zabavljat. Mi u luci odlazimo vani i upozanjemo nove ljude Čitaj: karamo nove kurve... Oni pravi alkosi nikada ne idu u luku. Samo ti uruče papirić sa popisom potrepština iz grada. Oni ostaju na brodu i cugaju. Sada im je još bolje, imaju više mira a i sigurni su da neće ostati bez cuge. Osjećaju se bezbrižno znajući da u neposrednoj blizini uvijek ima dostupnog alkohola. Puno su mi draži oni lagani narkosi kako ih ja volim u sebi zvati . Makar oni to nisu, oni ne piju, uopće, svakome od nas se desi da se napije ali narkosi nikad. Oni su uvijek samo duvali. Takvi imaju sakrivene cigle hašiša po brodu. Oni su pametniji, nikada ne ostaju bez. Puno su mirniji i pristupačniji. Oni funkcioniraju gotovo potpuno normalno, koji put su malo tupavi ili usporeni ali uglavnom je sve u redu. I to svi zanju, od barbe do zadnjeg brodskog malog. Svi znaju da pojedinci duvaju. Oni se nikad nisu niti skrivali. Možda koji put pred barbom ali i to rijetko, kad dođe netko novi pa mu treba vremena da sve upozna. Narkosi su pušili hašiš kao cigarete, motali su duhan sa šitom u malu rizlu i pušili to po cijele dane. Mislim da ih to više uopće niti ne puca, ostala im je čista navika. I ja sam znao u rijetkim prilikama zapaliti sa njima, najčešće kada bih malo popio pa dobio krila. Nisu to bili loši dečki, oni su bar malo razmišljali za razliku od alkosa. I jeli, narkosi mogu pojest neograničene količine hrane. Upravo je nevjerovatno koliko može pojesti napušeni čovjek od 60 kila.. Najmanje je onih normalnih na brodu. Onih kamo bih se i ja svrstao. Onih koji rade svoj posao i nastoje da im dan prođe što ugodnije. Voljeli smo koji put popiti čašicu poslije posla ali nikada nisam pio dva dana za redom. Ma niti više od 2 puta u tjednu. Tako se valjda počinje, tko zna, da sam ostao na brodu možda bih danas i ja bio onaj klasični alkos. A možda bih bio i produvao. U svakom slučaju, zaključio sam da nije zdravo boraviti među tim ljudima.. Dobra, stara poslovica – s kim si, takav si uvijek je vrijedila. Zato jer je istinita.
I zato sam se ja odlučio naći posao u lučkoj kapetaniji na obali, u svom rodnom gradu.
Nisam imao pojma što me čeka kad sam sa aktovkom i 20 tisuća eura krenuo kod glavnog šefa kapetanije. Najavio sam se na razgovor i došao u predviđeno vrijeme. Kad sam upoznao tajnicu još sam više želio dobiti posao. Čovječe, koja je razlika gledati svaki dan zanosnu plavušu koja je uvijek lijepo obučena i nasmiješena ili sve one pijane morske vukove. Kad sam ušao u ured šefa i zatvorio vrata pogledao sam ga. Taj je trenutak jedan od onih što traju… traju….. U tome sam trenu uspio pročitati čovjeka. Pitao sam ga direktno, praktički sa vrata, dali će mu biti dosta 15 soma eura da me primi na posao za stalno. I više nego dovoljno, rekao je, budala, bio sam mu spreman dati duplo. I tako ja danas radim u uredu. Efektivnog posla imam par sati tjedno.Samo sjedim u uredu i čitam novine. Pravim se zaposlen ako netko dođe. Koji put prošetam po gradu, bez uniforme, volim te šetnjice jutrom po gradu. Ppo ljeti bude i malo posla ali gdje je to sve od onog našeg starog prekooceanskog broda. Sada Uredno ševim šefovu tajnicu svako malo. Priznala mi je da je naš glavni šef staromodan. Rekla je da on voli to raditi u mraku. Nasmijao sam se, bila je strašno simpatična i jao ga je dobro pušila. Ponekad mi fali brod i život na njemu. Bilo je tu i jako lijepih trenutaka. Kao kad bi došli u neku dobru luku Fale mi ona krštenja preko ekvatora i dobar osjećaj u zraku kada bi se približavali nekoj luci. I moj današnji šef voli popit, podsjeća me na moje stare znance, tko zna u kojoj li su sada luci ?
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.01.2004., 01:14   #18
Doturio mi je jednom lažni broj.
kolega.
jer ja..ja vjerujem u brojeve.
Možda sam zato volila kviskoteku..možda
sam zato volila Brojke i Slova..
To je totalno nebitno.

Da li je pravi broj?
U to nikada NIKADA sumnjala nisam.

Svaki je samo to...broj.

Svoj i poseban.


A zašto se ovaj jadničak onda muči toliko...piše i piše i piše i piše mi..pisma, pisamca..ne usuđuje se, ne može mi prići.

Strah ga broja.

Strah ga da ja možda neću vjerovati njemu nikada više.

A šta je radim kad nemam straha?
To je isto kao kad ne vjerujem.
To je isto kao kad..ništa..ništa..ne znam.
bipolar2000 is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.01.2004., 19:20   #19
Prijevara

Brzim korakom približavala se kući. Pri svjetlu ulične rasvjete pogledala je na sat. Prošla je ponoć. Nadala se da spava jer će je inače opet ispitivati;
~ Pa gdje si do sada?~
~ Do kada ti je radno vrijeme?~
~ Sad se dolazi kući?~
A ona opet morati smišljati odgovore ;
~ Autobus mi je pobjegao ispred nosa~
~ Kolegica mi je kasnila na smjenu. ~
~ Morala sam ostati prekovremeno..~
I sve te gluposti koje bi on, onako naivan, obično popušio. A sve to nije bila istina.
Bila je sa onim tipom iz održavanja . Prijateljice kažu da je dobar jebač. I namamila ga je. Kakav jebač!?. Cijelo vrijeme pričao je neke pričice, mlatio o politici…
Jebale ga priče i Mesić ! Par puta dotakla ga je bedrom ispod stola , samo što mu nije cice ugurala u šalicu a on ništa. Ne znam što ženske vide u njemu, mislila je.
Došla je do ulaznih vrata i iz torbice izvadila ključ, osjećajući se kao provalnik.
Daj Bože da spava. I da je barem bilo nešto, ne bi joj bilo žao a ovako će imati samo neugodnosti i pitanja. Na prstima je prošla kroz hodnik i što je moguće tiše otvorila vrata spavaće sobe. Unutra se čulo samo teško disanje.
Spava . Hvala Bogu.
Kroz prozor , mjesečina je obasjavala krevet. Deka koja je prekrivala muško tijelo ritmično se dizala i spuštala. Ta kretnja pobudila je maštu. I pun mjesec čudno je djelovao na nju.
Sve u njoj, svaki nerv i neuron žudio je za seksom. Na trenutak se premišljala a zatim skinula sve sa sebe i zavukla se u krevet. Topao krevet. Stisnula se cijelim tijelom uz njega.
~ Što…~ progunđao je.
Zabila mu je jezik u usta , paljucajući njime poput zmije. Ruku je gurnula u njegove gače.
Osjetila je da mu se diže i postaje sve veći.
Hvala Bogu , pomislila je još jednom.
Na brzinu ga je obuhvatila nogama , sa dva prsta ruke namjestila njegov glavić i nabila se na njega. Voljela je taj osjećaj. Osjećaj kad ulazi u nju. Spremno joj je odgovorio. U glavi je zamišljala lice onog frajera iz održavanja. Pojačao je tempo i došlo joj je da vrisne.
Približavao se onaj trenutak. Svoju desnu ruku položila je dolje i pomogla si da doživi orgazam.
Bilo je i bolje nego što se nadala. Prevrnuo se na svoju stranu teško dišući. Ona također.
Još je neko vrijeme ležala a potom ustala.
~ Kamo ćeš?~ upitao je.
~ Pod tuš a onda idem spavati. ~
~ Dobro.~ Rekao je to i okrenuo se na bok.
Otvorila je vrata i zastala. Okrenula se i pogledala prema krevetu.
~ Laku noć tata. ~ rekla je tiho i zatvorila vrata.
young is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.01.2004., 16:51   #20
Apaši

~ Jedan…dva…jedan…jedan…daj malo bassa ~ odjekivalo je praznom salom.
~ PIIIIIIIIIIIIIIssssssKKKKKKK!!!!!!!~ iznenadni zvuk mikrofonije.
Konobarica samo što se nije ubola čačkalicom kojom je čistila nokte, a pijanac za šankom se probudio. Koji Vrag…, gunđao je.
S gitarom u ruci davao sam zadnje instrukcije. Prvo bubnjaru Želi.
~ Daj pazi malo! Ti počinješ sa zvukom indijanskih bubnjeva. I pazi. Vježbali smo te jebene Apaše od Shadowsa cijeli prošli tjedan. Preslušali smo ih sto puta. Već je svi miševi u mom podrumu znaju napamet. I pazi kad se vračamo ponovo na taj ritam. Prva doba je naglašena a ne treća. Zapamti; PRVA!
Zatim klavijaturisti Veljku.
~Pazi kad ponovo prelazimo u a-mol iz F- dura, sviramo stakato.~
Basistu Juri.
~Udari po tom bassu. Što ga štediš! Za stare dane!~
Tok-tok. Dva kratka udarca bubnjarskim palicama i bitka započinje.
Zvuk indijanskih bubnjeva najavljuje dolazak Bledolikih. Apaši, obojani ratničkim bojama, spremaju zasjedu kod Đavoljeg Prsta.
d- mol.
General Fubalo Bill primjećuje signale i zove svog izviđača Drugo Koljeno da mu dekodira poruku. Ali kako je Veljko tu malo zasro, ovaj to čita kao « Bježimo!» umjesto «Dolazimo!»
a-mol.
General Fubalo Bill izdaje onu povijesnu naredbu; «Naprijed!!»
F-dur.
Pustinja se trese pod kopitima američke konjice, dok se Apaši cerekaju : « jesmo ih!»
General s isukanim Dugim Nožem neustrašivo juri naprijed a Apaši spremaju svoje dalekometne strelice.
Neizbježni sraz se sprema. Hoće li Žela zapamtiti da je prva doba naglašena?!
Napet sam i nervozan. Srce mi uzbuđeno lupa. Niz trzalicu cijedi se znoj.
Ponovo a- mol. Stakato. Veljko nije fulao. Vodi se strašna bitka. I dolazi onaj odlučujući trenutak.
Toooo!! Zapamtio je! Skalp je skinut.
Sav sretan, ponosno udaram zadnji akord.
Konobarica je i dalje čistila nokte a pijanac ponovo zadrijemao.
young is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 18:07.